недеља, 24. март 2019.

Odbrojavanje: Ka osmoj sezoni „Game of Trones“ (1)

komentariše: Isidora Đolović

Kada je (zar već!) pretprošle godine emitovana završnica sedme sezone najpopularnije televizijske sage našeg doba, „Igra prestola“, početak narednog, ujedno i poslednjeg poglavlja priče činio se tako dalekim, nedostižnim. U međuvremenu, snimljeno je dovoljno drugih i drugačijih priča da popune prazninu, pa meseci proleteše „za tren oka“ i dugo očekivani epilog nam je nikad bliži. Kao što sam navikla redovne čitaoce i fanove bilo igranog, bilo književnog serijala, pred premijeru osme sezone „premotavaćemo film“ i podsetiti se najznačajnijih, najzanimljivijih, najbesmislenijih...uopšte, istaknutih delova svega što joj je prethodilo. Ostale tekstove iz istog tematskog kruga možete pronaći putem OVOG LINKA.

Epizoda 1: Dragonstone

Tek kada je završen fenomenalni uvod (nakon prve sezone možda najbolji „intro“ do sada)  i krenula dobro poznata špica sa muzikom, shvatila sam koliko su mi, zapravo, nedostajali. Uživala sam u svakom delu epizode, solidnim dijalozima, prelazima sa jednog odeljka radnje na drugi, trenucima humora. Pre svega, Arja će mi, nastavi li se ovako, opet postati jedan od omiljenih likova. Mejzi Vilijams je odlična, scena na početku vrlo moćna i ubedljiva, a u njoj ponovo vidim nešto od devojčice s početka serije, naročito dok sedi sa lansterskim vojnicima. Što se tog dela tiče, dovoljno je reći - Ed Širan! Njegovo pojavljivanje me prijatno iznenadilo, predstavljajući toliko simpatičan doprinos inače lepoj sceni koja nam pruža uvid u drumsku solidarnost bez obzira na boje kuće kojoj pripadate.
Brena i Miru su prikazali kratko, ali veoma efektno i sada jedva čekam da se sretnu sa Džonom, pa obelodane šta su sve saznali. Scena sa Belim Hodačima je takođe sažeta, ali jeziva, u potpunosti pokazujući razmere opasnosti koja dolazi.

Sever ostaje moje omiljeno područje radnje. Interakcija između Džona i Sanse je najzanimljivija, pošto bukvalno svakih pet minuta promenim utisak. Nemam pojma šta da mislim o Sansi, šta da očekujem, šta se u njenoj glavi „kuva“. Upadljiva je promena stava, ogorčenost, ozbiljnost, postala je prava žena. Takođe, primetni su: nekakav sindrom poput Teonovog -  mržnja, ali i fasciniranost mučiteljem, u ovom slučaju Sersei (način kako o njoj govori i seća se), ostrašćenost i previše ličnog interesa, Maloprstić koji iz prikrajka „muti“...A onda ostane nasamo sa Džonom ili Brijenom, pa vidimo da ipak nije toliko samosvojna, da (barem tako govori) podržava i voli brata, samo želi da ne ponavlja stare greške. Zaista je moguć svaki obrt u ponašanju. S druge strane, Džon je moj ljubimac. Kit pokazuje sve bolju i sigurniju glumu, njegov junak je pravedan vladar bez gordosti, a voljen i izričit. Pomilovanje dece izdajnika i polaganje zakletve su najbolji deo ovog segmenta epizode, mala Mormontica kao i uvek sjajna, Davos faktor stabilnosti iz pozadine, a Brijena i Tormund izvor smeha i simpatija.
Kraljeva luka takođe je odlična, ponajpre zahvaljujući sceni sa Sersei i Džejmijem. Uspešno je odabrana simbolika stajanja na oslikanoj mapi Poznatog sveta, ali i naznačena upadljiva distanca među njima. Reakcije na vesti o novim savezništvima i Serseina sve jača paranoja, nagoveštavaju ludilo čiji će razvoj biti više nego interesantno pratiti. Nikolaj i Lena su, moram dodati, tako lepi....Ono što mi je jedino bilo bezveze, jeste Džejmijev previše patetičan govor o Tomenu kao „našem malom dečaku“. Doček Gvozdene flote i scena sa Juronom je skoro pa savršena. Strika-Grejdžoj obećava da bude odličan lik, vrlo uvrnut i duhovit (dok o ubistvu brata govori:„trebalo bi da pokušate!“; aluzije na Džejmija: „dve zdrave ruke“;  kada se preporučuje za mladoženju, pogledi koje razmenjuju), a on i Sersei bili bi stvarno interesantan par ludaka! Istina, priča sa prosidbom i poklonom jeste mnogo zanimljivija i razvijenija u knjizi, ali videćemo šta će ovde da urade...
Pseto i Bratstvo bez barjaka: ukratko, sjajno, jezivo, uz neke crnohumorne trenutke, kao npr. kada kaže da je ironija što se „udružio sa ljubiteljima vatre“ (a znamo za njegovo iskustvo sa ovim elementom!).

