Među prvim prizorima
koji vas pozdravljaju dok, upravo pristigavši „živopisnom“ Ibarskom magistralom,
hitate u široki zagrljaj belog grada,
prošavši Lipovačke šume, grananje autoputa kod Orlovače, Vidikovac, rakovičke
crvene solitere i stajalište naspram male pijace na Žarkovu, najupečatljiviji i
najčuveniji predstavlja Ada Ciganlija. Nebrojeno puta sam, kroz prašnjavi
prozor međugradskog autobusa, zadivljeno gledala kako se, sa moje leve strane,
a pre Sajmišta, pogledu nude: cakleće
ogledalo reke na kojoj mirno, ali disciplinovano vežbaju kajakaši (i podsećaju
na ekipu iz filma „Bal na vodi“!), zelenilo krošnji što se odražavaju na
površini, „srpski Stounhendž“, šetači (koji vikendom zakrče pešački prelaz),
ptice sletele na površinu vode, plavet neba presečena tek ponekim tragom aviona
u žurbi i lepezom mosta. Ada je, bez imalo sumnje, ponos Beograda i jedno od
odredišta koje će vam njegovi žitelji, upitani šta to prosečan posetilac velegrada
nikako ne bi smeo da propusti, neizostavno navesti pri nabrajanju.
Mnogi su opevali i
opisali njene lepote, duh i čuvene stanovnike. Verovatno se u asocijativnom
nizu najpre izdvaja istoimeni roman Mome Kapora, ali i omiljeni Pavle Vujisić.
Pronaći ćete ih i u prozi Spomenke
Krajčević, pisca, prevodioca i jednog od tvoraca kultnih časopisa za decu
poput „Tik Tak“-a, ali i velikog zaljubljenika u naš najveći grad, posvećenog
hodočasnika njegovim stazama i pronicljivog posmatrača koji je, eto, rešio da
svoje impresije nastajale „u hodu“, podeli sa nama. Rezultat je zbirka „Šetnje Adom“ (Odiseja, 2014), deo autorkinog prestoničkog
triptiha koji još čine „Kalemegdan izbliza“ (2008) i „Krugom dvojke“
(2010). Da bi doživljaj bio potpun, potrudio se umetnik Veljko Mihajlović, čije su grafike obogatile i ukrasile ovu
zanimljivu knjigu.
Njen uvod („O šetanju Adom i adskim šetačima“), poput istorije osvajanja Ade od strane zaljubljenika, jasno razlikuje dve grupe: Dok su adadžije na Adi imale čamac, brod, splav, omiljenu kafanu ili makar ustaljeno mesto na koje ih je odvodila njihova strast, šetači na njoj nisu imali ništa.
Zapravo, ništa
opipljivo, a tu se već razvija priča o fenomenu šetnje kao blagotvornog otvaranja prema drugosti, izoštravanju
čula, upijanju spoljnjeg sveta, za šta
Ada nudi pregršt uslova.
Bili su spremni i da se
slože da Adu ne poznaje onaj ko ne zna kako na reci sviće, kako lupka otkačeno
bure u roštilju splava i kako se jedrom hvata vetar.
Ovim je zaključena
„pozdravna reč“, objašnjavajući sam nastanak knjige: Kad se veza s Adom protegne na
nekoliko decenija, šetač je već uveliko u stanju da iza vidljivog nasluti
nevidljivo, i da na osnovu detalja rekonstruiše priče. Više ili manje moguće,
više ili manje zabavne. Uslediće
tri celine, svaka upotpunjena itinererom
na početku i grafikama sa dominantnim bojama (upravo nam pristiglog) proleća.
Te celine su: „Velika adska tura“, „Mala
adska tura“ i „Preko nasipa“.
Autorka; izvor: politika.rs |
Poneke od priča, koje
bi se žanrovski najbolje mogle svrstati u kratku proznu formu crtice, nalikuju aforizmima, dok su
druge čitavi mali eseji. Ipak, sve ih karakteriše izvestan pronicljivi,
kontemlpativni, smirujući ton. Naratorka-autorka, uglavnom sama, a ponekad i u
društvu stare imenjakinje, sa klupe na početku staze, gledajući na, s jedne
strane, autobusko stajalište, a s druge na marinu, osluškuje razgovore
prolaznika, nagađa o njihovim životima preko „parčića“ dijaloga, fizionomije,
hoda...sve sa zagledanošću u zajedničko dobro, reku. Promičući, obavijaju nas
osobenosti (ali i neodređenosti) godišnjih doba, bistrina smeštena tik uz
zagađenost, netaknuta priroda u susedstvu preteći nadolazeće urbanizacije. Duša
grada ovde progovara utešiteljski mirno, nudeći istovremenost blagotvorne
samoće i sveljudskog povezivanja.
Na koji način broj
burića svedoči o imovinskom stanju vlasnika splavova? Da li se novosagrađeni
most uklapa u, odavno brižljivo gajenu, iluziju grada na moru? Kako to noć i
tišina uklanjaju razlike ideološke vrste među spomenicima? Šta nam sve govore
ljubavne poruke sa grafita na reni-bunaru? A koliko je tek teško predočiti
lepote zalaska sunca onima koji ih, jednostavno, ne gledaju i ne osećaju na
isti način – ponekad uopšte (poput, npr, mlade novinarke koja piše istraživački
rad, na osnovu svedočanstava starog adadžije)?
