субота, 23. јун 2018.

Subota sa knjigom: “Sezona kostiju“

piše: Isidora Đolović

Godinama unazad, postoji formula koje se stvaraoci određenog žanra pridržavaju, pokušavajući da dosegnu ideal ispisan još na stranicama Orvelove „1984“. Glasi, otprilike, ovako: osmisliti što detaljnije i verodostojnije društvo, u realnosti nepostojeće - ali ne i nemoguće; staviti u središte nekoliko dovoljno zanimljivih likova - ali ne previše samosvojnih, kako bi okolnosti njihovog bivstvovanja ostale dovoljno upečatljive; sve to skrojiti u oblik napete, granično zastrašujuće, upozoravajuće radnje, a u novije vreme naročito prilagoditi adolescentskoj čitalačkoj grupi. U mnoštvu romana koji manje ili više koketiraju sa navedenim odlikama, postalo je teško izdvojiti nešto u znatnijoj meri odudarajuće od traženih klišea. Ipak, postoje knjige kojima to uspeva, uz neizbežne početničke trapavosti. Dobar primer je veoma ambiciozno osmišljen roman „Sezona kostiju“ (”Laguna”, 2015; orig. The bone season, 2013), mlade autorke (rođena 1991. godine) Samante Šenon, prvi od planiranih (čak!) sedam nastavaka.
izvor: delfi.rs

Pomalo konfuzan početak uvodi nas u složeni svet, gde junakinja-narator, Pejdž Mahoni, već tri godine (od svoje šesnaeste) radi za ilegalnu grupu, tzv. Sindikat, dejstvujući pod pseudonimom “Bleda sanjalica“. Predvođeni Džeks(on)om Holom, oni su vidovnjaci, društveno omrznuti i marginalizovani pojedinci sa natprirodnim sposobnostima, takođe najstrože zabranjenim. Svaka sumnja na posedovanje neke od sličnih veština, u Londonu budućnosti (preciznije, 2059. godini) tumači se kao veleizdaja. Zbog toga se ovi ljudi kriju, krećući se uglavnom noću i to ograničenim delovima grada, slobodnim od nadzora NPO-a (jedinica Noćnog pozorničkog odreda) i ostalih organa (represivne) vlasti Sciona. Svaki sindikat pod svojom upravom drži određenu teritoriju, na čelu ima gospodara, a između sebe se bore za prevlast nad „crnim tržištem“. Naročito su traženi šetači kroz snove, red kome pripada Pejdž, zahvaljujući retkom, ali i smrtonosnom umeću koje zbog svojih karakteristika, čak i unutar citadele, predstavlja pravi tabu. 

Dok u svetu "napolju" ljudi razvijaju zavisnost od vazduha, “prestupnici” jedni druge prepoznaju po auri. Opšteći sa duhovima koji lutaju etrom, viđajući mrtve, ulazeći u snove i umove, svi ti saborci ili protivnici raspoređeni su u šest kohorti, u okviru isto toliko sektora. Vidovnjaci, tj. neprirodni se međusobno razlikuju pripadnošću nekom od sedam redova, već prema stepenu veštine predviđanja. Osobe bez sličnih darova zovu „normalnima“ ili „amaurotičarima“, kakav je i otac glavne junakinje - Irac, naučnik koji nikako da prežali što se kćer, umesto perspektivne budućnosti koju nudi školovanje na univerzitetu, odlučila za konobarisanje. On živi van sektora, u samom gradu i  Pejdž od njega krije čime se bavi otkako je napustila školovanje, pobegavši da vodi samostalan život. Njena verzija za javnost glasi kako je zaposlena u jednom od barova sa kiseonikom.

Život se odvija u vrsti totalitarizma, pod strogom cenzurom. Saznajemo da je Engleska duže od 150 godina „kraljevstvo u embrionu“, još otkako je Edvard VII navodno „otvorio vrata epidemiji vidovnjaštva“. I najmanja sumnja na upotrebu čarolije ili paranormalno od tada je surovo proganjana, dok paranoja društva raste sa svakom decenijom. Za to vreme, jedino citadela pruža utočište metama podozrivih pogleda, primajući ih u svoje organizovano podzemlje kao poslednje uporište. Taj prostor je nezahvaćen apsolutnom kontrolom, pa se u njemu, primera radi, može pronaći zabranjena literatura („Frankenštajn“) ili muzika (Sinatra!), inače nemilosrdno proterivana čak i zbog jedne jedine reči, dovoljne da, makar metaforički, podseti na vidovnjaštvo.

