U
svetu koji se diči slobodama svake vrste, u današnjici koja je odavno, ako ne
obesmislila, a ono barem relativizovala svaki tabu, nije više lako šokirati sa poentom. Kao da su se načini,
sredstva i uloge preokrenuli, donedavno „normalne“ i „dosadne“ stvari polako
postaju veći izvori zaprepašćenosti nego transparentno drugačije, ekscesne. Za
publiku, odavno naviknutu na iščeznuće svih bitnijih pravila u sferi televizijskog
ili filmskog uobličavanja vizija, ponekad razvijamo uverenje da više nije
dovoljno potegnuti sva raspoloživa sredstva kako bi joj privukli pažnju.
Pogrešno, jer bez dobre ideje, kvalitetne priče i njenog iole zanimljivog
nosioca, svi efekti, budžetska razbacivanja i ostali trikovi u cilju podizanja
gledanosti padaju u vodu. Nasuprot tome, kada imate jasnu predstavu onoga što
želite da (po)kažete i do čega vam je veoma stalo, učinak neće proći
nezapaženo. Tako najiskrenije veruje Tom
Hardi, upuštajući se sa odabranim timom bliskih saradnika u kreiranje
najiščekivanije prošlogodišnje serije. U produkciji mreže BBC 1, iz autorskog udruživanja Stivena Najta, Čipsa Hardija i njegovog sina, spomenutog
afirmisanog glumca, a pod „protektoratom“ izvršnog producenta Ridlija Skota, nastao je „Tabu“. Ima osam epizoda, još dve
sezone u najavi i mada se prilično pouzdano mogu slediti tragovi inspiracije,
istovremeno nije ni nalik bilo čemu do sada viđenom.
Priča: Džejms Kezaja Dilejni (Hardi),
nakon dvanaest godina provedenih u Africi, dolazi kući zbog očeve sahrane.
Njegov povratak će iz više razloga uzdrmati svet od koga se toliko udaljio –
ako mu je uopšte ikada pripadao. Ne samo što su ga, za sve to vreme, smatrali
mrtvim usled brodoloma (robovlasničkog) plovila kojim je putovao, već njegovo
iznenadno pojavljivanje kvari planove mnogih strana privučenih zaostavštinom
Horasa Dilejnija. Ne mali izvor nespokoja je i sama ličnost „vaskrslog“: oko
Džejmsa su još pre nestanka kružile brojne glasine o problematičnom ponašanju,
ali sada je to pravi, hodajući rušitelj
tabua. Neki tvrde da je na afričkom tlu razvio naviku upražnjavanja čudnih
rituala i odao se kanibalizmu, drugi govore o incestuoznoj strasti prema
polusestri Zilfi (Una Čaplin), a on
sam ne opovrgava nijednu reč. Naprotiv – izgledom, postupcima i odlukama, kreće
u susret svakoj optužbi zgroženih.
Tek
pošto se obelodani da je jedini naslednik, inače u dugovima umrlog i – kako se
ispostavilo – arsenikom otrovanog Horasa, na Džejmsa će se sa svih strana
obrušiti alavi nezadovoljnici. Od princa
regenta (budućeg kralja Džordža
IV; igra ga zadivljujuće neprepoznatljivi glumac i pisac Mark Getis) i članova Doma lordova, preko čuvene i uticajne Britanske
istočnoindijske kompanije, na čijem je čelu ser Stjuart Strejndž (Džonatan Prajs), pa do zeta Torna Girija (Džeferson Hol) i glumice Lorne Bau (Džesi Bakli) koja tvrdi da
je udovica Dilejnija starijeg, svi bi da se dokopaju njegove imovine...koju
predstavlja priobalna pacifička oblast Nutka
Saund, na severnoameričkoj granici zaraćenih Sjedinjenih država i
Britanskog kraljevstva. Kako se ne radi o čoveku koji zazire od bilo koga ili
čega, od prvog poteza nedvosmisleno odlučuje da zauzme položaj za borbu u sam protiv svih maniru.
