Najpoznatiji
je tajni agent na svetu, aktivan pod brojem 007,
privilegovan služenjem Njenog kraljevskog visočanstva i famoznom dozvolom za ubijanje. Kada je napisao
prvu knjigu u kojoj kao glavni junak istupa Džejms Bond, njegov tvorac Ijan
Fleming teško da je mogao slutiti KOLIKO će zapravo biti uticajan. Britanac
sa pištoljem i smokingom, uvek uz dobar automobil, čašu martinija i barem jednu
lepoticu „o ruci“, osmišljen je po uzoru na srpskog dvostrukog obaveštajca,
Dušana Popova. Ime mu je, s druge strane, Fleming odabrao nasumično, skinuvši
sa police delo ornitologa Dž. Bonda. Istinsku besmrtnost, ovaj lik dostiže
pošto je šezdesetih „lansirana“ filmska franšiza. Nakon 24 igrana ostvarenja
(do sada), šest glumaca u naslovnoj ulozi, mnogo priznanja i raznovrsnih
reakcija, „Bond“ mašinerija odoleva ponekom zastoju, neumorno grabeći u
budućnost. Sinonimi za centralnu figuru odavno su postali (bukvalno) ubojiti
šarm, elegancija, držanje koraka sa najnovijim gedžetima i buran život (kao kompenzacija za to što ga,
svakodnevno, stavlja na kocku). Sa svakom pojavom legendarne siluete na velikom
platnu, unapred znate da sledi obilje akcije, napetih scena, prebacivanje iz
kockarnica do tropskih plaža, pa očas posla u planinske visine; od aviona do
podmornica, iz metropola u pustare. Sve to, naravno, prati adekvatna muzička
podloga, bez koje doživljaj ne bi bio potpun. Antologijskom statusu filmova,
gotovo koliko i kasting, oduvek je doprinosila vodeća muzička tema.
Ona
je, na kraju krajeva, veoma bitan deo šmeka filmova i često ostaje dugo godina
nakon što se radnja zaboravi - jer, budimo iskreni, nisu svi filmovi iz
serijala jednakog kvaliteta. Bez obzira na žanr, pogodite li dobru,
harizmatičnu glumačku postavu i upečatljivu, vrednu (naslovnu) numeru, možete
biti mirni. Takoreći, završili ste pola
posla i film će, u tom slučaju, čak i ukoliko omane na svakom drugom planu,
ostati upamćen sa simpatijama i izvesnim priznavanjem. Složi li se „ceo paket“,
nema potrebe za bilo kakvom strepnjom. Istina, tada i očekivanja na dobro
naviknute publike znatno porastu. Serijal o Džejmsu Bondu jedan je od retkih
koji odavno prevazilaze uobičajene kinematografske okvire. Mnogo puta otpisivan
i isto toliko vraćan u život, pregrmeo
je decenije pobeda, posrtanja i borbe sa skepticizmom koji se obnavlja uoči
svakog novog nastavka, kao naslednika zaista duge loze.
U
FILMSKOM UPITNIKU sam spomenula da
su mi omiljene franšize one o Indijani Džonsu, Betmenu i Džejmsu Bondu. Moj omiljeni
007 je Pirs Brosnan, najverovatnije pošto je bio aktuelan kada sam bila
dete. Prvi susret upravo sa njegovim filmovima čini da, u mojoj mašti, Irac još
uvek (fizički i uopšte) savršeno otelotvoruje Flemingovog junaka. Volim i Timotija Daltona u istoj ulozi, dok mi
je bilo potrebno zaista dugo da se naviknem na Danijela Krejga. S druge strane, nisam ljubitelj ere Rodžera Mura. RTS relativno često priređuje maratone ovih fimova, tako da se rado
pozicioniram ispred televizora i svaki put uočim nešto novo. Ne zaboravimo Bond devojke, takođe veoma važnu stavku,
ali, MUZIKA je ono glavno.
Podrazumeva
se da obožavam “James Bond Theme”,
instrumental uz koji se čuveni obris pojavljuje na nišanu. Ovoga puta sam, bez
mnogo dilema i premišljanja, složila listu muzičkih tema koje smatram
najinteresantnijim, uz to sasvim lično mi najdražih. Slični spiskovi mogu se
naći na više mesta, ponegde su ocene izrazito samouvereno „zacementirane“
(recimo, u časopisu Rolling Stone),
ali ne uvek i pravedne. Uostalom, svaka vrsta izbora neminovno nosi pečat ukusa
onoga ko ih sastavlja, što je u suštini dobro. Moglo bi se reći da, na osnovu
muzike iz filmova koju preferiramo, takođe otkrivamo ponešto o sebi.
