субота, 26. мај 2018.

Subota sa knjigom: Ekranizacije - „High Fidelity“ (2000)

piše: Isidora Đolović

Nik Hornbi je izrazito filmičan autor, pa ne iznenađuje što su njegova dela često (i odlično) prenošena na veliko platno, od „Stadionske groznice“ do „Sve o dečaku“. Prvo izdanje romana “High fidelity“ u svetu se pojavilo 1995. godine, dok ovdašnji prevod „dugujemo“ Plato-u, tada  jednoj od najaktivnijih izdavačkih kuća kod nas. Upravo iz 2000. potiče i njegova ekranizacija. Knjiga je u, slobodno možemo reći, prepoznatljivom piščevom stilu: pristupačna, sa ne naročito simpatičnim, ali vrlo životnim junakom u središtu i svakodnevnim, većini razumljivim („)problemima(“), uz mnoštvo referenci na pop-kulturu i (tada) aktuelnu situaciju u engleskom društvu. Film donosi krupnije, ali svrsishodne izmene, koje ga uspešno svrstavaju u grupu onih urbanih, uticajnih ostvarenja sa danas već kultnim statusom.
Krenimo od pisane verzije, koja nas vraća vremenu audio-kaseta, snimanja kompilacija (tzv. mix-tape) i svirki po malim, nezavisnim pabovima. Glavni lik, ujedno i narator, zove se Rob Fleming, mrzovoljni je kolekcionar gramofonskih ploča i vlasnik prodavnice „Championship Vinyl“, ima trideset i pet godina. Kao što se iz njegovog izvora prihoda može zaključiti, fanatični je zaljubljenik u muziku, što neposredno oblikuje njegov (ljubavni!) život. Upravo napušten od strane dugogodišnje devojke, Lore, što mu istovremeno izaziva osećanja duboke potištenosti i neobične rasterećenosti, odlučuje da preispita dotadašnja emocionalna iskustva, ne bi li shvatio kako se uopšte našao u trenutnoj situaciji.

Ispostaviće se da je njegov ljubavni život prava-pravcata „istorija poraza“, koja seže sve do prve, poluplatonske romanse sa školskog igrališta, u trajanju od svega šest časova. Tada ga je simpatija po imenu Alison Ešvort, posle držanja za ruke u nekoliko tajnih šetnji, gotovo odmah ostavila zbog drugog. Usledile su: Peni Hardvik (ovoga puta on raskida, jer je bila suviše „kruta“ za ukus i potrebe pubertetlije), Džeki Alen (devojka Robovog najboljeg druga, od koga je na kratko preoteo, a taj ljubavni trougao danas smatra prelomnom tačkom), Čarli Nikolson (najbolniji „slučaj“ – dve godine zabavljanja na koledžu, da bi ga „šutnula“ zbog izvesnog umetnika Marka; ni petnaest leta kasnije, Rob nije uspeo da prevaziđe ovaj neuspeh) i Sara Kendru (sa kojom je živeo sredinom osamdesetih). Sve to do Lore, a ona se upravo iselila iz stana koji su delili.
Rob je kolekcionarstvo i posvećenost svom, prilično snobovskom muzičkom ukusu (što podrazumeva otvoreno nipodaštavanje svih neistomišljenika), u velikoj meri negovao kao vrstu kompenzacije za nerazvijen društveno-emotivni život. Sem dvojice kolega iz radnje, povučenog Rika i gunđala Berija, obojice podjednako nezrelih, Rob nema prijatelje. Sa roditeljima nije baš u dobrim odnosima, frustrira ga sopstvena prosečnost, kojom se u isti mah diči...Jasno je da njegova perspektiva nije objektivna, te ubrzo otkrivamo kako priča, ipak, zvuči malo drugačije. On nije tek „jadni Rob“, (zbog doskorašnjeg suseda Ijana) ostavljeni muškarac, nego se i sam više puta ozbiljno ogrešio o Loru; ćudljiv je, čudan, sebičan. Kada najnovija avantura sa američkom kantautorkom Mari Lasal (posle sopstvenog ljubavnog kraha, nedavno se doselila u London) ostavi gorak ukus, Rob shvata kako je jedini način da krene dalje – razračunavanje sa prošlošću. Zato će odlučiti da kontaktira sve bivše devojke, izvini im se i pokuša da razjasni šta je konkretno pošlo po zlu.

