четвртак, 30. мај 2019.

Gradovi u snovima

piše: Isidora Đolović

Mislio bi neko da sam se, kao osoba čiji je otac turizmolog i od penzionisanja turistički vodič, pošteno naputovala i nagledala gradova, krajolika, znamenitosti...međutim, ovo je tačno otprilike koliko i „pravilo“ da su sva deca profesora književnosti načitana i okrenuta društvenim naukama. Istina je da sam, kao mala, zahvaljujući ekskurzijama i letovanjima obišla veći deo Srbije i Crne Gore, ali sa polaskom u srednju školu to se ozbiljno proredilo. Od inostranstva sam, ne računam li već spomenutu bivšu nam državu, posetila jedino Grčku (školska ekskurzija, naravno). Kao student nisam imala vremena ni sredstava za, često veoma povoljne, aranžmane poseta gradovima Evrope. Kako sam samo zavidela američkim tinejdžerima koji, barem na malom i velikom ekranu, pred polazak na koledž dožive obilazak Starog kontinenta, najčešče bolno nesvesni date privilegije! Ne sporim, možda sam i mogla da umesto u knjige ulažem u vikend-izlete do prestonica, ali naknadne pretpostavke su uzaludna rabota. Kako god bilo, putovanja mi ostadoše neostvareni san – i plan od koga ne odustajem. Prošle godine sam, boreći se sa početkom krize na pragu sredovečnosti, sastavila tzv. „desetogodišnji spisak“ stvari koje ću nastojati da uradim pre sledeće kritične cifre. Jedna od njih su upravo aktivnosti koje za sada još upražnjavam kao misleni putnik.

Bila sam radoznalo dete i ostala takva osoba, s tim što se moja žeđ za znanjem vremenom samo pojačava. Oduvek fascinirana globusom (toliko da sanjam o velikoj replici zemaljske kugle na radnom stolu u sopstvenom kabinetu, jednoga dana), mapama, enciklopedijama, kroz sve romane, filmove, priče, fotografije koje su mi dolazile u vidokrug prelazila sam milje kopnenih, vodenih i vazdušnih puteva, nepovratno se zaljubljujući u mnoga mesta. Oduševljavaju me širina, raznolikost, bogatstvo kultura i tradicija naše planete. Razlike posmatram kao prednost, izazov, lepotu stalnih mogućnosti otkrivanja. Volim svet i verujem da na svakom ćošku možemo pronaći fantastični, savršeni kadar, ukoliko posedujemo oko za detalj, dušu pustolova…i koliko-toliko siguran posao sa redovnim prihodima (jer, nisam avanturista koji bi bez dinara u džepu mogao da se otisne na put, volontirajući, stopirajući i slično, koliko god da se inače divim takvim ljudima i uživam u njihovim putopisima). Ali, zanemarimo na trenutak materijalnu stranu, nije li „Blondie“ pevala da je snevanje besplatno?
Jedna od najvećih želja i pobuda mi je sloboda kretanja bez zaustavljanja, shodno tipično (horoskopski) blizanačkom „ne drži me mesto“ sindromu. Današnji tekst posvećujem upravo svojoj stalnoj opsesiji i predstavljam destinacije koje bih najviše volela da posetim. Lista je sastavljena bez dvoumljenja, mada bi se na njoj mogli naći još i Havana, Jerusalim, Rio de Žaneiro, Amsterdam, Njujork...Za pojedine gradove mi se čak najozbiljnije čini da ih uveliko dobro poznajem i osećam, pa kad se prvi put budemo sreli „oči u oči“, neće ni biti toliko iznenađenja.


