субота, 25. август 2018.

Subota sa knjigom: Ekranizacije – „Empire of the sun“ (1987)

piše: Isidora Đolović

Besmisao rata najbolje se da sagledati očima onih koji su za njega najmanje odgovorni, nevoljni učesnici surovih, izokrenutih „igara“, bespomoćni i nezatrovani morbidnom „logikom“ opravdavanja svih zala koja je čovek u stanju da učini svom bližnjem. Posmatran pogledom deteta, koje pred tako direktnim, surovim prizorom neminovno gubi urođenu bezazlenost, zbunjeno se kolebajući između prirodnog nagona ka ugledanju na odrasle i suštinskog neslaganja sa njihovim kršenjem svih onih načela koja nam vaspitanjem usađuju, svaki sukob gubi i poslednju eventualnu mogućnost „zdravorazumske“ odbrane. Na detinjem iskustvu Dž. G. Balarda, sticanom tokom japanske okupacije Šangaja i boravka u Civilnom sabirnom centru Lunghui, zasniva se njegov roman „Carstvo sunca“ (Empire of the Sun, 1984; „Znanje Zagreb“, 1987/ „Čarobna knjiga“, 2013). Obuhvata vreme između 1941. i 1945. godine, tačnije, od napada na Perl Harbor do nešto posle bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki.
Džejmi, odnosno Džim (ime koje će odabrati za drugu, prinudno samotničku fazu života i preranog odrastanja) Grejem, jedanaestogodišnji dečak, živi u Šangaju. Sin je britanskog vlasnika fabrike tekstila, jednog od imućnijih industrijalaca stacioniranih u kolonijama. Odrastajući u predgrađu namenjenom porodicama ovih poslovnih ljudi, najviše voli da istražuje  „zabranjeni“ svet izvan svog kruga, krećući se kroz šarenilo naroda i rasa na bučnim ulicama. Njegovu svakodnevnicu ispunjavaju mimoilaženja sa pripadnicima japanske vojske, prosjacima, slugama, Zapadnjacima; obavezno odlaženje na projekcije propagandnih filmova kao izveštaja o ratu (koji još nije direktno zahvatio njihovo područje); zabave pod maskama u vilama očevih prijatelja i kolega; a naročito apsolutna opčinjenost avijacijom i oružjem. Džim je radoznalo dete, bez jasno definisanog osećanja nacionalne pripadnosti (usleg čega mu je privrženost Englezima potanka) ili klasne izdvojenosti, pa mu vozač Jang često biva podjednako dobar drug kao i deca iz Katedralne škole koju pohađa. U očima dečaka, realnost se neobično prepliće sa igrom (npr, kada zabasa do napuštenog aerodroma Hangdžau, svega par godina ranije poprišta oružanog okršaja), pri čemu je njegova mašta izrazito jaka, što će usloviti da na specifičan način, gotovo nesvestan prave opasnosti, doživi sve bliže izbijanje rata. Oblikovaće mu, sve to, ne samo pogled na zbivanja nakon bombardovanja Perl Harbora, već i kasnije dovitljive poteze u borbi za preživljavanje. 
Nakon prvog većeg japanskog napada, prilikom kojeg ga metež na ulici razdvaja od roditelja, Džim postaje begunac iz bolnice, privremeno siroče i skitnica. Svoju i susedne kuće u Međunarodnom naselju zatiče ispreturane i napuštene, pa najpre boravi u praznim stanovima, vrebajući priliku za predaju Japancima. Taj potez, naime, smatra neophodnim kako bi pronašao svoje, ali će se ispostaviti da je dospeti u logor za internirce znatno teži poduhvat nego što se čini. U međuvremenu, Džim na biciklu jezdi ulicama opustelog, polumrtvog grada, spava u taksiju u lučkom delu naselja, muče ga hronična glad i uznemirujuća samoća. Beda, leševi, posledice razaranja na koje svuda nailazi, prikazani su  korišćenjem tehnike oneobičavanja, pa tako prelomljeni kroz detinju vizuru gube nešto od svoje pune surovosti.


