субота, 25. новембар 2017.

Subota sa knjigom: „Mali čoveče, šta sada?“

piše: Isidora Đolović

Naiđu tako dani kada vam neke knjige padnu kao so – ili melem, na ranu, u zavisnosti od toga kako prepoznavanje opisanih situacija deluje, utešno ili obeshrabrujuće. I ne bih znala da kažem koliko je alarmantno što se veliki broj događaja iz današnje Srbije, kao u ogledalu, odražava na stranicama romana smeštenog  u Nemačkoj uoči Hitlerovog dolaska na vlast – ali, sličnosti su neporecive i hajde, recimo, slučajne. Ne i manje uznemirujuće.
Postoje određene literarne tvorevine koje vam tako dođu kao poručene u nekom mučnom periodu, kada  se čini da društveno ustrojstvo „lomi“ i nemilosrdno sputava svaki pokušaj da se opstane, izbori za pristojan i nezavisan život. Hans Falada (pseudonim Rudolfa Dicena, čoveka ništa manje romaneskno živopisne biografije) ne samo da je pronicljivo i verno ocrtao postojanje u tmurnim, kriznim danima prednacističke Nemačke, već ostavlja i sliku borbe za golu egzistenciju u bilo kom dobu i području. Njegov roman Mali čoveče, šta sada?“(Laguna, 2015; originalno Kleiner Mann – was nun?) naslovom postavlja pitanje nečega sa čim se većina može poistovetiti i lako prepoznati strepnju: neizvesnosti pred budućnošću. Takođe, tematizuje  probleme kroz koje još uvek prolazimo: bezuspešno lutanje od jednog do drugog posla, presabiranje mesečnih prihoda i rashoda, pojava kao što su štednja, kirije i stanodavci, šalteri i žalbe, biroi... što ga, uz živopisne junake (kako glavne, tako i epizodiste), zanimljive dijaloge, empatijsko povezivanje sa protagonistima, čini više nego aktuelnim.

Delo koje je pobralo pohvale Tomasa Mana, Grejema Grina i Hermana Hesea, objavljeno je 1932. godine, u i o Vajmarskoj republici. Sadrži prolog „Bezbrižni“, epilog „Sve se nastavlja“ i dve celine smeštene između njih: „Gradić“ i „Berlin“.  
Tako već na početku upoznajemo Johanesa Pineberga (24) i Emu Meršel zvanu „Janjica“ (23).  Zbog činjenice da su oboje zauzeti svojim poslovima u dva susedna gradića, sastaju se jednom u dve nedelje. Oboje su tipični predstavnici nemačke mladeži - plavokosi, bezbrižni, nošeni lakom i prirodnom strašću. Njihova veza je čvrsta i brzo prevazilazi svaku eventualnu teškoću, svemu se prilagođavaju bez mnogo drame, pa ih tako neće iznenaditi Emina trudnoća. Naprotiv, odmah izlaze pred njene roditelje, dogovaraju i organizuju tiho, skromno venčanje i upuštaju se u prve zavrzlame teškog, samostalnog života. Uveliko traje godina podela u društvu – nacizam buja, proleteri se u potaji bune, a na sve strane “pljušte” otpuštanja ionako jeftine radne snage.

Prva faza, ujedno i celina romana, obuhvata podstanarski život mladenaca u Duherovu. Johanes radi kao knjigovođa kod Emila Klajnholca, notornog pijanca sa takođe živopisnom porodicom (naročito suprugom!), preokupiranog time kako će nekog od svoja tri službenika (nacista Lauterbah, lažljivi Šulc i revnosni Johanes) oženiti svojom kćerkom, usedelicom Marijom (32). Samim tim, pretnja otkazom stalno “visi nad glavom” njegovih zaposlenih, čineći razlog što “Hanes” u početku nikome ne sme da otkrije svoju ženidbu. Dok je on na poslu, Janjica, uz neprijatnu blizinu  depresivne i bizarne stanodavke Šarenhefer, prolazi kroz početničke muke u domaćinstvu. Sitnice poput zagorelog mesa ili retke grašak-čorbe, izazivaju joj suze, ali uvek brisane bezgraničnim strpljenjem dragog “dečka”, kako zove Johanesa. Na ljude poput njih, on referiše kao na “male”, beznačajne, jednostavne. Opušten pripovedni stil upravo na isti, prikladan način opisuje njihovu borbu, dočaranu živim dijalozima i jasnim slikama svakodnevnice u prekretničkim vremenima za Nemačku.
autor
U drugom razdoblju, posle otkaza u knjigovodstvenom poslu kod Klajnholca, Johanes dobija pismo od svoje otuđene majke Mije, uz poziv da se sa Janjicom doseli u njen berlinski stan. Tamo mu Holger Jahman, Mijin “sponzor” i ljubavnik, služeći se lažima i vezama (kao i danas, jedinim pouzdanim načinom da se dođe do radnog mesta!), nalazi nameštenje u glasovitoj Mandelovoj robnoj kući. Mladi bračni par se, podstanarski tiho i zbunjeno, teško privikava na ekscentrični životni stil gospođe vesele udove Pineberg i društva koje sa partnerom svake večeri ugošćava (a gde su najupadljiviji sumnjivi moral dama, karte, alkohol). Sve dodatno komplikuje odnos između Johanesa i M(ar)ije, kojoj sin stalno prebacuje zbog nemorala, stideći se zanimanja kojim se i pod stare dane kompromituje (posredništva u pružanju “ljubavnih usluga”), a koje je razlog višegodišnjeg izbegavanja da joj se javi. Uopšte, koketiranje sa pornografsko-opscenim sadržajima i aktivnostima “na crno” čest je razlog da pojedini likovi dođu pred lice zakona: Hanesov kolega Joahim Hajlbut, uvereni nudista, otpušten je zbog „rasturanja“ svojih aktova na ulici – na temelju čega će kasnije započinje sopstveni fotografski posao. Jahmanove muke sa zakonom takođe se “vrte” oko Mijinog neobičnog “zanata”, a jedan naročit oglas biće razlog zbog koga se (od sramote) Ema i Hanes moraju iseliti iz njenog stana.

