Čak ni najveći ljubitelji zimskih čarolija ne mogu poreći da sa nestrpljenjem iščekuju buđenje ranog proleća, njegovu nenametljivu prozračnost i vedrinu koja nas sve ozari, podigne. Nažalost, poslednjih par decenija naviknuti na nestanak čistih godišnjih doba, ovoga puta smo umesto mirnog, očekivanog ulaska u prolećnu luku, doživeli novi skok u srce letnje žege. Druga stvar koja narušava radost odbacivanja kaputa i čizama u korist laganije „opreme“ za više kretanja i duže boravke na otvorenom, čuveni je prolećni zamor. Čini mi se da ne znam osobu (uključujući i mene!) koja se nije bar jednom požalila na nesnosni aprilski umor, koji podrazumeva malaksalost, teško ustajanje, otečene kapke i začepljen nos...pa nas tako, ironije li, umesto buđenja iz zimskog sna, još neko vreme prati produžena hibernacija. Ipak, kada se sve to pregrmi, spremni smo za nove poduhvate i sezonu ispunjenu svetlošću, muzikom, lepotom, svim uslovima za sprovođenje u delo brojnih kreativnih ideja. Jednom rečju, za pokret! Proslavili smo i Uskrs, a ove godine je priroda bila posebno milosrdna, ne narušivši praznični vikend nevremenom (mada volim prolećne kiše, sa mirisom zemlje koji ostavljaju). Krećem redom.
![]() |
U sitnim detaljima je lepota: zeka kupljen kod Kineza savršeno se uklopio uz april |
Opravdano
odsustvo
Da
mi je neko rekao kako će se na prethodnu „Svaštaru“ praktično nadovezati
aktuelna, teško bih mu poverovala. Iako većinu tekstova pišem unapred, pa sam
tako i glavne stavke za majsku rubriku imala na papiru još pre mesec dana, u
međuvremenu se isprečilo nekoliko nepredviđenih okolnosti, učinivši da mi sada
te iste teme izgledaju nekako daleko i zastarelo. Naime, sredinom aprila sam
iznenada ostala bez računara, što je
potrajalo gotovo mesec dana, dok nedavno nije stigao novi. Za to vreme, poštu i
ono najosnovnije proveravala sam u Internet-čitaonici, ali, aktivnost na blogu
je zamrla na neodređeno.
Tokom
tih mesečak dana “odsečenosti” od mogućnosti objavljivanja, naučila sam
nekoliko bitnih stvari: 1. Svaka navika,
dobra ili loša, ima svoju odviku. Živa istina! Koliko mi je u početku bilo
čudno, čak me i grizla savest zbog prinudne neaktivnosti, toliko sam kasnije
ipak osetila neku vrstu olakšanja, pa se i uplašila hoću li moći da se, jednom,
vratim pisanju! To vam dođe kao kada dugo ne izlazite na ispite, pa shvatite da
ste izgubili dodir sa fakultetskim životom. Pisanje jeste, velikim delom,
rezultat inspirisanosti, ali možda je još više stvar prakse. Nikada mi problem nisu bile tzv. „čitalačke blokade“; od stvaralačkih strepim.
2.
Ne samo da nije teško, već je zaista rasterećujuće vratiti se svakodnevnici bez
Interneta. Istina, nisam baš najreprezentativnija osoba za ovu tvrdnju, pošto
nikada i nisam bila zavisnik od mreže – koristim je po potrebi i zaista
umereno. Ipak, sada sam se gotovo u potpunosti vratila danima pre svega toga.
Više sam čitala, slušala radio, gledala emisije, šetala, zapažala stvari oko
sebe, planirala, a manje brinula zbog zacrtanih rokova za izbacivanje tekstova,
mada moje osećanje odgovornosti time nije bitno umanjeno.
3.
Jer, blogovanje,ukolko ga ozbiljno shvatite i uspostavite kakvu-takvu redovnost
u pisanju, jeste velika odgovornost.
Sa svakim novim pratiocem, uvedenom rubrikom, podignutim nivoom kvaliteta
napisanog, ona se samo povećava. Privremeno izbivanje sa bloga donelo je još
jednu spoznaju koja me iskreno dirnula: svest o tome da izvesnom broju ljudi
sve ovo što „piskaram“ znači, da su se navikli na sedmične tekstove, da im
nedostaju, da moje reči, ipak, ne odlaze u prazno.
