субота, 25. мај 2019.

Subota sa knjigom: trilogija „Čarolija vremena“

piše: Isidora Đolović

Gledajući istorijske drame i čitajući fikciju koja u manjoj ili većoj meri romantizuje epizode iz prošlosti, uglavnom poželimo da se barem na pola dana nađemo u tako uzbudljivo dočaranim okolnostima, pa vidimo kako je zaista bilo živeti u ono vreme. Naravno, iskustvo pokazuje da  čovek savremenog doba uglavnom nije ni svestan sopstvene zavisnosti od svih olakšica koje nam je pružio tehnološki razvoj, počev od elekrične energije bez koje u roku od pola sata mnogi od nas počinju da „kriziraju“. Otrežnjujuće iskustvo nam posreduju sve češći osvrti na vremeplovne  mogućnosti iz nešto realističnijeg ugla, a zamislite tek šta biva kada se u slične okolnosti dovedu osobe bez trunke interesovanja za bilo šta iole starije od njih samih? Zapravo, ne morate ni da se bavite nagađanjima te vrste, kada su tu - knjige. Trilogija nemačke spisateljice Eve Feler, pod naslovom „Čarolija vremena“ (Zeiten Zauber), u najkraćem se može opisati kao „Outlander za tinejdžere“, ali ne dozvolite da vas zavara načelna pripadnost omladinskoj književnosti. 

„Magična gondola“ („Propolis Books“, 2014; orig. Die magicsche Gondel, 2011) počinje 2009. godine, u Veneciji. Tamo sedamnaestogodišnja Ana Berg iz Frankfurta provodi deo letnjeg raspusta, prateći svoje roditelje na službenoj dužnosti (otac je arheolog - stručnjak za crkve iz poznog srednjeg veka, a majka fizičar). Od očevih ushićenih obaveštenja o najnovijim otkrićima u jednoj od palata daleko su joj zanimljiviji ajpod i dopisivanje sa najboljom drugaricom. Upravo je ponavljala razred, prilično je dezorijentisana po pitanju svojih ambicija i želja za budućnost. Pored toga, ono što o glavnoj junakinji sigurno znamo jeste da ima ozbiljnih poteškoća sa matematikom i liči na Majli Sajrus (?). Kada joj jednog popodneva ne pođe za rukom da izbegne društvo debelog Matijasa (koji je i sam „pratnja“ svojim uspešnim roditeljima), krenuće u tumaranje starim gradom i doživeti niz neobičnih stvari. Najpre im u vidokrug ulazi potpuno netipična crvena gondola, kojom upravlja mršavi starac sa povezom na oku; u zabačenoj radnji kupiće neobičnu masku; naleteti na svađu između dvojice mladića, od kojih onaj zgodniji sebe naziva Pobednikom; a sve to propratiće čudno osećanje poznatosti i zloslutni svrab u potiljku, do sada dokazani nagoveštaj da se približava nešto loše. Ana postaje prilično zaintrigirana.
izvor: Vulkan knjižare
Malo kasnije, posmatrajući sa svojima paradu istorijskih barki na Kanalu Grande, koja prethodi sportskom takmičenju Regata Storika, u metežu koji nastaje pred ukrcavanjem u onu crvenu gondolu Ana će izgubiti ravnotežu i upasti u vodu. Osvestivši se na istom mestu, ali tačno pet vekova ranije, postepeno otkriva kako je prošla kroz „vremenski prozor“. Prvi signali neobičnosti su starinska odeća i nemogućnost da naglas izgovori bilo koju reč za označavanje pojmova iz savremenog doba (autfit, ajpod, Internet pretraga). Ubrzo će shvatiti razlog: naime, tako nešto bi značilo anahronizam i odalo uljeza, pa zato film provučen kroz govorni „filter“ ispada istorijski kostimirani komad, ajpod je ogledalo, a toalet poljski klozet. Sve se uklapa uz amneziju sa kojom se većina putnika kroz vreme obrela u prošlosti, ali koju je Ana nekim čudom uspela da izbegne, pa je zato i svesna govornih „blokada“.