U vremenu vladajuće nezaposlenosti, predstavljeni su nam portreti nezainteresovanih, surovih poslodavaca, pred kojima se mali ljudi uče da mole i trpe svakakve hirove nadređenih, zarad najosnovnijeg prihoda. Što se samog raspoloživog fonda tiče, verovatno ga najbolje ilustruju epizoda sa potpuno budalastom kupovinom toaletnog stočića i majčino uporno insistiranje da joj plaćaju kiriju. Uopšte, roman obrađuje probleme koji su (nažalost!) još uvek važeći, razumljivi i danas, svima što jedva spajaju kraj s krajem.

Neprilike će se naročito zaoštriti pošto Ema i Johanes postanu roditelji (sina Horsta), pa kao podstanari u improvizovanom potkrovlju jednog magacina, iskuse nevolje sa socijalnim službama i traženjem dečjeg dodatka (tzv. „naknada za dojenje“), kašnjenjem na posao zbog detetove groznice, normama koje uslovljavaju prodaju što većeg broja odela ili dobijanje otkaza... Nižu se mučne, beskonačne administrativne represije i primeri neizlaženja države u susret ljudima koji stvaraju porodicu, poniženja i šikaniranja građana (scena sa bioskopom i stvarnim ponašanjem glumca, koje je u potpunoj suprotnosti ulozi na velikom platnu - bez trunke empatije). Ipak, tu je porodična odanost koja sve pobeđuje: Janjica veruje u Johanesa i kada  dotakne dno, podržavajući ga u nastojanjima da sačuva čast i poštenje.

Detalj iz ekranizacije "Little man, what now?" (1934)
Janjica i Johanes se nesputano vole i uprkos činjenici da im društvene okolnosti nisu naklonjene (pa tako brak u početku moraju kriti da bi sačuvali posao, nije „pametno“ imati dete zbog dodatnih troškova, itd.), ne odustaju od svoje porodice. Oni su jedno drugome sve što imaju, jer čak ni roditelji (naročito Mija Pineberg) nisu raspoloženi da im izađu u susret. Zapravo, čini se da je poreklo iz prilično neuređenih porodičnih miljea i želja da se što pre pobegne u osamostaljivanje, važan faktor koji utiče na odvažnost mladog para. Upravo je svest o međusobnoj potpori i utočištu ono što čini da se drže zajedno kroz sve nedaće. Iako često „ne razume svoju Janjicu“ i sklon je očajanju, nastupima besa na sudbinu, impulsivnosti, Johanes nikada ne bi učinio nešto što je može povrediti. Janjica je, opet, istovremeno detinje osetljiva i naivna – a jaka, prava ženska snaga, bezuslovno posvećena sinu i mužu. Njen nadimak, deminutiv od imenice „jagnje“ (Lämmchen) - možda čak i “ovčica” (što, inače vrlo prilježni prevodilac, u fusnoti nije pojasnio), takođe dvostruko pristaje našoj junakinji. Od strane ostalih učesnika u radnji, pogotovo svekrve, često ćemo čuti isticanje oprečnosti ove krotkosti iz imena (koja odgovara njenoj naravi) i fizičkog izgleda, bujnog, arijevskog (“Pa, vi ste prava Valkira!”, reći će joj Mija u jednom trenutku).