Verovatno se zato na mojoj listi ubedljivo najviše mesta našlo za soundtrack rešenja iz osamdesetih godina. Naknadno sam, praveći neku vrstu statistike, shvatila da, iako je Šon Koneri zasigurno najbolji Bond ikada, nemam baš nijednu pesmu iz njegovih filmova. Ili perioda šezdesetih i sedamdesetih, uzgred-budi-rečeno. Nije da ih smatram nekvalitetnim, baš naprotiv, ali u konkurenciji nekih drugih i srcu mi bližih, morale su da „otpadnu“. Žalim slučaj. Prema tome, nema Makartnija, Toma Džonsa, Širli Bejsi, Karli Sajmon...Iz sličnih razloga, nećete naići ni na beskrajno hvaljenu numeru „Writtings on the wall“ (snimljenu za poslednji deo, „Spectra“), koju je otpevao Sem Smit. Melodija je odlična, ali samo izvođenje sadrži PREVIŠE falseta za moj ukus – imajte u vidu, ovo piše osoba inače luda za vokalima maltene operskog raspona (iliti „kastriranim pevačima“, što bi rekao moj brat).
Verovatno se zato na mojoj listi ubedljivo najviše mesta našlo za soundtrack rešenja iz osamdesetih godina. Naknadno sam, praveći neku vrstu statistike, shvatila da, iako je Šon Koneri zasigurno najbolji Bond ikada, nemam baš nijednu pesmu iz njegovih filmova. Ili perioda šezdesetih i sedamdesetih, uzgred-budi-rečeno. Nije da ih smatram nekvalitetnim, baš naprotiv, ali u konkurenciji nekih drugih i srcu mi bližih, morale su da „otpadnu“. Žalim slučaj. Prema tome, nema Makartnija, Toma Džonsa, Širli Bejsi, Karli Sajmon...Iz sličnih razloga, nećete naići ni na beskrajno hvaljenu numeru „Writtings on the wall“ (snimljenu za poslednji deo, „Spectra“), koju je otpevao Sem Smit. Melodija je odlična, ali samo izvođenje sadrži PREVIŠE falseta za moj ukus – imajte u vidu, ovo piše osoba inače luda za vokalima maltene operskog raspona (iliti „kastriranim pevačima“, što bi rekao moj brat).
Interesantan
je „odnos snaga“: osamdesete ubedljivo pobeđuju sa 5 odabranih singlova, koliko
broje devedesete (3) i dvehiljadite (2) zajedno. Dominiraju ženski (7) naspram
muških (3) izvođača, baš kao i solisti (7) u odnosu na bendove (3). Odmah mogu
da imenujem najgoru „Bond“ numeru – to
je „Die another day“! Još prilikom prvog slušanja, zapitala sam se „šta je
ovo?“, jer ne samo što nema blage veze sa temama na kakve smo navikli, ni sa
Madonom (koju stvarno volim), nego nema veze ni sa čim. U stopu je prati
saradnja Ališe Kiz i Džeka Vajta, ponovo primer dvoje dobrih muzičara sa
promašenom kompozicijom.
Volela
bih da čujem kakvi su vaši stavovi o Bondu – imate li omiljeni filmski
nastavak, glumca, pesmu, možda
negativca? U međuvremenu, predstavljam svoj izbor naj-zvučnih doprinosa čuvenom
serijalu i prosleđujem link ka Sarinoj listi, koja me prvobitno inspirisala.
10. Rita Coolidge – All time high (1983)
Iz filma: „Octopussy“; glavna uloga: Rodžer Mur
Ova
numera označila je povratak kompozitora Džona
Barija, posle kraćeg zastoja u saradnji (videti stavku 9), na čelo
pobedničkog 007 tima. Rita Kulidž
bila je, zapravo, drugi izbor za izvođača glavne teme – legendarni producent
franšize, Albert Brokoli, isprva je
imao na umu Lauru Branigen. Zahvaljujući predlogu koji mu je iznela kći (i
poslovni naslednik) Barbara, danas
manje poznata pevačica dobila je šansu kakva se javlja jednom u karijeri ili
nikada, a serijal prvu numeru za koju je snimljen propratni video. Tekst polazi
iz ženske perspektive, uobičajene za priču o neuništivom agentu (videti sve
ostale sa vokalima lepšeg pola): obožavateljka/ljubavnica koja čeka, diveći se,
khm, mnogim veštinama našeg junaka.
Melodija je odgovarajuće nežna, klasičnog stila, sa karakterističnim uzletom u
refrenu.
9. Sheena Easton – For your eyes only (1981)
Film: istoimeni; gl. uloga: Mur
Škotska
pevačica Šina Iston svojim zvonkim glasom doprinela je da, uprkos Barijevom
odsustvu, pesma snimljena za Bondovu uvodnu pustolovinu u novoj dekadi, ipak
postane deo istorije ovog serijala. Ne samo da je u pitanju njihova prva
nominacija za Oskara u kategoriji najbolje filmske numere, već se Istonova i
pojavila na uvodnoj špici samog ostvarenja, što do danas nije pošlo za rukom
nikome od njenih koleg(inic)a. Naime, pojedini članovi ekipe su njen izgled
ocenili kao zavodljiviji nego kod pravih
Bond devojaka, te je rešeno da ostane u kadru. Odluku i nakon toliko
vremena pozdravlja publika.
