недеља, 25. фебруар 2018.

„Nemanjići“(2018), istorijski promašaj

komentariše: Isidora Đolović

Ko je Srbin i srpskoga roda
i od srpske krvi i kolena,
a pokudi dične “Nemanjiće”-
Od ruke mu ništa ne rodilo:
ni u polju bjelica pšenica,
ni u brdu vinova lozica!
Pa, ipak, počelo je, kao i većina srpskih snova, sa silnim poletom i još većim očekivanjima. Najava snimanja igrane serije o dinastiji koja je najduže vladala srpskom državom, lozi ktitora, zakonodavaca, arhiepiskopa, svetaca, ali i kontroverznih ličnosti, sa izvora o njihovim životima danas neraskidivo spojenih uz mitove, izazvala je opravdano oduševljenje. Bili smo ushićeni što, napokon, dobijamo domaću verziju svetski odavno popularnih, romantizovanih istorijsko-političkih drama o porodicama na vlasti, dokaz da nisu jedino Tjudorovi i Stjuarti, Romanovi, Medičijevi i Bordžije, Habzburzi i otomanski sultani, ono zanimljivo što evropska istorija može da ponudi za pouku i zabavu. Srpski srednji vek obiluje pričama i ličnostima čija živopisnost prevazilazi najbolju fikciju: od odbeglog Rastka, preko raspusnog kralja Milutina i zlosrećnog mu sina, Stefana Dečanskog, do cara Dušana Silnog; od francuske snahe Jelene Anžujske do maloletne Vizantinke, princeze Simonide; od činjenica do preuveličane legende. Za razliku od suseda, dobro su primetili mnogi, mi nemamo potrebe za izmišljanjem vladara i domaštavanjem hronika. Obilje materijala samo je čekalo na adekvatnu obradu, naročito imajući u vidu da su poslednja filmska ostvarenja na temu naše istorije pre ropstva pod Turcima, snimana još u vreme SFRJ. Ispostaviće se kako su upravo te stare, dobre kostimirane drame (poput „Banović Strahinje“ Vatroslava Mimice, „Boja na Kosovu“ Zdravka Šotre ili niza televizijskih serija o devetnaestovekovnim, prelomnim događajima iz nacionalne prošlosti) ostale u svakom pogledu nedostižan obrazac. „Nemanjići: Rađanje kraljevine“, dugo očekivana priča iz života rodonačelnika slavne porodice, unapred smelo nazivana srpskom Igrom prestola, zaista nas je iznenadila i zaprepastila – ali, neprijatno. Sa tim razočaranjem, zakoračili smo u novu godinu.

Kao da nije bio dovoljan početni brodolom, nakon kakvog se, u svetu, snimanje ostatka sezone uglavnom obustavlja, arogantno preokrenuvši negativan publicitet u “veliko interesovanje”, insistirajući na tome da se “samo zlobnicima nije svidela prva epizoda“ (parafraziram scenaristu Gordana Mihića), putem nakićenog trejlera besomučno reklamirajući „epski spektakl“ i „najskuplji projekat u istoriji srpske televizije“, RTS nam je napokon isporučio, navodno prerađenu i poboljšanu, pilot-epizodu srpskog čuda, naslovljenu „Pod zastavom Vizantije“. Utisak i pored dorada nije bitno izmenjen, no, krenimo redom.