Sjećao se zabave kod dr Lokvuda u Hungdžauu i kineskih mađioničara, koji su se preobražavali u ptice. Ali, bombardovanje „Burnice“, tenk koji je zdrobio Pakard, golemi topovi na „Idzumu“ – to je pripadalo carstvu fikcije. Samo što nije očekivao da Jang ušeta u odjel i objavi mu da su dio epa u tehnikoloru, koji se snima u šangajskim filmskim studijima.


Pa, ipak, nedvojbenu, zbiljsku sliku činila je muljevita obala na koju je otac pomogao izvući mornare i na kojoj su sjedili punih šest sati kraj tijela mrtvog podoficira. Činilo se da su sami Japanci bili iznenađeni brzinom vlastita napada, te da su morali čekati prije nego što  potpuno shvate razmjere pobjede. U roku od nekoliko sati nakon Perl Harbora, japanska vojska koja je opsjela Šangaj, zauzela je Međunarodnu naseobinu. Marinci koji su osvojili „Brazdu“ i zaposjednuli Kej slavili su pobjedu paradirajući u velikom broju ispred hotela i obalnih kuća. 
(str. 49)
Džima će uskoro „usvojiti“ bivši američki mornari, sada šverceri i podvodači Frenk i Bejsi. Poput Pinokiovih pokvarenih „mentora“, u nekoliko navrata pokušavaju ga prodaju, što im ne polazi za rukom – delimično zbog dečakove mršavosti i bolešljivog izgleda, a većim delom njegovog lukavstva i neuništive vere u ono preostalo zrno dobrote koje baš svaki čovek poseduje. Zato se, ni na jednoj etapi svog puta, Džim neće sasvim otuđiti od ljudi i pokušaja da dopre do njih. Dospeva u zatočenički centar, gde uz zaraze malarije i dizenterije, borbe i manipulacije oko svake skromne porcije, svedočimo i Džimovoj rastućoj naklonosti prema japanskoj vojsci. Ona je samo na prvi pogled neobična, dok ne shvatimo kako dečak neprijatelje doživljava kao najpouzdaniji put do roditelja. Susret i spajanje sa poznatim postaće cilj kome stremi svakom mišlju i postupkom, dok nagon za opstajanjem, paradoksalno, svoje ishodište nalazi u prebacivanju u logor.

Druga celina romana upravo se time i bavi, „preletevši“ tri godine od Džimovog dolaska u Lunghui. Sada već tinejdžer, priznaje kako su mu se majčin i očev lik od nekog vremena zamaglili u sećanju, ali je pokretačka snaga ostala ista. Išžezla je detinja bezazlenost, potisnuta vrstom emocionalne distance u odnosu na smrt, stradanja, prizore krvoprolića. Život iza bodljikave žice postao je jedina realnost, dok sapatništvo sa zemljacima ne samo što ih nije istinski zbližilo, već se upoznavanje ljudske pokvarenosti (čak i unutar vanrednih okolnosti) razvilo do nepoverenja i odbojnosti. Dok traju vazdušni napadi, a prognoze savezničke pobede sve češće i glasnije dopiru do njih, Džim čak priželjkuje da ne budu istinite. Sam život u logoru ima svoje ustrojstvo i rutinu. Zarobljenici daju određenim delovima logora imena dalekih londonskih ulica, dečakova soba je pregradom odeljena od prinudnih „cimera“ - tročlane porodice Viktor, mentor i vaspitač mu postaje doktor Ransom, a najbliži drug redov Kimura. Usled mnogostruke lišenosti, kod svih jača uloga imaginacije; odnos prema nikad još viđenoj, dalekoj Britaniji postaje veoma zanimljiv, a zalihe novina „Reader's digest“ pružaju uvid u drugu, širu sliku rata. Džimova pubertetska čulnost, usmerena ka gospođi Viktor (jedinoj iole mlađoj ženi u okruženju), budi se i pored susetkine neskrivene netrpeljivosti. On od samog početka bez problema prihvata ulogu „potrčka“ odraslih, shvativši da će mu preduzimljivost uvek doneti najviše koristi. 

