субота, 7. јул 2018.

Subota sa knjigom: Štivo za leto

preporučuje: Isidora Đolović

Stiglo je žarko leto i zasigurno će mnogi od vas, u nekom trenutku, imati na raspolaganju određeno slobodno vreme, bio to raspust, godišnji odmor ili naprosto večernji predah na terasi, posle celodnevne gužve. Malo je proverenijih pratilaca na putovanjima ili boljeg društva u satima opuštanja, nego što je to knjiga. Kako nas ne bi grizla savest što smo, možda, previše „pustili mozak na ispašu“, uvek postoji rešenje u vidu dobro odabranog štiva. Sledi nekoliko predloga iz različitih žanrova, ali sa par primetnih srodnih karakteristika. Sva pozivaju na putovanje – geografsko (uglavnom ka egzotičnom jugoistoku ili po zemljama Komonvelta) i iskustveno, na kome nećete biti usamljeni, a istovremeno imate priliku za misaono sagledanje sebe u odnosu na društvo, zahvaljujući raznovrsnim psihološkim profilima likova. Očekuju vas i mnoge stranice ispunjene slikovitim, majstorskim opisima, dinamičnim tokovima radnje, inspirativnim razgovorima. Za svačiji ukus, nadam se, naći će se ponešto.

Dok pakujete kofere ili rančeve za odlazak na more, u posetu rodbini sa sela, odsustvo od deset, sedam dana ili tek vikend u prirodi, ne zaboravite da ostavite mesto na vrhu prtljaga za barem jednu knjigu. Sigurno će se pronaći vreme koje bi joj posvetili. Uglavnom vlada mišljenje da se po vrućinama konzumira lakša hrana, pa i slična takva literatura, ali po pitanju knjiga ovo zaista ne mora biti pravilo. Zapravo, možda je višak slobodnih dana odlična prilika da se konačno posvetite nekom „gabaritnijem“ delu ili čak serijalu iz više nastavaka, koje pod različitim izgovorima tako dugo odlažete. Znam da je sa mnom isti slučaj! Na mnoge gigantske čitalačke poduhvate odvažim se upravo u ovo doba godine. Za još preporuka, bacite pogled na LETNJI KNJIŠKI UPITNIK.

Uz svaku od ovih knjiga, lutaćete nepoznatim krajevima sveta, posmatrati horizont u sumrak, udisati morski vazduh dok se budi jutro, kožu će vam „oprljiti“ mediteransko sunce, u nozdrve se uvući teški mirisi zapare na ulicama istočnih metropola. Saputnici će vam biti neki neobični, setni, lukavi, nezaboravni ljudi. A vreme će prolaziti neprimetno prebrzo.


5. „Dobar dan, tugo“ – Fransoaz Sagan (Bonjour, Tristesse“, 1954)
U jednoj reči: melanholija.
Za koga: sve mlade i zbunjene.

Sesil ima sedamnaest godina, popravni ispit iz filozofije „na vratu“ i dvomesečni odmor pred sobom, koji provodi u iznajmljenoj vili na Azurnoj obali, sa ocem i njegovom najnovijom devojkom. Udovac Rejmon, hedonista i dobrodržeći četrdesetogodišnjak, svoju nonšalanciju u pristupu svakodnevnici uspešno je preneo na kćer. Tipična adolescentkinja iz pariske više klase, razmažena je, egocentrična i napadno rešena da deluje „intelektualno stasalo“. Dane provodi u sunčanju i plivanju, podrugljivo razmišljajući o očevoj „mondenki“ Elzi, flertujući sa studentom Sirilom. Sve će se promeniti kada u njihov život ponovo uđe An Larsen, dizajnerka i porodična prijateljica. Uspešna, samostalna, prefinjena i inteligentna, ova žena će probuditi ljubav u neozbiljnom Rejmonu, a kod Sesil mešavinu strahopoštovanja, divljenja i iracionalnog prkosa. Devojka počinje da strepi od naglog unošenja reda u njihov dotadašnji, boemski stil života, ali i od suočavanja sa sopstvenim sazrevanjem. Zbog toga će, nepromišljeno i obesno, donositi odluke koje i decenijama kasnije boje sećanja na to leto tmurnim, tužnim nijansama.