Da će gledanost prošlog vikenda biti velika, od početka nije dovođeno u pitanje. S obzirom na većinski loše reakcije i sprdnju koja je usledila nakon novogodišnje premijere „pilota“, mnogi su u subotu uveče iz čiste znatiželje zauzeli mesta pred malim ekranima. Može se prilično sigurno pretpostaviti, podsticaj je predstavljalo nekoliko razloga: 1. (znati)želja da se i sami uvere je li zaista TOLIKO loše; 2. nada kako je nešto STVARNO izmenjeno na bolje; 3. obzir da se  ispoštuje „milenijumski“ projekat i, sa radošću i nadama svih nas,  dugo očekivana, potrebna dramatizacija priče o konstitutivnom periodu za našu državu i svetorodnoj vladarskoj lozi koja ga je, tokom zadivljujuća dva veka, predano (iz)gradila; 4. uvažavanje uspomene na, u međuvremenu, preminulog Nebojše Glogovca, koji uz Dragana Mićanovića i Vojina Ćetkovića predstavlja jedinu istinski obećavajuću, svetlu tačku sezone u najavi. Sve ostalo je, nažalost, bilo poražavajuće.
Podsećajući nas kako, narodski rečeno, „od babe devojka ne biva“ (da se ne koristim sad onim drugim, uspešnijim i direktnijim poređenjem između pite i...khm, fekalija), ni od nesrećne uvodne epizode nije moglo nastati nešto barem iole pristojno. Mada su je skratili za dobrih dvadeset minuta, izbacivši gotovo sva problematična mesta (što znači da su, ipak, uvažene primedbe te iste „laičke, zlonamerne, uvek nezadovoljne“ publike!), još uvek sve ukupno izgleda beznadežno jeftino, ispod proseka, nekako sirotinjski i jadno, neuverljivo – a ne mislim (samo) na budžet i vizuelizaciju! Projekat oskudeva u idejama, ili barem njihovoj adekvatnoj primeni, dostojnoj teme i uloženih, za naše prilike i podneblje basnoslovnih sredstava. Gluma je ostala očajna, scenario slab – na momente čak pamfletski, dijalozi paraju uši svojom besmislenošću, scene bitaka naivne, a sve ukupno mnogo više nalik dokumentarnom programu ili (amaterskoj) školskoj priredbi, nego dramskoj priči. Uvođenje okvira u vidu naracije, izvedene glasom Vojina Ćetkovića (stariji Stefan Prvovenčani), jeste popravilo opštu sliku, ali i pojačalo spomenuti utisak dokumentarističke prirode svega. Istina, ono najgore je uglavnom eliminisano, međutim, epizoda tek sada deluje zbrzano, nepovezano, nezanimljivo, bez ikakvog završnog „mamca“, kojim bi zainteresovala gledaoca za dalji tok priče. Izbačeni materijal, opet, zasigurno će ući u antologiju najvećih gluposti i gafova!

Da ne bude sve odmah sama negativa, od sramotno malo dobrih strana ostvarenja, mogu se izdvojiti muzika (anđeoski glas Divne Ljubojević na uvodnoj špici) i kostimi, uz kadrove prirode/ambijent na otvorenom. Između glumačkih izvedbi, jedino se Goran Sultanović (učenjačka luda Prosigoj, premda na ozbiljnoj granici karikaturalnosti) i donekle Mladen Nelević (Stefan Nemanja), mogu nazvati pristojnim. 
Zanimljivo je da su ove dve uloge prvobitno bile namenjene, pa ponuđene Voji Brajoviću i Žarku Lauševiću, koji su, međutim, odbili učešće u projektu. Pozitivno je, svakako, „forsiranje teme“, odnosno, oživljavanje interesovanja za dinastiju Nemanjić, usled čega se priče o njenim članovima objavljuju čak i na portalima zabavnog tipa, „recepti sa srednjovekovne trpeze“ osvanuli su na stranicama ženskih časopisa, radi polemike se listaju školski udžbenici i priseća (nesavladanog) gradiva...Samim tim, šira javnost dobija šansu da nauči nešto iz (uprošćene) istorije.

Dete bapče ili udomljeni maltezer?

Daleko više je mana, počev od potpuno promašenog kastinga, koji karakteriše snažna ukalupljenost većeg dela glumaca u neke ranije uloge. Zbog toga ih je gotovo nemoguće posmatrati na drugi način, uprkos istorijskom „ruhu“ u koje su odeveni. Prednjači Meto Jovanovski kao potpuno iskarikirani vizantijski car Manojlo Komnin, a u stopu ga sledi Dubravka Mijatović (meni, inače, oduvek simpatična, još od filma „Tri palme za dve bitange i ribicu“), koja Nemanjinu suprugu Anu glumi gotovo identično kao Milenu Malešević u seriji „Moj rođak sa sela“. Spisak seže (i vrhunac doseže) sve do, blago rečeno, užasnog „krug dvojke“ podmlatka. Razgovori protagonista, zahvaljujući tome, svedeni su ili na neuverljivo deklamovanje ili (u kontekstu epohe) potpuno nerealnu razmenu rečenica, dok je gluma „ukočena“ i neprirodna. Maleni Rastko, dok plače u kolevci i traži od roditelja da ga uzmu u naručje, najubedljiji je član ekipe!