Treća celina knjige odnosi se na dešavanja neposredno po okončanju rata i atomskih napada. Ostavši među retkima koji su preživeli marš već sasvim iscrpljenih sapatnika, dečak mora da se suoči sa svetom izvan zarobljeništva. Nesvakidašnjost njegove pozicije ogleda se u činjenici da je logor posmatrao kao područje kakve-takve bezbednosti, a njegove jasne granice kao hijerarhiju i (trenutno) jedino uporište u životu. Zbog toga se, uplašen od nepoznanice mira koji sledi i rizika saznanja o sudbini svojih najbližih, brzo i lako uljuljkuje u iluziju idile na koju se dobro navikao, pa priželjkuje da se rat ne završi, ili barem da vrlo brzo „izbije neki novi“, kako ne bi bio primoran da napusti sigurnost Lunhuija!
Džim je istovremeno naivan, nezreo i egocentričan u skladu sa svojim uzrastom, a sa druge strane, bivajući svakodnevno izložen potresnim prizorima, preterano oguglao na njih, poput kakvog prekaljenog veterana. Važno je ukazati na pitanje posledica koje rat ostavlja na dečjoj psihi i duši, pre svega u vidu iskrivljene percepcije, izvesne stečene neosetljivosti, a najviše teškoća prilikom razlikovanja objektivne zbilje od ličnog (ne)razumevanja stvari. Na sličan način kao što razvija ambivalentni odnos prema, od svih toliko iščekivanoj, misiji spasavanja, Džim je u izvesnoj meri ravnodušan i u pogledu umiranja. Više puta će o sebi i okruženju, posebno koloni logoraša, razmišljati kao o „živim mrtvacima“. 

Jedna od najvažnijih epizoda tiče se susreta sa mladim kamikazom koji mu je pružio mango i nju će adaptacija, o kojoj pišem u nastavku, na izvrstan način obraditi. Simbolika sunca i svetlosti (uglavnom odbleska eksplozije) vezuje se za japansku snagu, privlačeći i ohrabrujući. Ona je upadljivi kontrast prljavštini i nemaru odraslih koji na svakom koraku okružuju našeg junaka. 

Džim je bio grozničav, ali je ipak i dalje promatrao japanske avione. Zvuk avionskih motora razbistrio mu je um. Kad god bi osjetio da gubi odvažnost ili da počinje žaliti samoga sebe, pomislio bi na srebrne zrakoplove koje je vidio u zatočeničkom centru. (str. 145)

Čertvrta, epiloška celina romana izgleda (samo prividno) kao replika početka: u bioskopskim salama, Džim gleda dokumentarne filmove u slavu upravo okončanog rata, dok iščekuje odlazak sa roditeljima u Englesku. Time je iscrtan (sunčev?) krug, ali svest o svemu onome u međuvremenu razbija iluziju nanovo uspostavljenog sklada i filmska verzija će, odabirom rešenja za završnicu, veoma dobro istaći njenu važnost. Istoimena ekranizacija, „Empire of the Sun“, snimljena je 1987, svega par godina po objavljivanju proznog uzora. Uglavnom opisivana kao „epski coming-of-age ratni film”, realizovana je u distribuciji „Warner Bros“-a, pod rediteljskom palicom Stivena Spilberga, dok je scenario prilagodio Tom Stopard. Glavna uloga poverena je, danas velikoj filmskoj zvezdi, tada dvanaestogodišnjem Kristijanu Bejlu – koga je izabrao sam Balard, pošto ga je podsetio na njega u tom uzrastu. Ostvarenje je steklo mnoštvo nominacija, između ostalog za Oskara i Zlatni globus, pa iako nije bilo naročito uspešno u komercijalnom pogledu, od strane kritičara je dobro prihvaćeno i ocenjeno. 
Autori su se opredelili za narativni početak, kao uobičajeno upoznavanje sa situacijom, u ovom slučaju položajem Britanaca u kolonijama uoči rata. Uvodni kadar donosi prizor mutne vode na kojoj plove tradicionalni kineski venci i mrtvački sanduci, značajan i često prisutan motiv u romanu. Zastava koja se vijori načas zaklanja pogled na dokove i grad, čiju su infrastrukturu najvećim delom podigli Britanci. Sledećim prizorom se premeštamo do crkvenog hora u kome peva dečak Džim. Sakralna i klasična muzika su, inače, među najvažnijim konstitutivnim elementima kvaliteta ovog filma, a za saundtrek je bio zadužen Džon Vilijams. Anđeoski glas malog protagoniste sugeriše nevinost koju će rat odneti. Džimu pažnja luta, dok ga, kao i ostalu decu, strpljivo čekaju dadilja (u knjizi izbeglica Jevrejka, a ovde Kineskinja) i napolju parkiran luksuzni automobil. Svi ti detalji, uklopljeni u širu sliku raskošnog doma – prelepe kolonijalne vile, gde elegantna majka svira klavir, a otac u vrtu, kraj bazena, igra golf, te konstatacija da „Kina nije naš rat“ i detetova euforija pred punim frižiderom, bitni su zbog kasnijeg preokreta. Uz to, odmah je naglašeno Džimovo oduševljavanje maketama aviona, kao i samim fenomenom letenja, što čak dovodi u vezu i sa pitanjem Boga.

