субота, 21. октобар 2017.

Subota sa knjigom: "Beograd bez sna"

piše: Isidora Đolović

Ne volim, zaista ne volim da pišem negativne kritike, naročito kada su u pitanju ovdašnji autori, jer naprosto ne želim da dolazim u neprijatnu situaciju kada se dotični nađu lično prozvani ili povređeni zamerkama na račun samog dela. Međutim, niti je svaka knjiga dobra, niti se svaka knjiga može svideti svakome, a naročito je pošteno to priznati. Ovakve stranice, uostalom i služe da podelimo svoje utiske i argumentovano obrazložimo šta je to što nam se nije dopalo. Smatram i da piscima, pod uslovom da su operisani od uobičajene sujete, sve to može i te kako koristiti. Spremnost da napredujemo, učimo i budemo bolji nikada neće izgubiti na vrednosti, mislim se ja, ludi idealista...
Dejane Stojiljkoviću, izvinjavam se ovom prilikom, jer, "Konstantinovo raskršće" je barem bilo zanimljivo za čitanje, uprkos brojnim manama! Za "Beograd bez sna"(Laguna, 2017), nažalost, ne mogu to da kažem.
A u oba slučaja sam unapred želela da mi se romani dopadnu i tim pre je moje razočarenje bilo veće. Tužna sam svaki put kada dobra, obećavajuća ideja ostane samo to, a konačni rezultat ni bleda senka nagoveštaja. Razumem i da oni koji sastavljaju prikaze na poleđini štampanog izdanja moraju da to sroče što primamljivije, radi prodaje i uspešnijeg plasiranja knjige kao (realno!) prozivoda, ali ipak, bilo bi fer priznati da u tim najavama često ne bude ni 2 % istine - i tome, između ostalog, služe ovakvi prikazi.

Vladimira Đurića Đuru znam(o) kao frontmena “Heroja” i “Mornara”, ideologa tropikalizma, novinara i ne samo vrsnog poznavaoca jugoslovenskih pop-kulturnih fenomena, već i svedoka, neposrednog učesnika svih tih dešavanja, što pisanju o njima pruža dodatnu verodostojnost i zanimljivost. Imajući, zbog svega navedenog, poštovanje za njegov rad, moram istaći kako je sama kritika zaista lišena bilo kakvog udara na ličnost autora – kao što bi, uostalom, svaka recenzija ili prikaz i morao izgledati.
autor (u sredini) na promociji...
Najavljen, na koricama ali i kroz intervjue, kao svojevrsna “novotalasna epopeja jedne izgubljene generacije” kroz već poslovično besani Beograd, Đurićev roman se teško može i nazvati ovom proznom formom. Pseudoautobiografska, poludokumentarna, donekle ispovedna priča kroz koju defiluju poznate face koje su krasile prestoničku scenu na prelazu dve kultne dekade, sa mnogo sjajne muzike i podsećanja na neponovljive stilsko-umetničke pokrete ispripovedane iz vizure mladića koji sa svojom ekipom takođe “plovi” velegradskim noćima deluje više nego primamljivo. Kao velikom zaljubljeniku u sve te nostalgične, od urbanih mitova i snova satkane minijature, najava knjige me odmah privukla i jedva sam čekala da je pročitam. Inače sam ljubitelj autobiografija i studija o društveno-istorijskoj sprezi scene sa svakodnevnicom, pa me do sada gotovo nijedno izdanje tog tipa nije razočaralo. Šta je, uopšte, moglo da krene naopako?

Pre svega, stil pisanja, koji je bled, nepovezan, potpuno nezanimljiv i dosadan. Rečenice su, možda namerno, na nivou amaterskih, dnevničkih zapisa i iznenađujuće lišene kreativnosti, domišljatosti, šarma kakav nose mnoge kolumne, a kamoli fiktivna dela. Samim tim što je glavni lik pesnik i dramaturg u pokušaju, koji nastoji da svet posmatra i opisuje što liričnije moguće, iznenađuje način na koji su te namere u potpunosti izneverene. Opisi se svode na čisto konstatovanje predmeta, boja, enterijera, pokreta, događaja – kao na usporenom snimku, često uvredljivo monotono i lišeno barem filmičnosti. Dijalozi su do bola usiljeni, klišetirani, banalni, a isto važi za čitave scene, pa i epizode. Otuda se i knjiga čita mučno, nazor, bez “pogonskog goriva” u vidu dinamike razvijanja radnje ili opijajuće atmosfere da vas ponese, kao vremeplovom.
...i u vreme "Heroja"
Pomenuta atmosfera novotalasnog Beograda, ali i Zagreba u kome se naš junak takođe obreo, ganjajući jednu od svojih brojnih ljubavi, samo povremeno “sevne”, međutim, nemoguće ju je zaista osetiti, doživeti, čak ni prepoznati, uprkos jasnim referencama na ličnosti, događaje i lokacije. To je prava šteta, jer ovaj period, kao što rekoh, prosto je preplavljen inspirativnim sadržajima i kog god se “uhvatili”, možete razviti raskošnu sliku vremena. 