10. Kairo/Aleksandrija
Da li zato što me majka (nesvesno) obeležila kao Izidin dar („isis-doron“), u meni oduvek živi duh starog Egipta. Grčku mitologiju najbolje poznajem, ali egipatska me najviše privlači. Jedna od omiljenih ogrlica mi je ona sa priveskom ank, koju sam dobila od najbolje drugarice (sebi je kupila Horusovo oko). Sve priče o faraonima, lepoj Nefertiti, fatalnoj Kleopatri, biblioteci koju je progutao plamen, delti Nila, peščanim olujama, temperaturi koja u pustinji drastično oscilira, bogovima sa glavama životinja, ukletom blagu, misteriji nosa Velike sfinge, Lorensu od Arabije...zanosile su me još kao dete.
Zašto? Mumije i skarabeji, kamile i vreva na tržnicama, drevnost u susedstvu savremenosti, prijatni udar na sva čula.
Muzika za putovanje: Iron Maiden Revelations/ Bebi Dol – Mustafa
Knjiga u koferu: „Aleksandrijski kvartet“ (Lorens Darel)

9. Sarajevo
Od svih gradova u regionu, nekadašnjeg domaćina Zimskih olimpijskih igara bih najviše volela da posetim. Uvek mi je delovalo da Sarajevo ima posebnu, najtopliju dušu u bivšoj Jugoslaviji, najpre zahvaljujući spoju svetova, orijentalnog i urbanog, protivrečnosti koja mu je donosila koliko tragedija, toliko i nezaboravnih dostignuća njegovih bivših i sadašnjih žitelja.
Zašto? Muzika, nasleđe „new primitives“-a, Mlade Bosne, svih prognanika koji su mu srcem ostali odani, Baščaršija, Latinska ćuprija, zgrada Vijećnice, Ferhadija, kapela Vidovdanskih heroja i šetnje uz Miljacku.
Muzika za putovanje: Crvena jabuka – Sa tvojih usana
Knjiga u koferu: „Sarajevo – plan grada“ (Miljenko Jergović)

8. Moskva
Od kada sam po sopstvenom izboru postala ljubitelj i uživalac umetnosti, u meni ratuju frankofil i rusofil. Ponosna sam na slovenske korene i ljubav prema Rusiji strogo razlikujem od nacionalističkih zabluda o “braći” zaštitnicima. Moja je naklonost prvenstveno poetične i dobrim delom komunističke prirode. Kada je tata pre nekoliko godina službeno boravio u (teritorijom) najvećoj državi na svetu, doneo mi je crvene „babuške“ (odnosno, matrjoške), mnoštvo fotografija i priča o neverovatnom kontrastu između sjaja i siromaštva prestonice.
Zašto? Kremlj i sovjetske zvezde na njegovim kulama, hram Hrista Spasitelja, Boljšoj teatar, Crveni trg, Puškinov muzej likovnih umetnosti, muzej-panorama Borodinske bitke, celokupna  maršruta iz „Majstora i Margarite“ počev od Patrijaršijskog ribnjaka.
Muzika za putovanje: Bajaga – Ruski voz
Knjiga u koferu: „Jedne zimske noći“ (Sajmon Sibag Montefjore)


7. Barselona/ Beč
Nisam mogla da se odreknem ni jednog od ova dva grada, pa sam ih stavila da dele mesto na listi, mada nemaju mnogo sličnosti. Barselona mi je od svih mesta u Španiji najprivlačnija, a Beč verovatno najdostupniji, kao već poznati centar srpske dijaspore. U oba slučaja, estetika gradova je neprevaziđena, uz istoriju na svakom koraku. Prvi dan godine mi je tradicionalno u znaku gledanja koncerta Bečke filharmonije, a Habzburška monarhija jedna od omiljenih istorijskih tema.
Zašto? Gaudi, Gaudi, Gaudi! Sagrada Familia i park Guelj, za početak. Muzej Pabla Pikasa,  “gotička” četvrt, Citadela. Sa druge strane, glavnom gradu Austrije me vuku Hofburg, Šenbrun, Ringštrase, Prater, muzeji Albertina i Leopold (sa kolekcijama voljenih Klimta i Šilea), secesionistička arhitektura, imperijalna Kapucinska kripta, katedrala Svetog Stefana, Belvedere, Karlova crkva, Bečka šuma sa nekadašnjim Majerlingom, hodajuće sene Gavrila i drugova.
Muzika za putovanje: Otmar Liebert – Barcelona nights/ Ultravox – Vienna
Knjige u koferu: „Senka vetra“ (Karlos Ruiz Safon)/ „Zvezdani časovi čovečanstva“ (Štefan Cvajg)

