субота, 9. децембар 2017.

Subota sa knjigom: „Kruso“

piše: Isidora Đolović

Oslanjanje na književnu tradiciju neminovna je, a mnogim savremenim piscima i omiljena „igra“, pa se čak i kada (naizgled) ne zalazi u dubinu i služi samo kao izvor evokativne, zanimljive ovlašne inspiracije, praćenje njenih tragova pokazuje kao zabavno i zaokupljajuće. Između ostalog, razlog je taj što nas podstiče da na više nivoa razmatramo pozajmljeno, uspostavljenu simboliku i skrivenu poruku koja nam se tim postupkom upućuje.
Debitantski roman Luca Zajlera (originalni naslov „Kruso“, izdavač Laguna, 2016), nagrađen „Nemačkim književnim priznanjem“ za 2014. godinu, od strane kritike proglašen je prvim savremenim pandanom Manovom „Čarobnom bregu“, po svojoj ludoj složenosti. Jasna intertekstualna veza sa Danijelom Defoom, u vidu naslova i nadimka jednog od ključnih protagonista, ali i ostrvskog ambijenta, samo je prvi u nizu, površinski signal. Priča, zapravo, zadire mnogo dublje – od modernoj Nemačkoj prelomne 1989. godine, do naših dana, preispitujući sve dramatične oblike ispoljavanja čovekove slobode i vidove potrage za njom.

Edgara Bendlera „Eda“ (24), perspektivnog studenta, gubitak voljene devojke G. (o čemu, baš kao ni o njoj, skrivenoj iza inicijala, do kraja ne saznajemo ništa, sem da je u pitanju bio tragičan slučaj), a ubrzo i nestanak njihovog mačora Metjua, najpre vodi traženju utehe u fanatičnom učenju, a potom i pokušaju samoubistva. Podjednako nejasno i svešću mladića zamagljeno, zamalo-suicid-ili-možda-ne iskustvo potresa ga do te mere da njegovo biće traži drastičan prekid dotadašnjih veza sa društvom, korenitu promenu kao jedini način o(p)stajanja u životu. A njegova se svakodnevnica odvija u Haleu, gde „potpodstanarski“ životari u sumornoj četvrti fabričkih radnika i naspram staračkog doma:

Strogo uzevši, njegov boravak u Ulici Volf 18 nije bio sasvim legalan. U zgradi od opeka, posivelih usled svakodnevnih bljuvanja dveju velikih fabrika hemijskih proizvoda, stanovao je samo kao podstanar jednog podstanara, bio je, dakle, neka vrsta potpodstanara. U najmanje stogodišnjem istorijatu izdavanja ovog stana svakako je bilo i drugih podizdavanja, labavo podržanih samosačinjenim, često samo rukom pisanim ugovorima, sa spiskovima inventara ili saglasnosti o korišćenju podruma i obaveznim dogovorima u vezi s upotrebom toaleta, kojih se niko živ nije sećao. Daleko od Stambene uprave i njenih procedura „centralne raspodele“, godinama su rasla čitava stabla podstanarskih odnosa, ali već posle dve generacije zakupaca počeli su da se gube iz vida raniji stanari. Uskoro bi bila poznata još samo njihova imena, skupljala su se na sandučićima za pisma i vratima, nalik na izbledele i izgrebane ambleme dalekih gradova na nekom komadu prtljaga koji je mnogo proputovao. Da, tako je, mislio je Ed, samo tako se u stanovima putuje po svetu, kao „stari prtljag“.

Umesto da nastavi pisanje diplomskog rada o Traklu, spaljuje fascikle, napušta stan i odlazi do železničke stanice. Tamo ga, među svakojakim polusvetom, zatičemo – noć i mi. Rešen da nestane, poput književnih likova, tragom stare pronađene karte, bez posebno jasnog cilja, zaputiće se na Istočno more. Svaki naredni korak predstavlja mu iskustvo inicijacije: prvi put uzima sobu u malom hotelu, da bi već sutradan, iskrcavši se na obližnjem ostrvu, krenuo u potragu za zaposlenjem. Sezona je tek otpočela, mesec jun na Hidenzeu – gotovo mitskom mestu, „raju izgnanika“:

