субота, 10. фебруар 2018.

Subota sa knjigom: „Moja genijalna prijateljica“

piše: Isidora Đolović

Odavno se književna (i ne samo ova) javnost nije toliko zainteresovala za neki roman, kao što je u proteklih par godina slučaj sa „Mojom genijalnom prijateljicom“ (Booka, 2016; original: L'amica geniale, 2011). Prvi deo Napuljske tetralogije predstavlja svojevrsni fenomen savremenog literarnog stvaralaštva – barem sudeći po količini prašine koja se oko njega podigla. Sve je tu upitno i izazovno: od zagonetnog identiteta pisca, preko, po ocenama jednog dela kritike, briljantnog stila, a prema drugima „preizvikanog ostvarenja“, do proglašavanja četvoroknjižja „modernim klasikom“ i savremenim pandanom najvećim svetskim romanima, posle dužeg vremena. Kada se sve sabere, knjigama autorke (?) pod pseudonimom Elena Ferante napravljena je fantastična reklama. Između ostalog, sama činjenica da je u vremenu medijskog sveprisustva, društvenih mreža, gotovo apsolutnog nadzora i eksponiranja privatnosti pojedinca, nekome uspelo da sve to zaobiđe, a ipak objavi internacionalni bestseler, dovoljna je da zaintrigira i podseti na slučajeve od pre nekoliko vekova, kada su mnogi stvaraoci na sličan način „proturali“ svoja pisana čeda pred publiku i (neblagonaklonu) javnost. Ne moram ni spominjati pomamu koja je nastala u gradskoj biblioteci, pa se „Prijateljica“ duže od godine teško može „uloviti“ na pozajmnom odeljenju. I dok se nedavno u prodaji uveliko našao treći deo (“Oni koji odlaze i oni koji ostaju”), podstaknuta ličnom radoznalošću i oprečnim utiscima koleginica, napokon sam se i sama upoznala sa famoznom knjigom. A lično iskustvo je, ipak, najpouzdaniji put do formiranja stava, kamoli njegovog iznošenja. Šta sam pronašla?


Priča počinje pozivom Rina, četrdesetogodišnjeg zaludnika (kako ga naš narator vidi), zabrinutog zbog nestanka svoje majke. Ona kojoj je apel upućen, a koja će nas svojim glasom voditi kroz priču što sledi, najbolja joj je prijateljica od detinjstva. Pošto je odluka Rafaele Čerulo “Lile“, da iščezne uklonivši sve tragove lične prošlosti, nimalo nije iznenadila, Elena Greko tu, u Torinu, počinje da ispisuje istoriju njihovog dugog poznanstva.

Za taj poduhvat je neophodno vratiti se u Napulj, skoro šest decenija ranije, ali i u svest tadašnje devojčice – što pripovedaču u potpunosti polazi za rukom. Pedesete godine se bliže kraju, osenčene ostacima fašističkog iskustva s jedne, a potencijalima društva u (pre svega, industrijskom) razvoju sa druge strane. Dok su svi socijalni faktori neizostavno i upečatljivo prisutni negde u pozadini, od samog početka u središtu je ipak odnos dve devojčice. One ne mogu biti različitije, pa je naslov romana u tom smislu indikativan, s obzirom da (kao i sve ostalo) potiče iz Eleninog načina posmatranja sveta koji je okružuje, a u čijem se središtu nalazi (i) Lila. Zanemarivši sadašnje godine i stečeno iskustvo, prisećanjem se potpuno prenosi u perspektivu curice koja mnogo toga ne razume ili to čini krajnje iskrivljeno. Ovo je, ujedno, možda i najbolja „tačka“ u strukturi romana. 

Drugu vrhunsku vrednost knjige svakako predstavljaju združeni intenzitet, ambivalencija i dinamika razvijanja odnosa Grekove prema Čerulovoj. On se neprekidno kreće između idolopokloničkog divljenja i rivalstva, apsolutne poverljivosti i želje za dokazivanjem, nadmetanja i međuzavisnosti, a na momente i blažeg homoerotizma – ali, isključivo u, nimalo neobičnom, svetlu predpubertetskih promena. Lila je za Elenu posebna, drugačija, genijalna, dok sopstvenu ličnost bez prestanka potcenjuje, samerava prema svom prilično nemarnom uzoru. Sve (brojne) razlike između njih dve, u fizičkom, intelektualnom, pogledu temperamenta, povod su za uvek nova preispitivanja.
Opisujući nam je, Elena insistira na Lilinoj zagonetnosti, predvodništvu i svojevrsnoj „muževnosti“ kroz odlučno delanje, a naročito na uvek flegmatičnom stavu. Nasuprot tome, sebe naziva običnom, u pubertetu čak ružnom i debelom – ona je plava, oblija, ženstvena, ne naročito inteligentna (svesno nameće taj utisak), bez ambicija, ali vredna i odlučna kada joj drugi kažu da „tako treba“. Primera radi, u početku priznaje kako nije u stanju ni da do kraja pročita knjigu, ali na podsticaj svoje nastavnice počinje da uči i ubrzo postiže velike uspehe. Međutim, ono što joj pruža najveću motivaciju i „vetar u leđa“ biće konstantno takmičenje sa Lilom, te želja da joj se pokaže doraslom, pa i boljom. S druge strane ovog neobičnog tandema, imamo neurednu, crnomanjastu, mršavu i nedovoljno razvijenu, neobuzdanu „dečku“ Lilu, koja je takoreći samouka, opsesivni čitalac, vizionar, a sve to pod stavom nonšalancije, mrzovolje i parolom „ne trudim se previše“. Ovakvo doživljavanje i svojevoljna potčinjenost namerno se forsiraju, jer Eleni takav odnos snaga predstavlja pravo „pogonsko gorivo“ za napredak i razvoj sopstvene ličnosti.