8. A-HA – The living daylights (1987)
Film: istoimeni; gl. uloga: Timoti Dalton
Zaokret
koji je doneo odabir Daltona kao naslednika Rodžera Mura, uz drugačiji, znatno
mračniji i ozbiljniji stil filmova, nije dočekan sa preteranim razumevanjem.
Zapravo, tek sada, koju deceniju kasnije, kritika i gledaoci počinju da
objektivno sagledaju i istinski vrednuju sve promene kakve je označio.
Nepravedno loše rangirana ili sasvim previđana je i naslovna numera, na šta je,
može biti, pomalo uticala okolna priča o njenom nastajanju. Naime, posle
prethodnog iskustva te vrste (o čemu ću nešto kasnije), u skladu sa decenijom
izabran je još jedan synth-pop
izvođač, norveški trio A-HA. Džon
Bari je ubrzo izjavio kako mu je rad sa njima bio „iscrpljujuće iskustvo“, jer
su mladići insistirali da se njihovoj verziji da prednost na „soundtrack“-u.
Priča uvek ima dve strane, pa se iz tabora Harketa i drugova moglo čuti nezadovoljstvo
što je producent, iako ne doprinoseći samom nastanku pesme, potpisan kao deo
autorskog tima (zanimljivo, slične zamerke imali su i „Djuranovci“). A kakva je
pesma? Pravi, čistokrvni 80s stil
obojen klavijaturama, odlučnog (i odličnog!)
ritma, pevljivog refrena, sjajnog otvaranja.
7. Sheryl Crow – Tomorow never dies (1997)
Film: istoimeni; gl. uloga: Pirs Brosnan
Sa
svojom reputacijom proverenog kantautora, akustičnom gitarom i šmekerskom
“pomalo me mrzi da živim” interpretacijom, Šeril Krou na prvi pogled izgleda
kao pogrešan izbor za izvođača “Bond” numere, barem one zvanične. Zapravo to i
nije bila, međutim, “Surrender” K.D.Lang je sa liderske pozicije skliznula na
začelje albuma sa pratećom muzikom. Usvojivši retro-štimung prethodnica
(videti već narednu stavku), Krouova je u svoju interpretaciju tematski
određujućih stihova unela mnogo potrebne senzualnosti, što je svakako doprinelo
nominacijama za Oskara i Gremi, koje su usledile. Na nesreću, iste godine se u
konkurenciji nalazila tema “My heart will go on” (ako pripadate mojoj ili
starijoj generaciji, vrlo dobro pamtite “Titanik” histeriju) – ostalo znate,
ili možete pretpostaviti.
6. Gladys Knight – Licence to kill (1989)
Film: istoimeni; gl. uloga: Dalton
Evo
još boljeg primera za prethodno spomenutu nepravdu nanetu Daltonovim filmovima.
Ako je za utehu, ovoga puta pesma momentalno dostiže veliki uspeh, međutim,
„Dozvola za ubijanje“ ostaje upamćena kao previše
nasilan, mračni Bond (valjda svi, uključujući „Diznijeve“ crtaće, imaju tu
podgrupu!). Istina je da mnogima nije „legao“ upravo zbog drugačije, kompleksne
verzije koju je ponudio. Kako godine prolaze, sve više uviđam da su oba filma,
zapravo, uveliko išla ispred vremena nastanka. U tom trenutku, baza fanova jednostavno
nije bila spremna za viziju bližu i svakako (naj)verniju izvornoj Flemingovoj,
a različitu od dotadašnjeg kemp stila
u kome se samo „pije, ljubi i puca“. No, o filmovima neki drugi put – dodaću
samo da se ovde može zapaziti mladi Benisio del Toro. Pošto je Džon Bari iznova
sprečen da radi na kompozicijama, zamenio ga je studijski muzičar Majkl Kejmen. Nakon razmatranja Erika
Kleptona kao nosioca vodeće numere, izbor je ipak pao na Gledis. Pokazalo se da
je to više nego dobro, pa danas možemo uživati u istinski moćnoj pesmi: glavni
i prateći vokali, prelazi i tempo istovremeno deluju umirujuće (opuštajuće) i stabilno.
