Epoha
realizma, uprkos svim naizgled nepremostivim razlikama, mnogo duguje
prethodećem romantizmu, posebno na planu književnih junaka. Tek romantičarska
poetika istinski skreće pažnju na indviduu kao predmet literature i mada će
junaci proze realizma biti prvenstveno tipski, predstavnici svog šireg
društvenog sloja, osobenost i reprezentativnost naslediće iz tradicije, nekad
je afirmišući, a nekad karikirajući. Srpska književnost dovodi
književno-umetničke stilove u specifičan, paralelni odnos i u trenutku kada je
romantizam na ovim prostorima još uvek na snazi, prvi realistički opredeljeni
pripovedači se oglašavaju svojim delima. Među njima je i Laza K. Lazarević. Izuzetnim i jedinstvenim darom pronicanja u
tanana i suptilna udubljenja duše svojih fiktivnih likova, započeće tradiciju
koju nastavljaju moderni pripovedači: bavljenje ličnošću mladog intelektualca u
društvu na prelazu iz patrijarhalnog u moderni poredak, te vidovima njegovog
(ne)snalaženja. U svom po obimu nevelikom, ali kvalitetom nesporno značajnom
proznom opusu, Lazarević je predstavio nekoliko reprezentativnih figura
školovanog, između krajnosti rastrzanog mladića svog doba, ujedno zauzevši stav
prema izvesnim aktuelnim pojavama.
Jedna
od tih pojava je romantizam sa svojim produktima i dalekosežnim uticajima.
Pripovetka Verter već samim naslovom jasno upućuje na intertekstualne veze
sa Geteovim romanom koji je označio preokret i uveo na književnu pozornicu novi
tip junaka, prenaglašeno osetljivog, sentimentalnog, sklonog dramatičnim i
protivrečnim duševnim stanjima. Još više od toga: podstaknut Patnjama mladog Vertera formiraće se
jedinstveni pokret, poznat pod nazivom „verterizam“, koji će rezultirati
lančanim samoubistvima nesrećno zaljubljenih mladića, po uzoru na melanholičnog
glavnog junaka. U tom smislu, može se reći da je Verter protoromantičar,
početna paradigma mladića tog vremena i uzor za čitav niz kasnijih
neprilagođenih junaka.
Sa
svojim zahtevom za konkretnim slikama stvarnosti i društvenim angažovanjem,
realizam nema mnogo razumevanja za nedelatne sanjare sklone patetičnom vajkanju
na svet. Direktan odgovor na pojavu verterizma i uopšte preterano povođenje
ovdašnje mladeži za evropskim kulturnim modama, koje nisu uvek bile prikladne,
ni primenjive na balkanske uslove, pronalazimo u Lazarevićevom delu. Verter eksplicitno uspostavlja dijalog
sa sledećim pitanjima: kako uskladiti potrebu za individualnom slobodom i
stroge zahteve starinskog morala? Da li je to uopšte moguće i kakvom razrešenju
vodi? Nekoliko različitih mogućnosti nude pripovetke Verter, Švabica i Vetar,
u kojima je centralna tema sudbina mladog intelektualca, unutrašnji razdor i
preokret koji sledi.
Verter
junaka, na čijem je primeru prvenstveno izvedena parodija jedne šire pojave,
uvodi u priču nakon dočaravanja ambijenta u koji će biti smešten. Lazarevićev
tip intelektualca je uglavnom školovan u inostranstvu, sklon maštarijama i
zaljubljivanju na prvi pogled, povodljiv za velikim idejama, bar na neko vreme
odvojen od zavičaja i porodice, često mučen nostalgijom. Mesta njegove
društvene inicijacije su obično banje ili gradski pansioni, gde dolazi u
kontakt sa raznolikim pojavama i vrstama ljudskih karaktera. U ovom slučaju,
nakon opisa banjskog šarenila i meteža iz koga posebno upečatljivo izranjaju
figure koje će biti važne za dalji razvoj radnje: profesor Nedić, apotekar
Katanić i poručnik Vasiljević (koji i te kako nose karikaturalni potencijal),
izdvaja se tridesetogodišnji činovnik Janko. Sav od kontrasta (široke grudi i uske cipele), on je čovek bledog lica, detinje naivnih i čežnjivih
očiju, mažen i pažen bogataški sin. Pripovedač naglašava da je Janko odrastao
zaštićen od svih životnih iskušenja i briga. Zašavši u zrele mladićke godine, a
bez prilike da dođe u dodir sa tipičnim iskušenjima tog osetljivog perioda, nosi
u sebi „ljubavnu prazninu“ i pod uticajem književnih ideala odlučuje da izgradi
svoju ličnost. Neusklađenost njegovih godina sa duševnom naivom i
neiskvarenošću čine ga pogodnim plenom primamljivih ideala. Ističu se njegovo
izbegavanje društva, česte promene raspoloženja, ćudljivost, sklonost ka
bežanju u prirodu i uopšte, pokazivanje svih simptoma onoga što obično nazivamo
verterizmom.
