Ne postoji ništa jače
od ljubavi, prema čemu god ona bila usmerena, na koji god se način ispoljavala:
kao čista emocija, dužnost, odgovornost, (fanatična) posvećenost nekome ili
nečemu. Ali, kada ono što najviše volimo postane potencijalni uzrok naše propasti
ili kada se, još strašnije, sukobe dva podjednako intenzivna i obavezujuća
osećanja, šta uopšte možemo učiniti? Pokaže li se, tada, kako je čovek zapravo
samo jedna od igračaka sudbine, šraf
u sistemu, figura čija je pozicija na polju života tako nestabilna i trenutna?
„Sašenjka“
(Evro-Giunti, 2013; orig. Sachenka, 2008),
prvi roman iz tzv. moskovske trilogije Sajmona Sibaga Montefjorea, govori
upravo o takvoj vrsti slepe odanosti i posledicama posvećenosti ideologiji, ali i o porodičnoj
ljubavi unutar represivnog sistema koji ne prašta najmanje opuštanje – i
prepuštanje zabranjenim osećanjima. Tragična priča o životu i smrti u surovom
poretku, vernosti i hrabrosti, moći i prividu, prkosu i – ljubavi koja jedina
opstaje, pobeđujući epohe, prostranstva, ideologije, kult(ove) ličnosti,
nezvanični je početak piščeve obrade sudbina nekolicine junaka u gotovo vek
dugom razdoblju novije ruske istorije. O drugom delu, „Jedne zimske noći“, možete čitati OVDE, dok završnica nosi naslov „Nebo, u podne crveno“ i objavljena je prošle jeseni.
Struktura knjige je trodelna i pomalo neujednačena po kvalitetu, ali zato tematsko-motivski znatno uspešnije povezana. Prvi deo, čija je radnja smeštena u Sankt Peterburg iz 1916. godine, prati mladu Aleksandru „Sašenjku“ Cajtlin, šesnaestogodišnju kći jedinicu petrogradskog Jevrejina, bankara Samuila i razvratne Arijadne, fanatične sledbenice ozloglašenog Raspućina. Iako ova učenica prestižnog instituta “Smoljnji” čitavog života uživa privilegije klase kojoj rođenjem pripada, Sašenjka se gnuša dekadentnog bogataškog sveta svoje porodice, naročito nakon što je ujak, komunista Mendel Barmakid, krišom bude uputio u boljševičko učenje i literaturu. Iskreno, svim srcem prionuvši uz nova uverenja, Sašenjka počinje da vodi dvostruki život, ilegalno (uglavnom noću) „rasturajući“ pamflete, prenoseći poruke, delajući kao drugarica Srebrna lisica. Dok se oko nje raspada carstvo, a sopstvena porodica sve više tone u nesreću, devojka je angažovana na različitim zadacima, ponosna kada je hapse, nesvesna svoje raskošne lepote i privlačnosti, asketski predana jedino dodeljenoj joj misiji. Čak ni iskusnom kapetanu Petru de Saganu, pripadniku carističke policije i osiromašenog plemstva, ne uspeva da je zavrbuje kao dvostrukog agenta, iako se njihova „igra zavođenja“ (u koju je ujak lično gurnuo Sašenjku) zamalo prilično zakomplikovala. Važne figure u njenom životu predstavljaju još stric Gideon, novinar-hedonista uvek praznih džepova i Odri Luis „Lala“, engleska guvernanta i prava majčinska figura.
Ovo je, meni lično,
omiljena celina romana, ponajviše zahvaljujući izvanredno predstavljenoj epohi,
zanimljivim protagonistima, veštini predočavanja njihovih porodičnih odnosa –
obeleženih nipošto malim teretom prošlosti (primera radi, dobro tretirano jevrejsko pitanje i socijalni status
bogataša „skorojevića“), a sve to u vernoj i očaravajućoj atmosferi grada,
toliko voljenog „Pitera“ sa svim njegovim mirisima, bojama i slikama.