5. Garbage – The world is not enough (1999)
Film: istoimeni; gl. uloga: Brosnan
Ni
Pirs Brosnan, iako nesumnjivo odličan Bond, nije imao sreće sa filmovima u
kojima se pojavljivao. Međutim, za razliku od Timotijevih, njegovi pate od falinke u kvalitetu, koja je zaobišla
jedino prvi u nizu (i o tome za koji minut). Slabu priču, neuverljive partnerke
(Deniz Ričards je lutka, tu nema sporenja, ali – naučnica?), smešne dijaloge
ipak su, ako ništa drugo, “izvlačile” dobre naslovne teme (tj. do Madone). Na
pragu novog milenijuma, spot koji je pratio promociju ostvarenja “Svet nije
dovoljan”, ne samo što savršeno predstavlja svoje doba (puno samouverene nade i
usmereno prema sajber budućnosti),
nego je Širli Menson apsolutna
KRALJICA i, kao što je neko primetio, odlično bi se uklopila u ulogu filmskog
antagoniste. Stil numere je hipnotišući, delom starinski, a delom izrazito
moderan.
4. Chris Cornell – You know my name (2006)
Film: „Casino
Royale“; gl. uloga: Danijel Krejg
„Kazino
Rojal“ je veliki povratak, kako za samog „Bonda“, tako i istinski dobru muziku
na uvodnoj špici. Za zvučnu pratnju predstavljanja Krejga, odabran je Kornel
kao „energičan pevač koji bi sjajno najavio novi zaokret“, ali i fan filmova
(posebno Konerijevih). Već od početnih taktova, pesma me „kupila“. Simbolično, služi
kao zamena za glavnu temu, uvod u predstavljanje i sazrevanje glavnog junaka.
3. Adele – Skyfall (2012)
Film: istoimeni; gl. uloga: Krejg
Svima
je istog trenutka bilo jasno da će Adel Atkins, diva za novo doba, uneti dah starog
Holivuda i najboljih klasičnih izvođenja. Sve što je usledilo, od prvog Oskara
za najbolju filmsku numeru, preko Brit nagrade u kategoriji najboljeg singla,
do ogromne popularnosti među svima, gledali „Bonda“ ili ne, samo je logičan
produžetak konstatovanog. „Skajfol“ je pesma za sva vremena, melanholična,
tmurna, donekle apokaliptično preteća. Nije joj potreban nikakav prateći cirkus
u vidu spektakularnih, glamuroznih spotova, ništa sem - zvuka. Zatvorite oči i
prepustite joj se.
2. Duran Duran – A view to a kill (1985)
Film: istoimeni; gl. uloga: Mur
Spomenuti
synth-pop i osamdesete u najboljem
izdanju. Bend na vrhuncu svetske slave. Jedina „Bond“ numera na prvom mestu Bilbordove liste ikada. Nominacija za
Zlatni globus i već nagovešteno, upitno koautorstvo Džona Barija. Ako sve ovo
nije dovoljno, evo urbane legende koja kaže da je (smem li da dodam, prelepi)
basista Džon Tejlor, u stanju
pripitosti, postavio gospodinu Brokoliju presudno pitanje:“Kada nameravate da
angažujete nekog pristojnog da uradi
naslovnu temu?“ Ostalo je, što bi se reklo, istorija – uključujući čuveni spot
sa članovima benda raspoređenim po Ajfelovoj kuli, u svojstvu špijuna.
Neodoljivo mi je ono završno: „Bon. Simon LeBon“.
1. Tina Turner – GoldenEye (1995)
Film: istoimeni; gl. uloga: Brosnan
Zar
je moglo ikako drugačije? Kraljica Tina lično, vokalom koji razbija stene, u
pesmi punoj preokreta zbog kojih zatreperi svaki nerv u telu, čini moćno slabim izrazom. Te 1995. godine,
“Bond” se vratio (nakon brojnih peripetija i nezadovoljstva slabim učinkom
prethodnih delova na blagajnama) sa novim glumcem, a starim izborom (naime, pre
Daltona, već je pregovarano sa Brosnanom). Bila sam suviše mala da odgledam
film u jeku premijernog prikazivanja, ali ne i moja braća, tako da se o
“Zlatnom oku” uveliko govorilo u superlativu. Ljubav je rođena – već koju
godinu kasnije, na vratima sam imala veliki poster iz “Hupera”, sa promo-fotkom
Pirsa i Hale Beri. Zapaženu ulogu ostvario je
Šon Bin (Da li umire? Moram li stvarno da odgovorim na ovo pitanje?). Uglavnom, pesmu za najbolje ostvarenje snimljeno u toku
njegovog “mandata”, napisali su Bono i
Edž iz sastava “U2”, još pre
nego što su saznali da je Tarnerovoj ponuđen ulazak u muzički klan 007. Negde ćete čuti pritužbe na delove
teksta, koji je neskriveno progoniteljski-opsesivan, ali, smeta li nam to kod
“Every breath you take”? Naravno da ne. Pesma je postala marker serijala i,
slobodno možemo reći, čitave karijere Tine Tarner.