Dolazak
otmenih gostiju prirodno budi radoznalost čitave banje. U sceni koja uvodi u
priču predmet junakovog interesovanja, iz kola se za jednim mršavim gospodinom
postepeno („najpre ruka u rukavici, pa jedno pleće i onda čitav božji stvor, i
to žensko“), u maniru fatalnih heroina,
pomalja i na scenu zbivanja stupa Marija. U ovoj mladoj ženi naglašeno
izražajnih očiju („za koje se ide na muke, lije krv i izdaje otadžbina“), Janko
prepoznaje simpatiju iz svoje rane mladosti. Pod dejstvom čudesnog ženskog
pogleda, njegova stvarnost se preobražava u retrospektivno nizanje davnih
slika, detinjeg sanjarenja i odanosti, prekinutih odlaskom u veliki svet na
školovanje. U Janku se začinje nemir, koji Lazarević majstorski opisuje,
pružajući neposredni dokaz svoje pripadnosti prvoj psihološkoj struji srpske
proze. Sledi pokušaj mladića da što manje sumnjivo obnovi poznanstvo, pa vrlo
usiljeno i nategnuto stupa u kontakt sa Marijom, uvek praćenom devojčicom,
zaovom Cujom. Ovakvo stanje stvari, distancirano druženje sa dve usamljene
ženske osobe, odgovara Jankovom razumu i smiruje ga, ali, pripovedačevi
komentari podrivaju ovaj prividni spokoj („Siromah! On ne zna da je čovečje
srce Indijanac“), poredeći srce sa prevrtljivim pokrštenim divljakom koji,
međutim „na grudima još krije porcelanskog idola“. Opis Jankovog izveštačenog
ponašanja izrazito je humorističan i plastično prenosi unutrašnju borbu između
stega morala starog sveta (koji čine prvenstveno pojmovi časti i porodice) i
ljubavi.
Prvi
dani su ispunjeni obostranom nelagodnošću, pod budnim pogledima prisutnih
gostiju. Tražeći rešenje u romanima koje čita, Janko uverava sebe da je
neophodno „raščistiti račune“. Sa strane je svima jasno njegovo stanje i
duševna dilema. Poručnik Vasiljević, narcisoidni kicoš koji i sam gaji manje
uzvišeno interesovanje za Mariju, provocira ga u pijanom stanju i dovodi u
situaciju koja savršeno parodira koncepciju dvoboja. Ovo je jedna od tačaka
koje potvrđuju neretko poređenje Lazarevićevog dela sa Floberovim Sentimentalnim vaspitanjem, u kome
postoji vrlo slična epizoda do krajnosti iskarikiranog sukoba. U Mariji se
rađaju saosećanje i gotovost na prećutno priznanje naklonosti, a usamljenost je
čini dodatno osetljivom i zahvalnom na njegovoj pažnji i društvu. Lukavi
rezoner Katanić sa strane posmatra i podešava ove „marionete“ za izvođenje
svoje zamisli. Zanimljiva je epizoda Jankovog bunila, kada mu, videvši otvorena
vrata, Marija ulazi u sobu. On će se odupreti iskušenju i preneti svoje
fantazije u obamrlost i polusan (u skladu sa romantičarskim idealom čiste,
neukaljane ljubavi uzdignute na pijedestal iluzije), ali, slobodan vidik će
omogućiti poručniku da svoje neosnovane sumnje izrazi u pismu klevete koje će
poslati Mladenu, Marijinom suprugu.
Sutradan,
u njenom odsustvu zbog posete muževljevoj rodbini na selu, Janka obuzimaju
čamotinja i nemir. Uvođenjem profesora Nedića, njegovo još neuobličeno osećanje
dobija konkretni kalup, uz pomoć preporučene lektire, Getea. U romanu o
Verterovoj strasti prema Loti i voljnom stradanju zbog nemoguće ljubavi, Janko
prepoznaje sopstvenu situaciju. Čak je i barijera ista- brak voljene žene.