Hvala
svima na porukama kojima ste izrazili brigu, podršku, zapitanost nad time „šta
se dešava sa blogom“. To mi predstavlja izuzetnu motivaciju, ali i zadatak da
ubuduće ne izneverim ni sebe, ni vas. S obzirom da je novo „sokoćalo“ uveliko u
funkciji, nadam se da je, rešavanjem tehničkog, kreativni zastoj takođe iza
mene. Još jednom se svima IZVINJAVAM i višestruko ZAHVALJUJEM na strpljenju.
Čije
„besne gliste“ trpimo, jasno je. Dokle će to trajati, ne nazirem. Povlačimo se
u mišje rupe, nadajući se da ludilo može protutnjati i bez nas, podrazumevajući
da je „car go“ (što slučajno zvuči kao Car:go,
razlog nedavnog velikog protesta taksista!), ali da na to „ne vredi“
ukazivati. Ćutke slušamo kako nam Izabrani pati zbog tužne spoznaje da mu „Srbi
neće oprostiti reforme, dobar život i progres“, u koje nas tako nesebično vodi,
poput strpljivog roditelja sa tvrdoglavom decom. No, nema veze, na silu će nam oni
sve to isporučiti, nezahvalnicima, pa ćemo naučiti da cenimo, kad porastemo!
Daće nam „Beograd na vodi“, 57 fontana, najveću pešačku zonu u Evropi, metro
budućnosti (i bukvalno, jer je u sadašnjosti nevidljiv, ali se mogu rezervisati
karte!), sve kako Angela i drugi sveci kapitalizma nalažu.
Od
brojnih dušmana, braniće nas Vulin i ruski „polovnjaci“, a od unutrašnjih
neprijatelja i „domaćih izdajnika“, naša sopstvena glupost. Snimaće se druga
sezona „Nemanjića“, u inat skoro nepodeljeno negativnim ocenama prethodne, samo
onoga što je STVARNO potrebno neće biti „ni za lek“. Jednostavno je, ne uklapa
se u računicu, a ni provereni recept za održavanje na vlasti, koji kaže da je
najlakše upravljati utučenom, bezvoljnom ruljom, odučenom od (kritičke) misli.
Nikad još nije izneverila, ta strategija.
Znam, nije mali broj nas koji, iz svakog javnog obraćanja predsednika, vidimo kakav nas to čovek vodi, koliko neuračunljivosti i mahnite mržnje ne uspeva da zauzda, kako mu retorika „curi“ sa svih strana, sadržeći sve same besmislice. Jasno nam je i to da kompletan državni vrh čine podmukli, jadni cirkuzanti. Ima nas, ali ne možemo mnogo da promenimo, dokle god većina toleriše nepravdu na svakom koraku, radije birajući da „ne talasa“ kako bi sačuvala ono malo komfora. I pored toga, verujem da je jedino što moramo: izdržati, bez predaje, pristajanja i odstupanja. Ne pijte iz fontane zaborava; vakcinišite se protiv besnila serumom istine, poštenja i kulture; odolevajte kreštanju Sirena sumnjivog zaleđa; pa ćemo isploviti iz ovog tesnaca koji čuvaju morske nemani, kad-tad.
Kako sam odustala od “Bazara”
Kada
kažem da volim čitanje, ne mislim isključivo na knjige. Časopisi su oduvek predmet mog interesovanja (počev od đačkih
listova, preko tinejdž-magazina, uglavnom o muzici, pa do nedeljnika i stručnih
publikacija. O ovoj, široj temi, drugom prilikom), a bavljenje novinarstvom
moja neostvarena želja. Još kao devojčica, maštala sam da budem deo neke
redakcije, čega se ovih dana prisećam prateći (američku) seriju „Uglu Betty“.
Nažalost, ne samo što je novinarstvo danas srozano amaterskim, neozbiljnim pristupom,
već se čini da je štampana novina uopšte svedena na tabloide i njima slične
forme, zbog čega mi se sve češće dešava da batalim naviku (nekad i
dugogodišnjeg) praćenja određenog glasila.
Za
razliku od dnevnih novina, koje su većinom za jednokratnu upotrebu, sem ukoliko
ne sadrže dodatak, uvek je postojao barem jedan nedeljni ili mesečni list, čije
sam brojeve kupovala, iščitavala „od korice do korice“, pa čuvala. Prvo je to
bio „Mikijev Zabavnik“, onda „Tempo“ (faza zaluđenosti fudbalom!), u tinejdžerskim
danima „Huper“, „Rock express“ i „Metal hammer“, kasnije veoma dugo „Politikin
Zabavnik“. Poslednjih godina, u zavisnosti od tekstova, periodično kupujem „NIN“, „Nedeljnik“ ili „Vreme“.
