недеља, 23. децембар 2018.

„Troy: Fall of a City“ (2018)


ili Kako politička korektnost ubija umetnost

komentariše: Isidora Đolović

Početkom godine, u koprodukciji mreža BBC 1 i Netflix, pred gledaocima se pojavilo najsvežije u nizu reinterpretiranja jedne od najvećih i svakako najintrigantnijih priča u istoriji čovečanstva. Povest o opsadi i padu Troje do sada je bila predmet najrazličitijih (kako žanrovski tako i kvalitetom) pokušaja obrade i objašnjenja, od antike do postmodernizma. Među poslednjim u dugom nizu, pamti se filmski spektakl „Troja“ (2004) Volfganga Petersena, kao veličanstveno – ali i beznadežno holivudizovano ostvarenje, prepuno propusta i manjkavosti, zbog čega je mogućnost novog, šireg pogleda na legendu dočekana sa gotovo nepodeljenim odobravanjem. Mini-serija iz osam epizoda, nazvana je „Troja: Pad grada“ (Troy: Fall of a City) i najavljena kao „Game of Thrones“ u antičkom ruhu, „daleko vernija mitovima“ od ostalih adaptacija, te „sasvim moderno“ pristupanje Homerovom epu. A šta smo dobili i koliko su opravdani pokazatelji promašaja u svakom pogledu (od finansijskog debakla, preko rejtinga i generalno loše kritike, do retko niske IMdB ocene), razmotriće tekst u nastavku.

Režiju ove adaptacije potpisuju Oven Haris (deo autorskog tima odlične serije „Misfits“) i Mark Brozel, dok su rad na scenariju podelili Dejvid Far, Nensi Haris, Mika Votkins i Džo Barton. Snimana je u Kejptaunu. Ako je suditi prema evidentno visokoj produkciji, znatnim uloženim sredstvima iz budžeta, mnogo eksplicitne golotinje i obaveznoj „slobodoumnosti“ čak i gde im mesta nema, „Igra prestola“ je standard koji su pokušali da dostignu. Svaka sličnost se na tome, nažalost, završava. Čak je i spomenuta HBO zlatna koka konstantno pod lupom revnosnih poštovalaca knjiga Dž.R.R.Martina, pa kako onda očekivati da se serija (makar samo) „inspirisana Homerom i grčkom mitologijom“ posmatra potpuno ravnodušno prema izvorima? S jedne strane, to što polazimo od „kanona“ ne znači da je on apsolutno nedodirljiv i da se njegovo preinačavanje u bilo kom smeru ne može izvesti na posve nov, zadivljujući način. Sa druge, ipak, mora postojati barem neko (samo)ograničenje, jer niti se baš svaki „šokantan“ pristup klasičnom tekstu može (i sme) pravdati tobožnjim umetničkim slobodama – niti je modernost po svaku cenu uvek dobra odlika. Određene zadatosti priče, postavke likova i konfliktnih situacija, jednostavno moraju biti ispoštovane bez neubedljivih izgovora za (najblaže rečeno) skrnavljenje temelja (u ovom slučaju, najpre evropske) civilizacije. Antička kultura i grčka mitologija svakako jesu takva osnova, a koliko (i u najboljoj nameri) NIJE dovoljno samo prikupiti, pa „skrčkati“ sve moguće i nemoguće sastojke epa, legende, predanja, bez sigurne povezanosti svih elemenata, pokazalo se na primeru jučerašnje književne teme.

Odbacujući činjenicu da relativno dobro poznajem, od malena do danas mnogo puta pročitane  grčke (i rimske) mitove, Homera, tragičare, istoriju...zanemarujući predznanje (što je na momente bilo ne samo teško, nego i nemoguće učiniti), pokušala sam da se skoncentrišem samo na glumu, dramsku radnju, razgovore. Bez mnogo poboljšanja! Ne mogu da verujem da ću ovo napisati, jer sam uvek prva kada se povede kritička priča o spomenutoj, filmskoj „Troji“ – ali, koliko god bilo (nepodnošljivo) sladunjavo, uprošćeno i romantizovano, Petersenovo viđenje je BLIŽE „Ilijadi“! O televizijskom filmu „Helena Trojanska“ (Helen of Troy) tek ne vredi trošiti hvalospeve, u odnosu na obe ekranizacije.

