Giovanni Antonio Canal "Canaletto":
Return of 'Il Bucintoro' on Ascension Day
Ana
će neko vreme boraviti i kod kurtizane Marijete, zatim se skrivati kod (iznenađujuće
slobodnih) opatica, posetiće zabavu pod maskama, otkriti sopstvenu ulogu u
raskrinkavanju zavere pokvarene braće Malpijeri protiv duždevog savetnika
Masima Trevizana i, naravno, usput se zaljubiti u Sebastijana. Saznaće da je u
ovoj dimenziji prisutan jednooki gondolijer Hoze, baš kao i Esperanca,
starica koja joj je prodala masku čija se funkcija, opet, tek sada
obelodanjuje. Naravno, uz niz duhovitih osvrta na suprotnosti vremena iz kog je
došla i ovog u kome se bori da opstane:
...Prošlost
je smrdela, u pravom smislu te reči (str.84)
I
kod Klarise, Matilde i Jakopa religija je igrala važnu ulogu. Molili su se pred
svaki obrok i svake nedelje odlazili u crkvu. Da ih ne bih iritirala, i ja sam
išla s njima. Bio bi mi slab izgovor to što sam protestantkinja, a nisam ni
znala tačno da li je Luter uopšte bio rođen u to vreme. (str. 85)
S
knjigama je bilo isto kao i sa začinima. Pošto su u ovo vreme bile tako retke i
skupe, retko ko je mogao da ih sebi priušti. Čak i ja bih sa svojim nastavcima
o Hariju Poteru ovde bila opasno dobra prilika, a da tome dodam i svoje
vampirske romane, mladoženje bi stajale u redu. Kratko sam se naslađivala
predstavom o tome kako postajem hit-devojka Venecije s nekoliko knjiga pod
miškom i spravom za mlevenje bibera...(str.
243)
Iako
je kod izdavača i u biblioteci svrstana među literaturu za decu, zbog svih
opisanih zbivanja bih “Čaroliju vremena” ipak preporučila tinejdžerima starijim
od 14 godina. Sa druge strane, ovo je zaista simpatično i uzbudljivo štivo,
puno humora i veoma uverljivih pogleda na svet jučerašnjice iz ugla
savremenosti. Avanturistički siže je dobro usklađen sa romantičnom pričom, dok
je sama ideja originalno primenjena i pored toga što tema vremeplova nije nova, ni neuobičajena. Prilično sam uverena
kako nećete moći da se odvojite od romana, nakon toga spremno „uskačući“ u
sledeću pustolovinu, jer: Ima još mnogo toga da se uradi. To nikada ne
prestaje. Jedan posao stiže drugi“ (str. 333).
U
skladu sa tim obećanjem, drugi deo - „Zlatni
most“ („Propolis Books“, 2015; orig. Die goldene brucke, 2013), pozicioniran dve godine kasnije u odnosu
na pređašnju radnju, vodi nas na novo odredište. U pitanju je Pariz iz 1625. i doba vladavine Luja XIII sa velikim uticajem kardinala
Rišeljea. Sada maturantkinja, Ana održava vezu na daljinu (i kroz vekove!) sa
Sebastijanom, nemajući pojma šta bi mogla studirati i koja je njena
potencijalna profesija u realnom vremenu. Roman otvara simpatična epizoda
spasavanja Kazanove iz tamnice, u kome junakinja učestvuje kao novi pripadnik
reda Vremenskih stražara. Razlog što
joj ovi poduhvati ne oduzimaju vreme je jednostavan – ono u sadašnjosti
nepomično stoji tokom svakog boravka u prošlosti, koliko god trajao.
Nakon
što Sebastijano ostane zarobljen prilikom obavljanja zadatka u
sedamnaestovekovnom Parizu, Ana će pokušati da ga izbavi. Uz pomoć Gastona Leklera i, naravno, Hozea, sa Mosta promene (Pont au Change) u
francuskoj prestonici prebacuje se u prošlost. Ovoga puta, uočiće još jedan deo
rituala: odvođenje tzv. „neznalaca“ da tamo ostanu radi ispunjenja kakvog
važnog zadatka. Tom prilikom se njihovi životi potpuno brišu iz prvog, a
kreiraju u davnom vremenu, sa celokupnom privatnom istorijom. Sada su se u ovoj
poziciji našli američki turisti, stari Henri Kolister i njegova unuka Meri. Ana
od početka ne podržava praksu, budući da ljudi njome bivaju na prevaru
preseljeni, ne ostavljajući trag u dotadašnjoj vremenskoj dimenziji postojanja.
