komentariše:
Isidora Đolović
Još
jedno poglavlje sage Džordža R.R.Martina
o fiktivnom kontinentu Vesteros i njegovim (sve manje skrivenim) čudesima,
prepredenim ili časnim stanovnicima, međusobnim sukobima oko kobnog Gvozdenog
prestola, zatvoreno je na samom izmaku avgusta. Sa bliženjem epiloga, svaki
novi ciklus priče iščekuje se uz srazmerno više nestrpljenja i pompe, što
autorskom timu postavlja dodatne izazove, donosi pojačanu odgovornost i
podizanje lestvice kvaliteta koju valja dosegnuti. Koliko je i da li je ovim
nepisanim zahtevima adekvatno odgovoreno, ostaje otvoreno pitanje. Sedma sezona
proletela je toliko brzo da, zbog njene kratkoće, mnogi nisu ni stigli da
primete brojne propuste i manjkavosti. Ili su jednostavno odlučili da ne
cepidlače, kad je već tako malo preostalo do kraja.
heroji sezone |
Bila
je do te mere sažeta i brza, da su se brojni „ubogi fanovi“ zadovoljili
mrvicama, ne pitajući jel', možda, ipak moglo bolje? Toliko puna skoro
neverovatnih, predugo anticipiranih susreta, da je malo ko, izgleda, doveo u
pitanje način na koji se do određene tačke došlo - samo nek je tu! I
naposletku, sameravana je u odnosu na petu i šestu, koje su bile najslabije, pa
se pomalo zaboravilo na standarde postavljene tokom prve četiri sezone – kao
vrhunaca koje, sve su prilike, više nikada neće uspeti da dosegne. Možda su Den
i Dejv upravo na takve reakcije i računali, tek, Dragon ekspres je protutnjao ka Severu, a kada se doživljaj slegne i
utisci splasnu, šta ostaje?
Veoma
je nezahvalno pisati o seriji koja ima tako veliki broj (preterano) ostrašćenih
obožavalaca, čudnih – pa i neverovatnih pretpostavki koje je prate, status
vremenom uzdignut do kulta…Svako iole negativno mišljenje lako se napadne i
doživi previše lično, pa naglašavam kako je sve ovo samo moj, pretežno
subjektivni utisak, sa kojim se nipošto ne morate složiti. Za podrobnije
analize pojedinačnih epizoda, predviđena je rubrika “Odbrojavanje”, ali i
planirano podsećanje na književne momente od krucijalnog značaja (proročanstva,
vizije, teoretisanje), na koje me završnica sedme sezone naročito podstakla (a
koje sam svojevremeno, kao član foruma “World of Westeros”, sa velikim
uživanjem tumačila). O svemu tome, čitaćete dogodine – naposletku, izgleda da
ćemo se načekati za osmu sezonu sve do 2019, pa ima dovoljno vremena za obnovu
gradiva. Sada ću pokušati da ukratko, taksativno “preletim” kroz sve što je
obeležilo sezonu za nama, služeći joj na čast ili možda kao upadljiva slabost.
Do
sada je fokus pretežno bio (u skladu sa odabranim, obuhvatnim naslovom prve
knjige) na igrama (oko) prestola, ali
je ova sezona po prvi put spojila Vatru i
Led, ukazavši na značaj punog naziva Martinovog serijala. Vukovi se, doduše
Tolkinovi, uglavnom plaše vatre, no, videćemo kako će se situacija dalje
razvijati. Primetno manje dnevno-političkih, dvorsko-kuloarskih intriga (što
su, istina, pokušali da nadomeste traljavom pričom u Zimovrelu), ostavilo je
prostor za više akcije „na terenu“ i „gerilske“ borbe, kakve je opšta
opasnost s one strane Zida iziskivala. Ponekad je bilo teško povezati ovu fazu
serije sa njenim počecima...na koje su nas, opet, često podsećali kroz
upadljivu sličnost scena, odnosno, obilatu vizuelnu aluzivnost.
Dinamika
i pokret primetni su, ipak, jedino kod dvoje ključnih protagonista. Ostali su
ispunjavali vreme beskrajno dosadnim, ponavljanim replikama i ponekim šokantnim
potezom. Sersei i Arja pogotovo. Lik Džejmija u jednom trenutku je, doslovno i
metaforički, dotakao dno – a Bejliš mu se opasno približio. Čisto traćenje
(najavljivanog) potencijala Rendila i Dikona Tarlija, kao i Jurona Grejdžoja,
pratila je i do kraja neiskorišćena Brenova uloga. Sansa je kroz najveći deo
sezone bespotrebno nametana kao “negativac”, dok Sersei iznebuha postade maltene najgenijalniji strateg u Vesterosu. Funkcija jezovuka je konačno izgubljena i
napuštena, što Nimerijino bekstvo od Arje i potpuni izostanak Duha definitivno
potvrđuju.