Među
poslednjim „Politikinim“ magazinima koji nisu ugašeni u prethodnoj deceniji,
nalazi se „Bazar“. Nisam ljubitelj tzv. ženskih časopisa, kakve najčešće možete prelistati dok čekate kod
frizera. U njima nalazim malo toga što bi me stvarno zanimalo, dok većina
članaka pati od površnosti, očiglednog (lošeg) prevoda, sve više preuzimanja iz
drugih izvora potiskuje autorski pečat, a vizuelni kvalitet narušava nerealni
luksuz, tj. nedostupnost promovisanog materijala prosečnom čitaocu. „Bazar“ je
predstavljao redak primer lista u kome su se mogli pronaći kvalitetni tekstovi,
intervjui sa zanimljivim ličnostima, važne teme, reportaže i putopisi, dobri
uvodnici (sada već bivše) urednice Gordane Knežević Monašević, lepe fotografije
i modni editorijali. Birala sam brojeve čije su naslovnice najavljivale dobre
priče, promovišući meni inspirativne dame poput Ane Stanić, Nevene Božović,
Tamare Aleksić, Nine Badrić, Alisije Vikander ili Anđelke Prpić. U jednom
trenutku sam, ove zime, počela i da ga redovno kupujem, jer je magazin izlazio
svake druge sedmice, po pristojnoj ceni, pa nije predstavljao preveliki
izdatak.
Ali,
pre mesec dana sam rešila da dignem ruke od ovog lista, na moju žalost, kao što
sam se prošle godine rastala sa „Zabavnikom“ (o čemu ću drugom prilikom). Novi
koncept mi, u oba slučaja, naprosto više ne prija. „Modernizovanje“ je
unazadilo časopis. Ukinute su dobre rubrike, a zamene im nisu adekvatne. Kolumne
Vesne Dedić i Jelene Bačić Alimpić, intervjui sa likovima poput Marića, Dee i
Sarape, kao i uvodnici nove urednice – dizajnerke Suzane Perić, sve skupa čine
ogledalo opšteg nazadovanja novinarstva. Razočarana sam svaki put kada vidim
kako površnost, estradizacija, čak neskriveno režimsko podilaženje, prevagnu i
potisnu poslednje ostatke stare, dobre novinarske etike. Bojim se da će uskoro
zaista vredni časopisi postati nedostižna ekskluziva – što cenom, što retkim
izlaženjem (primer je „Vodič za život“), dok će ostali morati da se uklope u
šablon najtraženijeg, trivijalnog, degutantnog, kao proverenog oblika
podilaženja ne preterano zahtevnim masama.
Naplata
kesa
Jedna
od inicijativa koje su u proteklom periodu odjeknule javnošću, zapravo je
odavno predlagana i potezana kao predmet polemika. Međutim, iz nekog razloga
nikada nije došla na dnevni red, a među vodećim preprekama uvek se nalazio
otpor stanovništva. Posledica je nedovoljne upućenosti u problem, koji nam,
ipak, svakodnevno bode oči – dovoljno
je pogledati u zagađene reke, na njihove obale, u krošnje drveća pored autoputa
ili u parkovima, pa da se pitanje samo postavi. Kada će plastične kese konačno nestati iz šire upotrebe, a sa njima i već
odavno alarmantan stepen zagađenosti životne sredine?
Svi smo nekad, negde, čuli podatak koliko je vremena jednoj takvoj kesi, u proseku, potrebno da se razgradi. Znamo i kakvo ruglo predstavljaju, bačene usred prirodnog krajolika. I opet će neko reći:“Pa, dobro, sve to stoji,ali šta da radim kada mi, bilo šta da kupim, daju najmanje jednu kesu?“ Alternative postoje, s tim što se teško uvode u običaj. Zbog toga je doneta odluka da se, ubuduće, plastične kese ne nude potrošačima na kasi, ili da ih eventualno naplaćuju u okviru računa izdatog za ostale namirnice. Tako se, baš kao i pre nekoliko godina, u pokušaju, apeluje na svest naroda. Akcija je zaista dosledno sprovođena tokom prvih dana, ali mi se čini da polako jenjava i sve se vraća na staro. Nadam se da grešim.