Iako se izgubilo Nemanjino tapšanje zagrcnutog Komnina po leđima, maratonska molitva Svetom Đorđu u onom „bunaru“ skraćena je za tri četvrtine, nema glupavog „bre“ dijaloga između Vukana i Stefana dok krišom, „sa tavana“, posmatraju dolazak posetilaca, nema spominjanja Rastkovog „pričanja pticama“, niti pokliča „Za krst časni i slobodu zlatnu!“, koji se Nemanji omakao pred šakom jada naroda, sličnog SNS-simpatizerima sa uličnog mitinga...ipak su nam ostale kao fol-paganske maškare oko vatre, klinci koji samo što ne izvale:“Znači, ćale, smaraš!“, uz nezaboravne Dudine – pardon, Anine, replike: „Ja bih je zadržala. Da momci imaju još jednu sestru. - Hajde nam sad pevaj malo.“ (o Raški, izmišljenoj usvojenici i budućoj ljubavi prvog nemanjićkog kralja), „Opet jedete prstima?“ (nakon čega mama kao sa reklame sinovima pruža legendarne viljuške), „On je tebi najmiliji. A i ti njemu.“ (za Rastka, koga jedino očev zagrljaj može da smiri – dakle, nije taj srednjovekovni velikaš bio baš neotesana, zauzeta „cepanica“!) Bilo bi šteta ne spomenuti „dobrodošlicu na dvor“, koju manji dečak (verovatno Vukan?) za stolom upućuje siročetu.

Idemo dalje: Nemanjina braća deluju poput klovnova-komedijaša, dok puze pred Komninom „so bugarski akcenot“. Bojni pokliči su smešni, parole nekad otvoreno propagandne, što ne čudi, s obzirom da se ovih dana, u moru reakcija, može čuti i: „Ko ne voli/ne gleda Nemanjiće, nije pravi Srbin!“, nešto slično „Kneževoj kletvi“ koju sam uzela slobodu da (šaljivo) modifikujem na samom početku teksta.
Uzdajući se u drugu epizodu, jer, sve i svako zaslužuje novu šansu, odgledala sam i tu, ovoga puta možemo reći pravu premijeru. Zanemarila sam to što Draganu Bujoševiću, Gordanu Mihiću, režiseru Marku Marinkoviću i ostalima koji snose odgovornost, nije palo na pamet da se pokorno, uz izvinjenje, obrate auditorijumu: „Oprostite, pogrešili smo, pružite nam priliku da vam popravimo mišljenje!“ Koga briga? Uostalom, generalni sponzor je „Probiotic forte“(!), što predstavlja još jedan izvor smeha i sprdačine na taj račun, a očito nam je potrebno sredstvo da svarimo nezanemarljivu količinu uvreda, što verbalnih – od strane nemanjobranitelja, što onih za inteligenciju – pristiglih sa malog ekrana.

Mada sam molila kućnog zaštitnika, Svetog Georgija, 
da i mene izbavi....

...kao što su i najveći entuzijasti među nama strahovali, druga šansa nazvana „Miroslavljevo jevanđelje“, bila je uzaludna. Početni zaključci su nastavkom samo dodatno utemeljeni. Prethodno je RTS, u svakom izdanju „Vesti“ i „Dnevnika“, slavodobitno objavljivao kako su „Nemanjići“ ubedljivo srušili sve rekorde gledanosti za to veče (nije suvišno primetiti, isto tvrdi i „Pink“ u vezi sa novom serijom Radoša Bajića, „Šifra Despot“, koja je negde u isto vreme premijerno prikazana, te predstavlja glavnu rejting-konkurenciju „Rađanju kraljevine“). Ova činjenica će, naravno, ostati nepromenjena, s obzirom da smo sada dobili novu kostimiranu komediju, dugo nakon „Crnog Gruje“, a da li je gledanost postignuta zahvaljujući pozitivnom ili negativnom prijemu kod publike, nadležnima je manje važno.

