субота, 2. децембар 2017.

Subota sa knjigom: „Pusti pravog da uđe“

piše: Isidora Đolović

Davnoj prošlosti pripadaju vremena kada je Sava Savanović uznemiravao seljane iz Glišićeve pripovetke. Biće čije smo ime darovali mnogim svetskim jezicima – vampir, u međuvremenu je izgubilo isključivo zverske, životinjske odlike, postavši čak zavodljivo, mistično i nadasve popularno. Tome su uveliko doprineli filmski stvaraoci, pa iako „Leptirica“ još uvek drži poziciju našeg najstrašnijeg horor-filma, odavno su zahvaljujući (često slobodnijim) ekranizacijama „krvopijskih“ priča Brema Stokera, En Rajs, a posebno među omladinom popularne Stefani Mejer, današnji vampiri polom, izgledom, ponašanjem prilagođeniji očekivanjima, mahom maloletnog, tržišta. To je istovremeno svojevrsni „mač sa dve oštrice“, s obzirom da unapred stvara predubeđenja i u isti koš nepravedno svrstava dela sa, ponekad, potpuno drugačijom vrednošću.
Prema romanu "Pusti pravog da uđe" švedskog autora Jona Ajvidea Lindkvista, prvi put objavljenom 2004. (a kod nas u izdanju Euro Giunti-ja, 2010, pri čemu je za prevod bio zadužen profesor Filološkog fakulteta, Dorijan Hajdu), snimljen je istoimeni film – i to u (kako je postalo običaj, primer je Lašonova sada-već-više-ne-trilogija Milenijum) dve verzije. Prva (i, slažu se mnogi, bolja) dolazi iz matične države – Let the right one in (2008), dok je druga američka i zove se Let me in (2010). Verovatno su mnogi najpre čuli za neku od ove dve ekranizacije, ali, književni uzor je, kako biva, ipak posebna tema.

Radnja se odvija u predgrađu Stokholma, poznatom kao Blakeberj, tek tridesetak godina starom, tipično industrijski-namenskom naselju. Tamo su se, jedne kasnooktobarske noći 1981. godine, doselili muškarac i devojčica, njegova tobožnja kći. Ovaj tihi dolazak u mesto bez istorije isprva ne budi mnogo pažnje, sem činjenicom da se dete retko pojavljuje napolju – uglavnom po mraku, muškarac je veoma ćutljiv i zagonetan, a iz stana često dopiru zvuci prepirke. Međutim, ubrzo počinju da se odigravaju čudna, serijska ubistva, koja će uzdrmati čitav kraj.
 
Trinaestogodišnji Oskar Erikson je usamljen, debeljuškast, u školi svakodnevno maltretiran dečak. Dete razvedenih roditelja, kao i većina vršnjaka već zna kako izgleda heroin i sluti čemu služi pornografija (atmosfera u školi i bloku zaista pomalo nalikuje na onu iz „Mi deca sa stanice ZOO“), ali ga najviše zanimaju igre, krimi i horor-priče, posebno izveštaji o zločinima. Oskar ima običaj da krade slatkiše i igračke iz prodavnica, voli da čita – najviše o serijskim ubicama, zamišljajući kako i sam planira odmazdu nad svojim mučiteljima iz razreda.