Ipak,
znatno više je brine to što su stvari krenule po zlu sa Sebastijanovim
pamćenjem. Ne samo da uopšte nema predstavu o tome ko je ona, nego je pristupio
musketarima u ličnoj gardi moćnog Rišeljea, bez namere da se vraća. Ani ne
preostaje ništa drugo, nego da pokuša iznova da ga osvoji, s tim što će pritom
shvatiti da joj je i samoj dodeljen ništa manje važan zadatak. Njena domaćica
je sada Sesil, glumica i dramski
pisac u pokušaju; vodič joj je Filip;
u prvo vreme će raditi kao konobarica u „Zlatnom petlu“, da bi veoma brzo
postala družbenica ugledne vojvotkinje
Mari de Ševrez koja joj je odnekud više nego poznata. Nažalost, kao što smo
naučili iz prvog dela serijala, proces putovanja kroz vreme je daleko od
lagodnog, pa podrazumeva glavobolju, zamračenje svesti i neprijatnu golotinju –
osim ukoliko niste na sebi već imali odgovarajuće starinski komad odeće:
To
je bila jedna od posledica pri putovanju u prošlost – nisi mogao da poneseš sa
sobom nikakve predmete iz budućnosti, osim onih koji su u toj prošlosti već
postojali. I to ne teoretski, već zaista. (str.
44)
Tu
je i, razume se, smrad!
Sledeće
što sam osetila bio je smrad. I to je bio dokaz: definitivno sam se nalazila u
prošlosti. Mirisalo je na mešavinu izmeta, ribe, đubreta trulih otpadaka i
ljudi kojima je hitno bilo potrebno kupanje. To je bila kombinacija svega toga
što se mešalo kada je neki grad s nekoliko stotina hiljada ljudi bez
kanalizacije, hladnjača, regulisanog odnošenja smeća i, pre svega, bez tako
važne tekovine kao što je tuširanje ili dezodorans...(str. 44)
Radnja
je podeljena prema danima provedenim u Parizu, pri čemu uočavamo stalno mesto koje povezuje priču sa
onom iz prethodne knjige: u pitanju je neuhvatljiva Esperancina prodavnica, gde
je Ana prvobitno nabavila masku mačke. Posećujući salon markize De Rambuje i
pozorišne predstave, promičući kočijom kraj prizora ranojutarnjih dvoboja u
Bulonjskoj šumi, stičući uvid u sastanke musketara sa devojkama u Luksemburškom
parku i, ono najvažnije, kraljičinu tajnu, Ana će sa užasavanjem otkriti kako
su Sebastijano i ona, povrh svega, sada na suprotstavljenim stranama.
|
Pont au Change, Pariz |
Zanimljivo
je i ujedno verodostojno kako junakinja, sve vreme, svoje (pre)poznavanje
pojedinih istorijskih ličnosti temelji na pop-kulturi. Prema tome, Kazanova joj
je blizak zbog Hita Ledžera, o francuskoj buržoaskoj revoluciji zna zahvaljujući
filmu sa Kirtsen Danst, a manira u
prisustvu plemstva se doseća iz serije „Tjudorovi“. Humor se ponovo zasniva na
činjenici da Ana, kao savremena tinejdžerka, demaskira romantične predstave o
istoriji i uopšte okolnostima u kojima se obrela, tako što npr. konstatuje da
je zgazila na pralinu pred kraljicom, dobila gadan proliv u Veneciji, ili kako
su vojvoda i njegova vladarska ljubavnica previše bučni u susednoj sobi.
Nešto
što je u početku zbunjujuće, pa nisam sigurna da li ga pripisati pogrešnom prevodu
ili neznanju same junakinje, jeste to što kralja Luja (XIII) zove – Ludvig?!