„Sve, sve mu se dopadaše i u svemu on viđaše sebe.“ Empatijski se uživljavajući
u pročitano, preslikava fabulu romana na svoju životnu realnost. Njegov
imaginarni dijalog sa Verterom jedan je od vrhunaca autorovog podsmeha:„Tako,
tako, bratac, mi jadni sirotani! Ljubimo, ali tuđe žene; pošteni smo, pa zato treba da
umremo! Hodi!“
Naravno,
nesrećni srpski Verter, već odlučan da prinese žrtvu ljubavnom plamenu,
nijednog trenutka ne objašnjava sebi svrhu svega toga. Jedino merilo mu je „šta
bi Verter uradio“, u čemu se krije još jedan izvor komike. Na njega pažljivo
motri Katanić, po prirodi radoznao s jedne, a Mladenov prijatelj i dužnik s
druge strane. Njegova motivacija je, dakle, dvostruka. Dovešće Mladena u banju,
ugrabiti knjigu od rasejanog Janka i sa prijateljem razviti strategiju
otrežnjenja. Govor o Patnjama mladog
Vertera sve vreme je u izrazito nipodaštavajućem i podsmešljivom tonu. Kroz
beleške ostavljene u knjizi, Mladen upoznaje suparnika, ali i počinje da
strahuje zbog nesumnjive nežnosti svoje supruge prema starom poznaniku.
Katanićev plan je da unize verterizam u Jankovim očima i zamene ga nečim
drugim, što bi zaustavilo srljanje u tragediju i sramotu.
Izrazito
je komičan razgovor kojim će ovo postići. Pod uticajem alkohola, Mladen vatreno
napada Getea i njegovo delo, a utisak je upotpunjen namerno promašenim imenima
likova (Margarita- Lota- Greta; Vinkler- Moric- Albert) i kontrastnim
poređenjem „bolesnog i ludog Vertera, koji slini kad gleda u mesec“ sa „zdravim
Šumadincem kome na pamet ne bi palo da se prenemaže“. Suprotstavivši patetičnoj
omladinskoj modi ideal otadžbine, časti, porodice, pa još ističući „prave teme
za dobru poeziju“ (navode primere Njegoša, Marseljeze,
Don Kihote-a), ovi laici uspevaju da
u Janku, ali i Mariji, izazovu drastičan prevrat. Isticanjem srpskog, herojskog
ideala nasuprot sentimentalnog pivarskog trbuha ubitačnog po moral, odvraćaju
dvoje zamalo-prestupnika. Marijino krajnje zagledanje u „novu zvezdu“, zapravo
Mars, na noćnom nebu upućuje na konačno prihvatanje ratničkog principa kao
vrednosno superiornog. U Jankovom slučaju, primer je drastičniji: okrenuće od
„švapskih bljuvotina“ preteranom i ekscentričnom patriotizmu, usmerivši strasti
sa slepog obožavanja drage na otadžbinu i slavnu prošlost.
Nimalo
slučajno, nedovršena pripovetka Švabica sa sličnom tematikom
zabranjene ljubavi, ali više istinski potresnog unutrašnjeg razdora u junaku,
napisana je u formi pisma, kao i Geteov Verter,
a nešto ranije i Rusoova Nova Eloiza.
Međutim, ovde vraćanje zaljubljenog u porodično okrilje ne donosi sreću, već
očajanje, pad u duboku apatiju i osećanje besmisla. Srpskog studenta od
realizovane ljubavi sa Nemicom Anom razdvaja stalno prisutna svest o
nacionalnom, jezičkom, socijalnom, pa i estetskom jazu (ona je siromašna
strankinja, od „već 24 godine“ i „ne toliko lepa“). Popuštanje dužnosti prema
majci, sestri i zavičaju donosi mu neprebolni emotivni poraz i utapanje u
životnu kolotečinu. Problem je još više zaoštren u Vetru, punom tragike
nespokojstva, složene simbolike, gde se granice jave i sna mestimično gube, a
atmosfera neizrecivosti dominira. Napravljen je ubedljivi, zreli otklon od
sentimentalizma, a odsustvom konkretne priče između Janka i Đorđeve kćeri
postignut efekat zaokruženosti i jačine osećanja u nedorečenom. Junakova slaba
volja i obamrlost u trenucima kada bi trebalo artikulisati emociju ovde naročito
dostižu dramski vrhunac, praćen razobličavajućom Lazarevićevom ironijom, a
problematika verbalnog (ne)razumevanja prebacuje se na teren neverbalnog, čak
zaumnog i donekle arhetipskog- ali, to je već neka druga tema..