Zaputivši se da provede vikend sa ocem, Pejdž će te večeri u gradskom prevozu, braneći sebe i jednog medijuma, usmrtiti jednog, a u ludilo poslati drugog potčuvara. Mada uspeva da se domogne očevog stana, u noćnoj raciji ipak biva uhapšena. Potom je sprovode u kaznenu koloniju Šeol I, gde će je zatvoriti sa različitim „kolegama“. Svako od prisutnih poseduje drugačiji i potencijalno veoma razoran dar, iako se tu obično nađe i poneki, greškom privedeni normalac. Pored Pejdž, tu su Džulijan, Karl, Tilda, Ajvi, mali Seb...i svi drugačije reaguju na nove okolnosti i zahteve. Njihove moći nameravaju da, za svoje tajanstvene ciljeve, iskoriste refaiti – neobična humanoidna bića pod čijom su sada upravom, a koja je, kao što će se uskoro pokazati, još jezivija od scionskog jednoumlja. Po mnogo čemu, ovi anđeli su automatizovana stvorenja, lišena ljudske sposobnosti za pozitivna osećanja – ali, ne i zavist, mržnju, sujetu. Poput spiritualnih vampira, hrane se čovekovom aurom.

Prema izmenjenoj viziji Šenonove, Britanija je još 1901. prestala da bude monarhija i prestonicom upravljaju veliki inkvizitori, dok je znameniti univerzitet u Oksfordu zbrisan prilikom požara, pola veka ranije. Nakon toga, sam grad postaje izgubljeno, na zvaničnim mapama nepostojeće mesto - zapravo odredište gde se iz londonskog Tauera, na svakih deset godina, prebacuje izvestan broj utamničenih, među njima i Pejdž. Sa parafinskim lampama, starim zdanjima, kaldrmom i pozornicama na otvorenom, Oksford predstavlja živu sliku zamrznute prošlosti. Sve ostalo je, međutim, ravno najluđoj halucinaciji. Pejdž shvata da je jedna od izabranih za aktuelnu „sezonu kostiju“, decenijsku isporuku nadarenih refaitskoj rasi. Kao zamenu za osnovno pomilovanje, moraće da prihvati regrutaciju u njihovoj misiji. Naime, sve pridošlice bivaju razvrstane u redove jakni (boraca) ili zabavljača (posluge), već u zavisnosti od sposobnosti i veštine prikazanih tokom nemilosrdne obuke. Boja jakni se menja prema dosegnutom nivou, pa svi počinju od bele, napredujući ka uniformi najvišeg ranga – crvenoj. Istina, mnogi završe obeleženi kukavičkom žutom, ukoliko su nespremni za ispunjenje svakog zahtevanog zadatka, uključujući ubistvo po komandi. 

Pored više nego jasne podele na gradske distrikte i kuće (po ugledu na bratstva unutar studentskih kampusa), Šeol I ima čitav niz čudnih pravila, kojih se "lovina" mora pridržavati kako bi opstala. Izlaz je dozvoljen samo noću, imena su im zamenjena brojevima, refaiti su njihovi gospodari, neka vrsta anđeoskih bića, u isti mah divni i zastrašujući. Takav je i devojčin utisak o novostečenom mentoru. Nadglednik Arktur (na poleđini knjige stoji pogrešan prevod – Varden, kao lično ime, a zapravo je u pitanju imenica varden; srećom, ovaj propust se ne ponavlja nigde u samom tekstu!) očito zauzima visoko mesto u kolonijskoj hijerarhiji, a lično je odabrao za štićenicu i stanara,  načinivši pravi izuzetak. 

Robovi se, bili vidovnjaci ili ne, povezuju u zajednicu saučesništva, a Pejdž se posebno zbližava sa Liz Rajmor (akrobatkinja čija je specijalnost čitanje tarota, dovedena u prethodnoj desetogodišnjoj „turi“) i prorokom Džulijanom, korpulentnim mladićem obrijane glave. Težak tretman, ispunjen brutalnim zahtevima koji se stavljaju pred regrute, u prvo vreme lomi i Pejdž. Uprkos svemu, ona je neprestano usredsređena prema svom svetu, nadajući se nekom čudu u vidu pomoći od Džeksa, ali, svesna i toga kako će morati da sama stvori izlaz, naoružana opasnim i preko potrebnim znanjem. Postepeno dolazi do odgovora na brojna pitanja, baš kao što i mi otkrivamo njenu prošlost. Uz to, odmah se odlučuje da, paralelno uz prividno navikavanje, traga za načinom izbavljenja. 