Takođe, pomalo smeta očigledna moderna tendencija da se istorija iskrivi radi
senzacionalizma i „ravnopravnosti“, pa Ana kao pravu istinu propagira teoriju o kraljevom homoseksualnom
opredeljenju, prema tome zaključivši da
budući Luj XIV nikako nije mogao biti njegov biološki sin. Njen „neposredni
uvid“ u dvorska dešavanja tako potvrđuje fikciju Aleksandra Dime („Tri
musketara“), zbog čega će kasnije, ponovo u svom dobu, Ana sa „mudrim“
potcenjivanjem razmišljati o zvaničnoj
verziji istorije. Ovo je prilično iznenađujuće, pa i štetno za jedan roman
namenjen mladima koji tek uče (baš kao i junakinja!) o svim tim ličnostima i
događajima, sve više se oslanjajući na beletristiku i domaštane ekranizacije
kao relevantan izvor. Zato valja napomenuti da, dok zaista postoje osnovane
pretpostavke da je Luj XIII bio biseksualac, kao i činjenice o dužem periodu u
kome su njegovi odnosi sa kraljicom Anom bili hladni i „zategnuti“, istoričari
se slažu da ipak nema sumnje kako su Luj XIV i negov mlađi brat Filip legitimni
naslednici dinastije Burbona. Jednostavno upoređivanje porodičnih portreta
dovoljno govori u prilog tome.
„Zlatni
most“ nas bliže upoznaje i sa ustrojstvom organizacije Vremenskih stražara, koje je veoma zanimljivo, jer uključuje
različite generacije i funkcije. Na njenom čelu su Stari (ili Drevni),
nalogodavci i nešto poput božanstava, ljudi čija je vremenitost (ili pre
bezvremenost) istovremeno neosporna i zagonetna. Primetićemo doslednost da se u svakom delu
primenjuje sličan obrazac: Izaslanik (tamošnji
vodič putnika) i „domaćica“– prijateljica stupaju u ljubavnu vezu
(Klarisa/Bartolomeo, Sesil/Filip), a misija glavnih likova se sastoji u
sprečavanju atentata na ličnost blisku vladaru, kako ne bi došlo do promene
toka istorije u smeru haosa i potpunog razaranja.
Na
tom tragu ostaje i treća, završna knjiga „Skrivena
kapija“
(„Propolis
Books“, 2018; orig. Das Verbogene tor“,
2014). Na redu je još jedna velika prestonica, London iz 1813. godine,
dok se savremeni deo priče odigrava tačno dve stotine godina kasnije. Saznajemo
da se Ana u međuvremenu preselila u Veneciju radi studija italijanske
književnosti, dok je Sebastijano angažovan oko tamošnjeg Bijenala. Ipak, njena
nezainteresovanost za istoriju i opštu kulturu ostala je nepromenjena!
Zaustavivši
požar u kući (ujedno ateljeu) Vilijama
Tarnera, budućeg velikana likovne umetnosti, Ana i Sebastijano dobijaju
misteriozni nalog od Hozea. Potrebno je da ostanu u tom vremenu, kao brat i
sestra Foskeri – plemići plantažeri sa Barbadosa, koji su u otadžbinu došli u
potrazi za adekvatnim bračnim drugovima. Prateće pogodnosti su im kuća
(basnoslovno opremljena, uključujući čitave zasebne prostorije sa garderobom i
biblioteku koja sadrži, između ostalog, prvo izdanje „Gordosti i predrasuda“),
batler Ficdžon i njegova supruga,
kao i tajanstveni pokrovitelj, knjižar gospodin
Skot, čiji im je unuk – riđokosi dečkić Džeri, novi izaslanik. U svojstvu pratnje sada je usamljeni
inženjer Džordž Stivenson, deluje
kao da se sve odvija po planu, pa ipak
Ana od samog početka oseća strašnu nelagodu – i to ne samo zbog čudne
uloge koju moraju odigrati...