Serija
zasnovana na priči koju su napisali upravo Hardijevi, uz znatna finansijska
ulaganja u njenu realizaciju, pokreće mnogo bitnih pitanja i vešto, efektno
postavlja standarde na nekoliko ključnih nivoa. To su, prvenstveno, (anti)junak u prvom planu, svet kojim se kreće (London 1814. godine, tačnije, njegova
gotički mračna, uvrnuta vizija), društveno-istorijski
kontekst predočen iz novog, izokrenutog ugla (ropstvo, pohlepa,
malverzacije, skaredno), a sve to dočarano odgovarajućom estetikom ružnog, tmurnog, pretećeg i, svakako, tabuiziranog.
Ličnost(i): Džejms
Dilejni je osoba o kojoj, na svakom koraku i sa svakom epizodom saznajemo
ponešto, a ipak ne možemo reći da smo stekli bilo kakvu jasnu predstavu. Mnogo
toga je rečeno povodom njegove prošlosti, ali ništa potvrđeno. Dominiranje
nivoa spekulacije pojačava paralelni, podjednako tretirani svet košmarnih,
fantazmagoričnih, nadrealnih fleševa koji
proganjaju ovog krajnje neobičnog junaka. Ti „odblesci“ u rastrojenoj svesti
pružaju nam osnova za zastrašujuće, zagonetne pretpostavke, u isti mah
udaljavajući od iole postojanijeg zaključka. Jedno je sigurno i bez svih
čudnovatih vizija, nagoveštaja šamanskih sposobnosti i upražnjavanja
urođeničkih rituala: sam pogled otkriva njegovu nemirnu dušu, koja je svašta
videla, doživela i sa sobom ponela natrag na Stari kontinent.
Hardi
svoj lik igra koliko je to samo moguće predano, dakle, u potpunosti se
stapajući sa njime. To je ćutljiva i ćudljiva osoba čiji ulazak u kapelu, na
samom početku, opravdano izaziva (odlično dočarano) zaprepašćenje svih
prisutnih. Od spoljašnjih ožiljaka, misterioznih šara tetoviranih po licu i
telu, preko cilindra koji skriva veći deo lica, crnog kaputa čiji se skuti
zlokobno vijore, do odsečnog koraka i preteće-nezainteresovanog glasa što
uglavnom prelazi u „mrmljanje u bradu“, Dilejni gospodari prostorom, tj. Tom
kadrom. Iz skromnih podataka koje nam, bilo sam, bilo posredstvom drugih,
ostavlja o sebi, uviđamo kako je animalnost u njemu bila izražena još pre afričke pustolovine (izuzetan vojnik,
čiju je karijeru prekinuo incident sa potpunim gubitkom kontrole), baš kao i
privrženost Zilfi kakva prilično prevazilazi uobičajene standarde rodbinskog
(kao što odmah ističe, crni kontinent nije
promenio jedno – „još uvek je voli“). Pored rodoskvrne, mada nedokazane strasti,
neprihvatljivom prirodom ga čini nagovešteno poreklo po majci. Način na koji je
pokojnik uopšte stekao zemlju i prvu suprugu, kao i njeno kontroverzno
skončanje, tek su jedna od mrlja iz prošlosti, prodrlih u dušu Dilejnija
mlađeg.
U
oblikovanju centralnog lika prepoznajemo odjeke karaktera lorda Bajrona (uostalom,
savremenika prikazanih događanja; odmetništvo usled skandala i sumnji na
incest), rusoovskog „plemenitog divljaka“, a ponajviše kasnijeg pukovnika iz
Konradovog „Srca tame“. Sve ostale ličnosti grade se u odnosu na, ili, bolje
reći, protiv njega, već u zavisnosti od promene kombinacija snaga i interesa.
Uz spomenutu mlađu sestru po ocu (koja, slično marioneti, biva protiv volje
privlačena grešnim uspomenama i nedokučivim silama – eto udela natprirodnog,
takoreći iz samih dubina džungle), tu su njen strogi suprug sa „lečenjem“ putem
fanatizma, zatim službenici Istočnoindijske kompanije (naročito Bendžamin Vilton, koga igra Leo Bil), verni sluga Brejs (Dejvid Hejman), vlasnica bordela
Helga (Franka Potente) i hemičar Džordž Čamli (Tom Holander).