Usput otkrivamo istorijat junakinjine pripadnosti sindikatu, fragmente njenog ranog detinjstva u revolucionarnoj Irskoj, korak po korak uklapanja u zajednicu Džeksonovih „bandita“, što sve objašnjava i značajno motiviše njene buduće odluke, reakcije i načine suočavanja sa obukom u Šeolu I. Kako se iskušenja budu nizala, dešavaće se da Pejdž sve češće „odluta“ u nostalgična sećanja na život u Scionu, pre svega sigurnost koju su joj ulivali mladi doktor Nik Nigerd (čovek koji prvi otkriva njene paranormalne sposobnosti) i harizmatični Džekson (upoznala ga je upravo posredstvom Nika). Zahvaljujući njima dvojici, naučila je da kontroliše i skriva svoje moći. Suprotnost im je, u današnjim okolnostima, prorok Dejvid, čije usluge zauzvrat impliciraju nimalo časna očekivanja, a nije jedini od koga vreba opasnost.   

Zlokobno hladna i moćna Našira Sargas, krvna kraljica refaita i Arkturova verenica, odgovara klasičnom tipu negativke, zle kraljice-„matice“, koja prikuplja i (zlo)upotrebljava tuđe sposobnosti za lično jačanje, tražeći apsolutno savršenstvo znanja. Arktur, ipak, nije tek njena „konkubina“ (kako ga drugi zlurado zovu), već sprovodi skrivene, buntovne akcije. Tu subverzivnu delatnost Našira, razume se, sluti, pa ga uporno proverava i uhodi, što samo širi pukotinu  nepoverenja u samom vrhu sistema. Istovremeno, zadužujući Nadglednika pružanjem pomoći, Pejdž počinje da dela kao „dvostruki agent“ i koristi svaku priliku da pribavi korisne podatke za buduće bekstvo.
autorka

Unapred sam čula izvestan broj negativnih kritika, tako da  su moja očekivanja od ove knjige, priznajem, bila minimalna. Iz poglavlja u poglavlje, pripremala sam se za razočarenje – do koga, na svu sreću, nikako nije dolazilo! I pored svrstavanja u „young adult“ literaturu, roman izmiče strogim žanrovskim određenjima. Nemali broj strana proleti zaista brzo i uzbudljivo, sigurno razvijanim tempom i tokom radnje. „Igrači“ su raspoređeni, predstavljeni kroz dovoljan broj informacija, njihovi motivi i karakterizacija jasno nagovešteni, a ustrojstvo sveta priče i odnosi koji vladaju, deluju intrigantno i bogato. Početna zamisao i prvi koraci u pravcu njenog ispunjenja zadovoljavaju postavljeni nivo. Roman se služi distopijskom matricom, kombinujući fantastiku sa kritikom savremene otuđenosti i različitih vidova totalitarizma, povezujući naučno sa mističnim, kreirajući višeslojni svet na temeljima alternativne istorije zapadne Evrope. Sve je to, naravno, „upakovano“ u okvire književnosti za mlade, na očiglednom tragu Džoane Rouling, Kasandre Kler, trilogije „Igre gladi“, ali i „Nikadođije“ Nila Gejmena. 

Glavna junakinja je atipična – hitra, nezavisna i odlučna, dok ni ostali prisutni motivi i pojave nisu sasvim stereotipni, niti je lako izbeći privlačnoj snazi uzbudljivog sižea. Neprestano se pojavljuju novi podzapleti, uvode elementi koji održavaju čitaočevu pažnju kao prikovanu za svaku stranicu. Lako se saživljavamo sa protagonistima, svaka njihova dilema i nas „baca u rebus“. Ovo je priča bez „praznog hoda“, opskrbljena brzinom razmišljanja i reakcija, mnoštvom svežih, maštovitih pojmova (pejzaž snova, emiti, hladne tačke, teritorija Ničije zemlje, cvet amaranta…), domišljatim rešenjima, stvarnosno i intertekstualno zasnovanim osnovnim odnosom snaga, kao i dosta neočekivanih obrta i otkrića. Iako je najavljeno (preterano) ambicioznih sedam nastavaka, priča se slobodno može zaustaviti i na ovom jednom, više nego solidno zaokruženom romanu.  

Zanimljivost: jedna od članica Džeksove sedmorke je Beograđanka, inženjer Danica Panić – „ponosna što niko od nas ne može da izgovori njeno ime. Ni prezime.“ Nešto kasnije, pojaviće se i „Radmilo Arežina, zamenik srpskog ministra emigracije“! U zahvalnici je autorka, između ostalog, spomenula svoje „konsultante za srpska imena i prezimena”.

Zamerka: rečnik (brojnih) posebnih izraza, koji se odnose na vidovnjačke redove i veštine, trebalo bi da se nalazi na početku ili u fusnotama.