Jedino
što mogu je da podelim lično iskustvo. Kada sam bila na drugoj godini
studija, prestala sam da uzimam kese u prodavnici, sem ukoliko je to bilo
neizbežno (npr. za hleb i voće). Cimerka i ja smo u jednom trenutku shvatile da
smo, tokom nešto manje od godinu dana, u kredencu ispod sudopere nakupile čak
tri gomile plastičnih kesa, što je izgledalo zbilja jezivo. Još jeziviji su
prizori neke takve kese, koja vijori, zapletena u krošnji. Od tada sam, po
ugledu na „truli Zapad“, počela da sa sobom u nabavku nosim ceger ili tražim
papirnu kesu. Praktičnije je, ekonomičnije, lepše i, naravno, mnogo obzirnije.
Smatram da čovek današnjice, bez pardona,
mora biti društveno,
ekološki, politički osvešćen i odgovoran. Svaki izgovor nas
svrstava među one druge. Uostalom, cegeri više nisu samo „bapski rekvizit“
(ozbiljno, sećate li se kako su u našem detinjstvu starije žene po namirnice
išle gotovo isključivo sa kariranim torbama, nekad na točkiće?). Platnene torbe
se odavno prodaju i u pojedinim buticima, mogu ih krasiti zanimljive
aplikacije, deluju moderno, lake su za održavanje...
Krajnje
je vreme da prestanemo sa tvrdoglavim držanjem ružnih običaja iz čiste lenjosti
ili nerazumnog otpora prema promenama. Briga o životnoj sredini zavisi od svih
nas, pa ako je neophodno da se pojedine mere regulišu zakonom i novčano
kažnjavaju, ne bi li se ukorenile, u potpunosti sam ZA.
Slatkiš
meseca
Povodom
obeležavanja 60 godina supermarketa
na Cvetnom trgu, ali i ne manje okruglih i impresivnih rođendanskih brojki
nekih od vodećih (čak kultnih) domaćih proizvođača, trgovinski lanac „Maxi“
plasirao je ograničenu seriju retro-ambalaža
omiljenih prehrambenih proizvoda. Njihova dostupnost i promocija trajale su
otprilike koliko i moja blogo-pauza, ali pretpostavljam da ih još možete
„uloviti“ u nekoj od većih radnji. U ponudi su se, između ostalog, našle „Negro“ bombone, čokolada „Galeb“,
„Eurokrem“ blok, „Medeno srce“, „Jaffa“ keks, „C kafa“...
Naravno
da je potez, u velikoj meri, nova u nizu rasprodaja jugonostalgije. Nabrojani proizvodi stavljeni su u
davnašnja pakovanja, ali im ukus često nije više isti (usled promenjenih
sastojaka), baš kao što ni privid vremeplovnog putovanja ne znači da se zaista
možemo vratiti u prohujale godine. Međutim, sve to nije ni znak da je
pridobijanje kupaca putem dragih uspomena nužno loša stvar! Reakcije na razne
oblike retromanije obično su dobre,
pa i ovoga puta dobijamo simpatični podsetnik na lepršava, jednostavna, a ipak
tako lepa vremena. Ja sam se zadržala na „Galebu“ i „Eurobloku“ (baš ovakav
omot bio je aktuelan tokom čitavog mog odrastanja, a jedno od prvih sećanja
vezujem za posebno izdanje sa okruglim sličicama tadašnjih šampiona Evrope,
„Zvezdino“!), dok se moja mama počastila kesicom „Negra“. Limenu „C kafa“
kutiju smo preskočile, budući da kod kuće imamo pravi raritet – originalno
pakovanje iz, kako nalepnica na dnu otkriva, januara 1988. Starije od mene!
Sve
u svemu, podržavam akcije ovog tipa i nadam se da će biti još oživljavanja
mirisa, ukusa, sličica i melodija, po svemu sudeći, do danas neprevaziđene
prošlosti.
