недеља, 26. мај 2019.

Hair (1979)

komentariše: Isidora Đolović

Mjuzikl je, vrlo moguće, najprotivrečniji (filmski) žanr. S jedne strane nesumnjivo zahtevniji od „običnih“ ostvarenja (imajući u vidu da od glumaca traži pored osnovnih i druge izvođačke sposobnosti: ples, pevanje, pa i fizičku kondiciju), sa druge često biva nepravedno potcenjen kao „“laka zabava“, nešto što „preferira LGBT populacija“, karikaturalno i neozbiljno upravo zbog raspevanosti kao načina iznošenja na videlo različitih pitanja. Radi se o dokazanoj zabludi, jer, ako se mjuzikl razvio iz opere(te) kao njen (tematski i namenom) popularniji, pa i „prizemniji“ oblik, podrazumeva se da će nastaviti sa obuhvatanjem i tragičnih, jezivih ili društveno angažovanih tema, šaljući ubedljive poruke. Brodvej, neprikosnoveni sinonim za savremeni žanr „komada sa pevanjem“, do sada je u svet poslao mnogo besmrtnih muzičkih drama, od kojih je najveći broj dočekao više nego uspešno prenošenje na veliko platno. „Fantom iz opere“, „Isus Hrist superstar“, „Mačke“, „Doktor Džekil i gospodin Hajd“, „Jadnici“, „Čikago“, „Priča sa zapadne strane“, „Svini Tod“...danas su široko poznate i omiljene predstave, a njihove zaštitne teme i te kako pevane. Među klasike žanra, ali i svojevrsne markere svoga vremena, spada film o kome danas govorimo. Mjuzikl „Kosaje  kultno ostvarenje s kraja sedamdesetih godina i jedna od meni omiljenijih priča, koje se baš nikada ne zasitim.

Nedavno sam pronašla svoj udžbenik iz engleskog, iz možda drugog ili trećeg razreda Gimnazije. U njemu (ocenjeni) esej na temu najdražeg filma. Pogađate, reč je o „Kosi“, nimalo neobičnom izboru za buntovno rokersko biće koje se tih dana (uostalom, kao i sada, samo sa znatno manje otrežnjujuće gorčine) zanosilo idealima prošlosti. Sa osmehom i ponosom čitajući svoje objašnjenje priče o grupi njujorških hipika koji unose potpunu zbrku u svest provincijalca rešenog da ode u Vijetnam, navodeći ga da preispita svoju odluku i upozna neku drugu stranu života, poželela sam da se podsetim, ali i pozdravim proleće (još malo pa leto) jednom prikladnom, dvočasovnom himnom slobodi, suncu, miru i ljubavi. Složena iz dve perspektive, sudara dva sveta, može se grubo podeliti na dve celine – pri čemu je prva razigrana i šarena, dok druga lagano klizi u neminovnu nesreću kao strašnu opomenu, koja od početnih kadrova tinja u pozadini. 