Razlozi neobično snažnog vezivanja za Lilu svakako leže u komplikovanom odnosu prema majci, koji je, blago rečeno, katastrofalan, bez ikakve mogućnosti poboljšanja ili makar volje za tim. Elena se svoje zrikave, hrome, uvek džangrizave majke i fizički gnuša, dok zauzvrat dobija stalno nerazumevanje, grubosti, kritike...Nasuprot njoj, Lila potiče iz porodice obućara, gde uz oca i starijeg brata uveliko razvija interesovanje za zanat, ali dobija i nešto veće razumevanje.

Njihov svet je u početku sveden isključivo na granice rejona u kome žive, poznanstvo sa članovima nekoliko radničkih porodica i školu. Ne postoji definisana svest o prostoru izvan ovog, već dovoljno živopisnog kruga kretanja, pa samim tim ni želja za nečim većim. Kako prelaze iz jedne u narednu etapu školovanja, vidici se postepeno šire, najpre obuhvatajući ostatak grada. Svako Elenino upoznavanje Napulja je, u tom smislu, sasvim novo i uzbudljivo iskustvo, vrlo autentično i živo predočeno.
Upravo je susedstvo šarolika osnova na kojoj se postepeno uzdiže svet drugarica. Lilin otac je obućar, Elenin portir, a ostatak njihovog društva čine deca mesara, bakalina, stolara – dakle, izdanci radničke klase. Naspram njih su ratni profiteri, lokalni „bosovi“, svakodnevna “šuškanja” o prošlosti, koja dolaze do dece i sa njihovim stasavanjem dobijaju sve jasnije obrise kobnih, generacijskih tajni, netrpeljivosti, zle krvi koja čeka novu priliku da “padne”. Sagledamo li ostale stanare, primetićemo da su im porodične situacije manje-više slične – danas bi rekli nasilničke. Međutim, u kontekstu predstavljenog vremena, one su uobičajene, prilično patrijarhalne, bez otvorenog popuštanja i obeležene viševekovnim shvatanjem uloge svakog člana kao čvrsto ukorenjene unutar društvene hijerarhije.

Modernost tek počinje da se „uvlači“ u pore posleratnog društva, najpre izazivajući odbojnost, zbunjenost, nedoumice – poput pitanja potrebe za daljim obrazovanjem, pogotovo devojčica. Pitanja komunizma, zlostavljanja, preljube, materijalnih nejednakosti, zločina (ubistvo), provučena su neveštim detinjim jezikom i okom, kroz naivnu vizuru, a ipak dovoljno upadljivo. Prvi odeljak nosi naslov „Detinjstvo: Priča o don Akileu“, druga (obimnija) celina je „Mladost: Priča o cipelama“ i u oba se slučaja putem začudnosti u doživljaju sveta (kod tadašnjeg pripovednog „JA“) verodostojno i efektno tretiraju dva problemska plana: istureniji (prijateljstvo sa Lilom, njena ličnost i uticaj na Elenu) i pozadinski (komšiluk, njihovi životi), oba uzajamno oblikotvorna i reflektujuća. Među naročito zanimljivim epizodistima nalaze se Melina Kapučo – luda udovica, porodica Saratore – čiji će sin Nino postati Elenina prva ljubav, zatim nasilni momci: Enco Skano - sin prodavca voća, te braća Marčelo i Mikele Solara – naslednici bogatog kafedžije. Tu im je još drugarica i suparnica Điljola Spanjuolo, sin apotekara Đino, Stefano Karači – naslednik ubijenog don Akilea, deklarisani komunista Paskvale, učiteljica Olivijero…

