piše: Isidora Đolović
Dejvid
Mičel, planetarno poznat po romanima “Atlas oblaka”,
“Nevidljivi sati”, “Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta” i “Slejdova vila”, ovoga
puta nam se predstavlja u nešto drugačijem svetlu. Bilo bi, doduše, pogrešno
žanrovski klasifikovati njegovu knjigu „Trinaest
mesesci“ (Urban reads, 2017;
orig. Black Swan Green) kao (samo) young adult (iliti – omladinski), ili
isključivo coming of age (opet
slobodnije prevedeno - „roman odrastanja“), ali, ona je svakako bliža realizmu
nego bilo koje od piščevih prethodnih dela. Tome verovatno uveliko doprinosi
činjenica da je reč o poluautobiografskom
romanu. Problematična je, doduše, sama odrednica roman, kojom bismo ga na
prvu okitili, s obzirom da bi se, isto tako, bez problema mogao čitati i kao zbirka pripovedaka (podsetimo se samo
par sličnih: „Bašta sljezove boje“ Branka Ćopića, „Zovem se Aram“ Vilijama
Sarojana, „Rani jadi“ Danila Kiša ili „Ja se zovem Jelena Šuman“ Vesne
Aleksić), koje u celinu povezuju glavni lik i vremenski okvir (ovde godišnji,
pravilno hronološki), ali se bez problema posmatraju i zasebno. Ako ste, poput
mene, navikli na Mičelov stil kojim se proslavio, ovaj tematsko-žanrovski
zaokret možda će vam, isprva, biti malo neobičan, čak i blago razočaranje. Kako
biste izbegli da učinite nepravdu delu, unapred zaboravite sve što ste znali o
autorovom opusu i uverićete se da Dejvid Mičel sasvim dobro „pliva“ i u drugim
vodama. Sa ili bez onih labudova iz (engleskog) naslova.
Iako je sva u znaku broja 13, ova knjiga ne nosi ni
trunke baksuzluka, sem ponekad po sudbinu glavnog lika, barem na način kako je
on doživljava! Kroz trinaest poglavlja, pratimo trinaestogodišnjeg Džejsona
Tejlora, dok odrasta u britanskom mestašcu Blek Svon Grin, Vusteršir (gde,
uprkos nazivu, nema labudova!), tokom trinaest meseci 1982. godine. Njegov svet
čine porodica (otac Majkl – regionalni direktor prodaje u trgovinskom lancu
„Grenland“, majka Helena – godinama unazad svojevoljna domaćica, sestra Džulija
– osamnaestogodišnja buduća studentkinja prava u Edinburgu), školska (uglavnom
nenaklonjeno okruženje, kako vršnjačko, tako i nastavničko, sa izuzetkom
najboljeg druga – dečaka po imenu Din Moran) i seoska sredina (sa svim igrama,
misterijama, tumaranjima i nezgodama iz komšiluka), ali možda ponajviše strogo
skrivani deo njegove ličnosti: pisanje poezije, slušanje sestrinih ploča,
držanje mape Srednje zemlje na zidu i očaranost Tolkinom – sve krišom.
Stihoslaganjem se bavi pod pseudonimom Eliot
Bolivar, jer je taj hobi uopšteno shvaćen kao „pederska“ i „perverznjačka“
zanimacija, a takva oznaka mu najmanje fali, pored već ustaljene reputacije
školskog „čudaka“ i „mucavca“. Nisu to jedini pogrdni nadimci koje Džejsu,
svako-malo pa neko „prikači“: sestra ga u trenucima besa oslovljava sa „Stvor“,
na igralištu je „Crv“, a najgore biva kada i sam, u mislima, preuzme taj vid
imenovanja, razmišljajući o sebi kao biću niže vrste.
Džejsona muče mucanje;
brojni neobjašnjivi strahovi; simpatije prema temperamentnoj Don Maden –
devojčici sa farme; Ros Vilkoks - Donin momak i Džejsonov najveći neprijatelj,
prvi među školskim siledžijama; čudni telefonski pozivi i ćutanje sa druge
strane linije u kancelariji njegovog oca. Počev od januarskog klizanja na
zaleđenom jezeru (pod čijom se površinom, pričaju stariji, kriju leševi mnogih
neposlušnih dečaka iz davnih godina), prilikom kog je polomio skupoceni dedin
sat, nižu se različite epizode kroz naredna četiri godišnja doba, a svaka će na
određeni način (pre)oblikovati i ojačati našeg junaka. Šetajući šumom koja
dominira okolinom njegovog sela, Džejson
će nabasati na tajanstvenu staricu u usamljenoj kući, bežati od
„Jazavca“ – čuvara pasa i vaspitača u obližnjem popravnom domu, boraviti na
seansama kod logopeda – gospođe De Ru, istrpeti posetu nesnosnih rođaka
(porodica Lemb): majčine sestre Alis, njenog neotesanog muža Brajana i tri
sina, od kojih je srednji, Hjugo, junakov omiljeni brat i neka vrsta uzora. Sa
njim će, istom prilikom, probati prvu cigaretu u pabu „Crni labud“. Kasnije će
sam zalutati u traženju početka legendarne Jahačke staze, umesto toga naići na
ludnicu, proći inicijaciju u lokalno tajno društvo „Utvare“ (u skladu sa
imenom, sastaju se noću, na groblju, a kandidat mora da izvrši određene
zadatke)…Sa ocem na službenom putu u primorski Lajm Ridžis, družiće se sa
njegovim kul pripravnikom Denijem iz
Irske, zapaziti simpatiju iz arkade – Sali, puštati zmaja na obali Lamanša.
