Prezasićenost
dugogodišnjim radom na, po mnogo čemu rekorderskom, jedinstvenom televizijskom
projektu? Manji broj epizoda predviđenih za poslednje dve sezone (sa početnih
deset „spalo“ se na sedam, pa konačno šest), samim tim nedovoljno vremena i prostora
da se priča lepo razvije? Dezorijentisanost Beniofa i Vajsa (poznatijih kao D&D) otkako su, bez Martinovog
književnog predloška, oslonjeni na sopstvenu (slabu) inventivnost? Odbojnost
prema „klišeima“ i „patetičnim“ hepiend rešenjima? Slobodno dodajte još neki
na listu najčešćih argumenata protiv ključnog odnosa u seriji „Igra prestola“, na koji se godinama
čekalo, a koji je usled zbrzanog, traljavog scenarija dočekan na nož. Reč je o, dobro ste
pretpostavili, modernim žargonom za pop-kulturu i njene parove rečeno, spoju Jonerys.
Aktuelna sezona, koja ima mnogo loših i manje dobrih strana, donela je logični,
mada prebrzo i nedovoljno pojašnjen rasplet većine priča, pa i one između dvoje
glavnih junaka. Kao dugogodišnji čitalac, neminovno se pozivajući na postavku
likova u knjigama i prilično jasno početno preuzimanje tog modela u adaptaciji,
u nastavku ću pokušati da stanem u odbranu još jedne sjajno zamišljene, ali,
lošom igranom obradom narušene Martinove ideje.
Najpre
reč-dve povodom najčešćih zamerki kako je sve zbrzano (jeste), nema hemije između Kita Haringtona i Emilije
Klark (zaista?), da su „mnogo bolji bili Igrit/Džon i Drogo/Deni“ (zašto?),
uz vrhunac hipokrizije sa pozivanjem na incest (što ću objasniti kasnije).
Susret i uspostavljanje sudbonosne veze između dve centralne figure sage,
praktično nam je od prvih scena i poglavlja više nego jasno nagovešten.
Nažalost, zbog već spomenutog manjka vremena i time uslovljenog „pretrčavanja“
preko događaja, izveden je bez prave prilike da u potpunosti budu ispoštovane sve
faze ovog poznanstva. Za razliku od toliko oplakivanih (ne i sa moje strane!)
Kala i Divljanke, ni Džon ni Deneris ovoga puta nisu dobili bar jednu celu
sezonu fore da naviknu sebe i druge
na novu ljubav. Naravno da se nije sve desilo u dve-tri nedelje (naime,
gledaoci često zaborave kako razmak između epizoda u našem, realnom vremenu ne
odgovara proticanju fiktivnog vremena radnje u seriji!), ali, takav utisak
ostaje usled činjenice da sve dobijamo „na kašičicu“ i po završenom, zakulisnom
sledu dešavanja – tek kao neki rezultat.
Ovo
i dalje ne znači da je spajanje Deneris i Džona neočekivan, nategnut, „limunadičasti“
sled stvari. Verujem da bi nam svima mnogo bolje i razumljivije delovalo da se
presudnom delu priče posvetilo DOVOLJNO vremena. Poslednja sezona je uspela da
obesmisli mnoge veoma bitne teme i oskrnavi manje-više dosledno izgrađene
likove, pa zašto bi se Džon i Deneris izvukli? No, o katastrofalnom
razračunavanju sa problemom Kralja Noći i njegove armije, još gorem forsiranju
„ludila“ mlade Targarjenske kraljice i nizu loših poteza autora biće reči u
pregledu sezone. Vratimo se, zato, na potencijal jedne od razorenih priča.
Serijal
„Pesma Leda i Vatre“ Džordža R.R.
Martina, čiji je prvi tom „Igra prestola“ pozajmio naslov televizijskoj
adaptaciji (pa se sad mnogi „hvataju“ za to kao opravdanje što je čitava priča
oko magije, Severa i Obećanih heroja brzopotezno urušena), svrstava se u žanr epske fantastike. Međutim, ono što mu
je donelo nezapamćenu popularnost, najpre kod čitalaca, a zatim i gledalaca,
jeste Martinovo jedinstveno poigravanje
sa žanrom. Vešto se služeći zakonitostima epske fantastike, istovremeno ih
„razbija“ tamo gde je to najsvrsishodnije, u univerzalnu priču o borbi dobra i
zla uklapajući modernu psihologizaciju likova, skladno postavljajući viteški
svet, dvorske intrige i političke manevre rame uz rame sa mitologijom, začudnim
i natprirodnim. Na svakom nivou, počev od jezika i stila pisanja, priča je
učinjena dovoljno pristupačnom, a slojevitom i dubokom. Martin na momente
parodira, ali nikad ne negira epski žanr, već ga na karakterističan način
osvežava i čini relevantnijim za savremeno doba. Zbog toga se opravdano može
očekivati da epilog (pod uslovom da ga uopšte dočekamo!) bude originalan,
ne poništavajući jasne žanrovske obrasce i od samog početka
zastupanu podelu na vatru i led kao konstitutivne principe
predstavljenog nam sveta.