6. Los Anđeles
….i nešto sasvim, sasvim drugačije! Doduše, onima koji me poznaju uopšte nije za čuđenje. Šta spaja more, glam-rock scenu osamdesetih, motore, seriju „Beverli Hils 90210“ i prepoznatljivi modni stil na prelasku iz osamdesetih u devedesete XX veka? Pa, naravno, „grad anđela“. Na neki način, u njemu je vreme stalo, pošto se američki san ionako ne menja, zar ne?
Zašto? Bulevar Santa Monika, plaža Venis, Rodeo drajv, Sanset strip na kome je izdahnuo River Finiks, Grifit park sa opservatorijom, Staza slavnih, slušanje Lane Del Rej kraj holivudskog znaka, palme i najlepši zalasci sunca.
Muzika za putovanje: Neki to vole vruće – Kalifornija
Knjiga u koferu: „Beli oleander“ (Dženet Fič)

5. Tokio
Jednako moderan, ali na potpuno različit način, Tokio mi se uvek činio kao druga planeta. Daleki Istok je moja slaba tačka, a Japan, sa ukrštajem izrazite vernosti običajima i nedostižne prednosti u tehnološkom smislu, predmet stalne opčinjenosti. Čak mi se i u franšizi „Paklene ulice“ najviše dopao treći deo, „Tokio drift“! Nimalo ne sumnjam u to da bih u zemlji izlazećeg sunca doživela čitav niz savršenih senzacija i pokušala da usvojim bar deo njihove zadivljujuće smirenosti.
Zašto? Cvetanje trešnje u parku Šinđuku, čuveni pešački prelaz Šibuja („džungla na asfaltu“ sa kojom se možda tek Njujork da uporediti), teatar Kabuki-za, Nacionalni muzej, Carska palata, suši.
Muzika za putovanje: Alphaville – Big in Japan
Knjiga u koferu: „Kad padne noć“ (Haruki Murakami)


4. Istanbul
Da, to je zaljubljenost u Orijent, ali ima ovde i neke iskonske veze, prenošene kroz generacije, krv, fascinantne povesti vizantijskih careva i osmanskih sultana. Carigrad alias Konstantinopolj ili od  milošte Stambol, posebno blizak usled viševekovne upućenosti na njegov autoritet, predstavljao nam je ponekad zaštitu, a drugi put pretnju. Srećom, mršava sam crnka, pa niko neće pokušati da me kupi ili otme (važi i za Egipat)!
Zašto? Aja Sofija, palata Topkapi, Plava džamija, toranj Galata, Kapali čaršija (iliti „Veliki bazar“) i jedinstveni Zlatni rog Bosfora.
Muzika za putovanje: Bijelo dugme – U vrijeme otkazanih letova
Knjiga u koferu: „Muzej nevinosti“ (Orhan Pamuk)

3. Prag
Prvoplasirana tri grada su u pravom smislu te reči – istorija za sebe. Ona je mračna, uzbudljiva, zanosna, prisutna na svakom koraku, odoleva modernizaciji, živi kroz bezbrojne legende. Ni sama ne znam kada su prvi put počeli da me zanimaju, jer, nekako su uvek bili tu: u knjigama, stripovima, na slikama, kroz suvenire...I da me neko pita šta bih preporučila žiteljima drugog kontinenta kao obavezno upoznavanje sa Evropom, bez dvoumljenja bih odabrala sledeća mesta.
Prestonica Češke mi je zagolicala maštu već legendom o princezi-proročici Libuše koja je predskazala nastanak „zlatnog grada“, postojbine vladara koji su se bavili alhemijom i magijom, revolucionara, pisaca, naučnika...Kafke, Lea Peruca, Jana Husa i imenjaka mu Palaha, „plišane revolucije“, piva Staropramen...
Zašto? Hradčani, sumrak među baroknim kipovima na Karlovom mostu, Starogradski trg, legendarni astronomski časovnik, Jevrejska četvrt, Zlatna ulica, Kafkin i muzej Alfonsa Muhe, Nacionalna biblioteka Klementinum i sve čarobne legende.
Muzika za putovanje: INXS – Never tear us apart, čiji spot je jedna od najlepših razglednica
Knjiga u koferu: „Nepodnošljiva lakoća postojanja“ (Milan Kundera)