Priča
sadrži kratka objašnjenja zahvaljujući kojima se nadovezuje na prethodne
delove, a koja se tiču prvenstveno hijerarhije i načina funkcionisanja
„vremeplovaca“. Time nam se, istovremeno kad i junacima – novajlijama,
razjašnjava mnogo toga, ali i skreće pažnja da je ovoga puta problem daleko
ozbiljniji. O redu Drevnih kaže se:
Imali
su neobično, magijsko ogledalo u kom su mogli da vide pogrešne tokove događaja
i gde god im je izgledalo neophodno, sprečavali su neželjena dešavanja uz pomoć
nas, Vremenskih stražara, kako bi sprečili odstupanja koja su videli u
ogledalu. (str.
33)
Ovakva
pojašnjenja su naročito korisna jer postaje nešto razumljivije zbog čega je do
sada dolazilo do izvesnih incidenata unutar samog reda. Ana će u jednom
trenutku uporediti Drevne sa
božanstvima na Olimpu, što uopšte nije daleko od istine. Čak i njihova
pojavnost upućuje na nadljudsku prirodu, pa tako Hoze nosi povez preko oka koje
je izgubio, baš kao Odin. Nejednake moći, pojedinačni interesi (uglavnom
rezultat žeđi za sticanjem moći), netrpeljivosti i sujete postaju istinska
pretnja. Jednom kada nauče da nisu svi Drevni podjednako dobronamerni,
početnici će se bolje snalaziti i u sopstvenim zadacima. Nekad su to prave
zagonetke, a od brzine zaključivanja i sposobnosti donošenja prave odluke
Putnika zavisiće uspeh ili krah misije, pa i čitave epohe.
|
Cavendish Square, 1813. |
Problem
koji sada iskrsava tiče se portala širom Britanije, koje neko nepoznat
uništava, a onaj glavni se nalazi na Trafalgar skveru. U kolopletu radnje naći
će se rođaci ledi Ifigenija Vinterbotom
(opisana poput Liz Tejlor) i lord Redžinald
Kaseltorp (za Anu i Sebastijana pogrdno mladoženja-Ken),
sluškinja Bridžet (koja ima običaj
da naglas mrmlja svoje misli, kao Dobi iz „Harija Potera“), princ regent
(budući Džordž IV), popularnost Bajronovih knjiga (upravo objavljeno prvo
pevanje „Čajlda Harolda“), Stounhendž, klubovi, Anini košmari i čudne vizije
Vilijama Tarnera pretočene u prizore na platnu. Slede iznenađujući obrti i
raskrinkavanja, priča postaje primetno mračnija, ali su satirični i
podsmešljivi delovi takođe srazmerno češći (uz neizbežni prizvuk proze Džejn
Ostin). Posebno je interesantna Anina borba za prava posluge (časti ih
slobodnim vremenom i bonusima na zaradu), ponajviše obojena teškoćama da ostavi
uverljiv utisak devojke odrasle u robovlasničkom okruženju. Kao epizodni lik
naći će se čak i Defoova (ovde stalno pijana) prostitutka Mol(i) Flanders.
O
zdravstvu: Putovanja su nekad bila romantična i zabavna, ali život u prošlim
vekovima sigurno nije. Većina ljudi je stalno stajala jednom nogom u grobu. (str.
98)
Ifigenija,
o udavačama: Sa dvadeset si na granici za staru usedelicu, što verovatno malo sužava
izbor, ali, s druge strane, dolaziš iz dobre štale; (...) A što se tiče tvoje konverzacije, moraš
paziti samo na jedno – da ne deluješ kao neki blauštrumf („plava
čarapa“, prim. I.Đ.). Blauštrumf je devojka koja mnogo voli da čita. Kada neka mlada žena
radije sedi nad knjigama nego što se doteruje, društveno je propala. Muškarci
ne vole blauštrumfe. (str. 135/6)
|
Eva Feler, autorka |
Svaki
od delova serijala sledi doslednu, donekle predvidljivu matricu, ali se istovremeno
primećuje sazrevanje opisanih ličnosti, obuhvaćenih tema, pa i pripovednog stila.
Na početku sam spomenula „Tuđinku“, ali bih romane posebno preporučila i
ljubiteljima Gejmenove „Nikadođije“. Uzbudljivo, na momente vrlo napeto, a u
isti mah izuzetno pitko štivo, kroz prva dva dela propraćeno je ilustracijama Tine Drer.
|