Kada je objavljeno, delo čiji naslov nosi parafrazu stiha Pola Elijara doživelo je veliki uspeh, a svoju mladu autorku učinilo književnim čudom. Pokrenulo je čitav niz imitacija, sličnih tema, veoma brzo i neminovno „izlizanih“ do klišea,  ali retko na nivou svežine laganog stila, te sasvim francuskog senzibiliteta koji nosi proza Saganove. Danas je „Dobar dan, tugo“ obavezna lektira za nežne duše, kao i sve željne podsećanja na osetljivo vreme formiranja ličnosti, proces složen od bezbroj grešaka i jedinstvenih prilika za samoposmatranje.


4. „Smrt na Nilu“ – Agata Kristi (Death on the Nile, 1937)
U jednoj reči: misterija.
Za koga: neumorne i radoznale.

Nadaleko čuveni detektiv Herkul Poaro ponadao se da će konačno uspeti da uživa u odmoru. Januarsku posetu Kairu i planirano krstarenje deltom Nila zakomplikovaće mu susret sa grupom naoko potpuno odvojenih i različitih ljudi, koje su staze takođe dovele u kolevku faraona. Tako će se oštroumni Belgijanac naći usred ljubavnog trougla koji čine bračni par Dojl – bogata naslednica Linet Ridžvej  i njen engleski suprug Sajmon, te bivša mu verenica (a Linetina prijateljica), s razlogom osvetoljubiva Žaklin de Belfort. Za mladu, zanosnu Linet zanimaju se gotovo svi ostali prisutni, a šaroliko društvo čine još njen staratelj iz Amerike – Endru Penington, spisateljica gđa Oterborn sa večito mrzovoljnom ćerkom Rozali, stara njujorška bogatašica Van Skajler i njene dve pratilje, majka i sin Alerton, mladi levičar Ferguson, italijanski arheolog Riketi, advokat Fentrop i doktor Besner. Dok parobrod „Karnak“ tiho klizi u suton, neopterećen balastom svih strasti, pohlepe, interesa i skrivenih namera putnika, sve to ne izmiče budnom oku našeg omiljenog „brkajlije“. Čuvene male sive ćelije biće valjano uposlene i na putovanju, a jedan od nenadmašnih klasika kriminalističke literature svaki put sa jednakom snagom vezuje pažnju čitaoca za inteligentno osmišljen zaplet.

Čitanje ovog romana ne samo što će vas zaokupiti na najbolji mogući način, uz izvanredno prenošenje do okruženja stalnog pustinjskog leta, nego i dokazati zašto Agata Kristi slovi za neprikosnovenu kraljicu krimića. Njen stil je besprekoran, dijalozi razvijeni i mudri, obrti postepeno, znalački izvedeni, dok galerija likova oduševljava razrađenošću svakog ponaosob.


3. „Putnik sa Cejlona“ – Majkl Ondatje (The Cat's table, 2011)
U jednoj reči: odrastanje.
Za koga: druželjubive i nostalgične.

Roman o kome sam već pisala OVDE. Nakon što je detinjstvo proveo u kolonijama, jedanaestogodišnji Majkl brodom kreće za Veliku Britaniju, gde ga čekaju majka i jedan sasvim drugačiji, novi svet. Tokom dugog putovanja, steći će velika prijateljstva, sklopiti nezaboravna poznanstva, prisustvovati čudnim scenama i učiti o zrelosti koja ga i samog „vreba“, već tu „iza ugla“. Prisustvo velikog broja međusobno različitih osoba na jednom mestu neizbežno vodi do uzbudljivih, tenzijama i uzburkanim emocijama krcatih prizora, pa će mali Majkl biti svedok kriminalnih, ljubavnih, pustolovnih događaja, a sve to, urezano u budnu svest dečaka, poslužiće mu za kasniju karijeru pisca.

Kao što sam u spomenutoj, opširnijoj recenziji primetila, radi se o knjizi kao stvorenoj za leto i putovanja, ali ni pri domaćim, statičnim okolnostima neće biti manje zanimljiva. Veoma dobro dočarava ambijent zbivanja, kretanje na talasima, okolne mirise, zvuke, stalna komešanja saputnika. Sa glavnim junakom ćete šetati palubom, zagledani u beskrajnu plavet što vas okružuje sa svih strana, ali i zadivljeni podjednako neiscrpnom inspirativnošću ljudi oko nas. Biće to i svojevrsni povratak sopstvenim uspomenama.


2. „Noć u Bombaju“ – Luis Bromfild (Night in Bombay, 1940)
U jednoj reči: egzotika.
Za koga: idealiste i pustolove.