“Kosa” (Hair) je antiratni film zasnovan na istoimenom brodvejskom mjuziklu iz simbolične 1968. godine. Potrebno je, najpre, istaći kako između pozorišne i filmske verzije postoje upadljivije razlike u samoj priči, pa i izboru muzike, ali su okosnica i suština uglavnom jednake. Pre svega, promenjeni su likovi Kloda (prvobitno i sam hipik) i Šile (u predstavi feministkinja i jedna od vođa „Plemena“, zaljubljena i u Bergera i u Klajda), uloge u raspletu, pojedine numere nisu unete u „soundtrack“ filma, a druge su skraćivane. Autorima mjuzikla, Džeromu Ragniju i Džejmsu Radu, zasmetalo je i to što nije stavljeno dovoljno fokusa na mirovni pokret, već se više bavilo estetikom i nekonvencionalnošću života hipika. Međutim, potrebno je uzeti u obzir da filmska verzija nastaje deceniju posle teatarske, kada su se strasti pomalo stišale i uspostavljena je distanca sa koje se sve moglo sagledati relativno hladne glave, birajući aspekte na koje će se priča skoncentrisati. Pošto nisam imala sreće da pogledam pozorišnu postavku, ne mogu da uporedim, ali slobodno mogu reći da je film među najboljim delima iz impresivnog opusa reditelja Miloša Formana. Još bih samo skrenula pažnju na to da je prva teatarska verzija u nekoj komunističkoj državi izvedena baš u bivšoj Jugoslaviji, na sceni „Ateljea 212“ pre tačno pedeset godina. Bila je to treća izvedba u Evropi, sa prevodom na srpski jezik i sjajnom ekipom predvođenom legendarnom Mirom Trailović. 
Najveći kompliment stigao je od samih autora, kojima se beogradska verzija svidela najviše od svih viđenih, ali to je već neka druga uzbudljiva priča. Vratimo se onoj filmskoj.
Za Formanovo ostvarenje scenario je adaptirao Majkl Veler, a muziku komponovao Galt Makdermot (rezultat je dvostruki LP). „Kosa“ je nominovana za Zlatni Globus u kategorijama najboljeg mjuzikla/komedije i nove muške zvezde godine (Trit Vilijams), kao i nagradu Cezar za najbolji strani film. Uticaj u pop-kulturi ostao je nemerljiv. Šta je to čini toliko posebnom?
Siže je jednostavan: Klod Huper Bukovski (Džon Sevidž), dečko sa farme u Oklahomi, jednog sivog svitanja kreće da ispuni patriotsku dužnost svakog „dobrog Amerikanca“ i prijavi se za učešće u Vijetnamskom ratu. Put ga vodi do Njujorka, ali neplanirano nailazi na zaobilaznicu u vidu grupe hipika iz Central parka, predvođene harizmatičnim Džordžom Bergerom (Trit Vilijams). Oni mu otvaraju nove vidike i za tih par dana na raspolaganju do javljanja na regrutaciju, pokušaće da ga u najvećoj meri upoznaju sa novom, drugačijom perspektivom. Najuže Bergerovo društvo čine tamnoputi Lafajet „Hud“ (Dorsi Rajt), plavokosi Vuf (Don Dejkus) i devojka Džini (Eni Golden), trudna sa jednim od njih dvojice. Klod će, pored sticanja novih prijatelja, uspeti da se zaljubi u bogatu naslednicu Šilu Frenklin (Beverli D'Anđelo), koja će i sama biti nepovratno promenjena poznanstvom sa fantastičnom četvorkom.
Film je, očekivano, prožet muzikom koja čini većinu njegove čari i lepote (uz vizuelnu magiju), ali i efikasno sredstvo posredovanja izuzetno važnih, velikih poruka. U najkraćem rečeno, „Kosa“ slavi prijateljstvo, slobodu, utopijsku ideju prava na izbor i odbijanje društvenih stega, istovremeno upućujući nedvosmislenu osudu poretku koji instrumentalizuje biće u svrhu postizanja „viših“ ciljeva. Svaka numera je jedan prividno duhoviti udarac upućen rasizmu, netoleranciji, militarizmu i svemu što ograničava čovekovu prirodom danu težnju za nesputanošću. To čini nenametljivo, bez otvorene propagande i napadne angažovanosti, ali sa emocijom koja baš zato što je spontana i čista ostavlja pravi utisak.