U čemu je stvar? Nakon dozlaboga banalizovane „Troje“, vapili smo za stvarno dobrom i verodostojnom obradom teme. Najava mini-serije „Troja: Pad grada“ delovala je kao savršeno, sveže i hrabro viđenje. Posebno je isticano vraćanje funkcije božanstava kao aktivnih učesnika u radnji, do sada uglavnom zanemarivanih sem u vidu podrazumevane sile koja određuje i upravlja sudbinama (izuzetnih) ljudi. Kao još jedna prednost, spominjane su odluke da se kasting učini „rasno otvorenijim“, što je pokrenulo (sasvim očekivane) polemike o starosti nacija, izvornoj fizionomiji Grka – a sve zbog famoznog crnog Ahileja, no, doći ćeno već i na taj teren. Mnoga rešenja su mi od samog početka delovala zbilja nedopustivo, ali sam, pokrenuta Sarinom pozitivnom reakcijom (zahvaljujući kojoj sam prvi put čula za seriju) i iskrenom željom da ne budem rob predrasuda, odlučila da gledanju pristupim što je moguće otvorenije. Istina, upozorilo me to što je moj brat, inače veliki poznavalac i ljubitelj mitologije, ali i pokretnih slika, ocenio seriju kao „čisto smeće“ – svejedno, u meni je proradio povremeni crv mazohizma da se uverim svojim očima – pa dokle izdržim! Za „Nemanjiće“ i „Santa Mariju“ , prag tolerancije označila je četvrta epizoda, kod „Pedeset nijansi: Siva“ - dvadeseti minut...
Da krenemo redom i bez mnogo brige zbog eventualnih „spojlera“, pošto sumnjam da iko, odmakavši sa čitanjem ovog bloga, nije barem u glavnim crtama upoznat sa sadržajem priče o Trojanskom ratu. Homerova „Ilijada“ obuhvata tek poslednju od ukupno deset godina borbe, isprovocirane otmicom lepe Helene, supruge spartanskog kralja, a zapravo odavno pripremane različitim „igrarijama“ bogova i smrtnika. Celokupna duhovna baština stare Grčke posejana je   na razgranatoj „mapi“ figura, simbola i scena obuhvaćenih opsadom i propašću Troje kao kulminacijom. Stoga je svaki pokušaj obuhvatnije dramatizacije izuzetno zahtevan, pa i neizvodljiv u ograničenom formatu, što znači da je neminovnost selektivno fokusiranje na konkretni aspekt tako složene priče. U ovom slučaju, polazi se od samog korena, tačnije, rođenja vinovnika jedne od najčuvenijih, strašću započetih, a u ruševinama dovršenih veza u istoriji.  Paris (Aleksandar), trojanski kraljević, odbegao je sa Helenom od Sparte, koja mu je ranije obećana kao nagrada za presudu u korist najlepše od tri sujetne boginje. Ogorčeni, uvređeni i uveliko spremni za sukob, Grci sa svih strana okupljaju najviđenije među ratnicima, pa opkoljavaju grad, uz mnogo podzapleta kojima se „Ilijada“ upravo i bavi. U njenom središtu je čuvena Ahilejeva srdžba, sa svime što će iz nje proishoditi. Ali, ponovo sam odlutala!

Prva epizoda zove se Black blood. Crna krv je motiv koji će nam više puta biti „bačen u lice“, počev od scene koja otvara seriju i odmah nagoveštava pretežnu besmislenost što će nadalje da je odlikuje. Dakle, odmah su prikazani Hekubin (Frances O'Connor) porođaj i Kasandrina vizija vatre, krvi, destrukcije koju će novorođeno dete jednoga dana prouzrokovati. Stiže prvo „STOP! Šta?!?“ Pored neosporivo šokantnog, efektnog uvoda (mnoooooooogo krvi, mrak, vriska), uočavamo početno razilaženje sa mitom, koje je teško zanemariti. Hekuba se raduje bebi, dok sestrica doživljava užas predskazanja – zapravo je majka bila ta koja, u trudnoći, sanja buktinju, zbog čega donose odluku da dečaka predaju smrti, ne bi li se izbegla propast čitavog kraljevstva. Radnji je, istina, kasnije „prikačena“ i ova odluka, što ipak ne opravdava modifikovanje veoma bitnog motiva, poznatog i u priči o Edipu.
Parisovo (Louis Hunter) mladićstvo među pastirima donosi pred nas prve scene eksplicitnog seksa, ali i oblikuje lik kao dozlaboga iritantan i odbojan. Orlando Blum jeste nervirao kao „svileni princ“, ali ga ovaj pretera sa, suprotno, razularenošću i neotesanošću. Paris je, pre svega, bezmerno pohlepan, ambiciozan i, da ‘prostite – napaljen. Zato odmah po obećanju bogova hita u svet, po svoju nagradu. Sama scena sa „jabukom razdora“ predstavlja nam tamnoputog Zevsa (Hakeem Kae-Kazim) – iznenađujuće dobro rešenje (toliko o tobožnjem „rasizmu“), kao i tri boginje. Dok su glumice zaista lepe (naročito, kako je i red, Afrodita), gluma je prilično loša, amaterska, uz dosta slab scenario. Već u prvoj epizodi, a sve u kontekstu Parisove minutaže na ekranu, videli smo previše „sevanja“ golom zadnjicom i vršenja male nužde.