Kao neodvojivi deo njegovog života, muzika prati Robova razmišljanja o muško-ženskim odnosima, samodovoljnosti, vezi između muzičkog ukusa i nečije ličnosti, usamljenosti, starenju, (ne)samostalnosti. Po mnogo čemu, naš (anti) junak je tipičan predstavnik muške vrste. Njegov lokal slabo posluje, budući da je namenjen malobrojnim ljubiteljima probranih, raritetnih izdanja – a i tu šačicu posetilaca Beri, nekako, uspeva da otera! Rob se neprekidno upoređuje sa svojim vršnjacima „sređenih života“ (što obično podrazumeva poslove „u odelima“ i porodicu). Na čudan način, ispunjava ga ponosom to što je svojevoljno izolovan i po više stavki isključiv. Pa, ipak, pita se, je li njegova privrženost muzici zaista uslovila da se teško vezuje, očekujući nerealno mnogo od života i ljudi, ili je to samo izgovor?
Rob je od onih isključivih osoba, čiji muzički ukus i poznavanje opskurnijih žanrova predstavljaju izvor najveće gordosti, čineći ih sklonim da na ljude drugačijih mišljenja gledaju sa potcenjivanjem. U tome, istina, ne ide daleko kao Beri (slučaj sa Rikovom novom devojkom, Anom, najbolji je primer, s obzirom da se njen omiljeni bend „Simple minds“, nalazi na listi za odstrel ove trojice), ali ipak je Sari, npr, nastojao da nametne sopstveni muzički fazon. Isto se jasno vidi kod odabira poklona za Loru, uvek osmišljenih tako da odgovaraju njegovim željama.

Drugi razlog što Rob čitaocima postaje antipatičan jeste težnja da sebe, svaki put, predstavi kao žrtvu, ugroženu i oštećenu stranu, mada ispoljava nedvosmisleno posesivno, agresivno ponašanje, a na momente čak insistira da mu bivša otkrije ko joj je bolji u krevetu...Ali, prilikom suočavanja sa nekim od njih dvoje ili Lorinom najboljom prijateljicom Liz, uvek kukavički ustukne. On nam je, istovremeno, blizak i razumljiv, jer se ne ponaša mnogo drugačije od velikog broja prosečnih (ostavljenih) momaka, suzbijajući nervozu zbog nastupajuće krize srednjih godina i nezadovoljstva postignutim.

Laskajući sebi kao „jednom od retkih muškaraca koji, danas, umeju da slušaju“, zapravo sve što čuje izokreće „na svoju ruku“, stvarajući verziju kakva mu ide u prilog, ponovo kao izgovor za nezreli stav i namćorasto ponašanje bez pravog pokrića. Rob je vrlo osetljiv na uspehe svojih devojaka i oseća se loše kada bolje zarađuju, što je uglavnom uvek slučaj (npr. pravnica Lora mu pozajmljuje novac i ima profesiju koja je u svakom smislu ozbiljnija, što Rob pokušava da zabašuri ismevanjem njenog poslovnog stila odevanja). Poseduje sve tipične nedostatke i uglavnom ih je potpuno svestan, pa se saživljavanje sa njim najubedljivije ostvaruje na planu teškog hvatanja u koštac sa osećanjima.
Mi kolekcionari znamo kakav je osećaj!
Na tragu minulih iskustava, Rob pokušava da, dolaskom do izvorišta problema, preusmeri tok budućih veza u svoju korist. Ipak, kao posvećenik kulta (alternativne) muzike, u čijem svetlu obavezno posmatra i druge (slušaoce), postupa prilično asocijalno. Priznaje da mu sređivanje kućne diskoteke i slaganje vinila prema određenom kriterijumu, često predstavljaju najbolji provod petkom uveče – ali i način da se izbori sa emocijama (poput onih izazvanih raskidom). Svaka numera ga vezuje za konkretan događaj i uspomenu koju je ostavio za sobom. U izvesnom smislu, neusaglašenost sa partnerkama po pitanju omiljenih izvođača koristi kao opravdanje da se ne veže, iako istovremeno ističe trajnu zajednicu kao lični ideal. Tu je i nesposobnost da se stvarno pomeri sa tačke na kojoj je bio par decenija ranije – u svojoj dugotrajnoj povređenosti, još „čuva mesto“ za Čarli i ne može (ili ne želi, kao da se na taj način brani od novog razočarenja) da prevaziđe ovu davnu „epizodu“. 