Drugom prilikom, u antikvarnici kod iznenađujuće Amerikanke Rozamund, potražiće
rešenje za pokvaren, a skupocen i redak dedin sat.
Osim odjeka “Hladnog
rata” i odluka koje donosi Vlada legendarne “čelične ledi”, premijerke Margaret
Tačer, ukazano je na klasne podele i razlike različitih vrsta. Tejlorovi
stanuju u kraju zvanom Kingfišer Medouz, uglavnom namenjenom dobrostojećim
porodicama – ali, s druge strane, kao doseljenici iz grada, bez „korena“ u toj
oblasti, oduvek su od strane starosedelaca posmatrani sa visine.
autor |
Jedna od najvažnijih
epizoda jeste julska priča o slučajnom poznanstvu sa misterioznom staricom, koje
se završava neočekivanim obrtom. Belgijanka Eva Kromelink, čiji ga tajanstveni
poziv dovodi u nekadašnji parohijski dom, subotom u tri, postaje njegov vodič
kroz seanse umeća formiranja pesničke ličnosti. Doduše, to nije jedini, a ni
glavni razlog što će ljubiteljima „Atlasa oblaka“ biti zanimljiva: naime,
povezivanje sa ovim romanom izvršeno je, najpre, kroz podatak da Eva sluša “seskstet
Roberta Frobišera”. On je bio pisar Evinog oca (Vivijana Ersa), a Eva veruje da
se ubio zbog njene hirovite, neuzvraćene ljubavi.
Prilikom prvog susreta sa Džejsonom,
stara boemka u originalu čita roman „Veliki Mon“, uz više nego interesantne
opaske o nepoznavanju klasične književnosti od strane savremene (pesničke!)
mladeži:
-Mislim, koje pisce
najviše poštujete?
(...)
-Naučna fantastika, i
druga fantastika. Ima i Stiven King. On piše horore.
-„Fantastika“? Pffft!
Bolje slušajte Ronalda Regana! „Horor“? A Vijetnam, Avganistan, Južna Afrika?
Idi Amin, Mao Cedung, Pol Pot? Nema dovoljno užasa? Mislim, ko su vam UZORI?
Čehov?
-Em...ne.
-Ali, čitali ste „Madam
Bovari“?
(Nikad nisam ni čuo za neku njenu
knjigu.) – Ne.
-Čak ni – izgledala je potpuno rastrojeno- Hermana Hesea?
-Ne.– neoprezno sam pokušao da umanjim
odvratnost madam Kromelink – Ne radimo
baš Evropljane u školi…
-„Evropljane“? Jel' to
Engleska otplovila do Kariba? Jeste li vi Afrikanac? Antarktičanin? Vi JESTE
Evropljanin, nepismeni pubertetski majmune! Tomas Man, Rilke, Gogolj! Prust,
Bulgakov, Viktor Igo! To je vaša kultura, vaša baština, vaš KOSTUR! Ni za Kafku
ne znate?
Trgao
sam se.- Za njega sam čuo.
(Moram priznati,
razumem je! Slično sam reagovala kada mi je nedavno porodični prijatelj
ispričao da jedan odlikaš i mladi „poeta“, iz gornjomilanovačke Gimnazije
„Takovski ustanak“, pojma nema ko je najveći pesnik potekao iz njegovog grada,
niti je čuo za umetničku porodicu u kojoj se Momčilo rodio – čuvene
Nastasijeviće!)
Druga posebno istaknuta
epizoda tiče se problema oko predloženog osnivanja ciganskog kampa, koje budi
najstrašnije predrasude lokalnog stanovništva (sastanak mesne zajednice tako
prekidaju prenaglašena panika i histerija). Slučajno naišavši na Cigane
„pozicionirane“ u kamenolomu, sa svojim kućama na točkovima, Džejson uviđa
koliko su mu, kao društveni izopštenici, zapravo slični. Oktobarsko veče
provedeno oko njihove logorske vatre, pod mesečinom, samo je jedan od delova
koji čitav roman čine veoma atmosferičnim – ostatak doprinosa pružaju izvrsno
dočarana godišnja doba u smenjivanju, seoski pejzaži, detaljna deskripcija
pojedinosti, pop-kulturalne i društveno-političke reference...Dok besni
Foklandski rat, o čemu tabloidi podrobno „izveštavaju“ preplašeni, nedovoljno
upućeni narod (propaganda i medijske manipulacije kao fenomen time su sjajno
obuhvaćene), a prve žrtve (maturant Tom Ju) približavaju ih maloj sredini, u
kući Tejlorovih odvija se nemi, pritajeni rat između roditelja, u vidu
tvrdoglavih gestova inaćenja. Neke veoma ozbiljne pojave i moralne dileme, prva
suočavanja sa pitanjima osvete, krađe, smrti, oproštaja, roditeljskih grešaka i
posledica, uspešno prenosi bogata, zgusnuta, složena naracija, u vidu zbrkanih
dečačkih misli.