(Ovaj
esej, tačnije - referat, napisan je
2011. godine, kao deo predispitne
obaveze iz predmeta Srpski realizam)
Meni je čitanje ovog teksta baš prijalo! Sećam se, kao kroz maglu, Lazinih pripovedaka. Beše to nekad lektira, čak i knjigu imam. Pre neku godinu ju je i moj sin čitao. Sećam se kako je komentarisao krajnje afirmativno!
ОдговориИзбришиSve vreme mi se mota po glavi misao da si toliko detaljno i precizno analizirala pripovetku da mora da je nešto vezano za studije! Kad ono stvarno! 😀
Kao što rekoh na početku, tekst ti je odličan i jako mi je prijao. Nadam se da ćeš nas počasti još nekim svojim studentskim (masterskim, doktorskim...) ❤️
Hvala!:) Iskreno, pošto nisam stigla da spremim subotnje tekstove za danas i naredni vikend, odvojila sam dva eseja sa studija, koji nisu previše suvoparno-stručni (mada se ja zaista trudim da ne pišem tako). Mnogo sam strepela da će biti dosadni i nezanimljivi, jer su mi blog i fakultet dva skroz razdvojena sveta, tako da mi mnogo znači ovako dobra reakcija!:))))
ИзбришиŠto se ostalih tiče, uglavnom su preglomazni za objavljivanje ovde, a i već su (barem oni koji nečemu vrede) izlazili u stručnim zbornicima i publikacijama, tako da mogu eventualno postaviti linkove. Daće Bog, jednog dana možda bude knjiga od diplomskog i mastera. Pošto upravo ulazim u istraživačko raspoloženje, iznova, vratila mi se stara motivacija iz dana kada sam maštala da budem istoričar književnosti.:)
Istoričar književnosti!!? Nisam nikad čula za ovakav termin! Naravno, ako može istoričar umetnosti, zašto ne i književnosti. Ti si idealna za tako nešto (to je ono kad ja kažem da ti možeš da napraviš tolike linkove i paralele sa raznim delima, filmom, muzikom,...)
ИзбришиVidim da svi mi možemo ovde svašta da naučimo. :)))
Da objasnim:
ИзбришиNauka o književnosti (koju mi proučavamo na fakultetu) se deli na teoriju knjižecnosti, istoriju književnosti i književnu kritiku.:)
Istoričar književnosti se bavi određenom, konkretnom istorijskom epohom i njenim detaljnim proučavanjem (u mom slučaju, to bi bio XIX vek). :)
Tako imaš stručnjake za antiku, renesansu, klasicizam...sve su to istoričari književnosti.
Ok, sad mi je jasno! Nikad ranije nisam ništa na tu temu, pa otud i neznanje... 🙄
ИзбришиHajde da ovde dotaknem tvoj odgovor Heleni kada kažeš da nemaš talenta za pisanje. U toj rečenici osećam bar petnaest godina dugo uverenje, beskonačno puta ponovljenu frazu, toliko jaku da si skroz uverena u njenu tačnost i nepromenjivost. Da se okušam u pronalaženju uzroka: bio je neki profesor koji je tebi bio uzor, koji je bio oduševljen tvojim analizama, tvojom spremnošću da pročitaš svaku lektiru, te je u nekom trenutku izjavio (eksplicitno ili ne) nešto na temu da tebi bolje ide analiza nego pisanje. Odatle je bio samo korak da ti to prihvatiš i neguješ. Više kao pitanje poštovanja prema autoritetu i/ili, u to vreme, nemanja sopstvenog stava ili želje po tom pitanju.🍎
Znam da je blesavo reći da danas svako može da napiše roman, pa to sigurno nije merilo talenta, ali je moja želja da te malo razmrdam po tom pitanju. ☀️
Takođe znam da neko ko tako čvrsto drži "ne" poziciju ne može da je preko noći promeni samo zato što mu je to neko (realno, bezimen) sugerisao preko komentara na blogu!🌻
Ali, ja sam uvek za pomeranje granica i za prepoznavanje i preispitavanje sopstvenih uverenja! 🍓
Nisam dugo ništa oplela po tebi, hehe... Ovakvo nešto ne propuštam ni kod drugih, taman posla kod moje dece! 💜💙💙💙💚💚
Legenda srca: (ljubičasto si ti, plava sam ja rodila, a zelena, muška, sam takođe usvojila)
:*****
ИзбришиZnaš u čemu je stvar? Kao tinejdžerka, pokušavala sam da pišem pesme (nisu valjale ničemu, najiskrenije rečeno) i prozu, ali brzo sam to odbacila, jer nisam bila zadovoljna kako izgleda i znala sam da u tome ne mogu da se izrazim na pravi način.
