piše: Isidora Đolović
Drugi deo priče o
dečaku Miki, "Tajna nemuštog jezika", nadovezuje se na čudesno leto u kome je sklopio poznanstva sa
magičnim bićima i doživeo brojne avanture (opisane u knjizi “Zelenbabini
darovi”, o kojoj možete čitati OVDE).
Jesenji polazak u peti razred donosi sezonske mirise pečene paprike, domaćeg
džema i sutonskih magli, a našem drugaru mnoge izazove uklapanja u novi školski
poredak. Razredna, nastavnica biologije zvana Ameba, ima razumevanja, ali i
brine zbog očiglednog neuklapanja svog đaka u sredinu. Odeljenske siledžije mu,
naprotiv, tek pripremaju nove podvale. Povrh svega, njegov ljubimac – kornjača
Paun, sve teže podnosi nemogućnost sporazumevanja sa Mikom. Sposobnost govora
žrtvovao je prilici da vidi sveta,
krajem prethodne pustolovine, a sada mu to pričinjava mnogo muka. Kako
upozoriti prijatelja na zaveru dečaka iz zadnje klupe i sačuvati mu
dostojanstvo, a istovremeno ne dovesti sebe u opasnost (obelodanjivanjem
čarobnih moći)?
Sa svoje strane, Mika
je takođe zabrinut. Propala mu je javna demostracija veština “dresiranog
neverovatnog reptila” pred razredom. Mama i tata, konačno se službeno skrasivši
na jednom mestu, imaju poteškoća da se prilagode statičnom suživotu. A kada
kornjačica, posle trodnevnog nestanka (kome je prethodilo neobično ponašanje,
uključujući naizgled nemotivisano žvakanje stranica knjige!), dođe i obrati mu
se jasno, glasno, Mika sa zebnjom saznaje da mu je ljubimac velikodušno pribavio
dar nemuštog jezika. Kao kroz maglu, prisetiće
se istoimene narodne priče i cene koju takav, netraženi poklon podrazumeva.
Savetnik je ponovo legendarna baka koja, na Mikinu molbu, iz stare knjige unuku
čita traženu bajku – uz puslice, dabome!
Postavši neka vrsta
doktora Dulitla-osnovca, Mika ne samo da nadalje teško izlazi na kraj sa
kakofonijom u svojoj glavi (pa, primera radi, dok ptice stalno brbljaju, „mačke
nisu mnogo govorile (Daj. Mazi. Neću.
Mrzim.)“), mora da nosi sa sobom kornjaču okuraženu podvalom, željnu
pustolovine i osvetnički raspoloženu prema ostatku odeljenja, već njegova sve
očiglednija rasejanost privlači pažnju nastavnika i roditelja. A razlog, svoju
novu sposobnost, mora da sakrije po cenu života, što je, za osobu koja ne ume
da laže, zaista teška muka!
Zbog svega toga, Mika
odlučuje da neželjeni dar vrati lično strašnom Zmijskom Caru. Ovo podrazumeva
novo putešestvije u nepoznato. Svi kojima fali maljutak Zaviša, biće zadovoljni
ulogom koju za tu priliku preuzima Paun. Dostojna zamena, on je duhoviti,
neretko zajedljivi sagovornik i pratilac, pomalo drzak, ali privržen. Doduše,
nemušti jezik ponekad ispadne i koristan, kao npr. za pronalaženje prstena
školske drugarice Svetlane koji je progutao gusan – ali, nedovoljno da odvrati
dečaka od započete misije.
Kao i svako načitano
dete, Mika sam povlači paralele između njihovog pada u rupu i kretanja kroz
šumski svet okrenut naopačke – pod zemljom, sa Kerolovom Alisom i njenim upadom
u Zemlju čuda. Paun, naravno, sve vreme džangriza, jer će Mikino oslobađanje
značiti njegovo sopstveno, ponovno utonuće u tišinu, pa malo-malo sabotira
preduzimane korake. A oni su, najpre, savladavanje tri prepreke u vidu ograda
(od trnja, srebra i živih zmija) sa iskušenjima (probuđenog besa, pohlepe i
veštine pričanja) koja dečak mora suzbiti kako bi uopšte prošao. Zatim ga
očekuju carski dvor na otvorenom i šokantna vladareva namera da kći Gujicu uda
za Miku – ne bi li joj se ispunila želja da postane ljudsko biće. Kako bi se
izbavio iz ove nevolje, a spasio i Pauna, zadržanog kao taoca, Miki ne preostaje
ništa drugo nego da se vrati u svoj svet i potraži moćnu, strašnu Mokoš. Ona
mu, navodno, jedina može pomoći – međutim, cena sada ugrožava čitavu Mikinu
porodicu. Prepušten sebi, sasvim neupućen, dečak dolazi u dilemu: kako se
odlučiti?