Hokan Bengtson, četrdesetpetogodišnji otpušteni profesor, vreba žrtvu, ne bi li zadovoljio svoje egzistencijalno prokletstvo – nerado, ali neophodno. Veštom pripovedačkom varkom i variranjem perspektiva, stičemo utisak kako je tek ubijeni dečak – Oskar. Ali, iako se otprilike istovremeno našao u šumi, neće postati plen – mada je zbog vesti njegova majka još više uplašena za jedinca. Ono što Oskara brine, jeste neobična podudarnost izvršenog zločina sa njegovim maštanjem o osveti. Drugovi iz kraja, tinejdžeri Tomi, Lase i Roban, imaju teoriju da je reč o činu vampirizma. I dok nas Hokan inkognito vodi kroz zabranjeni svet gradske perverzije, Oskar će u komšiluku upoznati neobičnu devojčicu Eli. Na igralištu, preko jedne Rubikove kocke, odigrava se prvi u nizu njihovih susreta. Eli je tajanstvena, u isti mah lutkasto lepa i odurna (pre svega mirisom, u periodima kada deluje neobično oronulo i sparušeno), ali nadasve TUŽNA, željna bliskosti. U početku nije jasno šta je Eli zapravo Hokanu, sa kojim živi, koji je zove „voljena“, zbog nje vrši zločine, posesivan je i imaju nekakav obavezujući odnos. Prema, kako će se ispostaviti, stoletnoj vampirici u telu dvanaestogodišnjakinje, gaji požudu, dok je Oskar, nasuprot tome, vraća u detinjstvo. Ona njemu, zauzvrat, daje hrabrost da se suprotstavi vršnjačkom nasilju. Međutim, koliko je stvarni kontakt između ovako različitih vrsta ostvariv?
Ovo je mračna knjiga, pri čemu sam život, realnost, predstavlja daleko veći horor od prisustva fantastičnih, drevnih figura. Razorene porodice, vršnjačko nasilje, pedofilija i podvođenje maloletnika, alkoholizam, samo su neke od zahvaćenih tema – uz pozadinsku politiku, npr. dolazak ruske podmornice. Prepleteno sa napetim, jezivim natprirodnim, socijalno-svakodnevno dopunjeno je opštom (vrlo živom!) atmosferom švedske zime, noći, vejavice i zlokobne tišine. 

Slučaj „ubice iz Velingbija“, iza koga stoje Hokanova bezumna žrtvovanja za Eli i očajnička, bolesna strast, postavljen je kao oštri kontrapunkt naklonosti između dvoje dece – od kojih jedno to zapravo i nije. Nerazumljivost i opasnost pojačavaju obostranu potrebu za prijateljem, dodirom ljudskosti. Delo je napisano veoma interesantnim, ponekad zapretenim, stalno teškim – ali, efektnim manirom (jer samo na taj način može u potpunosti dočarati ambijent zbivanja). Niko od učesnika u radnji nije dovoljno simpatičan da unese tračak svetlosti u tu, skoro polarnu tamu i predočena slika sveta je uglavnom (ne deklarativno, koliko opštim osećanjem koje budi, utiskom koji ostavlja) dosta pesimistična. Osim horora, ovo je krimi roman, ali i svojevrsna ljudska drama, čiji turobni štimung  i epizodni likovi katkad zanimljivošću prevazilaze glavni par (trio?) i osnovnu liniju radnje. Veza Virginije i Lakea zanimljiv je primer realističkog stila, a od sporednih likova izdvajaju se: Tomi - Oskarov nešto stariji drug, njegova majka udovica i verenik joj, Stafan – pobožni policajac; kao i ekipa pijanaca iz kineskog lokala, rešena da pronađe ubicu i osveti nestalog prijatelja.

Zločine ne pokreću krvožednost (barem ne isključivo) ili iskonska izopačenost, već strah i egzistencijalna ugroženost. Ovo važi podjednako za vampira Eli, kao i za ljude oko nje, koji pred životnom opasnošću „gube kočnicu“ i oslobađaju svoje najagresivnije porive. Sve skupa, to oblikuje sliku sveta u kome se nije moguće sakriti, pronaći sigurnost, gde niko nije bezbedan (i to ne samo na onaj uobičajeni način filmova strave i užasa) od vrebajuće opasnosti (ne samo čudovišta, nego poroka, gneva, predrasuda), niti postoji mesto poput norveške seoske kućice o kojoj Lake sanja, za sebe i Virginiju...
Otvoreno je pitanje senzacionalizma štampe, pojedinačnih skrivenih poriva. U sasvim neočekivanom otkriću o Eli, koje vam – naravno – neću odati, poznavaoci književne tradicije uočiće (slučajnu) varijaciju vodećeg motiva Balzakovog dela „Serafita“. Pojedini izvori, takođe prisutne komike zasnovani su na (još uvek, svuda) aktuelnim stereotipima: džangrizavi starci u gradskom prevozu; nastavnik fizičkog Fernando Avila – koji, shodno svojoj narodnosti, peva „Besa me mucho“; komentari rasne i ideološke prirode (o komunizmu, strancima, monarhiji).
 