Sebe sam uvek više zamišljala kao novinara, analitičara, tumača, nego pisca fikcije, autora novih dela. I dan-danas osečam da, mada imam nekih starih ideja (petnaest godina "vučem" jedan nacrt za roman, trilogiju), za sada nekako ne uspevam da pronađem adekvatan način da to izrazim. U mojoj glavi stalno kruže slike, impresije, intenzivno doživljavam svet oko sebe i imam potrebu za pisanjem, ali nekako to nije u meni sazrelilo na STVARALAČKI način, pa zato verujem da možda nikad i neće.
Ali se ne sekiram.:) Jednoga dana, možda, kao Meša Selimović, u svojim četrdesetim godinama nakupim dovoljno iskustva, znanja i pripreme, pa izdvojim vreme i napravim literarni pokušaj. Do tada, pronašla sam se u esejistici i ovakvoj vrsti članaka, a i tu imam još mnoooooooogo da učim, radim i usavršavam se.
Kad malo bolje razmislim, godinama nisam napisala neki prozni tekst u smislu fikcije, pripovetke! Sigurno osam-devet godina. Evo, dva takva pokušaja sam davno i objavila ovde:
(priča je sasvim na dnu, druga polovina teksta)
http://alittlerunaway.blogspot.com/2016/01/dzeri-i-nostalgija.html
i
http://alittlerunaway.blogspot.com/2013/05/pisanije-na-zadati-pocetak.html
A simbolika srca je neverovatna! Kao i tvoja neumorna vera u drage ljude!:)))))
E, ja nikako da te se manem! (Hehe, znam da nemaš ništa protiv da se malko ispričamo...)
ИзбришиElem, tek sam sad našla vremena da pročitam ona dva linka što si mi ostavila. Džerija (tj. ceo post sam već ranije pročitala, odmah sam se setila priče), a Adama sad prvi put. Lepe su ti priče, imaju dušu, a ti umeš s rečima... Adam mi se i više svideo, pogotovo pred kraj. 💜 Moje stručno mišljenje glasi da bi ti mogla sjajno da pišeš, a da je to samo pitanje tvoje želje i odluke. Da li trilogija treba da bude prvenac? Možda je zalogaj prevelik? Kako god da odlučiš, ja sam za vama (što bi rekao njkv). Do tada možeš povremeno da nas i častiš nekom pričom. Sad ti je nekako i vreme (svaka treća godina, haha!) A mogu i da ti zadam prvu rečenicu... Ajde, ajde ćerčice imaj vere u sebe! 💜 Stvarno mi nije jasno kako ne vidiš tu lepotu i talenat kod sebe koji ja vidim !?
Biće vremena i za to, nadam se. Sada sam se "bacila" na početne korake u istraživanju za tezu, pa ako bude sve po planu i najkasnije za godinu-dve napišem i odbranim to čudo, pa postanem "neki veliki dr-mr", obećavam da ću se okušati i u prozi.:)
ИзбришиZapravo, imam toliko ideja i planova, ali idem korak po korak. U svakom slučaju, hvala na podršci i drago mi je što misliš da "pisanija" valjaju.:*
Čitala sam Lazine pripovetke pre par godina i baš si me podsetila na sve detalje ovim tekstom. Jako mi se svidja izraz verterizam lepo zvuči, a ova pripovetka Verter je jedina koja je pomalo komična u njegovom opusu i baš se to oseti u tvom tekstu tj lepo si predstavila elemente satire koji se provlače kroz tekst. Čitala sam i Jade mladog Vertera i jako mi se dopala knjiga, al tad nisam bila jako mlada, pa nisam i ja zapatila verterizam. :') Inače Lazu sam čitala , jer sam shavtila da nisam nikad pročitala do karaja onu pripovetku u kojoj kaže "Sve će to narod pozlatiti" nego sam samo čitala odlomak iz čitanke. Baš je to divan i tužna pripovetka, šteta što su ljudi malo zaboravili na Lazu Lazarevića i njegove fantastične pripovetke , te ga se sete samo u kontekstu duševne bolnice. Ps Izvini još jednom što sam izbrisala komentar stvarno mi to nije bila namera.