Početak i kraj osvrta na drugi „popravni“, a zapravo jad i bedu velikaša, glasio bi poput presude: scenaristi oduzeti pravo da ubuduće piše i javno plasira bilo koji svoj “kreativni” pokušaj! Prosto je neverovatno za Gordana Mihića da napravi ovako loš, gotovo parodičan tekst. To, na nesreću, nije jedino u čemu “NEMAnjići” (u skladu sa porodičnim imenom) oskudevaju – ali je, istini za volju, najupadljivije. Slušajući razgovore likova, osećala sam kako mi sive ćelije u mozgu lagano odumiru, jedna po jedna.

Odakle, uopšte, početi? Spoznajom da je novogodišnji “padobranac” (nazovimo tako deo “pilot” materijala) ipak preživeo i, spušten u drugu epizodu, odmah nas dočekao u vidu scene (anahronog) kola na livadi, odmah za njom Stefanovog razgovora sa Nemanjom o “debeloj vizantijskoj princezi, Evdokiji, koju bi da im uvale”? Od sinova koji drsko upadaju Nemanji u reč tokom zvaničnih audijencija? Ili činjenice da devojčice pohađaju nastavu, zajedno sa braćom, pa ih čak i ležerno pozivaju, ulaskom u sobu (pardon, odaju): „Hej, stig'o učitelj!“ Kao da gledamo „Sinđeliće“, pa još Vukan upozorava Stefana, opazivši flert u najavi, kako mu veza sa Raškom ne bi bila pametan izbor?!? Od posete porodice (kao sa reklame za „Nutella“ doručak) manastirskom skriptorijumu, gde malog Rastka (bukvalno) OZARI svet(l)o „Miroslavljevo jevanđelje“ (za one kojima je scena promakla, knjiga isijava, što je novi u nizu jeftinih efekata)?
Pređimo odmah na izraze koji zaparaju uši istog trenutka pošto ih glumci, svojim nezgrapnim naglaskom i intonacijom izgovore. Ne kažem da je trebalo uvoditi staroslovenski u scenario, ali zar se srednjovekovnom čoveku zbilja moglo omaći: čak štaviše (nepravilno ČAK i danas, kamoli kod ondašnjih emisara, valjda iole učenih ljudi?); mislim da njega to baš vuče; oni tancaju; naš otac ne želi titule; običan grebator; Nemačka je Nemačka! (povodom pregovora sa Fridrihom Barbarosom); kakav moj županski dvor; teraj se; braća Nemanjići koji idu na zabave, mnogo izlaze; miris ženske puti, ženskih bedara...miris ženskih nogu (ovo učitelj nabraja Rastku, kao razloge zašto se ne zamonašiti) i, sada već legendarno, pričvrlji nešto! Uprkos prvobitnoj nameri, navedeno deluje kao humor, dok scene ciljane „duhovitosti“ ispadaju naprosto idiotske: poput one sa dočekom zanemoćalog glasnika u oklopu, što, uprkos tome, brblja „200 na sat“.