Kasandra (Aimee Fftion Edwards)koja, da se vratimo na početak, NIJE bila vidovita u detinjstvu, već tu sposobnost stiče kasnije – od početka je svedena na raščupanu, neurednu ludaču. Za pohvalu je što ova verzija ne ignoriše njenu individualnost kao lika, ali možda je još gore predstaviti je kao osobu koja ceo život provodi zaključana u sobi, skrivana od ljudi. Nju, Apolonovu sveštenicu koja je, odbivši nasrtaje ovog boga, prokleta darom proricanja budućnosti, u koji niko neće verovati, smatrajući je bezumnicom!
Otprilike ovako nešto:
Prepoznavanje izgubljenog sina vrlo je naivno i neubedljivo izvedeno. Još jedna razlika nalazi se u priči o Parisovom poreklu: roditelji zastupaju verziju o njegovoj otmici od strane vukova, sa otvorenog prozora (?), nakon čega su godinama dete smatrali mrtvim. Kada se obelodani da ga je našao i odgajio pastir, a sudbina vratila u dom gde je ugledao svet, svaka scena sa porodicom postaje neverovatno nerealna i glupa. Momentalno se povezuju kao da ništa nije bilo, grle, „za junačko pitaju zdravlje“, a nakon samo tri dana, Prijam (David Threlfall) donosi odluku još goru od izgleda svojih brkova – da pošalje Parisa u misiju kod Menelaja (Jonas Armstrong). Budalasto, kao što će se ubrzo i pokazati.
Za promenu u odnosu na „Troju“, kralj Sparte NIJE (kao što i nije bio!) zadrigli, debeli matorac od koga, razumljivo, navijamo da prekrasna supruga što pre utekne. Sama Helena (Bella Dayne) je zaista daleko od najlepše žene na svetu, iako bi tako MORALO da bude – u suprotnom, gubi se izvorni smisao. Fokus je, ovde, stavljen na inteligenciju, šarm i pritajeno nezadovoljstvo kao njene adute – međutim, u samoj legendi ih nema, niti je Helena Kleopatra (koja je glumici, izgleda, bila najveća inspiracija). Savremeni interpretatori gube iz vida da su antičke figure bile pre svega SIMBOLI. Za predmet književnih dela i legendi, uzimane su izuzetne ličnosti, ljudi bolji od nas (prosečnih), najčešće i sami polubogovi. Osvetljavanje karaktera svakog od njih jeste dobra ideja, ali, oduzeti onu glavnu, prepoznatljivu osobinu, koja je sama esencija (viđenja) dotičnih likova – potpuno je sumanuto. Tamnokosa, ni lepa ni naročito mlada, ali zato više nego očigledno „protofeministički“ nastrojena Helena, nedopustivo je podilaženje današnjim standardima. Paris će morati da sve, uključujući i brata, s vremena na vreme PODSEĆA i ubeđuje kako je Helena „najlepša žena na svetu“ – ovim je dovoljno rečeno!

Nekoliko detalja sa spartanskog dvora koji posebno upadaju u oči: grozna garderoba (kostimi čine da deluju odrpano, a ne autentično, valjda kao kontrast „veseloj, opuštenoj“ Troji); noj koji slobodno tumara hodnicima (?!); vladarkin noćni promiskuitet (potpuno van konteksta i usiljeno); nakaradni suncobran. Što se tiče Menelaja, njegov lik je sasvim dobro predstavljen, a pohvale idu i na prisustvo (u „Troji“ isključene) Hermione, njegove i Helenine kćeri. Ali, njen uzrast je promašen - u vreme majčinog nestanka, ona je devetogodišnja devojčica, dok ovde zatičemo tinejdžerku, za koju se polako ugovara brak sa Parisom (gledaj majku, biraj ćerku momenat, još jedan danak modernosti?). 
U sklopu udvaranja budućih begunaca, „mudra“ Helena pripoveda gostu mit o Akteonu i Dijani. Ova priča ne samo što spada u RIMSKU mitologiju, već je najpoznatija u verziji iz Ovidijevih „Metamorfoza“, tako da je teoretski nemoguće da je Helena ikako mogla biti upućena u nju. Još jedan teški anahronizam!