Pre
više godina, u svom prvom tekstu na temu „Igre prestola“ pisala sam kako gledaocu i(li) čitaocu odmah postaje jasno na koga je usmerena najveća pažnja. Da,
svet Vesterosa (i Esosa) naprosto vrvi od različitih pojava sa većom ili manjom
ulogom u priči, ali, samo dve osobe su naglašeno upadljivo izdvojene. Njihove
sudbine je moguće pratiti kroz svojevrstan paralelizam
prema kontrastu, sve do tačke u kojoj se one povezuju. Već naslovom sage
prilično je očigledno gde Martin smera i koga ima u fokusu da, najpre upadljivo
izmešteni na obode poznatog sveta, u krajnjem ishodu sjedine svoje sudbine i
zaokruže pripovest, ujedno zatvarajući „obruč“ oko ostalih učesnika čije akcije
ih, na ovaj ili onaj način, pripremaju za taj susret.
Slede
razlozi, barem oni koje smatram najočiglednijim, zbog kojih su Džon Snežni (Jon Snow) i Deneris Targarjen (Daenerys Targaryen) predodređeni da se
sretnu, ujedine, zavole i uspostave novi poredak.
9. Poslednji „zmajevi“
1. Rođenje
Od
samog početka, potencirani su njihova izdvojenost, izuzetnost i zla kob. Džon i Deneris su, pre svega, siročići. Pošto sada već svi znaju da
Ned Stark ipak nije bio pravi otac našeg junaka, nema razloga da ne tumačimo u
svetlu tog otkrića. Dakle, ni jedno ni drugo nikada nisu upoznali svoje
roditelje. Džonovog oca je u dvoboju tokom bitke na Trozupcu ubio Robert
Barateon, potonji kralj. Denerisinog oca ubio je gardista Džejmi Lanister, sve
to pre njenog rođenja. Oboma su majke umrle donoseći ih na svet, kraljica Raela
na Zmajkamenu, a Lijena Stark u Kuli radosti.
2. Poreklo
Deneris
je najmlađi i, kako dugo veruje, jedini preživeli potomak drevne loze. Rođena
je iz incesta i, što verovatno ne zna, silovanja: Raela i Eris bili su protiv
volje venčani brat i sestra. Kada je
kralja već uveliko zahvatilo fatalno ludilo, ništa sem vatre nije moglo da ga
uzbudi, pa bi, posle ekstatičnog posmatranja kako protivnici umiru u mukama,
iživljavanje nastavljao u vladarskoj ložnici. Nakon jedne takve epizode, pošto
je na stravičnu smrt osudio Džonovog dedu Rikarda i ujaka Brendona, pretukao
je i napastvovao suprugu, koja je tom prilikom zatrudnela. Lišena roditeljske
pažnje i ljubavi, Deni je prvi deo života provela pod zaštitom starijeg brata,
koji je istovremeno maltretirao i naposletku prodao u brak.
Džon
se, baš kao i Deneris, rodio u nekoj vrsti izbeglištva, a svakako tajnosti.
Njegovo postojanje bi ugrozilo novouspostavljenu Robertovu vladavinu (baš kao
što je za Viserisom i Deni slao plaćene ubice), ali u ovom slučaju udarac na
sujetu Barateona bio bi još pogubniji: Lijena je, naime, bila Robertova verenica. Genetika (starkovski fizički izgled) i Nedova laž uspeli su da ga zaštite,
ali po cenu daljeg života bez svesti o svom pravom identitetu. Odrastajući kao
kopile severnjačkog lorda, uvek skrajnut i u nemilosti maćehe, Džon istinu
saznaje neposredno nakon poznanstva sa Deneris. A ona glasi da se, zapravo,
rodio iz velike, tvrdoglave težnje da se bude zajedno, protiv svega i svih – da
je dete iz tajno sklopljenog braka princa Regara i ledi Lijene (ironije li, vlada uverenje da
se radilo o otmici i silovanju). Kopile je,
zapravo, kralj i ovde imamo savršen primer epskog junaka.
