недеља, 5. мај 2019.

3-u-1: „Pripravnički“ filmovi

komentariše:: Isidora Đolović

Ukoliko niste od onih (srećnika) koji su slobodni strelci na poslovnom planu, dobro znate koliko je važna struktura radnog kolektiva. Da se ne lažemo, gde god da krenete, bitno je kakvi vas ljudi okružuju, jer upravo kolege mogu predstavljati onaj presudni faktor o(p)stanka na jednom radnom mestu. Ako su sjajni, motivisaće vas da istrajete na poslu koji možda baš i nije po vašoj meri. Ukoliko su skloni ogovaranju, spletkarenju i rivalstvima, zagorčaće vam svaki radni dan. Naravno, pod uslovom da sve to ranije ne učini vrhovni autoritet kancelarije i preduzeća, poslodavac. Kada vas zadesi „nadređeni iz pakla“, uopšte nije naodmet imati dobar, uigran  tim kolega, koji će zahvaljujući solidarnosti i uzajamnoj podršci lakše podnositi samovolju ili sadističke porive „sa vrha“. U svakom slučaju, ako ste do sada imali prilike da prođete kroz tzv. probni rad ili bilo koju vrstu stručne prakse, morali ste se susresti i sa bar nekim od navedenih primera. Filmadžijama su posebno zanimljive situacije u kojima se još sveži diplomci, naivno verujući da im završen fakultet garantuje svetlu budućnost, po prvi put suočavaju sa funkcijom „potrčka“. Zaplet se tada obično gradi od načina reagovanja na takve situacije, a zna se i ko je dežurni zloća – šef(ica).

Mada se filmovi ovog tipa obično svrstavaju u žanr (romantične) komedije, iz njih zapravo možemo mnogo toga naučiti, a većina prikazanih događaja oslikava realne mogućnosti koje se otvaraju sa svakim zaposlenjem. Navešću samo primer kada sam, kao zapisničar sa sednice, posmatrala polupijane članove stručnog žirija kako “ni po babu, ni po stričevima“ donose odluku o dobitniku nagrade za književnu kritiku. Jedan je iz sve snage samo zbog nacionalnosti  favorizovao autora iz Republike Srpske, dok je članica „lobirala“ za drugu kandidatkinju po feminističkoj osnovi. Većinu eseja očigledno nisu ni pročitali, ali ja jesam, po dva puta. I posle, prilikom dodele iste te nagrade, služeći ketering sa tugom sam gledala svoje profesorke kako sede u prvim redovima, razmišljajući koliko sam težila da tu pripadam. Da ne pominjem ono kad vam se zaduženja svedu na trčanje u pekaru po direktorov doručak, ljuštenje jabuka i brisanje prašine. Vi ste, shvatićete tada, tek „žutokljunac“ bez prava glasa, sa sve slabašnijom nadom u ispunjenje nekakve poetske pravde. Ostaju čarobne reči: „jednoga dana“...Filmovi tada deluju utešiteljski, a na dubljem nivou i otkrivaju mnogo toga o ljudskim karakterima.
Meril Strip - film "Đavo nosi Pradu"
Za današnju temu, u skladu sa (prvomajskom) nedeljom rada za nama, odabrala sam baš takva tri ostvarenja, sa gotovo identičnom osnovom, ali različitim (raz)rešenjima. Zajedničko im je, pre svega, što u središte priče postavljaju školovanu mladu ženu čije početne nade (pokušava da) ruši sudar sa realnošću u vidu šefice iz košmara. Obavezno su tu negde utkani manja ili veća doza ambicije, ljubavna priča i, možda ključno, pitanje transformacije (fizičke i psihološke), odnosno, doslednosti protagoniste dok se bori da iz teškoća izađe koliko-toliko trijumfalno.
En Hatavej u filmu "Đavo nosi Pradu"
Uočićemo još to da postavka ličnosti i njihovih međusobnih relacija u primerima koji slede izgleda, otprilike, ovako: u središtu je glavna junakinja, obična devojka uz koju, kao prateći elementi, stoje obrazovanje, (umerena) ambicija i želja za profesionalnom afirmacijom. Nasuprot njoj, postavljena je mentorka/rivalka, koja simbolizuje položaj i moć, na čijoj strani je veliko iskustvo, a u zavisnosti od ponašanja prema osobi koja od nje apsolutno zavisi, budi istovremeno divljenje, strah i prezir. Njihov odnos je u najvećoj meri određen uticajem koji jača strana vrši na slabiju, barem u početku, zatim promenama koje neminovno proishode iz takvog kontakta i iživljavanjem nosioca moći, koje postepeno nailazi na sve primetniji otpor. Sa strane se nalaze: najbolji prijatelji i(li) roditelji junakinje, manje ili više upućeni u izazove sa kojima se ona suočava; kolektiv sastavljen uglavnom iz priglupih koleg(inic)a, za koje se kasnije ispostavlja da su ili iskreni saborci ili poltroni spremni na svaku vrstu sabotaže; stalna veza (najčešće „običan“ momak čije su životne zamisli mnogo prizemnije od onih njegove lepše polovine) i, nasuprot njoj, flert (sa „zanimljivijom“ osobom, iz sveta u koji je tek stupila) kao svojevrsni pokazatelj kontrasta između ličnosti junakinje pre i posle novog zaposlenja.
Skarlet Johanson i Kris Evans u filmu "Dnevnici jedne dadilje"
Takođe, svaka od junakinja pronalazi sebe posle početne zbunjenosti u (tada jedinom) kompromisnom rešenju koje joj život pruža. Njen razvojni put se, u toj etapi, zaokružuje pošto iz iskušenja izađe poučena i ojačana. S druge strane, slično kao u bajkama, „zla” veštica...pardon, šefica, biva na neki način kažnjena, gubitkom (zablude o sopstvenoj) nadmoći, ali istovremeno dolazi do samospoznaje, ponekad i preokreta (kroz oslobađanje pozitivne strane svoje ličnosti).