U nizu upečatljivih i značajnih epizoda, izdvaja se novogodišnje slavlje tokom kog je upriličen tradicionalni “rat petardama”, kao prilika za agresivno nadmetanje i dokazivanje moći između Solarinih sa jedne i “običnih” žitelja sa druge strane. Osnovni imperativ koji se veoma rano nameće deci iz kraja jeste sticanje novca, kao jedinog pouzdanog sredstva izbavljenja i napretka u životu. Opsedajuća težnja, samo na različite načine formulisana, za većinu glasi: napustiti rejon, iskoračiti van njegovih okvira i zala, siromaštva i nasilja, prljavštine. Zato ne čudi što Lila i Elena od najranijih dana razvijaju brojne, u manjoj ili većoj meri realne ili maštovite zamisli koje bi vodile ostvarenju ovog cilja. Najpre je to pisanje knjige, pa izrada neobičnog, jedinstvenog para obuće, da bi kasnije dva suprotstavljena puta predstavljali unosan brak ili akademska dostignuća. Iznova se karakteri, usmerenja i sudbine nerazdvojnih prijateljica ovde prepliću, ukrštaju i razilaze.
Sledeća presudna tema jeste buđenje ženskosti, stasavanje, sve te čudne hormonske promene koje unose pravu vrtoglavicu u mlade glave, uz nov doživljaj tela i ponašanja drugih prema ličnosti koja se odjednom razvija u nešto izmenjeno. Sa navršenom petnaestom godinom, kod obe dolazi do uznemirujućih, ključnih promena i svojevrsnog obrtanja uloga – pa će se tako Lila preko noći razviti u devojku neobične lepote i kobne privlačnosti, dok Elena svoj život i težnje vezuje za knjige, karijeru, čak političke i teološke debate. Njihovo prijateljstvo time biva stavljeno na probu, ali istovremeno i prevladava prepreke, dobijajući sasvim novu dubinu i snagu. Rastuća agresivnost starijeg brata, Rina, počinje da plaši Lilu, podstičući fenomen koji će je nadalje uvek pratiti – tzv. “razlistavanje”, kao unutrašnji poriv da se svet sagleda “razrušen” do temelja i ogoljen do suštine, u potpunosti rakrinkan.

Najbolje od romana: atmosfera italijanskog društva („Kum“ na napuljski način!); promene unutrašnjeg sveta i dobro dočarane misli devojčica u najosetljivijem dobu, uključujući sve nedoumice i zbunjenost; širenje vidika i percepcije života; efekat „ogledala“, kroz  takmičenje, ujedno motivisanje Lilom, tj. njenim uspesima ili neuspesima – prijateljice su i kontrast i odraz jedna drugoj; snažan udeo intuitivnog (stasavanje, želja za bekstvom, strah od poistovećivanja sa majkom). 

Da li mi je knjiga bila zanimljiva? Svakako, jer mislim da je svima nama iz „preddigitalne ere“ lako da se pronađemo u sličnim pričama iz detinjstva, vratimo u doba kada se sve u našem malom univerzumu činilo tako uzbudljivim i misterioznim. Samo okruženje, zajednica i njene boje, zvukovi, svađe, zatim tajne odrastanja devojčuraka, prve simpatije, kontakt sa složenim i često zastrašujućim svetom odraslih, opisani su veoma verno, živo, ubedljivo. 
Da li je knjiga dobra? Solidan, siguran i jednostavan stil, koji naizgled laganim načinom dočarava neke prilično osetljive teme i situacije govori u prilog njenom kvalitetu. 
Da li je genijalna? Moram priznati kako sam očekivala mnogo, mnogo više. Ako ćemo tako, šta bi svetska kritika tek rekla za romane Vesne Aleksić, Gradimira Stojkovića ili Branka Ćopića, koji – iako najčešće namenjeni deci i mladima, kroz teme sazrevanja vrlo ozbiljno tretiraju i društvena pitanja, a sve to na besprekoran, duhovit, potresan način? Verovatno pošto sam odrasla čitajući ovaj tip dela, „Prijateljica“ za mene nije predstavljala nikakav poseban novitet, da bih „pala u nesvest“ od oduševljenja. Dakle, rekla bih da je pred nama prilično dobar roman, ali „spektakl veka“...pa, ne baš. Ili možda jeste, što u tom slučaju pruža istinski pesimističnu procenu ostatka književne scene i njene budućnosti. Doduše, ovo je tek prvi od četiri dela, pa mu se zato mora dopustiti faktor iznenađenja i nada u (upadljivo) poboljšanje daljeg toka priče.Odličan završetak budi interesovanje za nastavcima, ostavljajući nas u nedoumici i sa iskrenom željom da otkrijemo gde će sve zamršenije životne okolnosti odvesti devojke. I, ono glavno, pokazati nam ko je tu, zapravo, superiorna, genijalna prijateljica?