Bez komentara ostavljam reakciju kralja Prijama na otmicu, baš kao i Helenin feministički manifest (žena koju će, od početka do kraja, ćutke samo seljakati od jednog „posednika“ do drugog, stalno naglas zahteva slobodu izbora?). Strika Bendžen Stark iz „Igre prestola“(Joseph Mawle) prihvatljiv je kao Odisej. Scena odglumljenog ludila, kako bi izbegao mobilisanje, takođe je sasvim u redu, što se ne može reći za novu izmenu. Telemah je ovde već poodrasli dečak, a beba stavljena pred plug, kako bi se otac odao reakcijom, njegova je – sestrica? Čemu?!? Prema svakoj verziji priče, Odisej i Penelopa imali su JEDNO dete, sina koji će tačno dvadeset godina kasnije (po Odisejevom povratku sa putešestvija) dočekati oca i pomoći mu da vrati Itaku i svoje ognjište. Ova prepravka ne služi baš ničemu, osim što nervira poznavaoce. 
Toliko zamerki, a tek je prošla prva epizoda i još nismo ni videli tamnoputog Ahileja. Opravdane su slutnje kako ni naredna (Conditions) neće doneti bitniji pomak. Najbitniji i najzahtevniji delovi priče tek predstoje, poznatost sižea i sklonost ka upoređivanju „vuku“ dalje sa gledanjem, ali propusti i način interpretiranja (u stilu školske predstave) podižu prepreke na svakom koraku. Ono što sam odmah mogla izdvojiti kao dobru stranu i jedine nepromenljivo svetle tačke, svakako su: lepa priroda i vizuelna jasnoća; muzika; lik razumne Adromahe (Chloe Pirrie).
Helena se bez prestanka žali na svoj nesrećni brak, ali nijednog trenutka ne vidimo šta tu zaista nije valjalo. Menelaj je uvek pažljiv prema njoj, čak i kada se ponovo vide na pregovorima; dozvoljava joj (u prvoj epizodi) da izostane sa dočeka gosta jer se „ne oseća dobro“; očigledno uživa razne slobode. Razvoj njene naklonosti prema Parisu je tim pre nagao, neshvatljiv, a oboje vrlo antipatični. Kukavički način bekstva, dok joj je muž bio odsutan zbog očeve sahrane, jedan je od faktora odbojnosti prema ovom paru.

Žene u seriji su, sve do jedne, bučne, drčne i besne – jer je (danas) sramota biti ranjiva i emotivna. One zato viču (nebitno na koga: očeve, muževe, prijatelje, sluge), komentarišu, donose političke odluke, na nogama su odmah posle porođaja i lutaju zapaljenim gradom...Usiljena tema oslobođene žene posebno je smešno dotaknuta u sceni šminkanja, kada Hekuba uči Helenu (taj veliki, snažan karakter!) kako da se ulepšava. Simbolizuju je i haljine. Naime, do napuštanja domovine, ona je i bukvalno prikazana poput „ptice u kavezu“ (iako se, ponavljam, iz kretanja po palati, ponašanja i opšteg stanja stvari ne može zaključiti da je u potlačenom položaju), sa ružnim, neudobnim okovratnicima i „okovima“ na sebi. U Troji, prihvativši tamošnji stil oblačenja, Helena će nositi lepršave tkanine, modele otvorenih ruku i dubokog dekoltea (primetićete, dubljeg nego bilo koja druga žena tamo) – ili je, jednostavno, toplija klima?
Žrtvovanje Ifigenije radi prizivanja povoljnih vetrova za grčku flotu, prikazano je veoma loše.  Počev od prenaglašene glume, do nezgrapne uporedne scene (seks i ubistvo su već jukstapozicionirali „Vikinzi“, ništa manje smešno), istakla bih činjenicu da je i ovde prekršena obećana vernost mitu (gde Ifigeniju spašava sama boginja Artemida, zamenivši devojku na žrtveniku srnom). Uostalom, trebalo je očekivati da, posle famozne scene spaljivanja Širin u „Igri prestola“, nešto slično više ne može da izazove preveliki šok kod publike. Na stranu „društvena korektnost“ koju ova serija (videćemo) napadno propagira, stari Nestor hajde-de, ali, tamnoputa Artemida, loše ofarbane kose i napuderisanog lica? 