Muzika počinje već od polaska Klodovog autobusa, kojim se od sveta razlokanih, blatnjavih puteva, obavijenog izmaglicom, otiskuje do velegrada. Fasciniranost i radoznali pogled kojim provincijalac pokušava da obuhvati sve nove senzacije tako naglo pružene oku, „eksplodiraće“ prizorom iz Central parka. Grupa hipika, tzv. „Pleme“, slavi slobodu i život kroz multirasnu sliku uz koju je savršeno uklopljena moćna numera "Aquarius" (izvodi je Ren Vuds), sažimajući suštinu hipi-ideologije. Psihodelija, slobodna ljubav, prkos, sve se sjatilo u jednoj sceni, rasuto  a ipak skladno poput belog cveća u kosi pevačice.
Situacija koja spaja glavne likove komična je i provokativna. Zbunjeni Klod najpre biva zatečen prilaskom hipika koji mu traže sitniš, pa lepoticom Šilom što sa dve prijateljice u tom trenutku izjahuje iza ugla. Dva sveta i smera njegovog interesovanja ukrstiće se već u narednoj sceni. Naime, Hud i Berger, takođe na konju, „prepadaju“ bogatašice, provocirajući namernim nizanjem opscenih izraza (numera „Sodomy“). Kada im se životinja otrgne, Klajd dobija priliku da demonstrira svoje „kaubojske“ sposobnosti, a hipici odlučuju da mu pomognu time što će ga u par dana odgovoriti od odlaska na ratište. Uostalom, svi su na svoj način autsajderi.
Briljantne horske deonice i koreografije beskompromisno se obračunavaju sa predubeđenjima koja hipici svakodnevno ruše svojim životnim stilom. Tako je Džini nonšalantna prema trudnoći i očinstvu (kada se dete bude rodilo, kaže, znaće čije je, a do tada nije važno), što pokreće isprva bezazleno „prepucavanje“ između Huda i Vufa. Međutim, pesma („Colored spade“) prerasta u nabrajanje svih „uloga“ koje crnci imaju u očima prosečnog belog Amerikanca, čime se po drugi put (prvi je paralela u parku, sa crnim i belim policijskim konjima) uspostavlja veoma važan odnos crno-belo. Nadovezivanje numere „Manchester“ (izvodi je Vilijams) pokreće glavnu interakciju: Klod – Berger. Pomalo podrugljivo, ali uvek dobronamerno, Berger pokazuje bolju procenu došljaka nego što je sam Bukovski ima o sebi, te odlučuje da ga spoji sa Šilom. Naime, priliku pruža informacija o sutrašnjoj elitnoj zabavi, koju hipik pročita na otrgnutoj stranici iz novina. Takođe, deonica o Mančesteru je važna zbog završetka, u kome će se ponoviti, ali ni približno vedrog tona kao sada.
Sledeća važna epizoda je dolazak hipika na zabavu kojom se obeležava Šilino uvođenje u društvo. Razlike između ova dva sveta ne mogu biti veće: primera radi, Vuf, Hud i Džini su za tamošnju gospodu „colored gentleman with two girls“! Međutim, kao zvezda se od početka nameće Berger, koji ne samo da na sebe preuzima potpunu odgovornost dovođenja „uljeza“, već, sedajući u čelo stola, samouverenošću i iskrenošću razoružava društveni krem. U odgovor na opasku Šiline majke:“Mladiću, imate petlju“, počinje deonica "I got life", pri kojoj Berger sa prljavim „starkama“ i privlačnošću dostojnom Džima Morisona skače na sto sa kristalnim escajgom, hvata se za skupoceni luster i, nabrajajući šta sve još „ima“, dovodi slavljenicu do ushićenja. Iako od početka do kraja urgira za Kloda, proizvodi suprotan efekat: Šili će biti daleko zanimljiviji od stidljivog budućeg vojnika zaljubljenog u nju, što je početak odnosa na koji se možda premalo skreće pažnja, a više je nego očigledan. Šila je, naime, apsolutno očarana Bergerom, koji za nju predstavlja – baš kao i za Kloda, otelotvorenje do tada nepoznate smelosti. On je pokretačka snaga ne samo Plemena, već i celokupnog filma: inicijator svake buduće akcije.
Prva u nizu je izvođenje društva iz pritvora, u koje ih je, sasvim očekivano, poslao domaćin, gospodin Frenklin. Potrebno je platiti kauciju (po 50 dolara za svakoga), pa Berger „lomi“ Klodovu sebičnost (on, naime, „ima za sebe“) tako što se nudi da izađe i sakupi dovoljnu svotu za ostale. Rečeno – učinjeno: prvi pokušaj je beskrajno zabavno presretanje Šilinih kola. Kao pravo iskušenje i nimalo diskretno, oteravši njenog brata sa mesta vozača na zadnje sedište, uporno „dirka“ devojčino koleno, istovremeno joj objašnjavajući koliki udeo odgovornosti ona ima u hapšenju njegovih prijatelja, te je dužna da im pomogne. Scena flerta između Šile i Bergera jedna je od najšarmantnijih koje sam ikada gledala (sa sve njenim snishodljivim „Stani!“) i ubedljivi uvod u preobražaj koji će se postepeno dogoditi i u Šili i u Klodu, a sa istim ciljem: da se svide Bergeru. Samim tim, iako na kraju ne uspeva da od bogataša iskamči traženi novac, postigao je mnogo više: trajnu okupaciju njenih misli.
Za to vreme, Vuf  kroz nezaboravni odgovor na pitanje zatvorskog psihijatra da li je gej (čim, jel'te, nosi dugu kosu): Well, I wouldn't kick Mick Jagger out of my bed, but uh, I'm not a homosexual, no, počinje briljantnu apologiju “kosastosti” i energični, vrhunski deo filma u vidu naslovne pesme:
Sve je to, opet, uvod u Bergerovu posetu roditeljima, sjajan primer tipičnog malogađanskog odnosa prema nekonvencionalnom potomku koji je izneverio sva očekivanja, ali i majčine ljubavi koja uvek pronađe način da, kriomice, omogući rešenje problema. Sledi okupljanje ekipe u parku, sada sa, čini se, pojačanom svešću o vrednosti slobode. Čućemo najbolji citat u filmu i jedan od vodećih u kinematografiji uopšte:

The draft is white people sending black people to make war on the yellow people to defend the land they stole from the red people!

Pojavljuje se Šila i, očekivano, prilazi Bergeru da se izvini zbog brata, dok Džini nudi Klodu da je oženi kako bi bio oslobođen obaveze služenja vojske – što je neverovatno simpatičan momenat, jedan od nekoliko gde Džinina bezazlenost i čistota duše posebno izlaze na videlo. Pošto se “pričesti” LSD-jem, Klod pada u psihodeličnu halucinaciju. Famozna vizija u crkvi, kada se hrišćanska i istočnjačka božanstva, simboli, muzika, društveno poželjna pravila i kontroverze mešaju u junakovoj glavi, da bi mu na kraju Berger oteo “nevestu”, definitivno usađuje “crva” ljubomore u Klodovo srce.
 
Otrežnjenje sledi na obali, pred duhovitu i prekretničku scenu noćnog kupanja. Šila ponovo traži Bergera, koji njenu molbu da je otprati kući velikodušno preusmerava na Kloda. Međutim, ona odlučuje da prekrši dotadašnju krutost vaspitanja i klase, pridružujući se opštem raspoloženju, čak delujući, u vodi, znatno pristupačnija prema Klodu (ili je to delimično inat zbog odbijanja od strane ovog drugog?) – sve do incidenta sa krađom odela, koji je sve pokvario. Neću otkrivati kako.