Jesen je postajala
tužna, trula i maglovita. Polje uz naš sportski teren bilo je braon kao
zagorela palačinka. A polje iza njega boje vode od četkica posle likovnog.
Malvernska brda jesen je izbrisala. Gilbert Svinijard kaže da je našu školu i
zatvor Mejz projektovao isti arhitekta. Zatvor Mejz je u Severnoj Irskoj, gde je
pripadnik IRA-e i štrajkač glađu Bobi Sands prošle godine umro.
U danima kao što je
ovaj, verujem Gilbertu Svinijardu.
Inteligentan, osećajan
dečak, kroz mnoga gorka i slatka iskustva i iskušenja polako uočava razliku između „unutrašnjeg“ i „spoljašnjeg“
sebe, sve vreme u mislima vodeći dijaloge – čas sa Nerođenim blizancem (ona mogućnost ličnosti kakvu bi drugi želeli
da je postao), drugi put sa Dželatom (interni
zloduh koji izaziva spoticanje pred važnim rečima i odlukama oblikovanim u
glasovne signale svetu). Džejson pokušava da se snađe pri komešanju toliko
različitih zadataka: u naizgled učmaloj provinciji, sa utiskom beznadežne
zatvorenosti; u želji da se prežive školski dani i pomiri sopstveno društveno
(odbačeno) sa poetskim (skrivenim) bićem. Sve to se odigrava u buri odrastanja
usred decenije progresa i promena, kojom odzvanjaju daleki ratni pokliči i
melodije sa Top of the Pops liste
(Talking heads, Duran Duran, Spandau ballet, Adam and the Ants, Madness, Kejt
Buš...)!
Naravno, sve čime se
npr. „Atlas oblaka“ odlikuje i izaziva oduševljenje čitalaca, prepoznaćemo i u
naizgled „običnoj“ autorovoj temi. Bravurozni stil, originalnost, veština
izvođenja, kompozicija dela, sklonost ka začudnom i začuđujućem (opravdana već
činjenicom godina glavnog lika i njegovim percipiranjem odrastanja),
ambivalentni protagonisti, bizarni i neobični epizodisti, pa čak i određeni (opsedajući?) motivi, detalji,
direktne aluzije na prethodna dela – sve to pronalazimo i u ovom slučaju. Mada
tema odrastanja u provinciji, u srcu jedne blatne, maglovite i vazda sumorno
sive „zabiti“ početkom osamdesetih godina, možda ne deluje preterano atraktivno
i obećavajuće, Mičel vrlo brzo demonstrira veštinu da niotkuda stvori
kompleksne svetove. Razmicanjem slojeva prikazanog, na videlo će isplivati sva
složenost spoljašnjeg i unutrašnjeg Džejsonovog „univerzuma“. Nije li,
uostalom, tako sa (i u) svima nama?
Proza je suptilna, bez
suvišnih ukrasa i naglašavanja, ali istovremeno ubedljiva, bogata, sa nekim zaista
zadivljujućim trenucima (izdvojila bih reči starog romskog oštrača noževa: Vatra
je sunce koje se razmotava iz drveta.). Ono što dugo „vibrira“ ispod
površine, približavanjem završetku romana dostiže neizbežnu kulminaciju, ali
čak i tada bez efekta „eksplozije“ ili vatrometa. Kroz istinski presudne,
oblikotvorne promene i preokrete, Džejson (i njegova okolina) prolazi takoreći
bezbolno, usput – no, to je još jedna u nizu varki koje piščevo obazrivo,
taktično pero stvara pred našim očima. Povezuju se imena bliska i daleka,
lokalne i planetarno uticajne pojave i ličnosti, tajne istine i javni prividi,
nepoznato sa već dosadnim, uzbuđenja sa „učmalošću“ (nama, doduše,
novopredstavljenom – pa stoga zanimljivom, uprkos junakovom gnušanju!).
Rasturaju se i obnavljaju prijateljstva, ruše ili iznova uspostavljaju
porodične veze, gubi ili gradi samopoštovanje. Sve one „uobičajene“ stvari koje
uzimamo zdravo za gotovo, sada strpljivo i nenametljivo pokazuju kako suvereno
upravljaju našim životima.
Nošeni bujicom godina,
često zaboravljamo koliko je komplikovano i stresno bilo odrastati. Gubimo iz
vida i to da je postajati čovek, zapravo, beskrajan, celoživotni proces, večita
faza (samo)nadgradnje. Mičel sasvim fino smešta početak ove misije u ograničeni
krug od jedne (i to prve tinejdžerske) godine života (na cikličnost upućuje već
to što uvodno i završno poglavlje nose isti naslov, „Januarski čovek“), obuhvatiajući podjednako snove, dileme i razmišljanja, koliko i ludi svet oko učesnika u
radnji.