Sem i Gili u Citadeli doneli su epizodi predah i fini osvrt na muke šegrtovanja, nerazlikovanje izlučevina od hrane koju im serviraju, ali i izazove (zabranjenog) znanja, smelost da otkrije tajne i, naravno, pomogne da se ubrza susret Džona i Deneris. Sama biblioteka, kao neki uvrnuti futuristički raj, osvojila me vizuelizacijom prostora.
Zatvaranje u vidu Denerisinog povratka kući bilo je bez mnogo priče, ali dirljivo i snažno, od trenutka kada se približavaju obali, pa zmajevi odleću do kule, do situacije kada stupa na zemlju i dodiruje je, ulazi u dvorane, strgne Stanisovu pohabanu zastavu (što je takođe bilo tužno, jer mi je on ipak bio među omiljenim likovima). Svaki deo naprosto „nabijen“ emocijama i uspomenama, opravdava simboličan izbor naslova epizode. Inače, sve vreme mi je bilo u glavi kako Džon i Deni, u kom god svojstvu, sada MORAJU da se sastanu i udruže, jer naprosto ne mogu jedno bez drugoga. Džon me više puta podsetio na Regara, za koga pretpostavljam da je bio sličan, pa zato i omiljen među narodom. Sve u svemu, odličan početak sezone!


Epizoda 2: Stormborn
Svidela mi se, ali znatno manje od prve. I zato neću mnogo gnjaviti, sledi takstativni pregled svega što jeste ili nije bilo potrebno i dobro u njoj.

1. Najbolje: 

- Definitivno pomorska bitka na kraju, pogotovo predstavljanje Juronove flote, u mraku, jezivo i veličanstveno. Nije ni čudo što volim pirate - ono je bilo MOĆNO sa velikim slovima. 

- Paralele između tri kraljevska ratna veća: i to prema sličnosti (kod Džona i Deneris, dvoje dobrih vladara sa velikim potencijalom, spremnošću da saslušaju glas naroda, ali na kraju samostalno donesu odluku, bez obzira na pritisak sa strane, sledeći viši interes. Tirion se, takođe, napokon, pokazao u pravom svetlu i bio onaj stari) i kontrastu ("šaka jada" ispred Sersei, mada je ne bih potcenila. Čak i onako očito skrenula pameću, nije glupa, a Kiburnov tajni adut u odbrani grada je nešto što bi moglo da iznenadi sve, slično paljenju obredišta u finalu prethodne sezone).
- Susret Arje sa Nimerijinim čoporom, napet i na kraju tužan. Da li to što je vučica nije prepoznala, ni prihvatila, baš u trenutku kada je Arja rešila da promeni pravac i ode na Sever, birajući susret sa porodicom umesto osvete, znači da je na Bravosu ipak bespovratno izgubila identitet -  ili nagoveštava da će njen kraj svakako, neminovno biti smrt? Znamo šta se dešava sa decom Stark kada ih odvoje od vukova. Istina, Sansa i Bren su živi, ali, kroz šta su sve prošli... Kad smo kod toga, zašto, već izvesno vreme, nigde nema Duha?

- Susreti koje smo dugo, duuuuuuuuuuuuuugo čekali izuzetno me raduju, čak mi je pomalo i neverovatno što se ljudi koje smo do sada pratili na različitim stranama sveta napokon upoznaju, čuju jedni za druge, govore jedni o drugima. Pre svega, pojava prelepe Melisandre potvrđuje da će ona i Tirion povezati Deneris sa Džonom. Obostrana korist, mada trenutno deluje da svako u susretu vidi jedino pregovore u vezi sa sopstvenim potrebama (što je i normalno), izmeniće se čim Džon, ali i Sem, iznesu argumente za ujedinjenje pred većom pretnjom nego što je Sersei.