Muzička
tema
Pre
desetak dana, pored nas je protutnjao još jedan evrovizijski cirkus, o kome ću
više komentarisati u okviru naredne kolumne, taman dok se slegne oblak
šljokičave prašine. Inače ne pratim kandidate unapred, često mi promakne i samo
takmičenje (sve zavisi od toga koliko mi je naša pesma zanimljiva), ne
interesuju me kladioničarska predviđanja i nisam u toku sa favoritima najšire
javnosti. Svejedno su mi, negde u martu, pažnju privukli predstavnici Danske. Do
pesme „Higher ground“ dovela me puka
slučajnost. Na Youtube-u su krenule šale
na račun sličnosti pevača (koji nastupa jednostavno pod svojim prezimenom – Rasmussen) sa Tormundom iz „Igre
prestola“. Neko drugi je samu numeru veoma lepo uklopio uz montažu isečaka iz
serije „Vikinzi“, tako da mi, od smeha do divljenja, postade jasno za koga ću
navijati na glavnom takmičenju. Pesma, inače, slavi miroljubivo uspostavljanje
vlasti i biranje drugog puta do pobede, umesto konflikta, izazivajući pravi
epski ponos, čak i kod nas ne-Skandinavaca. „Tormunda“ i njegovu pratnju su
mnoge devojke, kroz komentare kasnijeg nastupa na finalnoj večeri, poželele za srpske zetove, a ni krajnji plasman ne
beše loš. Karakterističan imidž, plavo scensko osvetljenje, neizbežan sneg i,
kao (iznenađujući) kontrast, suptilni glas uz nenametljivo moćnu temu - pun
pogodak za severnjake!
Eh, tvoje nadaleko čuvene svaštare! Uvek imaju dosta komentara, a svako ko se javi ima neki omiljeni deo.
ОдговориИзбришиAjd, sad da se ja odlučim za Fontane okuga Singidunum. Podnaslov bode pravo u metu! Evo, mislim, mislim i nikako da smislim šta da napišem, a da se ne iznerviram previše. Teško da je to baš moguće. Onda ću podsetiti samo na prigodnu šalu koja kaže: "Koje su jedine dve stvari koje su neograničene? Svemir i ljudska glupost - mada za svemir i nisam baš toliko siguran."
Još jedna Ajnštajnova teza koju niko nije uspeo da obori! Stalno pomislim da nema, ne može dalje, a onda me razuvere...ne ljuti me više ni njihov idiotluk, nego što ljudi pasivno pristaju da ćute i trpe, pod raznim izgovorima. E, dokle god se podnosi, neće biti drugačije.
ИзбришиInače, ovde u Čačku su takođe, pre nekoliko godina, rekonstruisali gradski trg, sa fontanom nalik na pojilo za stoku. Sad je, verovatno isti "urbanista" osmislio i podjednako grozomorne žardinjere, poređane ispred Gimnazije i Ekonomske škole. Gradovi nam ne liče ni na šta, valjda kako bi odrazili duhovnu prazninu koja vlada.
Hvala ti na praćenju i uvek sjajnim komentarima!:)))))
E, ova je dobra! :D "Gradovi nam ne liče ni na šta, valjda kako bi odrazili duhovnu prazninu koja vlada."
ИзбришиBas mi je nedostajalo tvoje sklapanje recenica! Zaista uzivam u citanju i zapazanjima! :) Izvinite na ubacivanju u vas razgovor!
Hvala, Zvezdo, meni je sve ovo baš nedostajalo - a uključi se slobodno, "upadaj", jedino što mi više prija od samog pisanja jeste komentarisanje!:)
ИзбришиNedostajala si! :) Ali, znala sam da ces se vratiti kad tad pa sam strpljivo cekala. O:)
ОдговориИзбришиKako nemam TV, a na radiju nisu ni pominjali Natasu Bekvalac (slusam kao i ti Radio 202), tek sad od tebe cujem sta joj se desilo. Zao mi je sto je prosla kroz sve to, posebno u trenutno ranjivom postporodjajnom periodu, i slazem se sa tobom u svemu sto si pisala na tu temu. Znam vise slucajeva gde zene trpe, i prosto strah ih je da reaguju. Ne znam sta da kazem. Ne dao Bog da se nadjem u slicnoj situaciji!
A fontane nisu pocele da bivaju "simbol" Beograda vec i Krusevca! :D Jedna je nikla kod decijeg dispanzera na kruznom toku, a koliko sam uspela da vidim, u nedavnoj poseti svojima, grade se jos dve takodje na kruznim tokovima! :D Vozacima je malo neprakticno jer se ne vidi lepo ko ti dolazi iza "coska" ali je zato moja devojcica bila odusevljena! Hahaha!