3. Identitet
Pa
ipak, koliko god od početka bila svesna svog porekla, Deneris nema bogzna kakvu
utehu od te činjenice. Princeza u izgnanstvu, uspavljivana pričama o
veličanstvenim godinama i tragičnom sunovratu dinastije, postepeno i opravdano
počinje da teži povratku, osveti, ali pre svega – domu. Porodica je ono za čime najviše čezne, baš kao i Džon koji se
u „čoporu“ Starkovih nikada nije osećao zaista lagodno, niti kao kod kuće. Dakle, s jedne strane
imamo snažnu samosvest Deni, a sa druge Džonovu nemogućnost da se pozicionira.
4. Inicijacija u život
Deneris
je veoma mlada bila primorana da se uda za dotračkog kala, dok Džon iz nužde stupa u Noćnu stražu. Oboje ovim iskustvima
gube mnogo, ali i sazrevaju, izrastaju u ličnosti spremne da ispune svoje uloge.
O tome izuzetno jasno govori paralelizam mnogih scena i replika tokom minulih sedam sezona. Iz prvobitnog ropskog
položaja, uspevaju da se uzdignu do predvodnika čitavih naroda, cenjenih i čak
obožavanih. Deneris će, od potlačene robinje, postati kalisi, osloboditeljka i myssa
– kolektivna majčinska figura. Džon biva, iz nezavidne pozicije taoca, špijuna
i optuženog „dezertera“, uzdignut do Lorda zapovednika, a potom i Kralja na
Severu. Svoju moć ne zloupotrebljavaju, već koriste za opšte dobro, ne bežeći
ni od podnošenja bolnih ali neophodnih žrtava, što je još jedan od pokazatelja dostignute
zrelosti.
5. Ljubav
I
njemu i njoj prve ljubavi bili su divljani, pripadnici drugih civilizacija i
potpuno različitih svetova – Drogo i Igrit. Oboje su u te odnose ušli bez
mogućnosti izbora, silom prilika i radi opstanka koji im je u tom trenutku bio
ozbiljno ugrožen. Zahvaljujući brzom uviđanju jedinog mogućeg načina
reagovanju, pošlo im je za rukom da situaciju preokrenu u svoju korist, tako da
se odnosi, započeti pod jasnom prisilom, postepeno razvijaju do nežnosti i povezanosti.
Ipak, ne može se negirati činjenica da je Deneris u prvom periodu svog braka
bila žrtva seksualnog nasilja, kao i da je Igrit praktično „silovala“ Džona,
što je u knjigama znatno bolje i jasnije prikazano nego u seriji. Zanimljivo je
što Deneris dominacijom, a Džon potčinjavanjem uspeva da pridobije naklonost
partnera. Takođe, oboje su svoje prve ljubavi takoreći žrtvovali i – spalili.
Čini
se da je suvišno postaviti pitanje zašto su se Džon i Deneris zaljubili tako
brzo po upoznavanju. Pre svega, u očima onog drugog, ne nalikuju nikome koga su
do tada sreli. Njihova životna iskustva su do te mere drastična i neverovatna,
da se jedino međusobno mogu zaista razumeti i ne samo vrednovati, već i osetiti
težinu svega kroz šta se prolazilo. Ova ljubav je, za razliku od spomenute dve
prve, za oboje stvar slobodne volje. Zavoleli su se zbog hrabrosti,
plemenitosti, dobrog srca i (nipošto zanemarljive!) lepote onog drugog. Džon je
više puta javno, a naročito značajno pred Sersei (time rizikujući eventualnu
pomoć po koju su došli), proglasio Deneris „svojom kraljicom“ i demonstrirao
joj apsolutnu vernost. Nikada pre toga nisu pred drugima bili do te mere
ranjivi i poverljivi (pogledajte scenu kada Deneris prvi put ugleda Džonove ožiljke), niti smo ih videli
nasmejane i iole bezbrižne do onog, od mnogih kritikovanog, „izleta“ sa
zmajevima.
6. Pobeda nad smrću
Deneris
je vaskrsla iz plamena Drogove
posmrtne lomače, dok je Džon posle atentata probuđen Melisandrinom magijom. Ovo
im je donelo strahopoštovanje okoline i potvrdilo da je reč o nesvakidašnjim ličnostima.
7. Magijski pratioci
Jezovuk
Duh (pa još albino!) i zmajevi Drogon, Regal i Viserion, simboli su njihove dve
kuće. Postojanje ovih polumitskih bića prethodno se dugo dovodilo u pitanje, a
njihova pojava nagoveštava velike, prekretničke događaje. Odlikuju se snažnom
povezanošću sa vlasnicima, koja se u seriji, nažalost, postepeno izgubila.