Pored užasnog scenarija, najupadljivije je to što scene, naprosto, nisu dobro povezane. Ne postoji kontinuitet, ne smenjuju se logično, niti prirodno nadovezuju jedna na drugu. Usled toga, priča, umesto da „teče“, dodatno zbunjuje. Sa scene „maškara“ koje đipaju ispred „dvora“ tvrdokornog hrišćanina Nemanje, odmah se prelazi na scenu bitke – a kako se obe odigravaju u noćnoj atmosferi, isprva je teško razabrati zašto, zaboga, do maločas razigrana omladina najednom poteže oružje? Na stranu to što mladi Vukan, sa visoko podignutim mačem, neodoljivo podseća na huligana s bakljom u ruci...Tako naglo smenjivanje kadrova ostavlja konfuzni utisak skraćivanja i preskoka. Radnja je na pojedinim mestima očigledno „sečena“, zbrzana i nejasna, prepričava se kroz dijaloge i monološke sekvence, „nabacano“ iznošenje podataka ili bespotrebno opisivanje očiglednog (npr, kada na samom početku druge epizode, u uvodnoj sceni prijema, Ana objašnjava svojoj deci: „Ovo je vaš otac, ono su njegova braća. Oni su se izmirili.“). „Dvorska igranka“ pojačava utisak da gledamo maskenbal tinejdžera iz, recimo, „Lajanja na zvezde“. Za to vreme, roditelji unutra razgovaraju o duhovnosti sa Rastkom, pri čemu ga Ana (Dubravka) posmatra tako da samo što ne izgovori: „Mališa, sine!“ (ponovo aludiram na njenu ulogu u seriji „Moj rođak sa sela“, koju, uzgred-budi-rečeno, potpisuje isti reditelj)
Zatim, karakterizacija je – nula! Tačnije, ne postoji. Likovi su jednodimenzionalni, bezizražajni, potpuno bezlični; nekad na granici karikature (Komnin, Prosigoj, izaslanici), drugi put sa uvek istim izrazom lica (Nemanja). Primera radi, moja reakcija na obaveštenje o smrti Manojla Komnina bila je:“Odlično! Samo da više ne slušamo onaj naglasak!“ Ne vidimo, niti barem naslućujemo njihovu motivaciju, pobude za određene postupke – npr, kod Rastka, da pobegne na Svetu goru ili kod njegove braće, za rivalstvo u najavi. Umesto toga, daju nam se eksplicitna objašnjenja, kao u jeftinom dokumentarcu, kroz govorne deonice likova.
U ulogama tinejdžera Vukana, Stefana i Raške, prepoznaćete perspektivne glumce nove generacije: Milana Marića (aktuelni Dovlatov u istoimenom ruskom filmu), Miloša Đurovića (Princip iz „Branio sam Mladu Bosnu“) i Jovanu Gavrilović (uveliko cenjena i nagrađivana za pozorišne uloge). Oni se trude, baš kao i simpatični Andrej Pipović u ulozi mladog Rastka (ponovo najpozitivnijeg iznenađenja od svega prikazanog), ali dobili su površan tekst, sa malo mogućnosti da izraze svoj talenat i time podignu nivo serije. 
Ipak, jedno se mora priznati, delce nije baš sasvim lišeno obrazovnog karaktera! Zahvaljujući „Nemanjićima“, naučila sam novi izraz – pričvrljiti, na koji (evo, priznajem!) i pored završenog Filološkog fakulteta i dugogodišnjeg susretanja sa najraznovrsnijim varijacijama u našem jeziku, do sada ne naiđoh. Hvala Prosigoju i gospodinu Mihiću, koji tvrdi kako je u pitanju „narodski izraz“, iz svakodnevnog govora, nimalo nepodesan i vulgaran.

Ima li istorijskih odstupanja u toliko hvaljenim stranim serijama istog žanra, zbog kojih nas prozivaju kao “nezadovoljne izdajice” kojima je “tuđe uvek slađe”? Naravno da ima! Setimo se samo brojnih nelogičnosti iz “Vikinga” (poput feminističkog manifesta Džudit od Veseksa, ili kopilanstva budućeg kralja Alfreda Velikog), izazovnih haljina Henrijevih kraljica u “Tjudorovima”, ili različitih iskoraka u budućnost kod “Bordžija”…vrhunac bi bila serija “Reign”, koju, doduše, niko i ne shvata ozbiljno. Ima li kod stranaca primera promašenog kastinga? Da. Ali, te slabosti obično počnu da se ispoljavaju nakon treće ili četvrte sezone, pa smetaju kao očigledan pad kvaliteta u odnosu na briljantne početke. Ovde su sa gafovima krenuli od samog uvoda, nemajući odakle da nazaduju!
Čega to nema u “NEMAnjićima”, a što stranim serijama “vadi prosek”, omogućavajući da im (čak šta)više puta progledamo kroz prste zbog određenih nebuloza? Za početak, pomenimo odsustvo uzbudljive priče. Nedostaje intrigantna radnja u najavi, nema dobro oblikovanih likova, fali kontinuiteta dešavanja, a pre svega uverljive glume. Budimo iskreni, serija je loša i (beznadežno) dosadna. Posebno je za tugu i nevericu što isti čovek potpisuje scenario kultnog “Sivog doma” i ove NEMAštine kreativnosti, ideja, posvećenog rada.