Međutim, umesto uličnog osvetljenja, na pojedinim mestima obale ugledala sam usamljene baklje. Baklje! Na vidiku nije bilo ni jednog jedinog vaporeta, koji, inače, u svako doba plove Kanalom Grande. Gde su nestali motorni čamci? (str. 42)

Ubrzo će zažaliti što nije pažljivije slušala oca dok je govorio o renesansi, naročito kada je Sebastijano (u kome prepoznaje baš onog naočitog Pobednika!) – vođa zagonetnog „projekta“ u koji je uvučena – sa saradnikom Bartolomeom bude smestio u dom mone Matilde, vlasnice prodavnice biljnih začina. Tamo će upoznati mladu Francuskinju Klarisu, koja se pre pet godina  našla u istom vremenskom škripcu kao Ana, s tim što je „doputovala“ iz 1793. i to pravo sa zaprege koja je vozila na giljotinu. Inače, koji god im bio maternji jezik, putnici kroz vreme se međusobno odlično razumeju, jer je na delu još jedna od mera predostrožnosti (koju Ana zove „intergalaktički prevodilac“) sa ciljem da što manje privlače pažnju meštana. Planirano je da dve nedelje, koliko preostaje do novog otvaranja portala (odigrava se samo na određene mesečeve mene), devojka provede kao pomoćnica Matilde i njenog muža, nagluvog drvodelje Jakopa

Nisam znala šta o tome da mislim. Da li se pri putovanju kroz vreme u svakoga useli integralaktički prevodilac? Neverovatno, ali u svakom slučaju ima smisla i praktično je. Šteta što ova metoda nije postojala u našoj školi. Dobro bi mi došlo kod latinskog i engleskog. (str.54)

Junakinja će se ubrzo uveriti u to da prošlost nije nimalo romantična, duhovito komentarišući probleme higijene, ishrane i zdravstva. Kako je prvi pokušaj povratka kući bio neuspešan, primorana je da se što bolje prilagodi uslovima koje do tada mora istrpeti, usput odgonetajući mnoge zagonetke. Na primer, zašto Klarisa krije istinu o tome kako je zapravo dospela u Veneciju i zašto joj do sada nije pošlo za rukom da se vrati u svoje vreme? Od čega uopšte zavisi (ne)uspeh povratka? Ko je ćutljivi Sebastijano (za Anu najpre lik koji umišlja da je Orlando Blum u „Piratima sa Kariba“), kakva je njegova misija i kao najvažnije, kako se ona sama uklapa u čitavu priču?
Giovanni Antonio Canal "Canaletto"
Return of 'Il Bucintoro' on Ascension Day

Ana će neko vreme boraviti i kod kurtizane Marijete, zatim se skrivati kod (iznenađujuće slobodnih) opatica, posetiće zabavu pod maskama, otkriti sopstvenu ulogu u raskrinkavanju zavere pokvarene braće Malpijeri protiv duždevog savetnika Masima Trevizana i, naravno, usput se zaljubiti u Sebastijana. Saznaće da je u ovoj dimenziji prisutan jednooki gondolijer Hoze, baš kao i Esperanca, starica koja joj je prodala masku čija se funkcija, opet, tek sada obelodanjuje. Naravno, uz niz duhovitih osvrta na suprotnosti vremena iz kog je došla i ovog u kome se bori da opstane:


...Prošlost je smrdela, u pravom smislu te reči (str.84)


I kod Klarise, Matilde i Jakopa religija je igrala važnu ulogu. Molili su se pred svaki obrok i svake nedelje odlazili u crkvu. Da ih ne bih iritirala, i ja sam išla s njima. Bio bi mi slab izgovor to što sam protestantkinja, a nisam ni znala tačno da li je Luter uopšte bio rođen u to vreme. (str. 85)


S knjigama je bilo isto kao i sa začinima. Pošto su u ovo vreme bile tako retke i skupe, retko ko je mogao da ih sebi priušti. Čak i ja bih sa svojim nastavcima o Hariju Poteru ovde bila opasno dobra prilika, a da tome dodam i svoje vampirske romane, mladoženje bi stajale u redu. Kratko sam se naslađivala predstavom o tome kako postajem hit-devojka Venecije s nekoliko knjiga pod miškom i spravom za mlevenje bibera...(str. 243)

Iako je kod izdavača i u biblioteci svrstana među literaturu za decu, zbog svih opisanih zbivanja bih “Čaroliju vremena” ipak preporučila tinejdžerima starijim od 14 godina. Sa druge strane, ovo je zaista simpatično i uzbudljivo štivo, puno humora i veoma uverljivih pogleda na svet jučerašnjice iz ugla savremenosti. Avanturistički siže je dobro usklađen sa romantičnom pričom, dok je sama ideja originalno primenjena i pored toga što tema vremeplova nije nova, ni neuobičajena. Prilično sam uverena kako nećete moći da se odvojite od romana, nakon toga spremno „uskačući“ u sledeću pustolovinu, jer: Ima još mnogo toga da se uradi. To nikada ne prestaje. Jedan posao stiže drugi“ (str. 333).