Novine odavno ne stizem da citam pa ih i ne kupujem. Prosto imam malo vremena za citanje uopste, pa preferiram knjige u ovom trenutku, tako da ne znam kako se to "Zabavnik" izmenio jer sam zadnji broj kupila pre 2 godine. :P
A sto se tice kesa, jesam za to da se naplacuju, ali koliko vidim to se radi samo u Lilly-ju. Meni nigde nije ponudjeno da platim kesu osim tamo. Ceger uvek nosim, ali nekako uvek uzmem i kesu jer uglavnom pazarim voce i povrce na pijaci i meso i ribu pa mi nekako za sve to ipak treba posebna kesa. :(
A ovogodisnja Evrovizija je bila smejurija u vecini slucajeva, a pobednicka pesma mi se nimalo nije dopala, cak mi je bila i izrazito smesna! Pa nisam mogla da verujem sta je to pobedilo! Neko kokodakanje! :O :D
U svakom slucaju, pozdrav do sledeceg citanja! :))
Drago mi je, uplaših se da sam skroz ispala iz forme, ali kad čitam ove komentare, nekako inspiracija za dalje tekstove sama dolazi.:)
ИзбришиJa sam za Natašu čula jer mi je ta vest "iskakala" na svakom portalu, plus degutantni naslovi na novinama. Ivana i Sandra su mi isto skrenule pažnju u prethodnoj "Svaštari", pa odmah stavih temu na listu. Naravno, prateće reakcije su me posebno zaprepastile. I koliko god nemala lepo mišljenje o njoj kao pojavi, mislim da uopšte nije lepo zaključivati kako je, eto, "zaslužila", zato što se treći put udala, zato što je takva kakva je i eto, ko joj je kriv kad "nema mozga, pa srlja". I ko je prvi počeo, ko je koga udario, ko je kome preturao po telefonu, jel' udarac bio pesnicom ili plastičnom flašom - NEBITNO, samo odvraća pažnju i banalizuje činjenicu da je muškarčini došlo da digne ruku na svoju ženu, koja mu je nedavno rodila dete. Baš hrabro, nema šta.
Volim fontane, ali, moram priznati da od one "pevajuće" na Slaviji odavno ne videh ništa ružnije, ni nepotrebnije - o pristupačnosti da ne govorimo! Doduše, primetila sam zimus da je dečici u gradskom prevozu zanimljivo što menja boje, ali, uopšte, odrasli svet uglavnom ne reaguje dobro na inovacije koje nam "stručnjaci" nameću.
"Zabavnik" je prvo poskupeo (sada je 150 dinara), format je nešto manji, kao "moderniji", a zapravo nekako bez duše, suviše "dgitalan" - da se tako izrazim. Sardžaj nezanimljiv, ponavljaju se, teme kao da rade na silu ili po narudžbini. Možda im je potrebna "sveža krv" u redakciji, zaista ne znam, ali, definitivno nije to više onaj ćasopis od pre desetak i više godina, a nisam jedina koja to primećuje. Mislim da ništa ne gubimo što ga više ne kupujemo.
Kod nas ih naplaćuju u "Amanu", "Tempu", čini mi se i "Rodi". Da, za voće, povrće i ribu stvarno mora kesa, ali ja isto gledam da što manje uzimam kada mi nije nužna, npr. ovi u prodavnicama po Čačku vade kesu čak i za, lupam, pakovanje žvaka. Valjda po navici.
"Evrovizija" je bila haos, odavno se nisam tako ismejala, a pobednička pesma je posebna bruka, čak i uzimajući u obzir da je festival inače šund-parada. O tome u sledećoj "Svaštari", samo da kažem kako sam od mnogih čula poređenje sa kokoškom!:)
Mnogo hvala na čitanju!:)
M
Ove godine sam prespavala Evroviziju, nisam čula nijednu pesmu, čak ni našu. Muž mi reče da je pobedila ''neka debeljuca iz Izraela'', to je sve što znam.
ОдговориИзбришиNadam se da ovo s kesama ne jenjava, i ja bih žarko želela da se izbace iz upotrebe. Dešavalo mi se da, npr, želim da kupim jedan patlidžan i odnesem ga na vagu i samo nalepim cenu, a radnik/ca mi ga uzme i stavi u najlonsku kesu. I onda moram da se izjašnjavam da mi kesa NE treba i da je taj patlidžan ionako prljav došao u radnju i ništa mi ne znači što će ga neko ''zaštititi'' minut pre nego što odem na kasu. I s bananama tako radim.