Pred nama svakako nije uobičajen roman o vampirima, jer upliće i vrlo uspešno pokriva mnoge složene teme, uz istovremeno održavanje filmske napetosti. Pisac nas vešto vodi kroz svest više  učesnika priče, čije unutrašnje borbe doživljavamo vrlo neposredno. Oni su uverljivi, sasvim dovoljno i dobro oslikani sa svim vrlinama i (ne)skrivanim manama, prošlošću i mislima o budućnosti. Pristup unutrašnjem svetu, osećanjima i razmišljanjima većine prisutnih ličnosti – međusobno toliko različitih (uzrastom, zanimanjem, društvenim statusom) po svemu izuzev zarobljenosti u predgrađu, izvršen je prirodno, verodostojno i nenategnuto, a s druge strane omogućava da se, zahvaljujući „pokretnom fokusu“, slučajevi posmatraju iz svih mogućih uglova (istražiteljskog, bolničarskog, ugla svedoka, žrtve, predatora, sumnjičavih ili potpuno nesvesnih, učesnika ili tek prolaznika). Perspektive fokalizatora su mahom uzdrmane, pa imamo uvid u svest: istraumiranih dečaka željnih osvete, teško bolesne žene nakljukane morfijumom, alkoholičara, samohranih roditelja...

Dijalozi, tok svesti i narativni pasaži, smenjuju se održavajući dinamiku tako da pripovedanje ostane zanimljivo, a postupcima raznovrsno: još jedan pokazatelj ozbiljnosti koje često nedostaje knjigama slične tematike. Sve nabrojano, uz izuzetno prisutan momenat socijalnog, te konteksta trenutka i mesta radnje, izmešta delo iz standardnih kategorija, potencijalno mu pružajući dodatnu ozbiljnost, neophodnu zlokobnost.

Još nešto doprinosi jedinstvenosti ovog romana, a to je autentični skandinavski doživljaj „večite zime“, atmosfera beskrajnog mraka i depresivnih, dugih noći, koja ionako tešku pripovest boji još zagasitijim tonovima, uvija u nove slojeve senki. Upravo ta vrsta ambijenta čini se kao jedina moguća, pravo „plodno tle“ za misterije, na kome monstruozni izdanci ne deluju toliko neverovatno, a i dalje su podjednako smrtonosni. Pored sasvim neočekivanog epiloga, koji je obeležen ambivalentnim osećanjima prema ishodu, upravo nemogućnost da se jednostavno postavimo prema likovima, njihovim odlukama, postupcima – i uopšte rešenjima – čini glavnu karakteristiku knjige. Ne postoji jasna, crno-bela podela na (etički) ispravno i pogrešno, s obzirom da svaki čin i njegovi izvršioci ujedno nose ozbiljne „mrlje“, zbog čega je većina trenutaka obeležena krajnom neizvesnošću.
plakat švedskog filmovanog originala
I pored toga što su zastupljena sva žanrovska-mitopetska opšta mesta koja prate priče o prodoru demonskih sila u ljudski svet, ona ni jednog trenutka ne sklizavaju u kliše ili infantilnost, kao u slučaju bestselera “Sumrak saga” i sličnih tinejdž-atrakcija. Drugim rečima, ovo je roman koji otkriva znatno više od sinopsisom ponuđenog, donoseći prava iznenađenja u odnosu na nagovešteno i svakako će vam se strpljenje uveliko isplatiti, ukoliko ga pustite da uđe na vašu čitalačku adresu. Jer, bez obzira da li ste ljubitelji samog pravca ili ne, u ovom slučaju bi bilo dobro odbaciti predrasude.