2. Venecija
Među četiri drame o kojima sam pisala master rad, jedna se značajnim delom odigrava u Veneciji (“Maksim Crnojević”), dok drugu otvara konstatacija naslovne junakinje, Jelisavete (“kneginje crnogorske”): “Ne, to nije moja Venecija”. Jadranski biser zanosio je mnogo veće duhove poput Laze Kostića, Tomasa Mana, Bajrona, Kazanove i Henrija Džejmsa, pa kako ne bi mene? Pamtim strašno razočarenje pošto su mi se drugarice iz odeljenja vratile sa ekskurzije u Italiji (na koju nisam išla), prepune utisaka o izlozima fensi-butika i sa jednim jedinim na moju beskrajnu znatiželju o gradu-vremeplovu: “Kanal smrdi”. Ni manje, ni više!
Zašto? Karnevalske maske, gondole na Kanalu Grande, vožnja ispod mosta Rialto, Duždeva palata, hranjenje golubova na Trgu Svetog Marka ispred istoimene bazilike, sat Torre dell' orologio, Santa Marija dela Salute, najstariji kafić na svetu „Florijan“, figurice od Murano stakla i gubljenje u lavirintu ulica – jer neko reče da  „ne vredi dolaziti u Veneciju ako ne mislite da zalutate.“
Muzika za putovanje: Moody Blues – Nights in white satin
Knjiga u koferu: „Gospodar lopova“ (Kornelija Funke)

1. Pariz
Treba li uopšte trošiti reči? Mogu li uopšte naći dovoljno dobre reči? Ukratko (a znam da ću zvučati beskrajno patetično – i neka!), moj san. Sve, baš sve bih želela da vidim i obiđem. Pratiće me, znam već sad, na svakom koraku, svest o tome da su istim ulicama vekovima ranije hodali moji heroji, izmaštani i istorijski. Krunisali se vladari, podizale pobune, volelo, ubijalo, slikalo, maštalo...Ako postoji jedna reč koja za mene definiše neprolaznost, to je Pariz. Što je najzanimljivije od svega, imam rođake u gradu svetlosti i uverena sam da nisu ni svesni kakvi su srećnici, mada su oni daleko više oduševljeni ovdašnjim traktorima. Oni senom, a ja Senom.
Zašto? Notr Dam, Jelisejska polja, Trijumfalna kapija, Luvr i Orsej, trg Konkord, Panteon, Monmartr, Mulen Ruž, crkva Svetog srca, Luksemburški park, palata Invalida. Per Lašez – primetili ste već da imam sklonost ka „grobljanskom turizmu“, a ovde mi počivaju Džim Morison, Isidora Dankan, Balzak, Vajld i Prust, Delakroa i Žeriko, Apoliner i Molijer, Rosini, Kalasova i „vrapčić“. Ni Ajfelov toranj, mada me nikad nije preterano oduševljavao, ipak nije zaslužio izostavljanje.
Muzika za putovanje: Zaz – Sur le ciel de Paris
Knjiga u koferu: „Bel Ami“ (Gi de Mopasan)

Sve u svemu, idealno bi bilo, kako kaže pesma s početka, Voyage, et jamais ne revient („Putovati, i nikad se ne vraćati) – osim u Beograd. Ne želim da razmišljam o tome kako će moja draga varoš izgledati kada napredna pošast ostavi svoj trag u vidu pevajućih fontana i gondola. To je (za sada) jedini grad u kome bih volela i stvarno mogla da živim...pa tek onda svi drugi!