Predahnimo malo uz sabrane užasne replike: Your Asiatic heads; (Menelaj) Whoever she's fucking...she's still mine; Yes, ma’am i oslovljavanje Hekube sa madam. Nakon što su ga spasile, jedna od Amazonki pita Parisa: “Kako to da si još živ? Jesi li opasan?” Odisej zna da Ahileju nedostaje adrenalin (borbe). Zevs: Ne odlučujemo mi o sudbini. (Stvarno, BOGOVI?!?) Eneja pita amazonsku kraljicu: Are the rooms allright? (Ključ možete ostaviti na recepciji, najlepše hvala!)

Scena u kojoj Helena-bigamista narodu deli žito, kao da je preslikana iz već spominjane „Kleopatre“ (verzija sa Leonor Varelom), a njen govor zvuči više nego patetično. Zajedno sa svojim izabranikom, navodno brine zbog svih žrtava koje sukob povlači, istovremeno tvrdoglavo odbijajući da učine ono što zavisi od njih. Poput dva licemerna glupaka, zbog čega Parisovo  bukvalno udaranje glavom o zid (?!?), koliko god smešno, postaje prilično razumljivo. Takođe, način na koji ona govori (Andromahi) o svom detetu, zaista je grozan. Odbojnost (i dalje nemotivisana) koju oseća prema suprugu, Helena prenosi na kći, povrh svega se braneći time što, zbog rane udaje, “nije bila spremna za roditeljstvo”. Zaključuje kako, uostalom, “nije svaka žena rođena da bude majka” - moderna osvešćenost (učitana u antičku tematiku), nema šta! Naravno, sve ovo je neće sprečiti da se naprasno seti te iste Hermione, u trenutku kada joj se interesi sukobe sa Parisovim, pa ga valja malo emocionalno ucenjivati.

Apsurdi u načinu obrade tema koje slede samo se nižu: pljačka i razaranje Apolonovog hrama; Helenin pokušaj manipulisanja Ahilom; to što je Andromaha zatrudnela od njenog “čarobnog napitka”; Ajaks i njegov čekić. Afrodita pokušava da zavede Zevsa, koji joj je (prema Homeru i  većini mitova) – otac. Amazonska kraljica Pentesileja, a i njene ratnice, ako me oči ne varaju, imaju OBE dojke. Shvatam da je grad pod opsadom, svuda metež, muškarci odjahali u bitku, ali, potpuno je nerealno da se prinčeva žena porodi sama, u nekakvoj štali.
Iako je portret braće "Atrejevića" ovde, uopšte gledano, bolji nego na filmu, Agamemnon (Johnny Harris) je predstavljen kao psihopata, silovatelj, čovek koji, zato što je izgubio dete, više ne ume da govori normalnim tonom, nego seje uništenje na svakom koraku. To još nije vrhunac, tek  Patroklo (Lemogang Tsipa) i Ahilej su čista parodija. Ne znam kome je samo palo na pamet da osmisli trojku između dvojice….prijatelja i robinje Briseide (Amy Louise Wilson), ali, mislim da je “bad pussy” iz “Game of Thrones” dobila konkurenciju! Iako nigde u predanju nije potpuno razjašnjena priroda odnosa koji veže Ahileja i Patrokla, samo je biseksualni, crni dvojac, izgleda, mogao da ispuni očekivanja savremenih lobista. Ni to ne bi bilo TOLIKO strašno, da baš lik Ahileja nije odabran za “igralište” progresivnih umova.