Epizoda odlaska na kostimiranu zabavu kod doktora Lokvuda, preuzeta je u celini, uključujući maske roditelja (gusar i Pjero) i Džima (Sinbad). Prvo će, na izlazu iz dvorišta, ugledati prosjaka, da bi se potom kroz staklo automobila pred dečakovim očima otvarao šaroliki, od njegovog tako drugačiji životni prostor: tržnice, klubovi, misionari, makroi....Kontrast ova dva susedna, a ipak nespojiva sveta, vrhuni na kontrolnoj rampi, gde vojska potiskuje siromašnu rulju dok prolaze crna vozila kolonijalnih bogataša. Lepota filma ispoljava se na nekoliko planova: kroz krupne kadrove (masovne scene, ulični neredi, panika), pojedinačne „isečke“ (maskirani dečak pred ratničkim odredom; njegova školska uniforma upadljive bordo boje usred sivog ljudskog talasa), kolorit i divnu muzičku podlogu.


Vodilo se računa o odgovarajućoj kontekstualizaciji kroz detalje, pa će tako otisci stopa na podu majčine rasturene sobe, u romanu opisani kao bizarni plesni koraci, poslužiti dečaku da rekonstruiše hapšenje. Isprva će on živeti san svakog deteta – radeći šta mu je volja, od prežderavanja zabranjenim slatkišima iz skupih bombonjera, vožnje bicikla po dnevnoj sobi konfiskovane kuće, igranja očevom lulom, do tumaranja kroz presušeni bazen. Tek kada iscrpi poslednje zalihe hrane, počinje istinsko očajanje i radnja se silom prilika seli na ulice. Tu ga, između ostalog, dočekuje ogroman plakat za film „Prohujalo sa vihorom“, na fasadi jedne zgrade.