Ovde dolazi do prelaza na drugu celinu filma, koja obuhvata regrutaciju, zimu u parku, primetno  ozbiljnije teme, jednom rečju – ŽIVOT. Počinje Klodovim izvođenjem pesme “Where do I go?” Krećući se suprotnim smerom od mase mahom poslovnih ljudi, istovremeno se čini izdvojenim zbog drugačijeg cilja, ali i iznenada donekle osvešćenim, pri čemu se postavljeno egzistencijalno pitanje čini više nego opravdanim (Zašto živim? Zašto umirem?). Klodova sumnja u ispravnost odluke da stavi život u službu otadžbine zarad vođenja nekog udaljenog, suštinski tuđeg rata, počela je da se razvija uprkos slabom otporu i pokušajima da se opravda, još u dijalogu na jezeru. Tada mu Berger na optužbe da je neozbiljan odgovara: I am ridiculous. I'm totally ridiculous. I'm ludicrous. I don't want to go over there and murder women and babies. Hud je još direktniji. Na Klodovu tvrdnju da “čini sve to za njih” (ratovanje), reći će mu:  Oh, don't hand me that. Look, if you're doing it for me, don't, because if the shoe was on the other foot, I wouldn't do it for you.

Pri pregledanju prijavljenih, čovek je sveden na komad (“topovskog”) mesa i hodajuće oružje, a istovremeno je koncept vojske relativizovan i ismejan direktnim LGBT aluzijama. Tako jedan od momaka odbija da se izuje, kako bi sakrio nalakirane nokte, dok se članovi komisije ujljučuju u pesme „Black boys“ i „White boys“ (izvode Elen Foli i Nel Karter). 
Jedan od emotivno najsnažnijih momenata tiče se susreta Huda, tj. Lafajeta sa nevenčanom suprugom (Šeril Barns) u parku. Mlada žena ga oslovljava pravim imenom, iako on uporno tvrdi da se više ne zove tako, priznajući kako je odbacio čitav minuli život. Ovde vidimo drugu stranu „dvojnika Džimija Hendriksa“, koji se pokazuje prilično grub i neuviđavan prema majci svog, takođe prisutnog, malog sina, optužujući je da „ništa ne razume: kosmičke stvari i tako to“. Nakon potresne i izvanredno izvedene pesme "Easy to be hard" (otpevala Barnsova), reakcija ostatka družine pojačava težu o snazi prijateljstva i solidarnosti. 
Pomalo u senci ovog razgovora ostaje nešto ranije Šilino pojavljivanje sa Klodovim pismom. Ona, naravno, ponovo zove Bergera i (nenamerno) se ponaša kao da ostatak grupe ne postoji. Berger predlaže da posete prijatelja u vojnom pripremnom kampu u Nevadi, što svi oberučke prihvataju.

