недеља, 17. март 2019.

„The Outpost“ (2018)

komentariše: Isidora Đolović

Svako od nas može da navede bar jedan primer serija (ili filmova, pa i knjiga) koje su toliko smešne, otrcane, jednom rečju – loše, da vas je naprosto sramota u ime glumaca, reditelja, kamermana i ostatka ekipe, ali svejedno ih pratite. Pritom, ne radi se o istoj vrsti negativne kritike kao, npr. u slučaju serije „Troja:Pad grada“, jer ni sama zamisao nije ozbiljna, velika, ambiciozna. Da se ne lažemo, televizijska fantazija nikad i nije, čast izuzecima, važila za bogzna kako dubokoumno područje. U okvirima zabave, brze i shodno žanru zarazne avanture, „Predstraža“ (ili „Utvrđenje“, zavisi od prevoda), izdanak mreže The CW u produkciji SyFy-ja, sasvim služi nameri. Jeste, TOLIKO je glupava da ćete se naizmenično smejati i nervirati na, otprilike, svakoj drugoj sceni. Istovremeno, postoji ono nedefinisano nešto zbog čega prosto morate da odgledate još jednu epizodu, pa zatim još jednu...a ima ih ukupno deset i to nije sve, jer je (za apsolutnu nevericu!) „delce“ koje koautorski potpisuju Jason Faller i Kynan Griffin obnovljeno za još jednu sezonu! Snimanje je upravo u toku i to u okolini Beograda, a već je poznato da će ulogu u nastavku imati naša glumica Jelena Gavrilović. Ako ništa drugo, barem zato bi bilo dobro upoznati se sa ovom pričom.

Najbliže opisano kao ostvarenje na tragu nekada popularnih „Ksene, princeze ratnice“, „Gospodara zveri“ ili „Mortal kombata“, “Utvrđenje” predstavlja školski primer bolno amaterske glume, jeftinih specijalnih efekata, traljavih dijaloga i poprilično naivnih obrta u radnji. Sa druge strane, magijski svet u koji nas serija vodi, misteriozni zaplet sa kojim autori kao da pojma nemaju šta da učine (baš kao ni sa mogućim parovima likova), gledateljski mazohizam u paketu sa dobrom voljom i naklonošću za bajkovite priče, čine ga „grešnim TV zadovoljstvom“ iz snova.

Kako izgleda osnova priče? Mlada Talon (Jessica Green) poslednja je iz roda Crnokrvih (Blackbloods) i životni cilj joj je – osveta. Posle jednog noćnog okršaja, saznavši ime i trenutno boravište čoveka koji je, pored ostalih, odgovoran za pokolj njenog naroda, usamljena ratnica će se zaputiti na drugi kraj kraljevstva. Odredište joj je tzv. Utvrđenje, neka vrsta sedišta garnizona, okruženo neprijateljskim teritorijama koje naseljavaju izopšteni Sivokošci, na još nepoznat način sa njima povezani Gubavci - nosioci zaraze, kao i niz drugih opasnosti. Utvrđenje čuva viteški red Zavetnika. Iz flešbek sekvenci saznajemo da je Talon, zaštićena neobičnom magijom, jedina preživela napad izveden trinaest godina ranije sa ciljem istrebljenja čitave jedne rase. Radi uspešnije kamuflaže, devojčica je tada bila primorana da odseče (!) vrhove svojih prepoznatljivih „vilenjačkih“ ušiju, a nije poznato ko je, tokom odrastanja, obučavao u mačevanju. Uglavnom, sigurno je da drčna, samostalna Talon u borbu uleće odvažnije od mnogih muškaraca.
Pošto stigne u Utvrđenje, pokušaće da se što neprimetnije infiltrira u tamošnje društvo, zaposli kao krčmarica, dobije informaciju o identitetu naručilaca i razlozima napada na njen narod, kao i dobru priliku za izvršenje odmazde. Sve to će joj od samog početka biti teže nego što je zamislila, ako ništa drugo, ono bar usled pojave koja se može nazvati svakako sem „neupadljivom“. Atraktivna crnka odmah zapada za oko pivaru Džanzu (Anand Desai -Barochia), za koga nije najjasnije da li je retardiran ili naprosto nesnosni čudak. Iste večeri po dolasku, prva meta joj takoreći sama iskače na put. Osim toga, još na ulazu će upoznati zgodnog zapovednika straže, Gareta Spirsa (Jake Stromoen), a u krčmi devojku po imenu Gvin (Imogen Waterhouse), koja se iskrada kako bi na kartama „olakšavala kese“ grubih meštana, dok je zapravo kći čoveka koji upravlja garnizonom - generala Kalkuzara (Michael Flynn). Talon (sa imenom koje asocira na podmetač za čaše, ili nešto slično) ubrzo postaje neka vrsta njene oružane pratnje, iako ni Gvin nije baš dama u nevolji. Sam Britni, pardon, Garet Spirs (koji prezime-pseudonim uzima radi distanciranja od oca, maršala Vidersa, vođe Zavetnika; igra ga Andrew Howard) njen je tajni udvarač, mada zbog razlike u staležu to ne bi smeo da bude. Još jedan razlog što su Garet i Gvin neubedljiva „kombinacija“ krije se u neverovatnoj hemiji, od prvog susreta uspostavljenoj između viteza i pridošlice. Sa Talon i Garetom u kadru, ekran „gori“, pa je odluka scenarista da potenciraju njegovo uparivanje sa Gvin prilično čudna.