- Sem i Džora! Duhovito, pomalo dirljivo, ima nade.
- Džonovo poverenje u Sansu, meni lično pomalo neočekivano i preveliko, ipak je lepo. Takođe, konfrontiranje sa Maloprstićem, čiji slatkorečivost i lukavstvo ne prolaze kod Džona, baš kao što je i Varis kod Deni stavljen na probu - i to ozbiljnu.

2. Zanimljivo:

-Novi kasting za Dikona Tarlija. Glumca Toma Hopera sam već gledala u serijama "Black sails" i "Merlin". Prethodni  je bio sladak, ali ovaj je, bogami, prilično zgodan.
- Opet "cross-scenes" (da ih tako nazovem), gadosti iz Citadele i hrane u krčmi. U svakom slučaju, ne bih preporučila bilo kome da jede dok gleda "Igru prestola" u ovoj sezoni!
- Nedova statua.
  
3. Loše:

- Elarija i Peščane Zmijice. Bože, kako užasno napisani likovi, mislim da od njih pametnu repliku još nikad nisam čula, dijalozi su tako glupavi. Tijena je lepša sa dužom kosom, to je sve. 
- Džejmi, koji je i dalje potpuno izvan karaktera i nikako mu ne stoji retorika stratega, savetnika, desnice, čega god.
- Olena, koja me po prvi put razočarala zaslepljenošću pojedinačnim osvetničkim porivima. Sem toga, ne zna da je i Deneris voljena, "Myssa", te nema razloga da je narod u Vesterosu ne prihvati.
- Teon: reći ću samo, jednom Reek, uvek Reek. Sada me dodatno zanima na koji način će ova zavrzlama biti raspetljana u knjizi, jer je priča očigledno već otišla u potpuno različitom smeru. Da ne nabrajam previše, pored činjenice da je Stanis živ, Aša i Teon njegovi taoci, Arijana ima bitnu misiju, tu je uzurpator Grif, Juron šalje brata da mu pribavi zmajski rog i "najlepšu ženu na svetu" - koja nije Sersei nego Deneris.... sve to mi se mnogo više dopada, ali znam da u seriji mora biti sažeto, pa su birali prečice.
4. Pohvala: Serseina haljina, stav, način na koji se kreće, u dosadašnjem toku sezone su fenomenalni. Isto važi za Sansinu garderobu.
5. Tu i tamo: Arja i Debela Pita/Masna Pita/kako-mu-je-već-ime. Simpatičan susret starih drugara, ali i glupavi momenti dijaloga, poput opaske:"Ari, kako sam uopšte mogao da pomislim da si muško? Lepa si!", više bi se uklopili u tinejdžerski film.

6. Apsolutni promašaj: 

- Bespotrebni Sivi Crv i Misandei, sa njihovom emotivnom "dramicom" i kvazi-erotskom scenom. Uopšte mi nije jasno zašto je ovim likovima dat tako veliki prostor i kome su, realno, zanimljivi? 
- Elarija i Jara, neukusno i bezveze. Srećom, čini se da će ovakvih rasplinjavanja biti sve manje, pošto serija hita prema završetku i znatno bitnijim problemima za rešavanje.
 
Prokomentarisaću još samo sledeće: Deneris me iznervirala kada je sa neizmernom arogancijom naredila: “Bend the knee!”, međutim, ovo je dosledno u kontekstu dosadašnjeg razvoja njenog lika i ništa drugo nije ni bilo očekivano. Svakako će, kada bolje upozna Džona i sa njim porazgovara, promeniti mišljenje. Uostalom, ni na Severu mu isprva ne veruju previše, jer iskustvo jasne opasnosti od Hodača niko sem njega i Sema ne poznaje, barem neposredno. Dopadaju mi se Tirionova strategija osvajanja, njegovi rezoni. Mali-veliki čovek, pametna glava, Tajvinov sin po pitanju "desničarenja", nema šta! Sansa izgleda kao dete kome su dali sladoled, u trenutku kada joj Džon saopštava: "Dok se ne vratim, Sever je tvoj". Preostaje nadati se samo da neće biti baš toliko glupa i iznova potpasti pod Maloprstićev uticaj. Za njeno dobro, iskreno se nadam da će Bren brže stići do Zimovrela.