Filmska adaptacija romana, koju je režirao Stiven Frirs, predstavlja jedan od boljih primera oživljavanja teksta na velikom platnu. I pored nekoliko očiglednih izmena, priča je dosledno,  ubedljivo, gotovo u rečenicu verna knjizi koja joj je poslužila kao podloga, o čemu svedoči činjenica da je sam Hornbi veoma zadovoljan konačnim ishodom. Ono što se piscu najviše dopalo, bio je pristup Džona Kjuzaka (koji je odigrao glavnu ulogu, bio koproducent i saradnik na scenariju) izgradnji Robovog lika, pre svega direktnim obraćanjem publici. Takvo rešenje se pokazalo kao savršeno za prenošenje, inače uvek izazovnog, ali često neizvodljivog, unutrašnjeg toka misli protagoniste, do čitaoca, sada pretvorenog u gledaoca. No, krenimo od izmena.
Rob i Beri
Umesto u Londonu, priča se odigrava u Čikagu, što je opravdano boljim poznavanjem „vetrovitog grada“ od strane ekipe, te njegovim duhom i alternativnom scenom koji su dosta bliski onima u britanskoj prestonici. O uspehu njihovog rešenja svedoče brojne ocene filma kao jednog od najboljih omaža stecištu (između ostalog) brojne srpske emigracije. Sledeća promena tiče se prezimena glavnog junaka, koji je ovde postao Rob Gordon. Naposletku, treća upadljiva razlika  je u vezi sa devojkama iz „top 5 najbolnijih raskida“. Najpre je „rotiran“ njihov raspored, te je epizoda sa Džeki i ljubavnim trouglom potpuno izostavljena, a ona sama stavljena na peto mesto – i to samo da bi je Lora ubrzo potisnula. Čarli Nikolson je u romanu opisana kao ekscentrična  plavuša kratke kose, a razlikovanje fizičke pojave Mari Lasal (tipična američka belkinja) u odnosu na filmsku verziju takođe “bode oči” – u oba slučaja, doduše, na izrazito pozitivan način. Naime, dok je za ulogu Čarli izabrana Ketrin Zita Džons, muzičarku igra Lisa Bone, a obe savršeno odgovaraju svojim likovima, samostalne, snažne i prelepe. Može se reći da je rešenje još bolje nego u samom rukopisu.
Čarli
Sve ostalo, počev od dijaloga, izuzetno verno prati radnju romana, često do najsitnijih pojedinosti. Svakako, među najuspelijim potezima nalazi se odluka da Rob govori “u kameru”, neometano i spontano nas vodeći kroz svoj slučaj. Kjuzak je i inače kao stvoren za likove gubitnika, taman dovoljno antipatičnih, ali i vrednih saosećanja, čiji put pratimo sa pažnjom, (pod)smehom, ali i po kojom knedlicom u grlu. Ni ostatak glumačke postave ne zaostaje, „ploveći“ kroz svoje uloge zaista prirodno i poput melodija koje ih u svakom trenutku okružuju. Ličnosti pred nama su uverljivo, čvrsto oblikovane, sa umereno karikaturalnim crtama (npr. Ijan ili Beri). Tako Džek Blek, u ulozi sitničavog Berija, donosi svoj karakterističan performans „iz punih pluća“, ne baš svima zabavan, ali uvek dosledan. Zajedno sa Kjuzakom i Todom Luisom (Rik), čini savršenu ekipu, naprosto sraslu sa ambijentom njihove nesvakidašnje prodavnice vinila. Upravo sa njima su u vezi dobri humoristički odeljci, kao epizoda sa klincima-skejterima ispred radnje ili sredovečnim kupcem, ismejanim jer traži singlicu Stivija Vondera za rođendan svoje kćerke.
Mari