Sledi prava epizoda u stilu „Olivera Tvista“, kada dečak bude upoznao Frenka i Bejsija, nastanjene u jednoj brodskoj olupini. Bejsiju (Džon Malkovič) u početku lice stalno pokrivaju velike, pilotske naočare za sunce i natučeni kačket; dva švercera ismevaju „štićenikov“ književni način izražavanja i manire, dok Džim prihvata pravila jer zna da sam nikada neće preživeti, ako se pametno ne služi domišljatošću. Tako će im davati informacije o mestima gde je moguće doći do pljačkaškog plena, a kada ih budu uhapsili i sproveli u zatvor, pokušavaće da se zbliži sa čuvarima-vozačima zahvaljujući dobrom poznavanju mape grada. I u logoru, dok Bejsi brzo postaje neka vrsta „mafijaškog bosa“, dečak na svoj način pronalazi mesto među novim saborcima. Uz Bejsija, druga mentorska figura mu postaje doktor Roulins (Najdžel Hejvers) i to će biti dve potpuno suprotstavljene, a podjednako važne osobe u njegovom životu. Roulins ga uči latinski, svakoga dana poneku novu reč (naročito je simptomatičan izraz pragmatično), ali značaj uspostavljanja komunikacije sa svima približava ga naredniku Nagati i bračnom paru sa kojim deli sobu. Izmene postoje, ali nisu posebno upadljive, npr. Viktorovi iz romana se ovde prezivaju Vinsent i nemaju bolešljivog sinčića, ali uticaj gđe Vinsent (Miranda Ričardson) biće jednak onom koji vrši njen književni pandan. Takođe, motiv fotografije isečene iz novina, koja prikazuje roditelje dok smeštaju decu na spavanje, pandan je onoj iz knjige (na kojoj je par koji pozira ispred Bakingemske palate): vrši funkciju zamene, ali i podsetnika na oca i majku.
Imovina donosi prestiž, pa će tako mogućnost trampe ili prodaje različitih predmeta uzdići Bejsija među zatvorenicima, a svaki uspešno obavljen podvig u njegovoj službi podrazumeva nagradu i za dečaka. Džim balansira između američkog dela logora (gde su Frenk i Bejsi, uz nekolicinu svojih „zaposlenika“ – među njima ćemo prepoznati i mladog Bena Stilera) i britanskog krila (doktor i Vinsentovi). Posebno je za pohvalu razrada simboličnih scena, uz jasne i čiste slike. Primer su prizori životinjske borbe za hranu ili  kamikaza u sutonu, koje Džim posmatra sa druge strane žice, salutirajući uz pesmu. 
Pitanje koje se nedvosmisleno stavlja u prvi plan glasi: kako odrasti, a sačuvati ljudskost u surovim uslovima? Nekoliko je vrhunskih pokušaja da se isprovocira razmišljanje o odgovoru. Kratak dijalog, u kome doktor podseća Džima:“Zapamti da si Britanac“, na šta mu dete odgovara:“Nikad nisam bio tamo“ ukazuje na odnos prema domovini i pripadnosti udaljenom zavičaju. Stadion na kome će se zaustaviti povorka logoraša, vizuelno je namerno osmišljen  kao groblje odbačenog luksuza, tj. otpad imovine iz kuća kolonista. Mrtvo telo žene tu nalikuje mermernoj statui, a bela svetlost, odblesak atomske bombe, rušenje je kolektivnog sna o ostvarenju carstva sunca. Samu atomsku bombu, Džim pokušava da opiše rečima „kao da Bog fotografiše“, istovremeno se nevino zapitavši kako Tvorac uopšte gleda na sve te užase “dole”.

Suočen sa sveprisutnošću smrti, Džim postepeno razvija pravu opsesiju vaskrsavanjem, ispoljavanu kroz potresnu upornost deteta da prevaziđe i nemoguće prepreke. Scena sa mladim japanskim pilotom (i samim gotovo dečakom) koji mu pruža mango, svedoči o univerzalnom govoru prijateljstva koji prevazilazi jezičko nerazumevanje, sve dok se ne umešaju odrasli. Njihov govor nasilja sve kvari, vodeći do nesporazuma koji je uvek koban. Upravo ta, krajnja epizoda, u kojoj sudeluju Japanac, Džim i Bejsi, iznosi na videlo čitavu oprečnost životnih lekcija dobijenih od „saveznika“ i „neprijatelja“. Mali junak će, u jednom trenutku, baciti Bejsiju u lice istinu – jedino što ga je naučio jeste „da bi ljudi sve učinili za krompir“, prečesto znajući da budu nezreliji, a podmukliji nego deca u (opasnoj) igri.
Ne samo stanje svesti, već i izgled dečaka, menja se srazmerno uslovima, kroz logorske godine. Tako Džim nosi staru pilotsku jaknu, prevelike (tuđe) cipele, metalne vojne pločice oko vrata, dok mu je kosa podšišana, posvetlela i isušena od sunca. Izvanrednu fizičku transformaciju, do kraja uverljivu, zaokružuje to što ga čak ni roditelji, u završnoj scenu, neko vreme ne prepoznaju. 

„Carstvo sunca“ je, poput mnogo kasnijeg Spilbergovog filma „Ratni konj“, veoma dobro, mada pomalo razvučeno ostvarenje (traje oko dva ipo sata). Vizuelno besprekorno, sa dobro uklopljenom zvukovnom podlogom, predstavlja veoma vernu ekranizaciju Balardovog književnog dela. Nekoliko izmena nije bitno naškodilo konačnom rezultatu. Naročito je uspela epiloška scena ponovnog susreta Grejemovih, sa fokusom na dečakovim očima koje odražavaju celinu pretrpljenih strahova, bola i korenitih promena; dok su najbolje glumačke performanse pružili uvek sjajni Malkovič i neodoljivi, već tada perspektivni Bejl.