* Bonus (za čitaoce knjiga): Moje (stare) teorije sa foruma „World of Westeros“
 
S obzirom da je sustizanje knjiga od strane serije dovelo do toga da mi čitaoci-veterani izgubimo prednost kojom smo se još do pre neku godinu toliko ponosili (podsmešljivo i, kao sažaljivo, nazivajući gledaoce “neokaljanima”), a da su mnoga pitanja, povodom kojih smo tako dugo ispredali najneverovatnije pretpostavke, brzinski i često ne baš najbolje razjašnjena kroz poslednje dve sezone, bilo bi zanimljivo osvrnuti se unazad i pogledati koliko smo “vidoviti“, odnosno, analitični, pronicljivi ili maštoviti bili. Kako sam pre više godina bila član foruma posvećenog Martinovoj „Pesmi Leda i Vatre“, pod korisničkim imenom Lya (po mom omiljenom ženskom liku, Lijeni Stark), u dodatak nekoliko narednih „Odbrojavanja“ prenosiću svoja tadašnja zapažanja. Napominjem, ona se odnose na KNJIGE, pa ukoliko se neko boji nejasnoća, „spojlera“ (mada sad gotovo nemogućih) ili dosade, pravi je trenutak da se isključi.

P.S. Obratite pažnju na datume!

 29. septembar 2013.

Kaiti i njene misteriozne reči
Postoji izvesna povezanost proročanstava koja Deneris dobija sa nekoliko različitih strana: od Kaiti, u Kući Neumirućih, čak i ono diskutabilno koje potiče od Miri Maz Dur. Pored njih, bitne su vizije u koje Bren ima uvid i verujem da među svima njima postoji dublja srodnost. 

Jedan detalj, famozni "lakrdijaški zmaj" koga Kaiti najavljuje u "Plesu sa zmajevima", prvi put se ukazuje u vrtlogu slika iz Kuće Neumirućih. I ne samo on.

Platneni zmaj na kopljima među ushićenom gomilom... jeste jedna od vizija u zbunjujućem nizu koji Deni posmatra. Interesantno je sledeće: one idu u grupama od po tri. Tako Deni nazivaju dete troje, za čim slede prizori: 1. Viserisovo "krunisanje"; 2. lord sa barjakom na kome je vatreni pastuv ispred zapaljenog grada - verovatno njen nerođeni sin; 3. Regar na Trozupcu....i oslovljavaju je kćer smrti, jasno nam je zašto.

Onda idu: 1. Plavooki kralj bez senke, sa crvenim mačem u ruci – očigledno Stanis; 2. lakrdijaški zmaj - recimo Grif; 3. sa zadimljene kule velika kamena zver polete, bljujući vatru senki - ovo je Zmajkamen i nešto u vezi sa Melisandrinom magijom.....posle čega je imenovana ubicom laži,  takođe prilično jasno.

I na kraju: 1. Srebrna ždrebica - Deni/Drogo; 2. leš na pramcu broda – pretpostavljam, Viktarion Grejdžoj; 3. plava ruža u ledenom zidu – Džon...nevesto vatre.

Navedene vizije su i te kako povezane sa Kaitinim rečima. Zanimljivo je što ona jedina ima najviše znanja o Deni, a najmanje očiglednog interesa za nju ili zmajeve (ako je uporedimo sa Ksarom i Pjatom, koji joj dolaze "u paketu"). Zbog toga je njena motivacija ujedno najmisterioznija, jer od početka savetuje Deni bez vidljivog razloga, uz to koncizno i simbolično. U Kaitinom prvom proročanstvu interesantno je što sve biva obrnuto od očekivanog, a ipak potpuno logično: preko istoka stići na zapad; preko severa (ovo poslednje ima veze sa Zidom, Tuđinima i odbranom. Zanimljivo, Džon jednom prilikom komentariše kako bi im "dobro došlo ako bi imali barem jednog zmaja", a ja ništa kod Martina ne uzimam kao olako izrečeno) na jug; preko prošlosti (nazad) u budućnost (napred) - u smislu razotkrivanja i razumevanja tajni; ispod senke do svetla. 

Sve bi donekle moglo da se poveže sa Miri Maz Dur i njenim proročanstvom (koje, opet, možda to i nije). U kom smislu? Relacija "istok-zapad" u oba slučaja ima značenje "odricanje-buđenje", naročito ako joj sunce zalazi na istoku, a izlazi na zapadu (obično se tumači kao da je reč o Kventinu Martelu, pošto je sunce simbol njegove kuće) koji je Vesteros/dom/odredište. Ona mora koja će presušiti možda su uzeta figurativno: Dotraci ne vole more, ne plove, ali, ako ga nekim slučajem pređu sa Deni, to može biti veliko obeležje promene koja vodi ka cilju.