Putevi nekoliko neobičnih lica ukrštaju se u bučnom, prljavom, prašinom i vrućinom ispunjenom Bombaju. Vilijam „Bil“ Venrajt u Indiju dolazi službeno, ispred kompanije svog oca i sa namerom da se napokon uozbilji. Slučajni saputnici i svakako nepoželjno društvo na parobrodu, postaju mu kockarka/prevarant gđa Trolop i stara „baronica”, zapravo podvodačica za lanac evropskih noćnih klubova. Istovremeno, slučaj u vozu spaja Karolu Almu (lepoticu i ženu za zabavu lokalnog džet-seta, koja mladost troši u alkoholu i provodu) sa misionarem Homerom Merilom, koji putuje u društvu desetogodišnjeg sina i njihovog starosedelačkog sluge. Po pristizanju u grad, budući da većina odseda u hotelu „Tadž Mahal“, dolaze u kontakt zahvaljujući spletu starih poznanstava, nezakonitih radnji, diplomatskih i emotivnih veza, dok svi do jednog tragaju za promenom...

Bromfild je (uz Kronina i Drajzera, npr.) jedan od onih pisaca čija ćete sabrana dela često ugledati na policama starijih kućnih bilioteka, ali ispostaviće se da ih malo ko čita. Nisam sigurna zašto je i kako do toga došlo - svakako je u pitanju nepravedan odnos prema autoru. Njegovi romani su, slično Konradovim ili Kiplingovim, radnjom uglavnom vezani za civilizacijski i teritorijalno udaljene predele. Donose mešavinu akcije, romanse i beleženja društvenih uslova (sa naglaskom na rasnim i staleškim nejednakostima), što čini više nego dovoljnu kombinaciju za jedno kvalitetno čitanje na odmoru.


1. „Aleksandrijski kvartet“ – Lorens Darel (The Alexandria Quartet, 1957-1960)
U jednoj reči: grandioznost.
Za koga: u svakom smislu izbirljive.

Da, to su oni veliki romani iz „Prosvetine“ legendarne biblioteke, koji u generaciji naših roditelja slove za kultne, a današnja publika ih nekako bojažljivo zaobilazi. Odakle početi, kako sažeti oduševljenje? Kroz četiri dela kao četiri perspektive, posmatramo grad, predočen živopisnim mozaikom sudbina jednako upečatljivih ličnosti iz pripovedačevog kruga. Darel je svaki od tomova svog veličanstvenog književnog poduhvata nazvao po jednom od junaka koji su obeležili taj segment priče: Justina, Baltazar, Mauntoliv i Klea. Aleksandriju uzdiže do „gradskog mikrokosmosa uskomešanog čovečanstva“, ilustrujući suptilne promene u ljudskom ponašanju, ponirući do nikad sasvim dostupnih dubina.

U simboličkoj perspektivi, četvorodelnu masku (kako je pisac zvao svoju romanesknu strukturu) predstavljaju trodimenzionalni prostor i vreme. Psihološki problemi junaka, filozofska razmatranja, deskripcije rituala i svetkovina, uokviruju središnji, najvažniji „istureni“ događaj: samoubistvo Persvordena, postavljeno na četiri različite motivacije i uzroka. Kroz prva dva i poslednji tom, vodič-narator je siromašni engleski pisac i nastavnik, Darli. Njegov prilično ograničeni ugao posmatranja smenjuju i dopunjuju delovi introspektivne konverzacije, izvodi iz dnevnika, pisama i beležaka ostalih protagonista i posmatrača. U trećem tomu se Darel okreće klasičnom sredstvu devetnaestovekovnog romana – nevidljivom, sveznajućem pripovedaču, uz uključivanje političkog zapleta.

Jedna lajtmotivska misao prožima sve: da su učesnici u radnji tek bespomoćne marionete velikog, pokvarenog grada i njegovih zaraznih strasti. Prožeti su frojdističkim i jungovskim kolektivno nesvesnim, što potkrepljuju jasne intertekstualne veze sa D.H.Lorensom i Henrijem Milerom. Važna je i poezija Konstantina Kavafija, starog pesnika grada, dok sama Aleksandrija, iz toma u tom, sve više preuzima ulogu živog aktera, bivajući uvek drugačije funkcionalno osvetljena. Pred nama se nalazi hronika jednog grada i njegovih stanovnika, svestrano istraživanje o savremenoj ljubavi, pripovest koja opija čulnošću i razigranošću. Pisac je voleo i slovima tako  divno ovekovečio Mediteran, pa obavezno potražite i njegov “Tamni lavirint”.