недеља, 17. фебруар 2019.

„Taboo“ (2017)

komentariše: Isidora Đolović

U svetu koji se diči slobodama svake vrste, u današnjici koja je odavno, ako ne obesmislila, a ono barem relativizovala svaki tabu, nije više lako šokirati sa poentom. Kao da su se načini, sredstva i uloge preokrenuli, donedavno „normalne“ i „dosadne“ stvari polako postaju veći izvori zaprepašćenosti nego transparentno drugačije, ekscesne. Za publiku, odavno naviknutu na iščeznuće svih bitnijih pravila u sferi televizijskog ili filmskog uobličavanja vizija, ponekad razvijamo uverenje da više nije dovoljno potegnuti sva raspoloživa sredstva kako bi joj privukli pažnju. Pogrešno, jer bez dobre ideje, kvalitetne priče i njenog iole zanimljivog nosioca, svi efekti, budžetska razbacivanja i ostali trikovi u cilju podizanja gledanosti padaju u vodu. Nasuprot tome, kada imate jasnu predstavu onoga što želite da (po)kažete i do čega vam je veoma stalo, učinak neće proći nezapaženo. Tako najiskrenije veruje Tom Hardi, upuštajući se sa odabranim timom bliskih saradnika u kreiranje najiščekivanije prošlogodišnje serije. U produkciji mreže BBC 1, iz autorskog udruživanja Stivena Najta, Čipsa Hardija i njegovog sina, spomenutog afirmisanog glumca, a pod „protektoratom“ izvršnog producenta Ridlija Skota, nastao je „Tabu“. Ima osam epizoda, još dve sezone u najavi i mada se prilično pouzdano mogu slediti tragovi inspiracije, istovremeno nije ni nalik bilo čemu do sada viđenom.

Priča: Džejms Kezaja Dilejni (Hardi), nakon dvanaest godina provedenih u Africi, dolazi kući zbog očeve sahrane. Njegov povratak će iz više razloga uzdrmati svet od koga se toliko udaljio – ako mu je uopšte ikada pripadao. Ne samo što su ga, za sve to vreme, smatrali mrtvim usled brodoloma (robovlasničkog) plovila kojim je putovao, već njegovo iznenadno pojavljivanje kvari planove mnogih strana privučenih zaostavštinom Horasa Dilejnija. Ne mali izvor nespokoja je i sama ličnost „vaskrslog“: oko Džejmsa su još pre nestanka kružile brojne glasine o problematičnom ponašanju, ali sada je to pravi, hodajući rušitelj tabua. Neki tvrde da je na afričkom tlu razvio naviku upražnjavanja čudnih rituala i odao se kanibalizmu, drugi govore o incestuoznoj strasti prema polusestri Zilfi (Una Čaplin), a on sam ne opovrgava nijednu reč. Naprotiv – izgledom, postupcima i odlukama, kreće u susret svakoj optužbi zgroženih.
Tek pošto se obelodani da je jedini naslednik, inače u dugovima umrlog i – kako se ispostavilo – arsenikom otrovanog Horasa, na Džejmsa će se sa svih strana obrušiti alavi nezadovoljnici. Od princa regenta (budućeg kralja Džordža IV; igra ga zadivljujuće neprepoznatljivi glumac i pisac Mark Getis) i članova Doma lordova, preko čuvene i uticajne Britanske istočnoindijske kompanije, na čijem je čelu ser Stjuart Strejndž (Džonatan Prajs), pa do zeta Torna Girija (Džeferson Hol) i glumice Lorne Bau (Džesi Bakli) koja tvrdi da je udovica Dilejnija starijeg, svi bi da se dokopaju njegove imovine...koju predstavlja priobalna pacifička oblast Nutka Saund, na severnoameričkoj granici zaraćenih Sjedinjenih država i Britanskog kraljevstva. Kako se ne radi o čoveku koji zazire od bilo koga ili čega, od prvog poteza nedvosmisleno odlučuje da zauzme položaj za borbu u sam protiv svih maniru.
Serija zasnovana na priči koju su napisali upravo Hardijevi, uz znatna finansijska ulaganja u njenu realizaciju, pokreće mnogo bitnih pitanja i vešto, efektno postavlja standarde na nekoliko ključnih nivoa. To su, prvenstveno, (anti)junak u prvom planu, svet kojim se kreće (London 1814. godine, tačnije, njegova gotički mračna, uvrnuta vizija), društveno-istorijski kontekst predočen iz novog, izokrenutog ugla (ropstvo, pohlepa, malverzacije, skaredno), a sve to dočarano odgovarajućom estetikom ružnog, tmurnog, pretećeg i, svakako, tabuiziranog.