1. „The Nanny diaries“ (2007)
Prevod: „Dnevnici jedne dadilje“

Režija: Šeri Springer Berman /Robert Pulčini

Uloge: Skarlet Johanson, Kris Evans, Lora Lini, Pol Đamati

* Zasnovano na istoimenom romanu Eme Meklahlin i Nikole Krausa. U ulozi junakinjine najbolje drugarice pojavila se poznata kantautorka Ališa Kiz.
Zaplet: Dvadesetjednogodišnja Eni Bredok (Johanson) je nedavno diplomirala, međutim, još nije sigurna čime bi se bavila nakon studija. Prilikom Eninog slučajnog susreta u parku sa malim Grejerom, njegova majka (Lini) prečuje devojčino ime (Annie – Nanny) i angažuje je kao dadilju za svog sina. Eni se useljava u stan porodice „Iks“, živi u pravoj samici, bori se sa neopisivo razmaženim štićenikom i još većim nametima njegovih roditelja, flertuje sa komšijom Hejdenom (Evans) i krije od majke istinu o svim teškoćama koje je prate. Ipak, vremenom će shvatiti da je Grejer samo zapostavljeno dete željno ljubavi i pažnje, dok uporedo sa uspešnim pronalaženjem pravog pristupa dečakovom srcu demaskira licemerje bogatih poslodavaca (nezainteresovani muž, bračne laži i pokušaji „očajne domaćice“ da bahatošću sakrije od okoline disfunkcionalnost sopstvene porodice). 
Prolazeći kroz niz neprijatnih iskustava i stičući važne uvide, Eni razvija interesovanje za antropologiju, koja će joj naposletku postati profesija. Ovo je jedini film sa današnje liste u kome šefica takođe, nakon svega, pokazuje lični rast i poboljšanje, uprkos naizgled strašnim posledicama odricanja od lažne glamurozne slike dotadašnjeg života. Kroz radnju je dobro dotaknuta tema potčinjenosti zaposlenih, uglavnom imigrantkinja, u čiju „zajednicu“ (najvidljivije u sceni čekanja dece ispred škole) Eni stiže niotkuda, iz sasvim drugog društvenog miljea, ali baš zato uspeva da svojim delovanjem izvede na videlo zajedničke probleme. Zbog toga je možda  ključna scena sa porukom snimljenom na kameri za nadzor („nanny cam“), koju Aleksandra „Iks“, potpuno nesvesna sadržaja, pušta prilikom okupljanja na roditeljskom sastanku. Sam film je lagan i drži pažnju, ali ne mogu da ne primetim kako se Skarlet Johanson (koju inače volim) ne snalazi baš najbolje u žanru komedije.
Ocena: 2,5/5