Znao je priče. Neprestani šapat zapljuskivao je ostrvo.(...) Istina, slušao je stručnjake koji su tvrdili da je Hidenze, u stvari, već izvan, da je eksteritorijalno ostrvo blaženih sanjara i fantasta, propalih i izgnanih. Drugi su ga nazivali Kaprijem severa, rasprodatim i zauzetim do poslednjeg mesta decenijama unapred.
Krijući se od vojne patrole (jer, Hidenze se nalazi uz samu istočnonemačku granicu ka Poljskoj, gde je prelazak još uvek bio najstrože zabranjen), prve dane provodi prilično „robinzonovski“ – istražujući obalu, bez uspeha prosjačeći za poslom i smeštajem u obližnjim selima (u prilog mu ne ide ni pojava: „čudak“ malo duže kose i u teškoj, nasleđenoj jakni, ne uliva mnogo poverenja), međutim, odlučan je da ne ispusti iz ruku priliku za novi početak. Iznenada pronađena oaza – „Kod Pustinjaka“, nestvarno je izmešten, krajnje neobičan hotelski kompleks na uzvišenju. Naposletku mu pruža utočište i traženi izazov. „Pustinjak“ neodoljivo podseća na nasukani brod – pijani, takoreći! Jer, svuda su, ionako, pesničke asocijacije, proleću kroz Edove misli, pa nije neobično što se brkati kelner, kao prvo ljudsko biće koje će mladić ugledati na tom mestu, odaziva na – Rembo! U ovom, kako se ispostavilo, radničkom odmaralištu, Ed će od direktora Krombaha saznati za neobičan istorijat i položaj „zdanja“, kome decenije odranjanja delova obale i samom prete da jednom „zaplovi“ sa celokupnom „posadom“ (kako direktor zove zaposlene, svojevrsni skup brodolomnika lišenih prošlosti).

Za početak, postaje perač sudova, a dok mu traje probni rad, pri čemu uglavnom rastače oči u suzama izazvanim lukom i ruke u sapunici sudopere, Edu se niko ne obraća. Kroz kratke dnevničke zapise i uobičajenu zbrku glasova u svojoj glavi, pokušava da shvati tajno ustrojstvo samog mesta. Edovo percipiranje sveta vrlo je zanimljivo, obeleženo čestim halucinacijama i inteligentnim povezivanjem pojavnog uz metafizičko, iskustvenog uz književno, intimnog sa opštim.

Sve se pokreće pošto se sa godišnjeg, tajanstvenog „komemorativnog hodočašća“ bude vratio izvesni Kruso, kome je Ed, kao nadređenom, dodeljen na obuku. Blagoglagoljivi Aleksander Krusovič („ni nemački Rus, ni ruski Nemac“, glavni čovek perionice, sa crnom kikom i izgledom kakvog preplanulog „Venecuelanca ili Kolumbijca koji samo što nije izvukao Panovu frulu da zasvira neku od svojih prkosno-tužnih vradžbina“, kao da svojom neobičnom harizmom drži na okupu kolektiv, njihovu prošlost i budućnost, ustanovu uopšte. Postajući, najzad, „deo posade“ (iliti eseres-a, što je skraćenica za Sezonsku Radnu Snagu), Ed upoznaje čudno društvo i njihovu, često neshvatljivu, sintezu filozofa i fizikalaca. Tu su kuvar Mike i pomoćnik mu Rolf, kelneri Kris, Kavalo i pomenuti Rembo, bračni par šankera – Karola i Rihard, neprijatni prodavac sladoleda Rene – Krombahov zet, te kći Monika, koja se uglavnom ne da videti – ali, čiji prijatan miris struji svakim hodnikom dvospratnice.

Njihova nesvakidašnja povezanost, zajednička istorija o kojoj svedoče fotografije sa zidova, „šifre“ u kojima govore o događajima, misteriozni nestanak Edovog prethodnika Špajhea – sve to zanosi, uznemiruje i intrigira novajliju. S obzirom da je mešanje sa posetiocima strogo zabranjeno, on se udubljuje u svet izolacije i specifičnih principa koje je osoblje (uglavnom intelektualci iz raznih krajeva Nemačke, koje su sudbina ili slučaj doveli na Hidenze) vremenom uspostavilo. Zaboravljajući nedavne traume, vraćajući se u vreme pre studiranja, Ed iznova pronalazi identitet u solidarnosti, uživanju kroz rad, naročito osetan nakon što se završe tzv. „špic sati“ (vreme najveće navale turista):