Likovi su takođe katastrofalni, počev od protagoniste Barona. Možda je to bila sama piščeva namera, da glavni lik bude ovako površan, nezanimljiv, iritantan i stereotipan, međutim, čak ni u predočavanju te opšte antipatičnosti nema literarnog kvaliteta. Stefan Baronijan zvani Baron je tipični razmaženi, samoproglašeni “princ” iz Rakićeve, koji bezuspešno pokušava da upiše dramaturgiju na FDU, pa za utehu u međuvremenu studira opštu književnost na Filološkom, prolazi kroz faze od panka do novog romantizma, ganja različite devojke, sve vreme lenčareći i zanoseći se svojim (nepostojećim) talentom. Kao takav, on je tipična figura urbanog “ložača”, kakve i dalje cirkulišu svakom, naročito beogradskom, velikom sredinom, s tim što ovde njegova samouverenost bez pokrića biva predstavljena toliko monotono, neubedljivo i mlitavo, da ga ne možemo čak ni “kvalitetno mrzeti”.
"VIA Talas" na Tašmajdanu '82, deo prestoničkih rok-doživljaja
Njegovo društvo je još slabije i površnije oslikano, pre svega različite ženske figure koje bivaju predmet Baronove emotivne ili tek seksualne naklonosti: londonska divlja pankerka Tunge, zagrebačka damica-glumica Tanja, slikarka u egzilu Ljubica, koleginica “sa privilegijama” Lola, gradska muzička zvezda Aleks, nimfomanka Teodora i kći ruskih emigranata Leda. Momci sa kojima se Baron druži do te mere su neizdiferencirani, da im je teško zapamtiti kako imena, tako i odlike, a od drugarica se izdvajaju samo pomenuta Leda, njena sestra Ema i muslimanka-narkomanka Nercisma "Neca". One takođe potpadaju pod najstrašnije stereotipe, pa tako otac potonje ima dve supruge, koje se zovu – pazite sad! – Džamila i Dženana! Od ostalih, treba pomenuti deda Boru, sa kojim Baron stanuje i koga ne šljivi ni pet posto – opet, tipično tinejdžerski – zatim, tu je Rada, žena sa sela, angažovana da neguje starca u bolesti, te njen unuk Živojin/Živojko/ne zamerite što sam mu već zaboravila ime. Njih dvoje su naročito neslano karikaturalno predstavljeni, pa mladić nosi drečave boje ("zeleni sako i žute pantalone"), "u kuhinjji jede kupus" i sanja da upozna Lepu Brenu, jer, zaboga, samo mladež sa asfalta ima pravo na dobar ukus…

A ta mladež, kao što rekoh, posećuje uzbudljive, razuzdane i često bizarne prestoničke žurke, studira neprofitabilne smerove, pokušava da uoči i neposredno nakon Maršalove smrti ostvari svoje snove o velikoj karijeri, dok se istovremeno Zemlja čuda ili Zemlja snova poznata kao Jugoslavija rastače na svim nivoima. Iako će stranicama romana proći, nekad i više puta, Koja, Gile, članovi “Idola”, Nebojša Pajkić, Zana Nimani, Miško Plavi, Vd, Sonja Savić i ostali apostoli urbanog Beograda, ništa od toga neće ostaviti ni dovoljan, ni dostojan utisak. Baron će prisustvovati nastupu “Filma” u Kulušiću, projekcijama kinematografskih hitova na FEST-u, motati se hodnicima SKC-a, Akademije, Fabrike, ali ništa od toga mi nećemo uspeti da doživimo kako dolikuje. Previše potencijala otišlo je u prazno.
Sve je isto, sem, možda, mode?
Neću posebno komentarisati, iako bi se na tu temu tek mogao sastaviti poseban tekst, neuspešno i promašeno poigravanje sa intertekstualnošću, pa tako svako poglavlje vrlo pretenciozno nosi naslov koji direktno aludira na Odisejevo putešestvije, a potkrepljeno uvodnim citatom koji ga sledi. Nategnuti, izveštačeni intelektualni snobizam “vrišti” iz onih malih, rasparčanih pasusa koji prate Baronovo studiranje, a sastoje se od površnih lekcija sa predavanja iz svetske književnosti i mene kao diplomca Filološkog samo su izbacivali iz takta. Baronovi stihovi i maštarije patetični su do bola, baš kao i svaka scena u kojoj pokušava da izrazi osećanja prema devojci ili dedi, a epilog u vidu, sve vreme teatralno nagoveštavane, otkrivene “tajne porekla” vrhunac je besmislenosti i trivijalnosti. Dotična tajna možda jedino služi da dodatno podupre ionako preterani junakov ego i ničemu više - čak, hronološki i logički, poprilično vređa inteligenciju.

Iako je vidljiva namera da se sve oblikuje kao neka vrsta varijacije monologa Bumbara iz legendarne serije “Grlom u jagode”, kombinovana sa ljubavnim pustolovinama (u pokušaju) Petra iz “Varljivog leta ‘68”, usled krajnje nezanimljivosti glavnog lika, trivijalnosti načina oblikovanja priče i zaista lošeg stila, sve ostaje na nivou nedefinisanog pokušaja i promašenog, a zaista ogromnog potencijala. Ništa od epopeje, još manje bar približne hronike doba, što posebno iznenađuje s obzirom na, kao što rekoh, Vladino neposredno učešće u svim dešavanjima na koja se osvrće. Dnevnik jedne mladosti, između 1979. i 1983, tako ostaje fragmentarna, nedovoljna i nepotpuna beležnica sa kojom ne znate šta biste uradili, a krila je čitav jedan svet mogućnosti i otkrića. Verujem da bi njegov sarajevski prezimenjak, Branko Đurić Đuro, napisao daleko interesantniju i uspeliju povest njihovih bosanskih savremenika – kao što je, uostalom, Neletu Karajliću pošlo za rukom. “Beograd bez sna” i naslovom priziva kultnu emisiju Olivera Mandića (“Beograd noću”), ali će vas teško održati budnim. 

A moglo je bolje, mnogo bolje!