Njihov svet je
daleko od poetizovane, raskošne vizije epohe
slobode, individualizma, romantičarskog pokreta i širenja revolucionarnih
ideja. Ovde prikazani London predstavlja delom naturalistički - delom groteskno
osmišljenu, velegradsku „jazbinu“ koja ne krije bolesti, nejednakosti,
izopačenja. Naročito u visokim krugovima, počev od deformisanog vladara,
prisustva opscenih, travestiranih, perverzijama različitih vrsta zabavljenih
društava, do supružničke surovosti, otkriva se neuglađeni, prilično brutalni
poredak. U takvom ambijentu, zatvorske ćelije i posedi na kraju grada još manje
mogu biti zamišljeni kao „topla, sigurna gnezda“. Taj pojam je, uostalom,
nepoznat protagonistima ove priče.
Iako
nije sasvim istorijski autentičan (čak su se čule zamerke na preterano oštro
prikazivanje Istočnoindijske kompanije i njene delatnosti), društveni kontekst
je
ipak oslikan na upadljiv način, sasvim dovoljno da skrene pažnju na pitanja
prisutna do naših dana. Problematika velikih sila i eksploatisanih područja,
kao i položaja pobunjenog pojedinca pred „meljućim“ sistemom, u nešto
izmenjenom obliku aktuelna je kroz svako razdoblje. Dilejni se tu, još jednom,
postavlja poput živog podsetnika na otpor, ogledala prestupa.
Vizuelizacija je
ono što, od prvog trenutka, zarobljava pažnju i svojim mračnim, uvrnuto
privlačnim šarmom prosto pleni. Polu-steampunk
imidž glavnog junaka, izvanredni kostimi, najavna špica sa melanholičnom
muzikom kompozitora Maksa Riktera,
doprinose opštem ugođaju.
Nemojte
se začuditi ukoliko vas sve skupa bude asociralo na „Peaky Blinders“- Stiven Najt
je takođe iza te, uveliko hvaljene i omiljene serije. “Tabu” svakako nije za
svačiji ukus, a ni želudac. U pitanju je jedno od onih ostvarenja koja vas,
nakon prvih dvadesetak minuta privikavanja (doduše, nekad i momentalno) osvoje
ili odbiju. Treće mogućnosti nema. Možda će vam se pojedina rešenja i scene
učiniti prenaglašenim, nepotrebno „grafičkim“, ali shvatićete kako se drugačije
ne bi uklopile u osnovnu zamisao. Ovo je dimenzija prljavštine, opijuma,
bizarnih i nerazumljivih obrednih radnji, jezivih mračnih ulica, stalne
opasnosti koja vreba sa svetom i sopstvom konfrontiranog junaka. Zapravo,
Dilejni JE svojevrsni tabu, nedodirljiv
u namernoj izloženosti koja provocira. Njegova nedokučiva priroda budi
naizmeničnu nevericu i bodrenje, nerazumevanje i podršku u suludoj – a opet
čudno logičnoj borbi pojedinca protiv čitavog uređenja, uključujući i lične
(bukvalne) demone. Deluje klišeizirano? Neizvodljivo na delu? Onda niste videli
ništa, pa trk na pilot-epizodu: uverićete se kako je Tom Hardi odigrao, vrlo
moguće, ulogu svoje dosadašnje karijere, pritom obogativši mali ekran zaista
specifičnim likom.
Ako
nije raskošno, svakako je (gde ima smisla) raskalašno. Videćete (u oba
značenja) prljavo lice prestonice, otkriti zadovoljstvo u haosu i savršenu
opravdanost borbe, unapred otpisane od svih sem onoga ko je započinje. Pored
toga, postaćete svedoci minimalizma na delu, odnosno, kako bez spektakularnih
efekata i prenaglašenog truda da se izazove divljenje, priča postiže i više od
nameravanog.
Vrednosna ocena: 8,80
Vrednosna ocena: 8,80