Politička situacija nije u prvom planu, međutim, neprekidno postoji pozadinska svest o njenoj složenosti. Sveprisutna kriza, odjeci skupova i delatnosti dve oprečne frakcije: nacionalsocijalističke i komunističke, odlučujuće upravljaju životima naroda. Dok je Johanes uglavnom apolitičan i indiferentan, Ema je – baš poput svojih roditelja – naklonjena komunizmu, što odgovara i njihovom materijalnom stanju. Oboje i te kako osećaju nepravdu zbog jaza koji se tako očigledno proteže između obesnih bogataša i sirotinjske većine, ali Johanes češće, veoma burno, reaguje na sve to. Ema poseduje onu neophodnu staloženost, ne gubeći pritom veru u muževljevu istrajnost i mogućnost ostvarivanja konačne pravde.

Ah, takvih kao što je on ima na milione, ministri mu se obraćaju u govorima, opominju ga da se odriče, da se žrtvuje, apeluju na njegov nemački patriotizam, pozivaju ga da štedi i na izborima glasa za državotvornu partiju.
On to čini i ne čini, kako kad, ali im ne veruje. Baš ništa. Duboko u duši oseća: svi oni hoće nešto od mene, ali za mene neće učiniti ništa. Podjednako im je svejedno hoću li da skapam ili ne, mogu li sebi da dozvolim da odem u bioskop ili ne, briga ih može li Janjica sada da se hrani kako valja ili se izlaže prevelikom uzbuđenju, hoće li malecki biti srećan ili će živeti u bedi – koga se to tiče?

Pred nama je izuzetno verodostojan prikaz svih situacija u koje sistem dovodi obespravljene ljude. U svojoj ogoljenosti i jednostavnosti surove istine, nudi nam se često tužan, ali i optimističan pogled na simpatične, dobrodušne, čak i kada klonu – uzajamnoj ljubavi verne, pristupačne junake. Roman obiluje jednostavnim, a tako bliskim i prepoznatljivim, DOŽIVLJENIM opisima gradskog života, zvukova koji dopiru kroz noć, života unutar zgrada, atmosfere na radnom mestu, prolaznika, kupaca (mušterija), ekonomske nejednakosti...
istorijska razglednica: Berlin 1932. godine
Opisi jeseni u gradu su ono što bih posebno izdvojila – brzi, direktni, nepretenciozni, a živi: vetar, sivilo, narod koji kao da i sam odražava nestabilne vremenske prilike. Sve to ispripovedano je istim jednostavnim, razgovornim stilom koji je upravo zbog takvog pristupa efektan i prijemčiv čitaocu za momentalno stvaranje slika i doživljavanje napisanog.

Ovde u Berlinu vetar je vrtložan, obilazi uglove, čas je ovde, čas onde, oblaci hitaju nebom, zaklanjaju pogled u visinu, tek tu i tamo propuštaju malo sunca. 

Interesantne su i predstave klaustrofobičnih prostora, zakupljenih stanova u kojima mala porodica živi; njihova teskoba pojačana je očiglednom neminovnošću da se uvek iznova traži, moli, pokušava iskamčiti koja beneficija od države. Primera radi, ostavljanje malog deteta samog dok se tako „trčkara“ od službe do službe, utoliko je potresnije kada mu se sučelice postavi staranje za dobrobit i budućnost tog istog „maleckog“.

Kao uvek, u sobi je isprva mrkli mrak, a zatim sasvim polako iskrsavaju dva prozora kao sive površine i u isti mah šumovi se pojačavaju. Sada se čuju tramvaj, huktanje kolomotive, zatim autobus koji vozi Paulovom ulicom.

Pa, ipak, ono što pobeđuje sve dnevne teškoće – i to sasvim očekivano, nepatetično, prirodno, jesu ljubav i privrženost. Imajući samo jedno drugo i detence, Ema i Johanes se drže svog doma kao utočišta, sigurne luke, ali i najveće motivacije za dalju borbu. Među njima nema tajni, podrška i odanost se ne dovode u pitanje, jedno drugome se obraćaju sa očiglednom brigom, nežnošću, a  mislima im takođe dominiraju uvažavanje i ponos što su zajedno (Johanes visoko ceni Eminu stasitu lepotu, ali i snagu ličnosti, simpatišući trenutke infantilne osetljivosti, koju ona pokazuje kada joj, npr, ne ide baš najbolje u kuhinji). U svetu bez čvrstog oslonca, ovaj brak je kao jedina svetiljka u mračnom tunelu. Njihova egzistencijalna borba pomalo podseća na napore Nađe i Rjepina u Crnjanskovom „Romanu o Londonu“. Ushićenost pred čudom roditeljstva i iskrena, prožimajuća sreća što sve to imaju, naposletku uvek nadvlada nemire i ogorčenost na spoljni svet – poput Selimovićeve tvrđave, koju je moguće po stotinu puta podizati na, ma koliko nestabilnom tlu, jer je drže čista LJUBAV i VERA U BLIŽNJEG. Što, ni u kom slučaju, nije mala stvar.