Primetila
sam da je rubrika Sedam filmskih dana
(link ka svim izdanjima OVDE) prošle
godine izazvala pozitivne reakcije i uvek zanimljive komentare.
S obzirom da je opisala svoj sezonski krug, ona se (nažalost) neće ponavljati,
ali kako mi je pisanje mini-preporuka (ni uz najveću hrabrost ih ne mogu
nazvati „recenzijama“!) za filmove postalo baš zabavno i srcu drago,
pronalaziću načine da i dalje bude zastupljeno na blogu. Ovoga puta, zamislila
sam nešto što bi predstavljalo tri kraća osvrta „spakovana“ u jedan tekst, sa
ostvarenjima povezanim po nekoj tematsko-žanrovskoj srodnosti. Predstavljam vam
francuske filmove (jer, ipak je i dalje u toku mesec frankofilije) koji su mi u proteklom periodu izmamili mnogo
osmeha. Nadam se da ćete pronaći barem jedan po svojoj meri.
1. “Babysitting” (2014)
Frank
Amori radi na recepciji izdavačke kuće “Shaudel”, upravo puni trideset godina,
a kao strip-crtač, dobar deo života sanja o dobijanju šanse da se dokaže u
željenoj struci. Direktor će mu napokon zakazati razgovor, ali, pre toga nametnuti
jedan gotovo inicijacijski zadatak. Jer, uvek zauzeti (i prilično neotesani)
Mark Šodel i njegova supruga Kler iste večeri imaju obavezu da se pojave na
važnom prijemu povodom dodele nagrada, ali im je dadilja iznenada otkazala
termin. Zato šef dobija ideju da tog finog, mirnog mladića (kome, istina,
nikako da potrefi ime!) angažuje da im pričuva sina, Remija. Desetogodišnjak
je, očekivano, bogato i zanemarivano, pa otuda veoma drsko dete, čije
poznanstvo sa Frankom počinje da ne može biti gore. Ujutru će policija
obavestiti njegove roditelje kako je kuća u haosu, a Remija i Franka ni od
korova...
Srećom,
ostala je kamera, kojom su „dadiljini“ najbolji prijatelji, Sam i Aleks,
zabeležili brojne komične situacije od prethodne noći. Naime, banuvši mu
nenajavljeni „na (tuđu) gajbu“, dovode društvo i još mnogo nepoznatog sveta,
rešeni da ipak održe ranije planiranu rođendansku proslavu. Zatečeni Frank sve
vreme pokušava da obuzda sled događaja, koji se sve više opiru kontroli. Biće
tu vremena za dolazak i performans striptizete, ubistvo starog porodičnog
papagaja retke vrste, pretvaranje kućerine sa bazenom u ogromnu diskoteku, sve
do Remijevog bekstva u obližnji luna-park. Potera za klincem, koju preduzimaju
tri prijatelja, Frankova simpatija Sonja i njen smešni rođak Ernest, dovodi do
još više urnebesnih doživljaja. Gledajući snimak, poslodavci (između
višestrukih, manjih nervnih slomova!) uviđaju propuste koje su činili kao
roditelji. Frank, opet, konačno dobija priliku da izađe iz svoje neprimetnosti,
toliko uznapredovale da ga većina oslovljava pogrešno (Fransoa, Silvan...samo
ne njegovim imenom!), dok se Sonja uopšte i ne seća žurke na kojoj su se lani (navodno)
smuvali.
Simpatičan
film nimalo ne zaostaje za američkim (holivudskim) smehotresnim pričama, ali bez, tamo neizbežnih, vulgarnosti i pribegavanja
jeftinom hunoru. Ovde je sve iskrenije, sa više mere i ukusa, pa ipak ne manje
komično. Sjajno za razbibrigu, a upravo sam saznala da postoji i nastavak.
Ocena: 3,5/5
2. “Qu’est-ce qu’on a fait a bon
Dieu?” (2014)
“Šta smo Bogu zgrešili?”
domaći je prevod naslova francuske komedije
koja se na, iako ne naročito originalan, ali zato izrazito šarmantan,
opuštajući način, pozabavila (gorućim) pitanjima netrpeljivosti, rasizma, ali i
globalizacije, otuđenja...U šinonskoj opštini, bračni par Vernej tri godine
zaredom udaje svoje kćeri: najpre Izabel za muslimana Rašida, onda Odil za
Davida – Jevrejina, pa Segolen za Čaoa, koji je Kinez. Do kraja treće proslave,
ponosnim roditeljima se izgubio osmeh sa lica, usled tako različitih običaja
nove rodbine, ali i podrugljivih nadimaka koje im prišiva okolina, poput United colors of Benetton ili
zapitkivanja „da nisu možda komunisti?“ Istina je da su Mari i Klod tipičan par
iz francuske (uopšte, zapadnoevropske) „srednje više klase“, veran tradiciji,
on degolovštini, a ona katolicizmu.
Odškolovavši decu u prestonici, nadali su se mirnim poznim godinama. Međutim,
nova struktura porodice ih svakodnevno suočava sa čudnim, komičnim, ali i dosta
neprijatnim situacijama: od obrezivanja prvog, jevrejskog, preko imenovanja arapskog
unučeta, dok se i sami zetovi međusobno često i mnogo prepucavaju. Stav
prosečnog Francuza starije generacije prema imigrantima, način na koji
provincijalci doživljavaju Pariz, sve to reprezentuje Klod (koga igra odlični
Kristijan Klavije). Jesu li Jevreji stvarno vešti trgovci (i zubari), Arapi
lopovi, a Kinezi bezosećajni ignoranti lišeni smisla za humor? Da li je
efikasnije sredstvo samoodbrane krav maga ili karate? Kako katolici
objašnjavaju unucima smisao Božića, ako im vere očeva tvrde da je Isus bio
„samo prorok“ – i je li to što zetovi prisustvuju ponoćnoj misi i napamet znaju
„Marseljezu“ pokušaj podilaženja ili ismevanje stereotipizacije?