Ja prošle godine nisam pratila "Evroviziju", ne sećam se čak ni ko nas je (i da li nas je) uopšte predstavljao. Ove jesam, pošto mi se svidela naša pesma, a i zbog ovih "Vikinga".:) Izraelska kokoška je posebna priča, imaš sreće što nisi videla (ni čula!), samo to mogu da ti kažem.:)
ИзбришиNažalost, mislim da je prazna priča, eto, jutros mi u "Tempu" opet krenuše da otvaraju kese....isto, za banane samo nalepim etiketu, više me brine što za hleb često nema nikakvih kesa, pa ni najlonskih, a opštepoznato je da "pipači hleba" vrebaju u svakoj prodavnici (videla sto puta)!:(
Baš si bila inspirisana, prosto čovek ne zna šta i kako da komentariše, a da se komentar ne pretvori u esej. :)
ОдговориИзбришиDa krenemo od prolećnog umora. Mene ta pojava nikada ne zaobiđe, ali mislim da je to zbog toga što se s prvim toplim danima razletim na sto strana, a telo (siroto) još nije završilo sa hibernacijom. Kod mene to, vala, i dalje traje :D
Budalaštine ovih sa vlasti stvarno ne mogu da komentarišem uz jutarnju kafu. Čovek više ne može da obavi razgovor a da se ne provuče neka politička tema. Uvukli su nam se u najsitnije pore svakodnevnog života. Evo, baš dok ovo pišem, Beograd je već treći dan "okupiran" zbog još jedne besmislene i skupe parade koja nikoga ne interesuje.
Ne znam da li gledaš, ali evo prilike da preporučim "Pljiž" (sve emisije se mogu naći na yt) u kom Mićko, Draža i Žanetić komentarišu najveće bisere političara na nedeljnom nivou. U drugoj epizodi su, između ostalog, pričali i o planovima koje imaju komšije iz regiona (tuneli, mostovi i šta sve ne) i planovima koje ima Beograd - gondola, točak, večna vatra i jarbol. Mi stvarno živimo Pajtonovce.
Naplata kesa je u Beogradu u pojedinim radnjama već počela i neverovatno mi je kolika se frka podigla oko toga. Ja inače povremeno nosim ceger u prodavnicu baš zbog goooomile kesa koja mi se vuče po kući, tako da apsolutno podržavam ovu akciju. Nedavno sam na društvenim mrežama videla super ideju: neka blogerka je pozvala ljude da na veoma jednostavan način pomognu čišćenju zagađenih voda. Kad god odete na plažu, pokupite 5 plastičnih predmeta i bacite ih kantu. Naravno, podrazumeva se da za sobom ne ostavljate đubre. Zamisli, kada bi svako to uradio, koliko bismo manji problem imali sa zagađenjem.
I samo još da bacim komentar za Evroviziju i odjavljujem se - meni je pobednička pesma beskrajno simpatična i od samog početka sam imala osećaj da će da pobedi :D Eto, toliko od mene :)
Bogami, jesam!:) Ne ustručavaj se od komentara, zamislila sam ove rubrike kao "bacanje izazova" uz par pasusa (koji obično izađu duplo duži od predviđenog!) u vidu mog utiska, a onda da i drugi iznesu svoje viđenje teme.
ОдговориИзбришиMogu ti reći da i kod mene još traje! Svakoga jutra se budim nekako ukočena, bole me leđa (doduše, biće da je to i od ležaja), a sinusi me "ubijaju". Jedva čekam leto samo da me konačno prođe, barem do oktobra. Žešći sam meteoropata.
Ja juče slušam o Vučićevom "počasnom doktoratu" koji je dobio u Azerbejdžanu (?!?), onda o svečanom otvaranju nekih kontejnera na Kosovu (sa sve presecanjem vrpce!), sreća pa nisam u neposrednom okruženju onih što prate rijalitije, te komentare ne bih izdržala. Zapanjujuće je koliko su nam se uvukli u svakodnevnicu, ni mrdnuti od njih.
Jel to neka vojna/policijska parada?
Iskreno, jeza me hvata od svih ovih "suptilnih" promovisanja rata i pripreme za sukob...
Nisam nikad ni čula za emisiju, HVALA, odoh sad da potražim. Sudeći po okupljenoj ekipi, ne sumnjam da je briljantno. :)
Sjajna joj je ideja, "samo" je potrebno da se talas pokrene, ali stvarno. Imam utisak da bi, čim neko malo jače "povuče" prvi potez, ostali krenuli spontano da prate. Ona majmunska priroda koja imitira može da se primeni i u pametne svrhe, a onda vidim jutros, sa terase, jednu stariju, sedu, doteranu gospođu, kako prolazi pored uređenog travnjaka ispred mog ulaza i, misleći da je niko ne vidi, brzo PLJUNE u cveće. O bacanju papirića čak i na pod banke, neću ni da govorim. Beznadežno smo prosti i nemarni.:(
Eto, bar nekome se pobednica svidela!:)
Hvala ti mnogo na čitanju i komentarima!:)))))
Uvek uživam u ovoj rubrici. Meni je nekako ovo proleće bilo kao da se jesen pretvorila u leto. Bilo je dosta kišnih dana a sada su ...vružine. Početak aprila je ruku na srce bio lep to ne mogu da prikernem.