Ličnost(i): Džejms Dilejni je osoba o kojoj, na svakom koraku i sa svakom epizodom saznajemo ponešto, a ipak ne možemo reći da smo stekli bilo kakvu jasnu predstavu. Mnogo toga je rečeno povodom njegove prošlosti, ali ništa potvrđeno. Dominiranje nivoa spekulacije pojačava paralelni, podjednako tretirani svet košmarnih, fantazmagoričnih, nadrealnih fleševa koji proganjaju ovog krajnje neobičnog junaka. Ti „odblesci“ u rastrojenoj svesti pružaju nam osnova za zastrašujuće, zagonetne pretpostavke, u isti mah udaljavajući od iole postojanijeg zaključka. Jedno je sigurno i bez svih čudnovatih vizija, nagoveštaja šamanskih sposobnosti i upražnjavanja urođeničkih rituala: sam pogled otkriva njegovu nemirnu dušu, koja je svašta videla, doživela i sa sobom ponela natrag na Stari kontinent.
Hardi svoj lik igra koliko je to samo moguće predano, dakle, u potpunosti se stapajući sa njime. To je ćutljiva i ćudljiva osoba čiji ulazak u kapelu, na samom početku, opravdano izaziva (odlično dočarano) zaprepašćenje svih prisutnih. Od spoljašnjih ožiljaka, misterioznih šara tetoviranih po licu i telu, preko cilindra koji skriva veći deo lica, crnog kaputa čiji se skuti zlokobno vijore, do odsečnog koraka i preteće-nezainteresovanog glasa što uglavnom prelazi u „mrmljanje u bradu“, Dilejni gospodari prostorom, tj. Tom kadrom. Iz skromnih podataka koje nam, bilo sam, bilo posredstvom drugih, ostavlja o sebi, uviđamo kako je animalnost u njemu bila izražena još pre afričke pustolovine (izuzetan vojnik, čiju je karijeru prekinuo incident sa potpunim gubitkom kontrole), baš kao i privrženost Zilfi kakva prilično prevazilazi uobičajene standarde rodbinskog (kao što odmah ističe, crni kontinent nije promenio jedno – „još uvek je voli“). Pored rodoskvrne, mada nedokazane strasti, neprihvatljivom prirodom ga čini nagovešteno poreklo po majci. Način na koji je pokojnik uopšte stekao zemlju i prvu suprugu, kao i njeno kontroverzno skončanje, tek su jedna od mrlja iz prošlosti, prodrlih u dušu Dilejnija mlađeg.
U oblikovanju centralnog lika prepoznajemo odjeke karaktera lorda Bajrona (uostalom, savremenika prikazanih događanja; odmetništvo usled skandala i sumnji na incest), rusoovskog „plemenitog divljaka“, a ponajviše kasnijeg pukovnika iz Konradovog „Srca tame“. Sve ostale ličnosti grade se u odnosu na, ili, bolje reći, protiv njega, već u zavisnosti od promene kombinacija snaga i interesa. Uz spomenutu mlađu sestru po ocu (koja, slično marioneti, biva protiv volje privlačena grešnim uspomenama i nedokučivim silama – eto udela natprirodnog, takoreći iz samih dubina džungle), tu su njen strogi suprug sa „lečenjem“ putem fanatizma, zatim službenici Istočnoindijske kompanije (naročito Bendžamin Vilton, koga igra Leo Bil), verni sluga Brejs (Dejvid Hejman), vlasnica bordela Helga (Franka Potente) i hemičar Džordž Čamli (Tom Holander).