Pripadali su posadi koja će svoj brod braniti do kraja, u to su bili sigurni, ulažući svu svoju umešnost, gastronomsku neustrašivost i one veštine kojima raspolažu zahvaljujući svom akademskom ili umetničkom poreklu. Time što su postigli nemoguće, u ovoj moćnoj haotičnoj akciji, očigledno su ispunili kodeks časti o kojem je govorio Kruso. Onaj kodeks koji je vezivao eserese. 
Pomoću specijalnog ludila, esencije gastronomije i poezije, održavali su svoju arku na površini, iz dana u dan. I spasavali su poljuljano ostrvo.
autor
Među svima njima, nema sumnje ko ostavlja najjači utisak i vrši najsnažniji uticaj na Eda. Prema Krusou se on postavlja, kako i sam kaže, „kao Petko u odnosu na Robinzona“ – obožavanog gospodara. I nimalo mu ne smeta što ga okolina ubrzo prihvata kao Krusoovog pomoćnika, čak potrčka. U tom divljenju i bespogovornom priznavanju autoriteta, mešaju se izvesna blaža homoerotičnost i, još prisutnija, ponovna potraga za očinskom figurom. Čak ni otkrivanje trenutaka uzorove slabosti ne mogu poljuljati Edovu fasciniranost kolosalnom ličnošću, čak ih dodatno povezuje putem, primera radi, pisanja poezije. Za obojicu je to nevešta borba da se bolna sećanja artikulišu i puste na slobodu.

Ali, uprkos istinskom trudu da se integriše, Ed uspeva i da sačuva samo svoj, lični prostor, zahvaljujući „upražnjavanju ćutanja“, kada ostaje nasamo sa sopstvenim mislima. „Razgovori“ kakve povremeno vodi sa jednom olinjalom lisicom (prvo stvorenje na koje je naišao po dolasku na obalu) labavo ga povezuju sa figurom Malog princa, a povlašćeni položaj u asocijativnom nizu ima i roman Džeka Londona, „Morski vuk“, na koji se naš junak često poziva. Redovne šetnje do obale i zagledanost u pučinu takođe su obavezan deo njegovih ličnih rituala.

Dok boravak među „posadom“ odmiče, Ed uviđa da je ustrojstvo života u toj zajednici znatno složenije nego što mu se isprva činilo. Tema izolovanosti i tek mestimičnog prodora vesti za Zapada, uvedena je već kroz postojanje Remboove prokrijumčarene biblioteke u šumskoj kolibi, Mikeov radio-aparat „Viola“, kao i nedostatak bilo kakve druge tehnologije. Ali, ubrzo će Ed naučiti ne samo doktrine koje Kruso, kao neka vrsta duhovnog i idejnog vođe zastupa, već i da je čitav Hidenze sastavljen od sličnih „punktova“, skrivenih iza delatnosti sezonskih radnika pri ostalim hotelima. Zajedno, oni formiraju komplikovanu mrežu ilegalne delatnosti pružanja pomoći tzv. brodolomnicima da pređu granicu. Otuda mu se čitava ostrvska zajednica pokazuje kao velika hipi-komuna, u kojoj vladaju odnosi solidarnosti i uzajamne podrške, na osnovama Krusoovih načela oslobađanja – pre duha i stanja svesti, nego fizičkog (tj. pripadnosti jednoj od dve, podeljene Nemačke).
Međutim, koliko god idilično delovao, ovakav poredak je utopijski i rizičan. U vremenima koja dolaze, sa sve bližim i izvesnijim političkim promenama, to postaje očigledno. Hoće li se Ed izgubiti i ustuknuti, ili prelomiti uz prihvatanje nove pripadnosti kao ideološko-identitetske nužnosti? 

Intertekstualni elementi imaju veoma bitnu ulogu, pa se tako jedno poglavlje zove „Preobražaj“, zbog prisutnog (ali, ne glavnog) motiva bubašvabe – jasno ukazujući na Kafku; primetićete i spominjanje (od strane drugih likova) Dostojevskog, kao i brojnih modernih nemačkih pisaca. Pitanje seksualnosti je vrlo prisutno, iako „zakamuflirano“ junakovim metaforički oblikovanim vizijama. Ona je dvosmerna: prema Krusou i devojkama sa kojima Ed uspostavlja bliže veze, a u oba slučaja postoji veliki zazor (naročito kroz činjenicu da osobe ženskog pola, u njegovoj svesti, obično nose inicijal umesto imena). Stil je siguran, zanimljiv, uobličen u rečenice koje dočaravaju intenzitet Edovih unutrašnjih kolebanja i „vizija sa ruba svesti“, ali zahvaljujući jasnoj deskripciji ostaju na polju realističnog prikazivanja ostrva, njegovih meštana, društvene situacije i odražavanja „promena izdaleka“ na sprovedeni režim mikrosistema. 

U tom smislu, ovo je značajna knjiga, koja tematizuje jedno interesantno razdoblje, manje-više svuda moguće fenomene, uspostavljajući dijalog sa literarnim nasleđem – ali se i uključujući u moderne tokove, dogradnjom im i sama bitno doprinoseći.