ОдговориИзбришиHvala ti, drago mi je što te tekst podsetio našeg vrhunskog pisca Laze i njegovih pripovedaka. Nije ih napisao mnogo, ali sve su odlične. I ja najpre pamtim "Sve će to narod pozlatiti" i "Prvi put s ocem na jutrenje" iz školskih dana.
ИзбришиTakođe me zaobišao verterizam, al' bajronizam npr, bogami, nije - još me drži!:)
Inače, uvek mi je bilo zanimljivo kako su i Lazarević i Čehov po profesiji bili lekari, a ostavili iza sebe tako dobra književna dela.
Šteta je što je zanemaren, a za mene je veliko otkriće njegova ćerka Anđelija Lazarević, koja je i sama bila pisac, takođe i slikarka, ali je danas potpuno zaboravljena, mada nepravedno.
Što se komentara tiče, opušteno, prekucah opet.:)
Draga Isidora, iznenadila bi se kada bi znala koliko, i danas, medju lekarima ima pisaca, muzičara, pesnika😊. Ljubav prema književnosti je često neizostavna u doktorskim krugovima❤️.
ИзбришиDrago mi je da to čujem!:)
ИзбришиU suštini, kako ne postoji fakultet za pisce (odnosno, književnici ne moraju da završe književnost), tako nema ni profesionalnog ograničenja. Školovanje je jedno, talenat drugo. Ja, npr, nikada ne bih mogla da postanem pisac, jer nemam dara za to. :)
Čula sam za Anđeliju Lazarević na prerazmišljavanju, pa sam čitala neku njenu pripovetku u "Ženskoj čitanci" to je knjiga koja predstavlja sve domaće autorke.Ona baš jeste skroz nepravedno zaboravljena mogli smo se hvaliti kako imamo literarne porodice gde su svi talentovani ko što to rade englezi sa strama Bonte, al u Srbiji niko ne polaže mnogo nade u marketing samo u samnjenje gradiva i neopterećivanje dece. Jeste baš je Lazarević srpski Čehov . :) Guglala sam šta je bajronizam i mislim da je to neizlečiva boljka , dok verterizam prodje sam od sebe kad predješ dvadesetu. :) Nisam nikada čitala Bajrona, al sam gledala onaj film o Meri Šeli gde se pojavljuje lik Lorda Bajrona, možda vredi pogledati jer ga baš voliš. Meni se film nije dopao , jer su menjali raznorazne činjenice , ali taj glumac koji je glumio Bajrona ga je sjajno odglumio baš sam ga tako nekako zamišljala. :) Što se tiče pisanja volela bih i ja da napišem jednom neku knjigu, alj se ne usudjujem da to i učinim.
ИзбришиNisam ni sumnjala da je Katarina pisala o njoj na svom blogu, njene teme su uvek izuzetno sveže i drugačije. Moraću da potražim tu knjigu.:)
ИзбришиEvo, nađoh taj dokumentarac o porodici Ilić,kad već govorimo o umetničkim kućama:
https://www.youtube.com/watch?v=tDlj-hFN4uQ
Padaju mi na pamet i Nastasijevići, Petrovići (Nadežda je čak rođena u Čačku).
Bajron je moja najveća pesnička ljubav posle Remboa. Znači, nijedan muškarac od krvi i mesa ne može da ih prevaziđe u mom srcu, haha...
Skinula sam film o Meri Šeli, ali ga još nisam pogledala. Gledala sam "Gothic" (koji takođe tematizuje njihovo prijateljstvo i čuvenu noć na Ženevskom jezeru, kada su se takmičili u pisanju horor-priče) i televizijski film o Bajronu (igra ga Džoni Li Miler).
To je već sasvim nova tema, bolje dae počinjem, romantizam mi je omiljeni književni pravac i nema predmeta u vezi sa njim koji nisam odslušala i položila, čak su me kolege prozvale "Romantizam".:)
Hahah romantizam , prelepo. :') Pa da kod nas ih zaista ima mnogo, al nikad se to ne potencira kao neka neobičnost , što zapravo jeste, već nekako sam ja tek kasnije složila kockice ko je tu sa kime u rodu. Hvla ti za dokumentarac. :D Super zvuči i taj Gothic film , jer mi deluje verodostojnije od ove nove adaptacije.