Uglavnom, kao da nije dovoljno što naša heroina već prve noći ubija jednog od gardista, ostavljajući za sobom trag crne krvi (specifičnost svog roda) i nenormalno brzo se oporavlja od dve ubodne rane (zahvaljujući pomoći kovača i doktora-iz-hobija, koji joj otkriva staro proročanstvo u vezi sa Crnokrvima), nego se ispostavilo da je u mogućnosti prizivanja nekakvog čudovišta, iako ni sama (još) ne zna odakle, čemu i sa kakvim posledicama.
Sve to se, u najkraćem, može videti i zaključiti iz prve polovine serije. Glavna glumica se  očigledno trudi da bude što uverljivija u tipskoj ulozi „delije-devojke“ izbavljačice, pa tako sve scene borbe izvodi sama. Ono što joj pored zavidne utreniranosti pomaže, svakako je fizički izgled. Kao kontrast, data joj je družbenica, plavokosa i „krhka“, a zapravo dosta hirovita i naporna Gvin. Kao što sam već nagovestila, ona umesto ukosnica nosi bodeže, vešt je pregovarač, uzima sve što poželi (uključujući momka koji joj se dopada) i „vrti oko malog prsta“ čitavo Utvrđenje. U funkciji antagonista su članovi uprave, mada većina ne pamti ili nije upućena u zločin počinjen nad jednim narodom. Prvim redom (Prime order), čiji su Zavetnici podređeni ogranak, na daljinu rukovodi ozloglašeni ambasador Everit Dred (Philip Brodie) i neka je vrsta totalitarnog vođe. Nejasnu ulogu (s obzirom na često menjanje strana) isprva imaju vlasnica birtije, tzv. The Mistress (Robyn Malkolm) i njen korumpirani dobavljač, ne samo alkohola već i kolipsuma, jedne vrste droge, Worm (Rik Sarabia).
Zaplet se, dakle, gradi oko dvostruke opasnosti: jedne koja dolazi iz prošlosti, druge aktuelne; prva vreba iznutra, sledeća spolja. Talon je fatalna za muškarce (sve odreda i, pre svega, fizički inferiornije), pa još na početku pilot-epizode vidimo kako joj prisni prijatelj (mogući ljubavnik?) gine u poteri. Njena blizina je opasna, što ima za cilj da opravda usamljenost, neuhvatljivost i nepoverenje kao glavne karakteristike ovog lika.
The Outpost se pridržava klasične fantazijske matrice, postavke likova i dinamike zbivanja. I pored dosta banalne, nevešte realizacije, postoji izvesna privlačna komponenta koja budi radoznalost, nudeći prihvatljivu zanimaciju za slobodno vreme. Koketira se sa rodnom ravnopravnošću i feminizmom, oličenim u dve vodeće ženske figure i njima prilično podređenim pratiocima. Još kao dete, Talon je pravdoljubivo srljala u konflikt sa starijim i snažnijim dečacima, buneći se zbog iživljavanja nad ugroženim (i čarobnim) vrstama životinja. Istovremeno, tako je kršila osnovno pravilo svoje matične zajednice o miroljubivosti i nenapadanju, što će se pokazati kao (spolja nametnuta?) nužnost, imajući u vidu potencijalne moći ove rase. Mada se kreće većinski muškim (epskim) okruženjem, to čini slobodno i nesputano, naizgled bez straha od napasnika ili osećanja uvređenosti zbog imena kojima je „časte“ kafanske mušterije. Neće ustuknuti ni pred autoritetom uniforme, što je čini zanimljivom, a na podsvesnom nivou i privlačnom Garetu, sa kojim razgovara ravnopravno i ortački. Prema zatelebanom Džanzu je, u početku, nepoverljiva i to više zbog njegovog čudnog i napornog ponašanja (spomenula sam već, čovek deluje kao da ima ozbiljne mentalne smetnje), nego usled procene da bi joj mogao predstavljati ikakvu realnu pretnju. 