Džinina bezazlena priroda naročito dolazi do izražaja u dve kratke scene. Prva je njeno ushićeno izražavanje želje da se Klodu napiše koja reč i u njeno ime: Oh! I wanna say something! I wanna say... um... tell him I said... um... Jeannie says 'Hi!' Druga se odnosi na razgovor sa Hudovom verenicom, koju muči pitanje očinstva nad Džininim detetom, a sam pojam “otvorene veze” joj je krajnje neprihvatljiv. Džini odgovara kako “nije toliko bitno. Obojica su lepi. Postoji dilema, ali ona će se ubrzo razrešiti. Nije to sad kao neka velika kriza,  neki svetski rat.” S jedne strane, pokazuje se kako opšte ima upliv u privatno, a sa druge ne možemo  pobeći  utisku kako Džini zapravo ZNA čije dete nosi. Samo obratite pažnju na neverbalnu komunikaciju među likovima i to uz koga se više privija, koga uzima za ruku.
Legendarna smicalica sa zamenom identiteta, kojoj ekipa pribegava, nažalost se uglavnom ni u jednoj priči ne završi dobro. Ali, pogledajmo najpre kako je do nje uopšte došlo, da bi nam tužni ishod bio jasniji. Dakle, posle ponovljenog preuzimanja automobila Stiva, Šilinog brata (sada uz devojčino nedvosmisleno odobravanje), kreću na višednevno putovanje do pustinjskog predela koji okružuje bazu. Dok se na tamošnjem poligonu puca u zvučnike iz kojih iznenada kreće subverzivni rokenrol (pesma „Three-Five-Zero-Zero“), što je bedna demonstracija prazne sile nad idejnom snagom, Klodovi prijatelji se voze kabrioletom. Sa vetrom u kosi, uživajući u poslednjoj idili, pevaju "Good morning, starshine" (glavni vokal je divna Beverli). Obratite pažnju na Šiline gestove usmerene ka Bergeru i sada već otvoreno udvaranje, izraze nedvosmislene naklonosti.
Na rampi, međutim, saznaju da je zbog proglašene uzbune iznenada otkazano davanje slobodnog vremena vojnicima. „Plan B“ sprovode na Bergerovu ideju: Šila je zadužena za trik koji će im pribaviti sredstva neophodna da na par sati izvedu Kloda na piknik u prirodi. Berger zatim pristaje da ga ošišaju, kako bi što bolje odigrao ulogu narednika. 
Međutim, predmet svih njihovih dovijanja u odlučujućem trenutku odbija da uđe u gepek (tvrdoglava dužnost progovara: Ti ne shvataš, ovo nije igra), pa se „sebični“, „neozbiljni“, „preotimanju tuđih devojaka“ skloni hipik žrtvuje za njega, ispostaviće se, u svakom pogledu. Tu stižemo do ključnog, najboljeg dela filma, koji obuhvata poslednjih deset minuta i zaista retko koga ostavlja ravnodušnim. 
Naprosto ne znam šta bih izdvojila kao ubedljivije, potresnije: da li prozivku i Bergerovu spoznaju da mu je sudbina zapečaćena, da nema natrag i mora se identifikovati kao Klod Bukovski (najpre javljanjem nakon trećeg povika nadređenog; zatim deonicom pesme o Mančesteru: That is me, that is me..., dok maršira u povorci, u tamu letelice kao fabriku smrti), otići u Vijetnam i umreti? Da li Klajdov užas kada po povratku u bazu zatekne praznu spavaonicu, pa nedugo zatim doziva prijatelja mada je već izgubilo smisao, glasom koji je izgubio snagu, dok posmatra avion u udaljavanju? Ili klimaks u vidu završnice koja je koliko bez neposrednog objašnjenja, toliko više nego rečita: moćna pesma "The flesh failures / Let the sunshine in", prijatelji okupljeni oko groba, raspored stajanja (odgonetnuta tajna očinstva, između ostalog) i poentiranje apsurda rata, odanosti državi, očekivanja porodice…svega sem međuljudske privrženosti.

Moj izbor najmoćnije scene odlazi upravo na onu koja pokazuje kako se i koliko Berger lomi, način na koji mu se užas nesporazuma i besmisao rata u tim trenucima nepogrešivo čitaju na licu. Dok izbezumljeno okreće glavu od jednog saborca prema drugom, ne uspevajući ni da zausti u metežu iznenadne komande za pokret, počinjući da se oblači – a sve vreme bacajući poglede pune nade kroz prozor, pa mašeći pravac izlaska, čini se da tek povik nadređenog: „Vojniče, rat je!“ uspeva da ga zaista opredeli za pomirenje sa tragičnim preokretom. Trit Vilijams je za ovu ulogu u celini, ali posebno završne trenutke, zaslužio Oskara.
Na kraju, ostaje pesma, vapaj za zrakom sunca. Prizor nepregledne skupine hipika koja okružuje Belu kuću, nakon iste takve širine prostora „istačkanog“ belim kamenim spomenicima, pruža koliko nade, toliko i gorke pouke, a ponajviše opomene. „Kosa“ je samo na prvi pogled veseli, psihodelični komad. Iako navedene kvalitete bez sumnje poseduje u izobilju, tim pre njegov završetak pogađa u sam centar emocija, preispitivanja i zabluda kojih možda nismo ni bili svesni.