U skladu sa tim obećanjem, drugi deo - „Zlatni most“ („Propolis Books“, 2015; orig. Die goldene brucke, 2013), pozicioniran dve godine kasnije u odnosu na pređašnju radnju, vodi nas na novo odredište. U pitanju je Pariz iz 1625. i doba vladavine Luja XIII sa velikim uticajem kardinala Rišeljea. Sada maturantkinja, Ana održava vezu na daljinu (i kroz vekove!) sa Sebastijanom, nemajući pojma šta bi mogla studirati i koja je njena potencijalna profesija u realnom vremenu. Roman otvara simpatična epizoda spasavanja Kazanove iz tamnice, u kome junakinja učestvuje kao novi pripadnik reda Vremenskih stražara. Razlog što joj ovi poduhvati ne oduzimaju vreme je jednostavan – ono u sadašnjosti nepomično stoji tokom svakog boravka u prošlosti, koliko god trajao.
Nakon što Sebastijano ostane zarobljen prilikom obavljanja zadatka u sedamnaestovekovnom Parizu, Ana će pokušati da ga izbavi. Uz pomoć Gastona Leklera i, naravno, Hozea, sa Mosta promene (Pont au Change) u francuskoj prestonici prebacuje se u prošlost. Ovoga puta, uočiće još jedan deo rituala: odvođenje tzv. „neznalaca“ da tamo ostanu radi ispunjenja kakvog važnog zadatka. Tom prilikom se njihovi životi potpuno brišu iz prvog, a kreiraju u davnom vremenu, sa celokupnom privatnom istorijom. Sada su se u ovoj poziciji našli američki turisti, stari Henri Kolister i njegova unuka Meri. Ana od početka ne podržava praksu, budući da ljudi njome bivaju na prevaru preseljeni, ne ostavljajući trag u dotadašnjoj vremenskoj dimenziji postojanja.

Ipak, znatno više je brine to što su stvari krenule po zlu sa Sebastijanovim pamćenjem. Ne samo da uopšte nema predstavu o tome ko je ona, nego je pristupio musketarima u ličnoj gardi moćnog Rišeljea, bez namere da se vraća. Ani ne preostaje ništa drugo, nego da pokuša iznova da ga osvoji, s tim što će pritom shvatiti da joj je i samoj dodeljen ništa manje važan zadatak. Njena domaćica je sada Sesil, glumica i dramski pisac u pokušaju; vodič joj je Filip; u prvo vreme će raditi kao konobarica u „Zlatnom petlu“, da bi veoma brzo postala družbenica ugledne vojvotkinje Mari de Ševrez koja joj je odnekud više nego poznata. Nažalost, kao što smo naučili iz prvog dela serijala, proces putovanja kroz vreme je daleko od lagodnog, pa podrazumeva glavobolju, zamračenje svesti i neprijatnu golotinju – osim ukoliko niste na sebi već imali odgovarajuće starinski komad odeće:

To je bila jedna od posledica pri putovanju u prošlost – nisi mogao da poneseš sa sobom nikakve predmete iz budućnosti, osim onih koji su u toj prošlosti već postojali. I to ne teoretski, već zaista. (str. 44)

Tu je i, razume se, smrad!

Sledeće što sam osetila bio je smrad. I to je bio dokaz: definitivno sam se nalazila u prošlosti. Mirisalo je na mešavinu izmeta, ribe, đubreta trulih otpadaka i ljudi kojima je hitno bilo potrebno kupanje. To je bila kombinacija svega toga što se mešalo kada je neki grad s nekoliko stotina hiljada ljudi bez kanalizacije, hladnjača, regulisanog odnošenja smeća i, pre svega, bez tako važne tekovine kao što je tuširanje ili dezodorans...(str. 44)