Upečatljiva je i sjajna epizoda suptilne, tajanstvene Mari u tumačenju Lise Bone. Prekrasna kao i uvek, bivša gospođa Kravic – sadašnja „kalisi iz stvarnog života“ (udata za Džejsona Momou, dobro poznatog ljubiteljima „Igre prestola“), prenela je boemiju i ležerni stil koji privatno neguje. Ketrin Zita Džons je, kao elokventna, slobodoumna i zanosna Čarli, (meni barem) najupečatljivija Robova devojka, naprosto briljantna. Njenu pojavu nećete moći da zaboravite, složivši se sa Gordonovom konstatacijom:“ Bila je devojka kakvu sam maštao da upoznam, od trenutka kada sam poželeo da upoznajem devojke.“ Ako ste, pak, žensko poput mene, pomislićete:“ Ovakva sam ja uvek želela da budem!“, barem po pitanju samouverenog nastupa i načina na koji se zalaže za svoja interesovanja, braneći lične stavove. Lili Tejlor, kao rezignirana Sara Kendru, ponovo dobija priliku da zasija u karakternoj roli kakva joj pristaje, shodno jedinstvenom talentu i nenametljivoj, ali upečatljivoj glumi. Naposletku, slatku i čednu Peni Hardvik odigrala je Džoeli Karter, dok se Nataša Gregson Vagner (inače, kći slavne Natali Vud) pojavljuje u ulozi mlade novinarke Kerolajn, da ne otkrivam dalje kako vam ne bih eventualno pokvarila doživljaj zapleta. Odsustvo pete devojke sa Robove liste nije nenadoknadivo, čak bi njeno uvođenje bilo suvišno, uzevši u obzir sasvim dovoljno peripetija, prošlih i sadašnjih. 
Sara
Najvažniju žensku figuru, ujedno i najzastupljeniju u Robovom životu, predstavila je danska glumica Iben Hjejle. Kao Lora, ona je tiha, ali odlučna, ima divnu interakciju sa partnerom i uspeva da dočara svaku nijansu svoje junakinje, viđene očima oba ljubavnika. Drugi od njih je Ijan Rejmond, ovde prilično ismejan u odnosu na roman (parafraziram: “frajer sa repićem u stilu Stivena Sigala“!), ali svejedno sigurno predstavljen od strane Tima Robinsa. I kao poslednju, ali, (što bi se reklo) ne i najmanje dobru, izdvojila bih Džoan Kjuzak, tj. Liz. Ona se već izveštila u ulogama sestara, najboljih prijateljica i savetnica, pa tako ni sada nije manje zabavna dok čas podržava svog (naravno, privatno, ne i na filmu!) brata, a čas viče na njega, jer se poneo kao pravi skot prema njenoj prijateljici Lori.  
Lora
Ispoštovani su svi važniji detalji, čak i svetleća hemijska olovka Peni Hardvik (sada filmskog kritičara) prilikom izlaska u bioskop! U ovu kategoriju pažnje vrednih pojedinosti spada i pojavljivanje Brusa Springstina – naime, baš kao u knjizi, The Boss je neko od koga Rob u mislima traži (i dobija) savet za sledeći korak u razrešavanju svojih, ne baš romantičnih zavrzlama. Enterijeri, kako Robov stan sa svim onim policama za gramofonske ploče, raspoređene po sasvim nekonvencionalnim kriterijumima, tako i sama prodavnica, uveliko doprinose utisku neposrednog prisustva na licu mesta, koje nas obuzima dok se sa junakom krećemo kroz priču. Svemu tome višestruko doprinosi, već spomenuta, Kjuzakova naracija.

Film “Hogh Fidelity” je jedna od tzv. conversation drama, sa monolozima i razgovorima u prvom planu, kao sredstvima karakterizacije ličnosti i pojašnjenja njihovih odnosa. Rob Gordon se nalazi pred nama, kao pred porotom, stavku po stavku okrivajući, braneći, pa najzad i okajavajući sopstvenu krivicu. Istovremeno, psihoterapeutski traga za rešenjem. Narativ je, što inače uopšte nije lako, veoma uspešno prebačen sa literarnog na kinematografski plan, scenario umešno adaptiran, a važne životne teme dotaknute sa, čas grubom, čas dirljivom iskrenošću, ogoljene i prodiskutovane. Sve vreme ih, naravno, prati odlična muzika, kojoj ostajemo verni (baš kao što neprevodivi naslov govori), kao pratećoj temi svih naših životnih borbi.