Nasuprot Talon, postavljena je Gvin, tipična pobunjena tatina devojčica, koja nije ni svesna da joj pri noćnim izlascima i ljubakanju sa „toy boy“ vojnikom po ćoškovima, ne fali ni dlaka s glave upravo zbog dvostruke svesti: svih o njenom statusu, a oca o kćerinim „hobijima“. Ona bi, naravno, volela da potisne ove činjenice i stvori privid kako je apsolutno sve njena zasluga, usled čega joj druženje sa Talon istovremeno imponuje i ugrožava (jer dobro zna čija je samostalnost autentičnija). Devojke se veoma brzo zbližavaju, pritičući jedna drugoj u pomoć, zajedno čak i piju. Zbunjeni, snebivljivi Garet nalazi se negde između. Da je autorski tim nešto uigraniji, iskoristio bi beskrajne mogućnosti teme drugarstva-rivalstva i stereotipne dileme „crnka ili plavuša?“, ali bi u tom slučaju pred sobom imali mnogo kvalitetniju seriju, a ne tek simpatični „treš“.
Jer, realno, mnogo je više razumljivih nivoa na kojima se Talon i Garet mogu povezati, počev od ratničke prirode. S druge strane, već izričitom zabranom Gvininog oca, ta devojka nije par sa kojim može računati na zajedničku budućnost bez komplikacija. Ni njihovi likovi ne pokazuju dublju međusobnu privrženost, kamoli rešenost da se bore za svoju vezu. Gvin se uglavnom ponaša kao da joj je Garet igračka za zabavu, dok on teško uspeva da sakrije izraz dosade svaki put kada ga „spopadne“. Priča o nekakvoj zabranjenoj ljubavi usled svega toga nema ubedljivost čak ni u teoriji. 
Elementi natprirodnog su očekivano brojni, počev od porekla i skrivenih sposobnosti glavne junakinje (čiji je narod povezan sa izvesnim drevnim proročanstvom), preko tajanstvene (ujedno zaštitničke) čini kojom se otvara paralelna dimenzija iz koje dolazi čudovište, pa do veština poznatih kovaču (isceljenje) i pivaru (manipulisanje opijatima) ili mračnih opasnosti koje vrebaju iz šume oko garnizona (mada o famoznim “Sivokošcima” dosta dugo jedinu predstavu imamo tek iz sporadičnih pominjanja). Sama utvrda je neka vrsta poslednjeg uporišta, branika od spoljašnjeg, neprijateljskog i pretećeg sveta: u funkciji, recimo, Noćne straže iz „Igre prestola“.

Druga stvar na koju bi bilo zanimljivo ukazati jeste njeno uređenje. Kao snage odbrane grada, Zavetnici su nedodorljivi. Ubistvom jednoga od njih, Talon je počinila prestup koji sa sobom povlači smrtnu kaznu. Bez obzira na to koliko pravedan bio njen motiv, unutrašnja hijerarhija podrazumeva da su institucije strogo zaštićene, a zakon snažniji od bilo kakve pojedinačne potrebe. Samim tim, iako je ubijeni Toru Magmur bio, prema Gvininom svedočenju, „đubre“ i opasan čovek, služba ga čini povlašćenim članom društva, na koga se ne može udariti, pa tek tako „odšetati“ dalje. Makar i naizgled, anarhija ne sme postojati ni u najavi, što slobodnoj ratnici poput Talon nije blizak koncept. Zaslepljena osvetničkim gnevom, brzopleta u želji da se što pre razračuna sa krvnicima i napusti to čudno mesto, stavljena je pred novi, veći i važniji izazov. Naime, u klasičnoj matrici „obećanog junaka“ (ovde junakinje), ona će tokom svoje misije otkriti da poseduje sposobnosti kojima mora naučiti da ovlada, na opštu korist – ili propast. 
Još jedna žanrovski karakteristična tema kojom se serija služi jesu skriveni identiteti. Uglavnom svako od najzastupljenijih učesnika u radnji ili prećutkuje ko je zapravo, ili ni sam toga (još) nije svestan. Zato su, za glavne junake, putevi (samo)otkrivanja i oslobađanja sveta u kome žive  neraskidivo povezani. Protagonista je četvoro, tako da se, sa odmotavanjem priče, mada ostaje ponajviše usredsređena na Talon, istovremeno oblikuju uloge i karakteri njenih saboraca. Potpuno različiti i naizgled nespojivi, odgovaraju nekom od tipskih likova: ratnica, vitez, buntovna princeza i učenjak. Problematični su, međutim, pokušaji autora serije da odstupe od očekivanog tako što će na nelogičan i neodrživ način ispreplitati njihove međusobne relacije.
Specijalni efekti su toliko očajni da u potpunosti stoji opaska iz jednog od onlajn komentara kako u određenim trenucima sve izgleda kao da je snimano kamerom mobilnog telefona. Pa, ipak, finale donosi dobar obrt, a dodatni plus su odsustvo golotinje i fin humor. Ostaje nada da će najavljena druga sezona istovremeno obezbediti seriji nešto viši budžet, uz srazmerno poboljšanje kvaliteta i vrednosti u svakom pogledu. Do tada, ocena je 4,5/10.