Ahilej (David Gyasi)....pa, naprosto NIJE taj. Glumac je možda korektan, ali, čak i ako zanemarimo njegovu boju kože i ćelavost, nije uverljiv, ne osećamo da je to junak koga bi trebalo da predstavlja. Sveden je na agresivnu, divlju zver. Ni traga kolebanja, preispitivanja, sumnje, progresa. Njegova postavka je potpuno pogrešna, od teme gneva, do preokreta koji se (ne) dešava po susretu sa Prijamom (o čemu pišem u nastavku), o samoj smrti da ne govorim.  Prilikom jednog od razgovora sa Odisejem, Ahil se pita (pod pretpostavkom da će se svi ostali iz rata vratiti svojim ženama) gde li će otići nakon svega i oseća se kao da ne pripada ovom svetu. Zaista? Čovek koji je svesno odabrao kratak, ali trijumfalan život? Ah, da, to je neki drugi Ahil, u nekoj drugoj priči...Ukoliko se neko još pita „gde to piše da junak mora biti plav i lep“, dovoljno je samo otvoriti „Ilijadu“, pevanje I („Kuga. Gnev“) i zadržati se na stihovima: Ona se približi ozad/ Pelejića za kosu plavu uhvati,/samo on da je vidi, a drugi niko (reč je o Ateni, uzgred, takođe plavookoj boginji, umesto koje u seriji vidimo ljutitu meleskinju). Pored toga što je plavokos, uz Ahileja se nalaze stalni epiteti brzonogi i divni, tako da nije Bred Pit postavio vizuelni model za ovog junaka, nego su njega birali PREMA dotičnom modelu.
Razumem da Ahilej ovde ipak nije u prvom planu kao protagonista, ali, svejedno je mogao i morao biti ispoštovan. Primera radi, njegova pogibija je takođe čist promašaj, sa motivom pete kao, ne demistifikovanim, već poptpuno nebitnim. Samim tim, bilo ga je nepotrebno uopšte doticati na kratko, ali, eto, morali smo iz nekog razloga videti kako mu Paris, pod sasvim nemogućim uglom, iz sedla (!) i u pokretu pogađa najpre petu – a onda, valjda setivši se da nijednog trenutka to nije obznanjeno kao Ahilovo slabo mesto, vrat. Naravno, sve da bi se krivica mogla pripisati isključivo Grcima. Doduše, imamo jednu aluziju na Ahilovo poreklo od Tetide! Dok joj pred zidinama Troje drži sečivo pod grlom, “Rijana/članica grupe Bonney M” Amazonka podrugljivo opisuje Ahilu Patroklovu pogibiju (mada je ovaj to, par scena ranije – kao i mi – ne samo video, nego ga i dočekao na ruke!). Njihov dijalog spada u pravi biser scenarista:…you, son of a bitch”! – Actually, son of a goddess!
Još malo o seksualnosti i “obojenosti”, koje, izgleda, idu ruku pod ruku. Eneja (Alfred Enoch) se udvara Pentesileji, što ona sa žaljenjem odbija, jer ne voli muškarce (štaviše, poginula “disko Rijana” bila joj je partnerka, baš “iznenađujuće”), mada je njen sagovornik “pravo parče” (quite a picture). Rekoh li da je isti taj, budući praotac Italijana i predak Julija Cezara – crnac?!?
Trojanski konj je….živopisan. Pre svega, njegova uloga je minimalizovana uvođenjem “insajdera” i Heleninog udela. Sama konstrukcija je obojena nijansama u stilu odeće koju nose Prijam i njegovi, pa iako mi se više dopada „klasičan“ izgled drvenog konja, moram priznati da izgleda zanimljivo.
Dve najbolje, umetnički najmoćnije scene iz “Ilijade” (pored opisa Ahilovog štita, koji mu pred duel sa Hektorom kuje Hefest), svakako su rastanak Hektora od Andromahe, te Prijamov noćni dolazak u Ahilov šator, da moli za vraćanje sinovljevog leša. U seriji, prva od njih je zbrzana, bez imalo svečanog, bolnog dostojanstva. Vidimo samo histeričnu ženu koja trči, viče i plačući preklinje muža da ne ide. Iako je sam čin okršaja i Hektorovog pogubljenja brutalan, banalizuje ga Ahilovo preterano (u najgorem smislu) razmetljivo, „razbacano“ držanje, uz poslednje reči koje upućuje protivniku. Film „Troja“, ponoviću, pored svih mana, definitivno donosi bolju razradu karaktera, impresivnije scene borbe i superiorniju glumu. Bred Pit je, likom naročito, zaista otelotvorio Ahileja; Dajen Kruger bez problema prolazi kao prelepa Helena; Andromaha i Hektor su oličenje uzornog braka (doduše, dopadljivi i u seriji), a tek Piter O'Tul kao stari Prijam, nije ni za ozbiljno upoređivanje sa smejurijom iz televizijske adaptacije. Tamo je čitava porodica (Prijam-Hekuba-Paris-Helena) na nivou karikature, dok svako Kasandrino pojavljivanje izaziva “transfer blama“, odnosno, nelagodni smeh. U najmanju ruku, teško je prevideti Prijamove ugalj-crne brkove (oklembešene poput mrtvog pacova) i krejon...Takođe, lik Odiseja je među retkim podnošljivim, ali ne i bolji od Šona Bina (“Troja”) ili Armana Asantea (“Odiseja”). Rufus Sjuel je u “Hellen of Troy”, portretišući Agamemnona, za koplje nadvisio ostale kolege u istoj ulozi.