ОдговориИзбришиJa sam uzela odsustvo zbog anksioznosti, što je veruj mi na reč daleko gori razlog za uzimanje jer kad dodaš krivicu zbog toga što ništa ne objavljuše i pomešaš je sa već slabim mentalnim stanjem -bude "veselo". Ali ne pisanje jeste rasterećujuće naučiš da malo iskuliraš i glava ti se razbistri to je činjenica. Dobrodošla nazad.
Što se priče o Nataši Bekvalac tiče moram da priznam da nije bilo instagrama verovatno ne bih ni znala (normalno je kada čovek muči muku sa mentalnim zdravlje da su mediji zabranjeni ali ja društvene mreže ne mogu da ostavim). Ali se slažem. Nasilje je nedopustivo u bilo kom smislu i nad bilo kim.
Ja sam kao klinka mnogo čitala časopise. Lili je počeo da izlazi akda je meni bilo 8 (dakle pre sto godina), i čitala sam ga stalno može se reći da su oni zapravo i bili uticaji za ono kasnije pravo čitanje. Međutim ja sam sa časopisima moram da priznam u love-hate vaezi. Neko vreme sam čitala Lepotu i zdravlje ali da me neko ne shvati pogrešno meni je sve to izlizano i too much. Nešto što sam čula milion puta i videla bezbroj puta na internetu. Jedini časopis kojeg se ne odričem je "Nacionalan geografija" koja je u mojoj kući jedina "novina" oko koje se svi otimaju čak i Maša i Mina i ako su deca. Kad se to kupi svi samo to čitaju. Ali tu azista leži moja prava pasija -čitanje o mestima koje nisam nikada videla. Preporučujem je ima kvalitetan sadržaj.
A da li veruješ da imam Bazar iz '76-e? Moja bkaa još čuva neke brojeve mada već deceniju nije kupila nikakav. Ja ga nikad nisam kupila.
Jaoj retro slatkiši su i mene obradovali. Mada sam se ja najviše obradovala koka-koli jer su mi stara staklena pakovanja prelepa. Ali euroblok mi je imao lepši ukus (ili ja tripujem).
Ja Eurosong ove godine nisam gledala. Sestra mi je pustila našu pesmu nešto pre nego što je počela i mene je živ blam pojeo pa sam rekla ne. Definitivno moram da bacim pogled na ovu.
Odličan post rapsisala sam se kao blesava evo završavam.
Nedostajala mi je ova razmena utisaka, baš mi je drago što su ti teme bile zanimljive!:) Hvala mnogo na, kao i uvek, opširnim komentarima, u većini se slažem. Nadam se da je sada situacija sa anksioznošću stabilnija - mogu da razumem, jer mene relativno često uhvate ozbiljno depresivni periodi, plus one anoreksičarske krize (koje imam otprilike svakog drugog dana), tako da je izuzetno teško pronaći volju čak i da izađeš iz kuće, barem meni, lako se "potone". Važno je pronaći nešto da te održi "na površini", dok ne prođe i stvari se vrate u normalu.
ИзбришиSlažem se i za časopise. "Nacionalnu geografiju" stalno merkam, ali mi je baš skupa, iako stvarno ima fenomenalan sadržaj svaki put i jeste kvalitetan list.
Retro "Koka Kola" je super, šteta što ja ne pijem gazirano, videla sam flašicu i izgleda sjajno. Da, da, "Euroblok" je ranije imao mnogo lepši ukus, delim tvoje mišljenje. Nisam ga, do sada, godinama kupila, baš zato što se pokvario, dok je "Galeb", npr, isti. Ali, ne mogu da im oprostim što su upropastili "Cipiripi", to tek veze nema sa onim od pre!:(
A meni se naša pesma svidela, mislim, u odnosu na one iz prethodnih godina (osim Sanje Vučić) i većinu ostalih blamaža, bila mi je sasvim OK.:)
Hvala ti mnogo na čitanju, slobodno se raspiši.:)))