Montefjoreu su, doduše, neuverljive ljubavne scene i dalje najslabija strana,
ali, srećom, nema ih mnogo!
Drugi
deo
nas vodi u Moskvu i godinu 1939, gde ponovo susrećemo Sašenjku, sada kao
istaknutog člana društva, urednicu časopisa „Sovjetska žena i proletersko
domaćinstvo“ i uzornu suprugu komesara Ivana
„Vanje“ Palicina, svog boljševičkog saborca još iz dana revolucije. Mada je
kćer predratnog buržuja i osuđenika u Gulagu, neobično načitana i očigledno
aristokratski vaspitavana, Sašenjka predstavlja pravi primer sovjetske dame
novog doba. Bližeći se četrdesetoj godini, preživevši deceniju najvećeg
staljinističkog terora zahvaljujući podršci čoveka sa kojim je u skladnom
braku, priređujući sedeljke za Josifa
Staljina i Herkula Satinova –
što je samo po sebi znak poverenja koje Palicinovima poklanja vlast,
očaravajuća Sašenjka ipak pravi dve fatalne greške. Dozvoliće da njen čelični
partijski moral oslabe majčinska ljubav zrelih godina i iznenadna, prva
istinska (a ne tek vanbračna) strast prema provokativnom književniku, Benji Goldenu. Kada Vanja bude
posumnjao na aferu, te dozvolio da zbog ljubomore zloupotrebi službeni položaj
i na kratko se oda, pokrenuće nezaustavljivi sunovrat.
Svesni kako im više
nema spasa, supružnici će dalje jedino razmišljati o načinu izbavljanja svoje
male dece („Sneška“ ima pet, a Karlo tri godine). Od tog trenutka spoznaje,
priča se preobražava u veoma potresno svedočanstvo stradanja dvoje dobrih
komunista, nevinih ljudi koji su slepo verovali u svoju misiju (čak nazvavši
sina po Marksu!), ali očigledno nedovoljno uvežbanih da suspregnu onaj
unutrašnji grč usled mimohoda privatnog i javnog (kome bi ovo prvo trebalo da
bude apsolutno podređeno). Iz središnje celine romana vredi izdvojiti, pre
svega, uzbudljivo i napeto pripovedanje, zatim upečatljive likove još jedne
odane dadilje – Nemice Karoline i,
naravno, Staljina, kao i
bulgakovljevski savršeno opisanu Moskvu iz tridesetih godina prošlog stoleća.
Dok mi se treći deo najmanje svideo, moram
priznati da – i pored nekoliko klišea, piščeve “posvađanosti” sa starošću
likova i rizika da se, u jednom trenutku, sve završi kao melodrama – svejedno
zaista dobro zaokružuje priču. Ovoga puta, u fokusu je mlada Katinka Vinski, doktorand istorije,
devojka poreklom iz malog kavkaskog sela rečitog naziva Beznadežna. Po profesionalnom
usmerenju stručnjak za XVIII vek i vladavinu Katarine Velike, na svoje veliko
iznenađenje biva angažovana od strane oligarha
Paše Getmana, imućnog
rusko-jevrejskog emigranta. Nastanjen u Londonu, Paša ne pita koliko košta
ispitivanje porekla njegove porodice i otkrivanje sudbine koja je zadesila
roditelje njegove majke, Roze. Na
tragu ovog istraživanja, Katinka će uploviti u svet koji tokom studiranja u
Moskvi nije imala prilike da upozna, mada je postojao takoreći tik do nje.
Upoznaće i nas sa Rusijom tek izašlom iz Sovjetskog saveza, zemljom korupcije,
duboko zakopanih starih tajni, nezalečenih rana, još živog straha od davno
mrtvog Staljina, modernizacije društva, zapadnjačkog uticaja...Kopajući po
arhivima, postaće neobično privučena otkriću na pomolu, kao i kolegi-bajkeru Maksiju. Uz sve to, pred nama
iskrsavaju interesantni pogledi na birokratiju, institucije, nezainteresovane
službenice, u komičnim, donekle i apsurdnim epizodama.