Njihov svet je daleko od poetizovane, raskošne vizije epohe slobode, individualizma, romantičarskog pokreta i širenja revolucionarnih ideja. Ovde prikazani London predstavlja delom naturalistički - delom groteskno osmišljenu, velegradsku „jazbinu“ koja ne krije bolesti, nejednakosti, izopačenja. Naročito u visokim krugovima, počev od deformisanog vladara, prisustva opscenih, travestiranih, perverzijama različitih vrsta zabavljenih društava, do supružničke surovosti, otkriva se neuglađeni, prilično brutalni poredak. U takvom ambijentu, zatvorske ćelije i posedi na kraju grada još manje mogu biti zamišljeni kao „topla, sigurna gnezda“. Taj pojam je, uostalom, nepoznat protagonistima ove priče.
Iako nije sasvim istorijski autentičan (čak su se čule zamerke na preterano oštro prikazivanje Istočnoindijske kompanije i njene delatnosti), društveni kontekst je ipak oslikan na upadljiv način, sasvim dovoljno da skrene pažnju na pitanja prisutna do naših dana. Problematika velikih sila i eksploatisanih područja, kao i položaja pobunjenog pojedinca pred „meljućim“ sistemom, u nešto izmenjenom obliku aktuelna je kroz svako razdoblje. Dilejni se tu, još jednom, postavlja poput živog podsetnika na otpor, ogledala prestupa.
Vizuelizacija je ono što, od prvog trenutka, zarobljava pažnju i svojim mračnim, uvrnuto privlačnim šarmom prosto pleni. Polu-steampunk imidž glavnog junaka, izvanredni kostimi, najavna špica sa melanholičnom muzikom kompozitora Maksa Riktera, doprinose opštem ugođaju. 
Nemojte se začuditi ukoliko vas sve skupa bude asociralo na „Peaky Blinders“- Stiven Najt je takođe iza te, uveliko hvaljene i omiljene serije. “Tabu” svakako nije za svačiji ukus, a ni želudac. U pitanju je jedno od onih ostvarenja koja vas, nakon prvih dvadesetak minuta privikavanja (doduše, nekad i momentalno) osvoje ili odbiju. Treće mogućnosti nema. Možda će vam se pojedina rešenja i scene učiniti prenaglašenim, nepotrebno „grafičkim“, ali shvatićete kako se drugačije ne bi uklopile u osnovnu zamisao. Ovo je dimenzija prljavštine, opijuma, bizarnih i nerazumljivih obrednih radnji, jezivih mračnih ulica, stalne opasnosti koja vreba sa svetom i sopstvom konfrontiranog junaka. Zapravo, Dilejni JE svojevrsni tabu, nedodirljiv u namernoj izloženosti koja provocira. Njegova nedokučiva priroda budi naizmeničnu nevericu i bodrenje, nerazumevanje i podršku u suludoj – a opet čudno logičnoj borbi pojedinca protiv čitavog uređenja, uključujući i lične (bukvalne) demone. Deluje klišeizirano? Neizvodljivo na delu? Onda niste videli ništa, pa trk na pilot-epizodu: uverićete se kako je Tom Hardi odigrao, vrlo moguće, ulogu svoje dosadašnje karijere, pritom obogativši mali ekran zaista specifičnim likom. 
Ako nije raskošno, svakako je (gde ima smisla) raskalašno. Videćete (u oba značenja) prljavo lice prestonice, otkriti zadovoljstvo u haosu i savršenu opravdanost borbe, unapred otpisane od svih sem onoga ko je započinje. Pored toga, postaćete svedoci minimalizma na delu, odnosno, kako bez spektakularnih efekata i prenaglašenog truda da se izazove divljenje, priča postiže i više od nameravanog.   
Vrednosna ocena: 8,80