Radnja je podeljena prema danima provedenim u Parizu, pri čemu uočavamo stalno mesto koje povezuje priču sa onom iz prethodne knjige: u pitanju je neuhvatljiva Esperancina prodavnica, gde je Ana prvobitno nabavila masku mačke. Posećujući salon markize De Rambuje i pozorišne predstave, promičući kočijom kraj prizora ranojutarnjih dvoboja u Bulonjskoj šumi, stičući uvid u sastanke musketara sa devojkama u Luksemburškom parku i, ono najvažnije, kraljičinu tajnu, Ana će sa užasavanjem otkriti kako su Sebastijano i ona, povrh svega, sada na suprotstavljenim stranama.
Pont au Change, Pariz
Zanimljivo je i ujedno verodostojno kako junakinja, sve vreme, svoje (pre)poznavanje pojedinih istorijskih ličnosti temelji na pop-kulturi. Prema tome, Kazanova joj je blizak zbog Hita Ledžera, o francuskoj buržoaskoj revoluciji zna zahvaljujući filmu sa Kirtsen Danst, a manira u prisustvu plemstva se doseća iz serije „Tjudorovi“. Humor se ponovo zasniva na činjenici da Ana, kao savremena tinejdžerka, demaskira romantične predstave o istoriji i uopšte okolnostima u kojima se obrela, tako što npr. konstatuje da je zgazila na pralinu pred kraljicom, dobila gadan proliv u Veneciji, ili kako su vojvoda i njegova vladarska ljubavnica previše bučni u susednoj sobi. 

Nešto što je u početku zbunjujuće, pa nisam sigurna da li ga pripisati pogrešnom prevodu ili neznanju same junakinje, jeste to što kralja Luja (XIII) zove – Ludvig?! Takođe, pomalo smeta očigledna moderna tendencija da se istorija iskrivi radi senzacionalizma i „ravnopravnosti“, pa Ana kao pravu istinu propagira teoriju o kraljevom homoseksualnom opredeljenju, prema tome  zaključivši da budući Luj XIV nikako nije mogao biti njegov biološki sin. Njen „neposredni uvid“ u dvorska dešavanja tako potvrđuje fikciju Aleksandra Dime („Tri musketara“), zbog čega će kasnije, ponovo u svom dobu, Ana sa „mudrim“ potcenjivanjem razmišljati o zvaničnoj verziji istorije. Ovo je prilično iznenađujuće, pa i štetno za jedan roman namenjen mladima koji tek uče (baš kao i junakinja!) o svim tim ličnostima i događajima, sve više se oslanjajući na beletristiku i domaštane ekranizacije kao relevantan izvor. Zato valja napomenuti da, dok zaista postoje osnovane pretpostavke da je Luj XIII bio biseksualac, kao i činjenice o dužem periodu u kome su njegovi odnosi sa kraljicom Anom bili hladni i „zategnuti“, istoričari se slažu da ipak nema sumnje kako su Luj XIV i negov mlađi brat Filip legitimni naslednici dinastije Burbona. Jednostavno upoređivanje porodičnih portreta dovoljno govori u prilog tome.

„Zlatni most“ nas bliže upoznaje i sa ustrojstvom organizacije Vremenskih stražara, koje je veoma zanimljivo, jer uključuje različite generacije i funkcije. Na njenom čelu su Stari (ili Drevni), nalogodavci i nešto poput božanstava, ljudi čija je vremenitost (ili pre bezvremenost) istovremeno neosporna i zagonetna. Primetićemo doslednost da se u svakom delu primenjuje sličan obrazac: Izaslanik (tamošnji vodič putnika) i „domaćica“– prijateljica stupaju u ljubavnu vezu (Klarisa/Bartolomeo, Sesil/Filip), a misija glavnih likova se sastoji u sprečavanju atentata na ličnost blisku vladaru, kako ne bi došlo do promene toka istorije u smeru haosa i potpunog razaranja.
Na tom tragu ostaje i treća, završna knjiga „Skrivena kapija“ („Propolis Books“, 2018; orig. Das Verbogene tor“, 2014). Na redu je još jedna velika prestonica, London iz 1813. godine, dok se savremeni deo priče odigrava tačno dve stotine godina kasnije. Saznajemo da se Ana u međuvremenu preselila u Veneciju radi studija italijanske književnosti, dok je Sebastijano angažovan oko tamošnjeg Bijenala. Ipak, njena nezainteresovanost za istoriju i opštu kulturu ostala je nepromenjena!

Zaustavivši požar u kući (ujedno ateljeu) Vilijama Tarnera, budućeg velikana likovne umetnosti, Ana i Sebastijano dobijaju misteriozni nalog od Hozea. Potrebno je da ostanu u tom vremenu, kao brat i sestra Foskeri – plemići plantažeri sa Barbadosa, koji su u otadžbinu došli u potrazi za adekvatnim bračnim drugovima. Prateće pogodnosti su im kuća (basnoslovno opremljena, uključujući čitave zasebne prostorije sa garderobom i biblioteku koja sadrži, između ostalog, prvo izdanje „Gordosti i predrasuda“), batler Ficdžon i njegova supruga, kao i tajanstveni pokrovitelj, knjižar gospodin Skot, čiji im je unuk – riđokosi dečkić Džeri, novi izaslanik. U svojstvu pratnje sada je usamljeni inženjer Džordž Stivenson, deluje kao da se sve odvija po planu, pa ipak  Ana od samog početka oseća strašnu nelagodu – i to ne samo zbog čudne uloge koju moraju odigrati...