Jedan od najvećih problema sa ovom serijom upravo je u tome što glumci, većinom, uopšte nisu ubedljivi. Gledam ih, ali “ne kupujem” njihove priče, niti im verujem. Otprilike, kao da se sastala amaterska pozorišna trupa, sa predlogom: Hej, hajde da se igramo Trojanskog rata! Ja sam Paris, ti budi sveštenik, ona nek' je Kasandra. Ubacićemo tamnopute likove da nas ne bi optužili za „izbeljivanje“ (whitewashing) prošlosti, a uz to je i društveno fer. Mislim, realno, stari svet nije poznavao koncept rase, a i, ono kao, koga briga šta je Homer opevao – niko to odavno ne čita, a tip je ionako bio slep! Obavezno dodajmo malo „girl power“ tripa, to je sada IN, to se traži. Seksualne slobode, nego kako, LGBT populacija da bude prisutna - zna se da je antika vrvela od sličnih stvari. Bitke nećemo mnogo da ubacujemo, jes' da se radi o ratu, ali nije politički korektno u ovom trenutku. Znači, ljubav, jednakost i nezavisne žene. ŽMK (žena-majka-kraljica) Bijonse za Helenu, ako može, a ako ne, samo nek nije plavojka – neonacizam opet buja u potaji, šta će nam te arijevske provokacije. Prašnjavi epovi i drevni anali štreberima, ovo je 21. vek!