2. “The Devil wears Prada” (2006)
Prevod: „Đavo nosi Pradu“

Režija: Dejvid Frankel

Uloge: En Hatavej, Meril Strip, Emili Blant, Stenli Tuči, Adrijan Grenije

* Zasnovano na istoimenoj knjizi Lorin Vajsberger iz 2003. godine. Veruje se da je urednica časopisa “Vogue”, Ana Vintur, poslužila kao stvarnosna inspiracija za lik Mirande Pristli, koji je Meril Strip doneo “Zlatni globus” i ko zna koju po redu nominaciju za Oskara. U epizodnim ulogama pojavljuju se manekenke Žizel Bundšen, Hajdi Klum i Alisa Saterlend (kasnije ćemo je primetiti u seriji “Vikinzi” kao kraljicu Aslaug).
Zaplet: Endi Saks (Hatavej) je mlada novinarka koja prezire površnost modne industrije. Dok sanja o ozbiljnom poslu reportera, čudnim spletom okolnosti dobija mesto (mlađeg) ličnog asistenta glavne urednice – gle ironije! – modnog magazina “Runway”, ozloglašene Mirande Pristli (Strip). Nadajući se da je u pitanju tek prelazno rešenje, Endi pokušava da se prilagodi novom okruženju, a da pritom ostane što je moguće više verna sopstvenoj ličnosti. Zadatak nije lak, naročito kada ste neposredno upućeni na stalni kontakt sa površnom koleginicom (koja je ujedno “stariji asistent”) Emili (Blant), umetničkim direktorom časopisa Najdželom (Tuči) i, naravno, šeficom čiji su prohtevi najneverovatniji mogući. Postepeno, Endi počinje da se menja, upoznaje atraktivnog pisca Kristijana Tompsona i zapada u probleme sa dečkom Nejtom (Grenije). Mirandina odluka da umesto Emili pošalje Endi na parisku „Nedelju mode“ predstavlja prelomni trenutak za sve.
„Đavo nosi Pradu“ je film koji, mada obiluje klišeima i tipično američkim rešenjima, istovremeno osvetljava mnoge realne probleme, poput moderne opsednutosti izgledom (Emili koja gladuje da bi ispunila kriterijume, mada nije manekenka), diktata postavljenog pred svakoga željnog svog parčeta uspeha, nužnih odricanja kakva ne zaobilaze čak ni one na samom vrhu. Dokaz za ovo poslednje je upravo nedodirljiva Miranda, koja, iako joj se iza kulisa svega raspada brak, uspeva da zadrži „oklop“ hladne i neuništive savremene žene. Takođe, zanimljiv je odnos između Endi i Nejta, koji je profesionalni kuvar, ali i prilično nesiguran mladić čije su reakcije na novi posao, a zatim svaki pomak ili promenu kod svoje devojke, veoma sebične i nezrele. Ključna scena je Endino bacanje mobilnog telefona u fontanu na Trgu Konkord (eh, kad bi svi imali takvo preimućstvo!), a možda realno najsmešnija Mirandina opaska: “Rekla sam sebi – Napred. Pokušaj. Zaposli pametnu, debelu devojku.“ Nazvati En Hatavej „debelom“ pokazuje koliko je daleko otišao teror mršavosti, mladosti i lepote. Što se tiče obrta, može se reći da film ostavlja obe suočene strane „na visini“, s obzirom na to da novi posao u izdavaštvu Endi dobija upravo na Mirandinu preporuku, iako je tome prethodio prilično neprijatan rastanak.
Ocena: 3,5/5