Priča sadrži kratka objašnjenja zahvaljujući kojima se nadovezuje na prethodne delove, a koja se tiču prvenstveno hijerarhije i načina funkcionisanja „vremeplovaca“. Time nam se, istovremeno kad i junacima – novajlijama, razjašnjava mnogo toga, ali i skreće pažnja da je ovoga puta problem daleko ozbiljniji. O redu Drevnih  kaže se:


Imali su neobično, magijsko ogledalo u kom su mogli da vide pogrešne tokove događaja i gde god im je izgledalo neophodno, sprečavali su neželjena dešavanja uz pomoć nas, Vremenskih stražara, kako bi sprečili odstupanja koja su videli u ogledalu. (str. 33)

Ovakva pojašnjenja su naročito korisna jer postaje nešto razumljivije zbog čega je do sada dolazilo do izvesnih incidenata unutar samog reda. Ana će u jednom trenutku uporediti Drevne sa božanstvima na Olimpu, što uopšte nije daleko od istine. Čak i njihova pojavnost upućuje na nadljudsku prirodu, pa tako Hoze nosi povez preko oka koje je izgubio, baš kao Odin. Nejednake moći, pojedinačni interesi (uglavnom rezultat žeđi za sticanjem moći), netrpeljivosti i sujete postaju istinska pretnja. Jednom kada nauče da nisu svi Drevni podjednako dobronamerni, početnici će se bolje snalaziti i u sopstvenim zadacima. Nekad su to prave zagonetke, a od brzine zaključivanja i sposobnosti donošenja prave odluke Putnika zavisiće uspeh ili krah misije, pa i čitave epohe.
Cavendish Square, 1813.
Problem koji sada iskrsava tiče se portala širom Britanije, koje neko nepoznat uništava, a onaj glavni se nalazi na Trafalgar skveru. U kolopletu radnje naći će se rođaci ledi Ifigenija Vinterbotom (opisana poput Liz Tejlor) i lord Redžinald Kaseltorp (za Anu i Sebastijana pogrdno mladoženja-Ken), sluškinja Bridžet (koja ima običaj da naglas mrmlja svoje misli, kao Dobi iz „Harija Potera“), princ regent (budući Džordž IV), popularnost Bajronovih knjiga (upravo objavljeno prvo pevanje „Čajlda Harolda“), Stounhendž, klubovi, Anini košmari i čudne vizije Vilijama Tarnera pretočene u prizore na platnu. Slede iznenađujući obrti i raskrinkavanja, priča postaje primetno mračnija, ali su satirični i podsmešljivi delovi takođe srazmerno češći (uz neizbežni prizvuk proze Džejn Ostin). Posebno je interesantna Anina borba za prava posluge (časti ih slobodnim vremenom i bonusima na zaradu), ponajviše obojena teškoćama da ostavi uverljiv utisak devojke odrasle u robovlasničkom okruženju. Kao epizodni lik naći će se čak i Defoova (ovde stalno pijana) prostitutka Mol(i) Flanders.

O zdravstvu: Putovanja su nekad bila romantična i zabavna, ali život u prošlim vekovima sigurno nije. Većina ljudi je stalno stajala jednom nogom u grobu. (str. 98)

Ifigenija, o udavačama: Sa dvadeset si na granici za staru usedelicu, što verovatno malo sužava izbor, ali, s druge strane, dolaziš iz dobre štale; (...) A što se tiče tvoje konverzacije, moraš paziti samo na jedno – da ne deluješ kao neki blauštrumf („plava čarapa“, prim. I.Đ.). Blauštrumf je devojka koja mnogo voli da čita. Kada neka mlada žena radije sedi nad knjigama nego što se doteruje, društveno je propala. Muškarci ne vole blauštrumfe. (str. 135/6)
Eva Feler, autorka

Svaki od delova serijala sledi doslednu, donekle predvidljivu matricu, ali se istovremeno primećuje sazrevanje opisanih ličnosti, obuhvaćenih tema, pa i pripovednog stila. Na početku sam spomenula „Tuđinku“, ali bih romane posebno preporučila i ljubiteljima Gejmenove „Nikadođije“. Uzbudljivo, na momente vrlo napeto, a u isti mah izuzetno pitko štivo, kroz prva dva dela propraćeno je ilustracijama Tine Drer.