A zašto nam to smeta? Verovali ili ne, publiku ne čine (samo) zlonamernici koji sitničare i “traže dlaku u jajetu”. Nismo svi ljudi “diskutabilnog obrazovanja”, što kritikuju “čak i velikana Novaka Đokovića”, sve „na nivou ogovaranja“ i potpuno nehrišćanskog zaboravljanja da „ne smemo suditi, da nam ne bi sudili“ – po rečima Slobode Mićalović (gledaćemo je kasnije, u ulozi Ane Dandolo). Nismo tog kapaciteta da, poput Malog Aleka samo na osnovu „petnaestak minuta“ (koliko Vođa stidljivo priznaje da je odgledao, a potom, ničim izazvan, ističe kako „nema veze sa snimanjem i nije umešan u nastanak serije“?!) procenimo kako je „maksimum koji su pružili“ dovoljan da garantuje kvalitet, pa se uveliko planira snimanje druge sezone. Ali, nismo ni potpuno utučeni, pa da ne primetimo nesrazmeru između viđenog i obećanog. Provocira nas što je uopšte na sva zvona reklamiran, promovisan, najavljivan kao projekat od nacionalnog, društvenog, kulturnog, maltene prosvetiteljskog značaja, kada očigledno nije uloženo dovoljno – ne novca, čak ni vremena, već naprosto truda i ozbiljnosti. Potrošena su ogromna sredstva, a dobili smo na brzinu, više nego površno, neozbiljno „sklepanu“ sezonu od trinaest epizoda. Svako poštovanje, makar dobrih namera kojima su se rukovodili, umanjuje jasna arogancija autora, matične televizije i jednog dela ekipe (koji se, do sada, javno izjasnio povodom kritika). Odbijajući da prihvate kako je njihovo “TV čedo” nedovoljno dobro, nedostojno ulaganja i obećanja narodu, posežu za uvredama i prozivkama neistomišljenika, insistirajući na svojim uverenjima poput partijaša u predizbornoj kampanji. Ona se, uzgred, na gradskom nivou takođe zahuktala, pa mislite i o tome pomalo, u kontekstu drevne politike “hleba i  igara”. 
Odmah nakon „ponovljene premijere“, na istom kanalu, emitovan je Bajićev uradak „Braća po babine linije“, dok je serija „Medičijevi: Gospodari Firence“ (inače, odličan primer za uporedno praćenje) namerno skrajnuta na RTS 2 (doduše, sat vremena kasnije) – dakle, sve je jasno! Važno je ukazati na slabosti “Nemanjića”, ako ništa drugo, barem jer narod više ne sme da “guta šta mu se servira”, naročito ne skupe splačine, nevešto maskirane u kavijar. Ovom prilikom najiskrenije apelujem na Javni servis da, umesto milionitog repriziranja sabranih dela Siniše Pavića i Radoša Bajića, u udarnom terminu od 20 h emituju seriju „VukKaradžić“. Mnogima bi to bila prva prilika za susret sa DOBROM istorijskom - a našom - pričom i OZBILJNIM projektom (dovoljno je istaći, nagrađenim prestižnim Gran Prijem u Rimu), ali i dokaz kako smo, eto, ipak (nekada bili) kadri da snimimo tako nešto. Neka je emituju ili neposredno po završetku „Nemanjića“ (nedeljom), ili već dok sezona traje, ali radnim danima – čisto kako bi poredbeni efekat bio jači. 
Naravno, ako se usude.