3. “Working girl” (1988)
Prevod: “Zaposlena devojka”

Režija: Majk Nikols

Uloge: Melani Grifit, Sigorni Viver, Harison Ford, Alek Boldvin, Džoan Kjuzak

* Pesma “Let the river run”, u izvođenju Karli Sajmon, nagrađena je Oskarom u kategoriji najbolje filmske muzike. Pored toga, Grifitova, Viverova i Džoan Kjuzak su bile nominovane za najbolje glumice, kao i film u celini za ostvarenje godine. Iako su im zlatne statuice izmakle, veliki uspeh na blagajnama nije. Osim numere Sajmonove, u filmu se čuju “Lady in red” (Kris De Bur) i “I’m so excited” (Pointer Sisters). Kao epizodiste, primetićete Kevina Spejsija, Olivera Plata, Dejvida Duhovnija i Olimpiju Dukakis.
Zaplet: Tes MekGinli (Grifit), pripadnica „radničke klase“, na nekoj vrsti večernje škole stiče diplomu iz oblasti poslovanja. Postaje sekretarica jedne od vodećih brokerki sa Volstrita, Ketrin Parker (Viver), ali njene ideje i ambicije su znatno veće. Ketrin je bogata, lepa i uspešna poslovna žena, sve ono što bi vredna, pametna Tes želela da i sama bude. Nakon što šefica na skijanju slomi nogu, Tes otkriva da je preuzimala njene zamisli, predstavljajući ih kao svoje. Dotučena još jednom prevarom, zatekavši verenika (Boldvin) sa drugom ženom u krevetu, odlučuje da krene u transformaciju i ujedno osvetu. Na tom putu je svesrdno podržava najbolja prijateljica Sintija (Kjuzak). U Ketrininom odsustvu, Tes joj praktično uzurpira javni i privatni život, pa tako na važnom prijemu nosi njenu odeću, u njeno ime sklapa saradnju sa investitorom Traskom, a naposletku joj preotima i ljubavnika, Džeka Trejnera (Ford). Omamljujući uspeh „pravedničke misije“, ipak, ima ograničeni rok trajanja, sa velikim pratećim opasnostima.
Od sva tri ostvarenja sa liste, ovo je bez sumnje najkvalitetnije (o čemu, uostalom, svedoče brojna priznanja kojima je svojevremeno okićeno). Glavna junakinja nije apsolutno dopadljiva, baš kao što ni Ketrin nije (barem meni) potpuno odbojna, uprkos jasnoj postavci motiva oba karaktera, u čemu se sastoji jedan deo čari filma. Drugi je svakako u odlično postavljenom pitanju granica do kojih seže naša želja za „ispravljanjem krivih Drina“ i koliko se, zapravo, dovodimo u opasnost da u jednom trenutku postanemo preterano nalik onome protiv čega se borimo. Ipak, priča nije lišena zadovoljavajuće poruke i ponovnog uspostavljanja narušene ravnoteže. Naime, prilikom ključne scene razgovora sa Traskom u liftu, dolazi do pravog dramskog raskrinkavanja svih učesnika u intrigi. Izborivši se za priliku da biznismenu objasni svoju ulogu, Tes biva angažovana u njegovoj kompaniji, dok Ketrin „izvisi“ zbog prevare, ne samo u kompaniji, već i sa Džekom. U epilogu, glavnoj junakinji je pružen novi početak, ali sa razumevanjem sopstvene sekretarice, kojoj nudi punu saradnju i time pokazuje promenu u odnosu na lično iskustvo.
Primetićemo da se kroz sve tri prelomne situacije u predstavljenim filmovima glavni lik stavlja u poziciju da se, bez obzira na velike rizike i neizbežne posledice, obračuna sa ograničavajućom silom, zauzme za sebe i pretpostavi moralnu čistotu prilici za besramni uspeh.
Ocena: 4,2/5