Takođe, oboje su ih na neki način dobili na poklon: Deneris su zmajeva jaja
darovana prilikom venčanja, ali tek su moć krvne magije i neka vrsta “trampe” za
život supruga i mrtvorođenog sina doveli do izleganja zmajeva. Džon zajedno sa
braćom, na samom početku, pronalazi male vučiće čija je majka ubijena, a koji
su očigledno poput izdvojenog dela ličnosti svakog od Nedove dece.
8. Predvodnici naroda
Deneris
i Džon su, na različitim stranama sveta, hrabro vodili bitke za slobodu i
dobrobit naroda. Srčani, ali plemeniti, poseduju tipične „Jin i Jang“ karaktere
koji se savršeno dopunjuju. Džonovu mirnoću i nezainteresovanost za tron
(razumljiva posledica inferiornosti usled dugogodišnjeg življenja u kopilanskom statusu) nadoknađuju
Denerisini temperament, samouverenost i svojevrsna fiksiranost na ostvarenje
naslednog prava.
9. Poslednji „zmajevi“
Da,
Deneris jeste Džonova tetka, ali, mnogi gube iz vida nešto bitnije od toga: oni
su poslednji Targarjeni. U ovoj lozi, incest je predstavljao praktično
uobičajenu pojavu. Sem toga, njihovo srodstvo je u drugom kolenu, a čak se i
evropsko plemstvo sve do kraja devetnaestog veka venčavalo sa bliskim rođacima.
Deneris i Džon nisu odrastali skupa, tako da nemaju svest, niti doživljaj o
tome da bi bilo „bolesno“ (za razliku od Džejmija i Sersei, sa kojima ih
ponekad porede). Nisu samo Targarjeni stupali u brak unutar familije: roditelji
Neda Starka bili su blizak rod, baš kao Tajvin i Džoana Lanister, a niko ne
vidi ništa čudno u mogućnosti venčanja Sanse i Robina Erina, njenog brata od
tetke. Treba li da podsećam na bizarnu naklonost koju najglasniji protivnici
Džona i Deneris ispoljavaju prema njegovoj eventualnoj vezi sa – Sansom?!?
Da
nije sapuničarskog obrta koji su Beniof i Vajs odabrali, Deneris bi umesto
histeričnog, infantilnog držanja za tron „k'o pijan plota“ u prvi plan stavila
svest o tome da više nije sama, niti poslednja od svog roda na svetu – a još je
u pitanju čovek koga voli. Proročanstvo Miri Maz Dur naglašava da će joj se
ljubav njenog života vratiti kada joj „utroba zaceli i rodi živo dete“.
Tumačeći ga doslovno, Deneris veruje da su zmajevi jedino potomstvo koje će
ikada imati, što Džon u sedmoj sezoni otvoreno dovodi u pitanje. On, pak, uvek
pokazuje upadljivo izbegavanje suprotnog pola zbog bojazni da će „napraviti
kopile, kao što je i sam“. Utoliko je čin kucanja na vrata Denerisine sobe
značajniji i rečitiji.
10. Predodređeni za velika dela
I
za jedno i za drugo se vezuje prilično neprozirno i tajanstveno proročanstvo o
Obećanom princu (ili princezi?) i Ratniku svetlosti, s obzirom na to da oboje
odgovaraju kriterijumima. Denerisina vizija iz Kuće Neumirućih prilično jasno
nagoveštava buduće usmerenje: u knjizi, to je “plava ruža izbila iz ledenog
zida”, a u seriji tron prekriven snegom (ili pepelom?). Vizuelno (svetlost i
tama), ličnim razvojnim putevima i karakternim osobinama, oni se dopunjuju, a
udruženom vladavinom bi mogli doneti sklad, vraćajući uzdrmani svet u
ravnotežu. Uostalom, saga nosi naziv „Pesma
Leda i Vatre“ – harmonija, a ne (toliko forsirani) sukob ili rat ova dva
elementa.
Nakon
toliko lutanja, gubitaka, stečenih zasluga, uspona i padova, Deneris i Džon
zaslužuju (tipičnu, pa šta?) herojsku nagradu. Mir i utočište pronađeno u svojoj
drugoj, ravnopravnoj polovini, istovremeno
vode do uporišta i odgovora na pitanje skriveno u osnovi svih podviga i napora:
gde
zapravo pripadam? Gde se uklapam?
Naravno da u tom procesu mora doći do prilagođavanja, trzavica i
(prevazilaženja) sukoba, ali način na koji se autori serije nose sa izazovom
potpuno je promašen. Moći ćemo da govorimo o razočarenju decenije ukoliko se
obistine glasine o sižeu završnice – i uopšte ne preterujem, jer, kada duže od
petnaest godina pratite jedan serijal, očekivanja ne mogu da ne budu velika.
Priča to, uostalom, potpuno zaslužuje.