Istorija se na svakom
koraku stapa sa trenutkom u kome smo zatečeni. Spomenka Krajčević pojedine
priče razvija do pravih scena (na šta ukazuju i mini-didaskalije ispod njihovih
naslova), dramskih prizora iz života (mahom bezimenih) posetilaca. I one su,
dosledno, tek isečci, delovi
večnosti, trajanja u koje nas smešta Ada (kao više od urbanog mitskog
lokaliteta). Tako će nas kratka pripovetka „Kod
kuće“ upoznati sa životom na vodi i bliskošću iza nadurenog ćutanja
suseda-alasa; priča „Pan“ je u formi
unutrašnjeg monologa; dok subjekti predstavljaju generacijski, statusno,
odnosom prema okolini raznoliko mnoštvo. Neke od minijatura su istinski dirljive („Crno-belo u koloru“), potvrđujući otuđenost savremenog čoveka ili
nas podsećajući kako je emociju moguće preneti i ćutanjem, dok stvari često
nisu onakve kako nam na prvi pogled deluju.
„Šetnje Adom“ možemo
opisati i kao grupisane kadrove, sličice zabeležene u svesti, dok prolazimo
uveliko poznatim stazama, a ipak (upravo usled „uhodanosti“) svaki put
ukrašenim sve pažljivije uočavanim pojedinostima. To su svojevsni mentalni
transkripti opažanja i utisaka koji nam, uglavnom svima, prolaze kroz glavu
tokom obilazaka dragih parkova, obala, tih oaza mira i bujnosti prirode u
okvirima gradske vreve. Svemu što možda ne zaboravljamo tako brzo, ali ne
uspevamo ni da trajnije sačuvamo, uprkos uvek novom (d)oživljavanju prilikom
povrataka na staro mesto, naša autorka posvećuje čitavu zbirku. Za nju, šetanje
je više od zdravstvene potrebe, to je zadovoljavanje intelektualne gladi, tura
izlečenja kako tela, tako i duha, mogućnost da se bolje nego inače ponovo
povežemo sa svojim bićem, a iz prikrajka posmatrajući bližnje, razvijamo dublje
saosećanje.
Nije to bilo kakvo
„tabanisanje“ (već na početku je jasno podvučena razlika između
hodanja/pešačenja i šetanja), nego kretanje provereno prisnim, uzbudljivo svojim, beogradskim i savskim prostorom
Ade Ciganlije. Tamo se pohranjuju postojeća i neprekidno nastajuća sećanja
grada, svaki ne(i)m(enovan)i susret pretvara u repliku nekog davnašnjeg, ali
ujedno prvi doživljeni podsticaj za razmišljanje o sadašnjici i budućnosti. Nekima
je ovo, možda, „premijerno“ skretanje pažnje na sve obične stvari pored kojih prolazimo bez zastajanja, svojevrsna škola upijanja utisaka i uživanja u
trenutku koji ispunjavaju.
Posmatrano iz čamca, u
letnje veče, mnogo je teže razumeti zašto neko ko može da sedi na splavu i
gleda kako se u vodi pretapaju i kako gasnu boje neba, uđe u kućicu i sedne
pred plavu svetlost ekrana.
Služeći se žargonom ili
modernim sajber-tuđicama u naslovima nekih priča („Charging“ ili „Apdejtovanje“),
sa dobronamernom ironijom biva istaknuta udaljenost ljudi novog doba od života
koji Ada simbolizuje. Pojedine adske
minijature su potresne i strašne, jer reka je videla kako lepe trenutke,
tako i prizore horora, nasilja - ponela nežno sećanje, ali i životinjsko ili
ljudsko truplo. Pred nama se smenjuju tematizacije suprotnosti, privida, nagađanja
i nagoveštaja o posmatranim ličnostima, rezultati svih varijacija domaštavanja
koje posmatračka aktivnost šetača može da izrodi. Nekad je ishod uočenog
poražavajući, beznadežan imunitet na senzacije iz okoliša, ali često se desi da
opčinjenost ipak pobedi i vrati nas sebi. Zbog toga je preporučljivo (pa i
neophodno) da „Šetnje Adom“ čitamo polako, „dozirano“, sa pauzama i vraćanjima,
ne samo kako nam ne bi dosadilo, a suština izmakla – već ne bi li i sami razvili sposobnost da osetimo,
oslušnemo, zamislimo i doživimo parčence sveta koje nam je dodelila sudbina.
Umesto zaključka,
podeliću sa vama jednu od „crtica“. Priznajem, njen naslov, inspirisan
najpoznatijom pesmom mog omiljenog Remboa, ipak nije presudno uticao da je
izdvojim iz mnoštva tananih, dostojnih posveta beogradskom izletištu:
Pijani brod
Početkom maja
pahuljaste mace zaplove kroz vazduh: hrle naniže i naviše, kovitlaju se,
sastavljaju u struje. Kad vetar ojača, naviru iz šumaraka u sve gušćim
formacijama, haotičnim ali neisrcpnim i nezaustavljivim. Vatasti nanosi
pokrivaju ivice staza, obrubljuju travnjake i zavlače se među travke. Ponegde
su se zgusnuli u meke bele gusenice. Gde nema trave, paučinasti pokrivač lepi
se za golu zemlju. A kako naleti vetra odižu i njega, veje i odozgo i odozdo.
Od opšteg lebdenja i
kovitlanja, ljulja se cela Ada.
*
Svoj primerak zbirke dobila sam od izdavačke kuće „Odiseja“, u zamenu za
OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim, naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za
saradnju ni na koji način nisu oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.
*
Ukoliko vas je tekst zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.
*
Preporučujem i sjajan prikaz objavljen na blogu drage koleginice Sandre
Bakić Topalović (Stsh Book Corner).