Knjigu sam pročitala za
par dana, opijena dinamikom i sugestivnošću zbivanja, uzdrmana pojedinim,
istinski mučnim, brutalnim scenama. Zbog izvesnih, posebno emotivnih, bila sam
čak i na ivici suza. Montefjore dobro poznaje period o kome piše, ličnosti i
mesta prikazuje potpuno, višestrano, uz mnogo umešnosti da nas zainteresuje,
često i veže za te ljude. U „moru“ epizodnih lica, izdvajaju se, statusom i
vremenskim odsečcima razdvojeni: Ana Virubova, Raspućin, knez Andronikov, Misi
Loris; Lenjin, Zinovjev, Molotov; tajna policija i NKVD: drugovi Ježov, Berija,
Golečev, Kobilov, Mogličuk; pisci Ilja Erenburg, Isak Babelj, Aleksej Tolstoj. Još
dugo po završetku bila sam pod utiscima bližeg „zagledanja“ raskošne, krvlju
poškropljene panorame XX veka. „Jedne zimske noći“ se, pored nekoliko starih znanaca (to su, pre svega, Benja
Golden, Satinov i Staljin), na ovu priču nadovezuje nešto drugačijom temom, ali
podjednako upečatljivom obradom. Istorijsko i fiktivno su, u oba slučaja, dosta
dobro usaglašeni, povremeno sa većom živošću potonjeg! Bilo da vas prati
lajtmotivska melodija „Oči čornije“, ili zvuk nezvanične himne pada Berlinskog
zida – „Wind of change“ koja dopire iz kafića, bićete uvučeni u radnju, kao na
talasu, zahvaljujući svim tim čulnim senzacijama.
Ovaj roman mi je
omogućio da na nov način sagledam poznato – i otkrijem mnogo toga novog. Da
osetim, proživim, vidim i čujem kako se odvijala surova egzistencija na ulicama
obe ruske prestonice. Sa Sašenjkom sam, u kasne sate, zalazila po sigurnim kućama gde se od iznenadnih
racija carističke policije krila štamparska presa; ushićeno sam recitovala
stihove Majakovskog i iza korica petparačkih romana krijumčarila dela
Černiševskog i Marksa; šetala uz Patrijaršijski ribnjak i sa slovenskim ponosom
posmatrala crvene zvezde na Kremlju; drhtala pred zlokobnom harizmom Staljinove
pojave; šaputala stihove lenjingradske
siročadi i bila svedok modernizacije „majčice Rusije“, kojoj su, ipak,
odolevali žitelji sela živopisnih imena; zebla sam u mračnim ćelijama i trpela
udarce teških čizama okrutnih islednika...
Pisac, kako kroz sasvim
sitne, a upečatljive detalje (poput limene kutije skupih engleskih biskvita sa slikom Kremlja, simbola Sašenjkine vezanosti
za porodični status, uprkos negiranju; ili „jastučeta“ koje Sneška nosi svuda
sa sobom), tako i preko uspešno inkorporirane faktografije, sloj po sloj gradi
povest jednog naroda i specifičnog razdoblja u njegovoj prošlosti. Iako će vas
Sašenjka, usled svoje tvrdokorne, radikalne privrženosti cilju, verovatno
uglavnom nervirati i delovati nerealno, imajte u vidu kako su ljudi poput nje
(i kod nas!), zapravo, činili temelje na kojima je izrastao socijalistički
poredak. Snaga njihove iskrene vere samo pojačava tragiku neizbežnog sloma,
razočaranost idealima i svime u šta briga za sopstveno preživljavanje može pretvoriti
do juče najbliža bića. Ipak, čak i kada (nasilno) nestanu vera i nada – ostaje
ljubav. Ona je i u ovom slučaju, kako apostol Pavle ističe u „Poslanici
Korinćanima“, od to troje, među
njima najveća.