ИзбришиKod nas se sad, izgleda, zbog nepotizma u glumi i netalentovanih juniora, sam pojam "umetničke porodice" izgubio i izopačio.
Избриши"Gothic" je mnooogo tripozan, da te unapred upozorim, čula sam čak da su na FEST-u ljudi povraćali i padali u nesvest zbog pojedinih scena, ima mnogo čudnih vizija i halucinacija, tako da je verodostojnost problematična - ali, dobar je izbor glumaca.:)
Važi upozorena sam valjda ću preživeti. :) Mada bilo mi je teško i ovo da gledam sce su nešto izmišljali činjenice.
ИзбришиE, sad mi se još više gleda "Meri Šeli" (ionako je imam u planu, čak i recenziranje, za leto), baš da vidim u čemu je stvar.:)
ИзбришиMeni je El Fening slatka, ali, nisam sigurna koliko odgovara ovoj ulozi.
Da budem potpuno iskrena ja sam od ovog čoveka čitala samo čuvenu "Santa Mariju" ono što je bilo po programu na časovima, međutim čitjaući ovaj post imam želju da porčitam nešto više. Gle znaš da sam ja iskrena, nisam bila neko ko je preterano uživo u njegovom stilu u toj pesmi (pesme o tragično izgbljenim voljenim ženama koja meni "leži" je uvek bila Poova "Anabel Li") međutim nakon ovog baš bih volela još stvari da pročitam. Drugo jako mi se dopada što je ovo prvi tekst/esej/članak koji nema fokus na njegovu romansu sa Lenkom. Imam utisak da su ljudi od Laze napravili čoveka koji je bio zaljubljen u mađu devojku i da se to uvek potencira! Odličan post, zainteresovana sam, bravo!
ОдговориИзбришиSaro, izvini što moram da te ispravim, ali ti misliš na Lazu Kostića, romantičarskog pesnika. Ovo je Laza Lazarević, prozaista i doktor (čuvena psihijatrijska klinika nosi ime po njemu), najpoznatiji po pripovetkama "Prvi put s ocem na jutrenje" i "Sve će to narod pozlatiti".:)
ИзбришиŠto se tiče Kostića, meni je "Santa Maria della Salute", kao i mnogima, najveličanstvenija pesma u srpskoj poeziji. "Anabel Li" joj nije ni prići. Opet, mnogo je uticalo što sam slušala genijalna predavanja kod prof. Lompara, pa mi je to tumačenje bacilo pravi fokus na pesmu.
Svakako hvala na čitanju i pohvali.:)
Od Laze sam, nažalost, čitala samo ove dve "školske" pripovetke i obe su mi delovale poprilično depresivne. Nepovratan gubitak, nesreća, sirotinja,još se ježim kad ih se setim. To ja bar moj utisak.
ОдговориИзбришиIzraz " verterizam" sam čula još u osnovnoj školi. Kasnije sam poznavala momka
koji je uporno navlačio melanholični plašt i to ga koštalo života. Preterao je u ulozi Vertera. Dopao mi se tekst, ali ja sam uvek izbegavala književnu "depresivnost". Čak, i moj voljeni Djura Jakšić mi ponekad ne prija iako njegove pesme učim na pamet i volim da ih recitujem(doduše,ne uspešno😕).
P. S. Ostavi mi neki link, ako si pisala o Djuri ili Čehovu.Tvoj blog pratim tek par meseci, i nisam stigla da pogledam dosta toga. Pozz, 🌹
U suštini, ni ostale nisu mnogo drugačije. Isti melanholični stil, sličan tip junaka, problematike....eto, samo "Verter" nosi određeni humoristički, "lakši" duh, zbog parodije.
ИзбришиNa blogu sam vrlo retko pisala o "ozbiljnim" autorima, jer je ovo deo mog života odvojen od struke i školovanja, posvećen hobiju. :) Imam jedan seminarski rad o Jakšiću, ali on je previše dugačak za blog. Uglavnom, gledaću da se više okrenem klasicima ubuduće, do sada sam izbegavala zbog prezasićenosti tokom dugogodišnjeg izučavanja na studijama, kao i nekog predubeđenja da to nikoga neće zanimati da čita, pogotovo u naučno-istraživačkom diskursu (moj stil i rečnik se u takvim tekstovima ipak razlikuju od ovih "opuštenijih").
