„S ljubavlju, Vinsent: Misterija
Van Goga“ (Loving
Vincent), prvi film ikada
realizovan isključivo slikarskom tehnikom, izazvao je veliku pažnju kada se
prošle godine pojavio u bioskopima. Interesovanje beogradske publike, primera
radi, jasno su pokazale dodatne projekcije i traženje famozne karte više. Lepa i logična simbolika
leži u činjenici da se ostvarenje inspirisano nasleđem (koje uključuje i
zagonetku smrti) vesnika potpuno nove „struje“ u likovnoj, ponosi inovativnošću
u kinematografskoj sferi. Njegovo nastajanje uposlilo je impresivan broj
stvaralaca, koji su vredno radili na tome da svaki minut pružen gledaocima bude
apsolutna čarolija za oko i um.
Dugometražni
animirani film oslikan uljanim bojama na
platnu – tehnikom samog Van Goga, jedinstveni je primer u potpunosti
primenjene simulacije poteza četkom.
Osmislili su ga, te zajednički režirali Dorota Kobijela (i sama slikarka) i Hju Velčman. Sastoji se iz ukupno
65.000 „sličica“, koje je tokom šest godina rada sačinilo 125 umetnika iz celog sveta (među kojima su naši sunarodnici,
Biserka Petrović i Vladimir Vinkić). Primenjena je tzv. rotoskopija, čiji je
globalno verovatno najpoznatiji primer sada već kultni video „Take on me“ grupe
A-HA, nastao osamdesetih godina. Ovaj postupak podrazumeva “precrtavanje”
realnih pokreta, izraza lica, svetlosti i senke, zahvaljujući čemu likovi i
prizori bivaju prebačeni na crtež i tamo „oživljavaju“. Ovoga puta, sve to je predstavljalo
poseban izazov, usled dužine trajanja i složenosti odabranog zadatka. Da nije u
pitanju tek vizuelna senzacija, čiji se značaj završava na činjenici da se radi
o pionirskom poduhvatu u domenu spajanja likovne sa filmskom umetnošću, govore
podjednako pažljivo i dobro birana glumačka ekipa, zanimljiva radnja i solidan
scenario. Sve skupa, rezultovalo je nominacijom za Oskara i osvojenom nagradom
za najbolji animirani film na festivalu u Berlinu, kao i odličnim reakcijama
podjednako kritičara i publike.
Zadatak
mladog Arležanina, Armana Rolana (Daglas
But), najpre je delovao prilično jednostavno i ovaj ga se nerado prihvatio.
Naime, povereno mu je da isporuči zakasnelo pismo, koje je Vinsent
Van Gog (Robert Gulazik) svega par dana pred smrt namenio svom bratu Teu.
Ova poslednja pošiljka, koju njegov otac, stari poštar Žozef (Kris O'Daud) smatra da
imaju moralnu dužnost uručiti tamo gde pripada, postaće predmet zanimljivog
traganja za istinom iza događaja koji su još nedavno uzdrmali njihovu malu
sredinu. Sa razočaranjem otkrivši da je Teo preminuo pola godine nakon brata,
Arman odlučuje da produži do sledećeg, najlogičnijeg odredišta – doma doktora Pola Gašea (Džerom Flin), pod
čijim je gostoprimstvom Van Gog proveo poslednje razdoblje burnog života.
Mladićev zadatak se, od isprva jednostavnog, pretvara u svojevrsnu istragu,
krimi-dramu koja ga odvodi dalje nego što je mogao da pretpostavi. Od Arla,
preko Pariza, do Overa, razgovarajući sa različlitim svedocima Vinsentovog
boravka, otkriva mnogo toga što menja njegov stav o umetniku, ali i samome
sebi. Postepeno bivajući sve više zainteresovan za slučaj, Arman zanemaruje to
što mu je, usled produženog odsustva, ugroženo radno mesto, sve dublje i dalje
odmičući u misiji.
Prvu nedoumicu izaziva pitanje kako je smiren, po sopstvenom priznanju skoro pa izlečen čovek mogao da, čini se najednom, „pukne“ i izvrši samoubistvo? Zašto izgleda kao da svi kriju ponešto u vezi sa okolnostima njegove smrti? Ima li nekakve veze sa tim zbližavanje između slikara i Margerit Gaše (Serše Ronan), dvostruko mlađe doktorove kćerke? Ili možda to što je sam Gaše, fizički sličan Vinsentu i nesuđeni umetnik, bio neka vrsta njegovog nepotpunog dvojnika? Dok iščekuje susret sa tom ključnom figurom i razgovor koji bi trebalo da mu bar malo rasvetli misteriju, Arman provodi vreme slušajući ispovesti lokalnog čamdžije (Ejdan Tarner), šefa policije, simpatične gostioničareve kćeri Adelin Ravu (Elenor Tomlinson), same Margerit, kao i Luiz Ševalije (Helen Mekrori), domaćice njihove kuće....Za neke od njih, pokojnik je samo donosio nevolje i bio potpuno lud, drugima je od početka bilo jasno da je genije, ali uglavnom preovladavaju uspomene ispunjene toplinom, naklonošću i nevericom pred krajem kakav je dočekao.