Ivana
Nešić i u nastavku sjajno prepliće realistično i
fantastično, mirise i boje svakodnevnice uz folklornu mistiku, dnevne zavrzlame
sa predanjima – a sve rečenicom i stilom koji su tečni, znalački, čisti.
Zanimljiva je, npr. Mikina reakcija na kraj priče „Nemušti jezik“: umesto da
joj oda tajnu, čovek je izmlatio
suprugu, što dečaka modernog doba, u kome je porodično nasilje apsolutno
nedopustivo, iskreno sablazni i začudi! Postavka radnje je odlična, dijalozi
sigurno vođeni i zanimljivi, dok efektne „priče u priči“ uvode mnoge važne
podzaplete kroz porodične legende. Upoznajući čitaoce sa pojmovima poput talasona (zaštitnika kuće – duha
predaka) ili pojavom „uziđivanja senke u
temelje“ (vrsta graditeljske žrtve), nastavlja se potrebno povezivanje sa
drevnim običajima i verovanjima Starih Slovena. Srećom, poslednjih godina je
interesovanje za mitologiju i tradiciju naših predaka sve veće, a Ivana Nešić
se uspešno priključila tom talasu i pružila mu značajan doprinos. Istovremeno,
to je njenom serijalu o Miki obezbedilo prepoznatljivu, osobenu crtu.
Izdvaja se nekoliko
novih, epizodnih figura. U prvom redu, imamo „talasona“ Mikine porodične kuće –
čukundedu trgovca, gazda-Mijajla. Njegove interesantne uspomene, vođstvo i
zaštita, pružiće Miki snagu da se uhvati u koštac sa samim silama prirode.
„Deda“ je, opet, u Paunovom odsustvu, više nego dobar drug – istina, kao po
dužnosti strog i namćorast, ali zato zna da savija, u amajlije pakuje i opet
oslobađa gromove, iako ne razume zašto mu potomci nose najlon-čarape! Upoznaćete
i jednog pravog zduhača, Mikinog
rođaka sa sela, Jevru – a usput otkriti priču iza starog porodičnog prstena,
naučiti šta sve sadrži obuka jednog goniča oluja i posvedočiti naglom dolasku
(Štulićevog!) „proleća u decembru“. Naposletku, živopisan je i lik zmijske princeze Gujice, koja čezne za
upoznavanjem sveta izvan rodne jazbine i sticanjem drugačije prirode. U te
svrhe, radoznalo ispituje Pauna o ljudima, upijajući svaku pojedinost njegovih
priča, ulažući čak i napor da žvaće – jagode!
Za propratne
ilustracije još jednom je zaslužan Tihomir
Čelanović i moram napomenuti kako je samo izdanje vizuelno veoma lepo,
usled čega je pravo zadovoljstvo držati knjigu u rukama (na čemu ponovo sve
pohvale izdavaču, a to je Kreativni
centar, 2014). Ovoga puta, naslovom i
crtežom na koricama dominira grimizni odsjaj, što – vratimo li se
simbolici boja, uočenoj u radnji prve knjige – kao da nagoveštava da bi treći
deo mogao biti u znaku plave?
Pun humora, ali i
napetosti, akcije i topline, onostranog duboko zapretenog u bliskost i
atmosferu doma, drugi deo maštovitog, originalnog, neodoljivog serijala Ivane
Nešić uspešno je preskočio „kamen spoticanja“, taj rizik koji vreba svaki
nastavak. Ako su vam se dopali „Zelenbabini darovi“, nema nikakvog razloga da i
sada ne uživate – a ukoliko još uvek niste upoznati sa pričom, imate
najiskreniju preporuku za duplu radost čitanja.