Uživala sam čitajući. Ovakvi tekstovi, pomen domaćih autora, me uvek podseti koliko njih je skrajnuto u zapećak u korist stranih, što novih što starih, pisaca. Ja prva činim tu grešku, neprestano. Zaboravim da me i domaći pisci imaju čime oduševiti, nasmejati, naučiti. Kad smo kod verterizma, i Gete me čeka. Da mi je sto života opet ne bih sve postigla..
ОдговориИзбришиIstoričar književnosti, kako to divno zvuči!
P.S. Šta god da objaviš nas će zanimati, bilo to "ozbiljno" ili ne. :*
Hvala, drago mi je što ti se tekst dopao.:) Ako su domaći pisci skrajnuti, krivi su samo izdavači koji forsiraju (mahom stranu) "laku beletristiku" i mi sami, tj. čitaoci, koji imaju neko (pogrešno) uverenje da je samo tuđe dobro, kvalitetno i pametno. Razlog više da se radi na tome da ispravljamo nepravde.:)
ИзбришиTo je lepo čuti, a i podsticajno! Hvala, draga Kaćo!:*
I meni se mnogo dopao tekst, žao mi je što nema više ovakvih na blogovima, već skoro svi pišu samo o onome što je popularno u tom trenutku. Sećam se Lazinih pripovedaka, a Geteov Verter mi se nije dopao (čitala sam ga u srednjoj školi i čak i tada mi je bio suviše patetičan), tako da glasam za Lazu :-)
ОдговориИзбришиMnogo ti hvala, bojala sam se da ne bude suviše dosadno i suvoparno, drago mi je što ti se dopalo.:) I meni je Geteov Verter neopisivo patetičan i nesnosan, tako da se potpuno slažem!
ИзбришиOve godine sam planirala da procitam Raderfurda i Safona sto nisam, ali azgleda da ce ovo biti godina domacih autora: Sledeca za citanje mi je Necista krv, sutra nabavljam Sudbina i komentari plus ove tvoje preporuke... Hvala puno na ovom postu!
ОдговориИзбришиHvala tebi!:) I meni je u planu Safonovo "Groblje zaboravljenih knjiga", pošto su mi se "Marina" i "Trilogija magle" mnogo svideli. Sve pohvale na izboru, posebno za "Nečistu krv". I javljaj utiske!:)))
ИзбришиLazu Lazarevića mnogo volim! Pored toga što je dobar pisac, meni čak i najbolji iz epohe realizma, za Lazarevića sam posebno vezana i na nešto ličnijem nivou. Nekako se pogodilo da ga na fakultetu obrađujemo u periodu kada su mi se izdešavale kojekakve nemile stvari u životu, i njegove pripovetke su mi došle kao beg od toga, a samim tim i neka vrsta leka (zanimljivo - i u književnosti on leči). Meni je, na primer, ''Švabica'' neprikosnovena i bez problema sam mogla i nju da stavim uz ''Banović Strahinju'' kao odgovor na ono pitanje iz zimskog upitnika o delima za koja sam emotivno vezana.
ОдговориИзбришиOdličan tekst! Jeste stručan, pa samim tim i ozbiljniji nego što je za blogove uobičajeno, ali uprkos tome neverovatno je čitljiv, a to je odlika koju sam oduvek volela kod ovakve literature i ka čemu sam i sama stremila u pisanju. Od mene puna podrška za ovakve postove ! :)))
Mnogo, mnogo hvala!:)
ИзбришиUvek mi je drago kada čujem da neko gaji posebno ličan, emotivni odnos prema određenom piscu ili delu, pošto je to takođe moj slučaj, a i pokazatelj koliko su zapravo izvršili svoju namenu. Uvek se setim saveta jedne svoje profesorke, da za predmet istraživanja (radova) biramo ono što nas i lično dotiče, jer će tada svaki poduhvat biti bolji, kvalitetniji. I time sam se do sada uglavnom rukovodila.
Ukoliko te zanima, mogu ti poslati linkove za elektronske verzije tekstova u periodici, oni su stručni i definitivno ne za blog, ali mogli bi ti biti zanimljivi i korisni.
P.S. Znam osobu (doduše, stariju) kojoj je Čehov pomogao u teškom životnom periodu, da se izbori sa gubicima u porodici. Očigledno su dvostruko lekoviti!:)