Malo sam iskarikirala, ali, nije li takva sažeta suština ovog projekta? Podelili su imena, ali sa ulogama nema ni fizičke, ni stvarne karakterne povezanosti. Moguće da je Zevs ponajbolji baš zato što uglavnom – ćuti! Ostali, pokušavajući da udahnu ličnost licima koja su im dodeljena da dočaraju, potpuno maše poentu. Sam format mini-serije omogućio je da bude pokriveno što više dešavanja, ali, ona su naprosto izvitoperena. Kada već nudite nova čitanja i sveža, druga gledišta (ovde sa, sve su prilike, trojanske strane), učinite barem toliko da za junake marimo, umesto što priželjkujemo da se što pre međusobno potamane (sa izuzetkom Odiseja, onog pekarevog deteta i psa!), jer su nepodnošljivi.
Da se vratim susretu Ahila i Prijama. Seriji je uspelo da najlepša scena iz epa bude potpuno upropašćena. Stari kralj dolazi i sve vreme boravka u Ahilovom taboru ostaje arogantan, osion, posmatrajući ga sa visine. Najpre prkosno seda pred sam ulaz u šator, saopštivši stražarima kako, kad već neće da ga puste, ostaje tu dok ga njihov nadređeni ne primi. Ne vidimo potiskivanje ponosa, niti ojađenog starca koji prestaje da bude kralj, ostajući tek otac, koji ljubi ruku ubici svoga sina u činu apsolutnog samouniženja i odbacivanja sujete. Evo kako to izgleda u Homerovom, poslednjem (XXIV) pevanju “Otkup Hektora”: Uđe veliki Prijam i priđe neprimećen bliže,/ Kolena zagrli on Ahileju, poljubi ruke/ Strašne, vojskomorne, one sinova mu smakoše mnogo. U seriji, pak, roditeljski bol je izveštačen, a “emotivni” vrhunac predstavlja odgovor na Ahilovo pitanje “Kakav je Hektor bio kao dete?” Primetivši: “Bio je napast, šta si očekivao?”, izmamiće odgovor: “Kao i ja”, pa se veče nastavlja u ćaskanju. Nalik na strine-tračare, sedeći ravnopravno (na istoj visini), uz poneku prolivenu suzu, usaglašavaju se da Ahil ipak popusti. Prijam ga ne poziva na empatiju podsećanjem na starog Peleja koji, negde u zavičaju, takođe brine zbog svog jedinca – već ga ubeđuje time što će Hekuba “umreti bez njegovog tela”. A ta ista Hekuba, kada im vrate Hektorov leš, “ne može da ga vidi”?!?
Finale samo donekle popravlja utisak, pre svega zbog zaista dinamičnih i eksplozivnih prizora, brzog odvijanja radnje, logične i solidne motivisanosti postupaka Menelaja – uprkos upornom  nastojanju da ga prikažu kao negativca. Zanimljivo je izgrađena tenzija unutar Prijamove porodice, a završetak upućuje na drugu sezonu (koja bi pokrivala “Odiseju”). Ali, ZAŠTO učiniše nesrećnog Itačanina ubicom deteta? To je, najpre, potpuno izvan karaktera ovog junaka, naročito uzevši u obzir snažnu vezanost za porodicu (koju simbolizuju vernost Penelope, želja da se vrati njoj i sinu, jača od svih prepreka). Zar je bilo baš toliko teško, pored “revolucionarnog” vraćanja bogova u igru, zadržati i mitsko objašnjenje Odisejevih daljih lutanja kao posledice uvrede nanete višoj sili – a ne Andromahine kletve? Jer, Astijanaksa je ubio Neoptolem, a nepromišljenost i gordost (u svakom smislu) došli glave Trojancima, ne isključivo zli Grci.
Pozitivno: fotografija/kadrovi, pejzaži, muzička podloga, produkcija. Par likova: Hektor (Tom Weston-Jones, jedan od retkih na čiji performans nemam zamerku. Lepa je i priča o tome kako je Astijanaks dobio ime), Andromaha, mladi Grk Ksantijus, Odisej (solidno odigran, ali previše miran - nedostaje mu naglašenijeg lukavstva, one iskre dovitljivosti u pogledu, već više ostavlja utisak mučenika). Razgraničenje likova mlade kćerke sveštenika Hrisa i robinje Briseide. Moćna scena u kojoj tri boginje na bojištu blagosiljaju ratnike (ujedno birajući strane), dok Zevs ostaje neopredeljen. Naročito Afrodita (Lex King) izgleda, sasvim adekvatno, kao da je sišla sa platna „Rođenje Venere“. Završna slika ništavila razorenog grada.
Negativno: gluma i kasting; dijalozi; izmene; karakterizacija; veštačka „progresivnost“. Najveće razočarenje su načini predstavljanja Agamemnona, Prijama, Helene i Parisa, Ahila: sve skupa  površno, plitko, jednodimenzionalno. Većina glumaca kao da raspolaže samo jednim izrazom lica, za svaku situaciju. Troja izgleda poput srednjovekovnog sela, a ne bogate prestonice – uz to, ispada kako u celom gradu živi samo jedno dete! Podzaplet sa Amazonkama; scena Patroklove pogibije; uglavnom sve ključne epizode. 
Serija “Troja: Pad grada” mnogo obećava, ne ispunjavajući gotovo ništa od toga. Ova konstatacija odnosi se pre svega  na: 1. famozno prisustvo/učešće bogova (na kraju svedeno na tri-četiri nemušte figure); 2. navodno produbljivanje likova uklanjanjem kanonskih barijera (pa je tamnoputi Ahilej na kraju poslužio samo kao izvor kontroverzi i novih rasprava, a „kuguarka“ Helena za moderno dodvoravanje feministkinjama i ništa više od toga – ni glumački, ni obradom priče), 3. kao i veću vernost mitologiji (istina, uključeno je više njenih elemenata nego ranije, ali videli smo i na koji način travestiranih). Društvenom aktivizmu nema mesta u ovakvim obradama klasičnih dela, od onog trenutka kada se autori odluče da zadrže imena, najosnovnije karakteristike i prepoznatljivost tema/lica. Postalo je neizbežno u baš svako ostvarenje ubaciti ponekog pripadnika ugrožene/manjinske populacije, bili to predstavnici druge rase, LGBT ili marginalizovanog političkog pokreta, što mi smeta ne iz razloga bilo kakve netolerancije, već usled neadekvatnosti samoj umetničkoj predstavi kao osloncu! Postali smo, globalno, do te mere osetljivi da se svaki potez može protumačiti kao „rasistički“ ili „diskriminatorski“ ispad, učitavaju se značenja kojih ne da prvobitno nije bilo, već su potpuno strana prirodi dela, a sve  pod izgovorom slobode (govora, mišljenja) i suzbijanja tobožnje belačke vizije sveta. I pošto se još ne mogu oprostiti “strašna ogrešenja” u vidu Elizabet Tejlor kao Kleopatre, Čarltona Hestona u ulozi Mojsija, o svim umetničkim predstavama Isusa Hrista da ne govorim, hajde da „obojimo“ ne samo Ahileja, nego i polovinu Mediterana. Na stranu to što ozbiljno sumnjam da bi beli Otelo ili Martin Luter King azijskog porekla bili podjednako „širokogrudo“ dočekani od strane Afroamerikanaca. Sve to takođe služi da zaintrigira publiku i skrene pažnju sa objektivno „tankog“ materijala. Istina, serija je privlačna za oko, evidentno skupa, nije dosadna, ali, kada na svakih par minuta „ulovite“ propust i provedete 90 % vremena gledanja u negodovanju (tokom poslednje dve sezone, u ovo se pretvoriše i „Vikinzi“), ni sa najboljom namerom ne može dobiti prelaznu „vrednosnu“ ocenu
Prema tome:: 2, 50 /10 ..Tek za bledu nijansu bolje od „Nemanjića“!