Dok
spava u sobi i krevetu gde je Vinsent izdahnuo, prolazi istim stazama i
posmatra pejzaže koje je prenosio na platno, Arman postaje sve ličnije upleten
u priču. Pati od nesanice, doživljava slične vizije, kao posledicu snažnih utisaka
i emotivne angažovanosti. Dok se približava Van Gogu više nego što je, tokom
slikarevog života, uopšte pomišljao, ujedno jača potreba da pronikne u slučaj
do kraja i ispravi nepravdu.
Naravno,
presudnu ulogu ima skladno uklapanje biografskih fragmenata iz prošlosti, koji
osvetljavaju i objašnjavaju mnogo toga. Zahvaljujući flešbek odeljcima, raspoređenim na pravim mestima u pravo vreme,
upoznati smo sa svim presudnim „epizodama“ Van Gogovog života: od skandaloznih
sukoba sa Gogenom i sakaćenja u trenutku zagonetnog rastrojstva, preko razdirućeg
osećanja krivice zbog finansijskih odricanja koja brat i snaha ćutke podnose
kako bi mu omogućili da neometano stvara, pa sve do najranijih sećanja na
detinjstvo i problematičan doživljaj nedovoljnosti u očima majke. Brojne
kratke, ali značajne i sasvim efektno osmišljene scene pokazuju svaki od važnijih aspekata
umetnikove ličnosti, provodeći nas, ujedno, kroz prostore koje je najčešće
pohodio: bile to gostionice, bordeli ili smirujući pejzaži uz vodu.
Među
protagonistima ćete prepoznati brojna poznata lica, uglavnom televizijskih
glumaca. Cenjeni i popularni zbog svojih dosadašnjih uloga (npr, mlada Irkinja
Serše Ronan jedna je od zasigurno najtalentovanijih novih filmskih zvezda;
Džeroma Flina smo zavoleli u Igri
prestola i Trbosekovoj ulici;
Mekrorijeva oduševljava u Birmingemskoj bandi,
dok je tandem Tarner-Tomlinson svetsku slavu stekao kroz seriju Poldark), ni ovoga puta nisu izneverili.
Gluma je uverljiva i zbog toga, nakon početnog prilagođavanja na novi oblik
pokretnih slika, veoma brzo dopuštamo da nas radnja ponese i dalje teče lako, gotovo
neosetno. Zajedno sa Rolanom, svim čulima smo angažovani na pronicanju u tajnu
jednog života i smrti.
Dve
su zadivljujuće komponente filma: boje i
muzika. U prvom slučaju, dominiraju,
naravno, žuta i plava – čak i na Armanovoj odeći. To su bile Vinsentove boje
nebeskog svoda, suncokreta, žitnih polja i arlezijanske sunčanice, pa pulsiraju
i živahno se razlivaju pred našim očima. Sa druge strane, sećanja su isključivo
crno-bela, što retrospektivi daje mračne odlike preludijuma za tragediju, ali i
veći stepen realističnosti. Druga, zvukovna strana filma ogleda se u, od
početka prelepoj muzičkoj podlozi – za koju se pobrinuo Klint Mansel, da bi sve zatvorila pesma kojoj će biti posvećen
tekst u sredu.
Pri
samom kraju, dok Arman prolazi pored radnika, prepoznaćemo prizor „Crvenih
vinograda“, baš kao i noćnog „Zvezdanog neba“ kada kasnije, kod kuće,bude razgovarao
sa ocem. Kroz čitav film, „razbacani“ su signali koje sa radošću prepoznajemo,
ne zaboravljajući zbog čega (koga) se, zapravo, sve to odigrava. Vinsentovo
prisustvo je najizraženije kroz trag koji je ostavio u životima svojih
poznanika, dok govore o njemu sa iskrenim žaljenjem i uvažavanjem. Na planu
današnjice, važi nešto veoma slično: film predstavlja omaž, naklon, molbu za
oproštaj.
Praćen nepravičnim osudama i nerazumevanjem, slikar na kraju ipak
dobija ispunjenje želje da utiče na ljude snagom svog doživljaja sveta. Zato je
više nego znakovita završna scena, u kojoj ga vidimo najpre okrenutog leđima
(kao da napušta kadar), da bi ubrzo seo licem prema kameri, spreman za
portretisanje. Umetnik, dakle, nije otišao – naprotiv, (kako bi Marina
Abramović rekla) veoma je prisutan.
Stoga sasvim ispravno deluje stavljanje znaka jednakosti između dva naslovna
pojma: Loving = Vincent.