Tek
što se porodica, okupljena za praznike, nekako bude uskladila i pronašla
kompromis (pri čemu se naročito Mari trudi da izađe u susret svakome od njih,
pa makar to značilo i nabavku tri različite vrste ćurke, uz izbegavanje tzv. osetljivih tema kao što su „Izrael,
Dalaj Lama i burka“), stiže novi šok. Naime, najmlađa kći Lora, kojoj su se brižni
roditelji već nameračili da pronađu muža, „čistokrvnog Francuza“ – za utehu i
spasavanje porodične časti, saopštiće im da se verila. Ono što im tek predstoji
da saznaju jeste da je njen izabranik, Šarl Kofi, katolik, komičar i – crnac.
Njegovi roditelji u Africi takođe su nezadovoljni sinovljevim izborom, pa imaju
sopstvene uslove, dok je glava porodice još veći rasista i rob predrasuda nego
Klod!
Pored
svih mogućih (i nemogućih) klišea koji prate svaku od prisutnih društvenih
grupa, videćemo i satiru na račun modernog sveštenstva (crkvenjak u
ispovedaonici tipka na „smartfonu“), depresivnih žena u menopauzi, histeričnih
umetnica, određenih zanimanja (jedan zet je sudija, drugi preduzetnik, a treći
bankar). Otprilike sve što bi inače delovalo kao najteža diskriminacija, ovde zaista
dobro funkcioniše, zahvaljujući odličnoj glumi, dinamičnoj i ni na trenutak
dosadnoj radnji, kao i konačnoj poruci da je mogućnost suživota uvek
dostupna. Ocena: 4/5
3.
“Intouchables” (2011)
Na
nagovor brata, pogledala sam film „Nedodirljivi“.
Kada od osvedočenog filmofila, koji praktično nema šta nije odgledao, dobijete
preporuku sa prilično izričitim:“Obavezno!“, a uz to je IMdB ocenio dosta
visoko (8,5), dvoumljenja nema čak i za dežurnog sumnjičavca poput mene.
Oduševljeno mogu potvrditi kako dugo nisam otkrila ništa relativno novije
ovakvog kvaliteta. A radnja (zasnovana na istinitoj priči) kao da ne može biti
jednostavnija. (I)Dris je mladić iz pariskog geta, koji zbog programa socijalne
pomoći nezaposlenima (uz to i pripadnicima ugroženih, manjinskih članova
društva) mora da prikupi izvestan broj potpisa kako bi ostao na evidenciji. Bez
ikakve namere da se tu zaista zaposli, javlja se na oglas bogatog
kvadriplegičara Filipa, koji upravo traži pomoć, neku vrstu negovatelja.
Uostalom, pored toliko kandidata sa pravim bolničarskim iskustvom i
besprekornim kvalifikacijama, Dris deluje kao da tu nema šta da traži.
Nestrpljiv je, bučan, bez poštovanja ili dlake
na jeziku, ali ga poslodavac ipak uzima na probni rad od mesec dana.
Nakon
nesreće paralizovan od vrata nadole, ovaj čovek godinama tuguje za pokojnom
suprugom, održava platonsku vezu putem prepiske sa ženom iz drugog grada i mada
još voli život, usled hendikepiranosti se ustručava i plaši da mu se potpuno
vrati. Dris je, sa druge strane, tipičan predstavnik margine: živi u malom
stanu, sa brojnim rođacima (kao dete, iz Senegala su ga doveli i usvojili stric
i strina), a nedavno je i odslužio zatvorsku kaznu zbog krađe. Jedino što želi
je bekstvo iz te nemaštine i skučenosti, pa će mu tako izvor najvećeg
oduševljenja u novom smeštaju biti – čista, sopstvena kada! I pored početnog
otpora, uskoro će sa svojim „šefom“ razviti pravo prijateljstvo. Oba čoveka,
različita da različitiji ne mogu biti, brzo otkrivaju kako ne mogu jedan bez
drugoga i razmenjuju važne životne lekcije, savete, ohrabrenja. Uprkos
(odlično, a opet nenapadno podvučenim) klasnim, karakternim, socijalnim i
kulturološkim razlikama, Filip od početka veruje u ispravnost svog neobičnog
izbora. Uz prvobitni otpor i mnoge komične greške, Dris mu vremenom postaje
nezamenljiva podrška.
Film
je ozbiljan, a topao, sa mnogo dobrog humora i situacija koje nose mogućnost
buđenja saosećanja. To su, pre svega, Drisove
početničke greške (pranje kose penom za brijanje) ili komična prepucavanja
(recimo, oko muzičkog ukusa: klasika koju preferira Filip naspram „Cool and the Gang“), otkrivanje sopstvenog slikarskog izraza, neumorni pokušaji da „smuva“
Filipovu zgodnu sekretaricu. Ali, videćemo i brigu ispoljavanu za mlađeg brata
od strica, koji je zastranio u pogrešno društvo, ili podsticanje Filipa da
napravi neposredni korak u komunikaciji sa prijateljicom, te intervencije pri
njegovim nesuglasicama sa buntovnom kćerkom-tinejdžerkom Elizom. Prepoznaćete
nešto od atmosfere čuvenog filma „Miris žene“, ceniti dobar scenario i sjajnu
glumu, a sigurno dugo pamtiti inspirativnu priču. Ovo je upečatljivo
ostvarenje, uz koje se često, naglas smeje, ali i razvija duboko razumevanje
ljudi, sa verom u snagu prijateljstva koje suštinski ne poznaje razlike.
Ocena:
5/5