Stoga
nije ni čudno da su Sem i Gili ovoga puta predstavljali možda najzabavnije
likove! Zmajevi su, istina, uglavnom izgledali impresivno i spektakularnim
efektima je učinjen pokušaj da se nadomeste, zabašure uglavnom slaba radnja,
scenario, neretko i režija. Družina
Zmajstakla nosila je sezonu, a plus ide i iznenađujuće dobroj interakciji između
Džona i Deneris. Bilo je mnogo povratnika i još više novih susreta, često
prilično ispunjenih emotivnim nabojem od obe vrste (pozitivne i negativne).
Provučeno je mnoštvo direktnih asocijacija na prvu sezonu i sam početak priče,
što kroz scene, što u razgovorima i prisećanjima likova. Različite teorije o
kojima se, na osnovu Martinovih knjiga, blizu dve decenije nagađalo, potvrđene
su (Ledeni zmaj, brak Regara i Lijene), ali ne uvek zadovoljavajuće, ni sasvim
ubedljivo. Takođe, aplauz dobijaju kostimi, koji su ove sezone bili možda i
bolji nego ikada.
prognana princeza ponovo na rodnom tlu |
Odustalo
se od (mnogima mrskog) pretpostavljanog podzapleta sa trudnom Sansom, zarad još
goreg i bespotrebnijeg – trudne Sersei! Istina, njen lik još i nekako ostaje
prihvatljiv zahvaljujući Leninoj odličnoj glumi i paranoji koja već u knjigama poprima
drastične razmere, ali joj govorancija
postaje naporna skoro koliko i Denino nabrajanje titula, pri čemu jedino
papučar Džejmi ima nerava da je sluša i podržava. Barem do određene granice.
I
dok serijski osvetnik - Ar(i)jeta uhoda,
u jednom trenutku čak predlaže severnjačku “seču knezova”, Sersei
je takođe izrazito usredsređena na sebe i svoje. Uobičajeno sebičnoj
okrenutosti Lanisterima iznova daje na značaju motiv zlata, kroz nagovešteno uvođenje
Golden company. Kada naziva Džona
„kopiletom koje se proglasilo za kralja“, a Deneris „srebrnokosom
kučkom-uzurpatorkom“, Sersei zaboravlja da je ONA jedina samoproglašena
„kraljica“, udovica Roberta zvanog „Uzurpator“, žena koja je na presto stigla
nakon sina koji ni sam nije bio legitimni Barateon. Njena prava, prema tome, ne
samo što su manja od Denerisinih i Džonovih, nego su upravo NEPOSTOJEĆA. Da je
Tajvin živ, sigurno bi je proglasio ludom. Njena „svita“ je takođe živopisno
društvance i deluju kao iz kakvog crtaća, onako postrojeni: napred stupa
ošišana „crna kraljica“, u pratnji zombi-telohranitelja (još upadljivije
korpulentnog, uz nju, onako sitnu), nadrimeštra Kjuburna i snebivljivog
Džejmija, privezanog joj “uz suknju“. Podrška raspojasanog, razigranog Jurona
Grejdžoja tu je da upotpuni utisak cirkusa.
Najviše
mi je smetalo pretrčavanje iz jednog u drugi deo kraljevstva i, uopšte,
činjenica da možda najpopularnija serija svih vremena, koja u ovom trenutku
sigurno raspolaže basnoslovnim budžetom, biva skresana na samo još jednu sezonu
i to sa skoro duplo manje epizoda, pa ćemo – hteli, ne hteli - ostatak radnje dobiti
isporučen navrat-nanos. Mislim, gde je tako brzo nestao Juron (znam odgovor, ali malo više minutaže bilo je nešto s razlogom očekivano)? Briga li ikoga više za
nesrećnu Jaru? Šta je sa Edmurom? Gde je aktivniji, svima toliko potreban Bren?
Žali Bože protraćena dva ODLIČNA glumca u ulogama Rendila i Dikona Tarlija. Da
ne govorim o tome što je uloga jezovuka odavno potpuno potisnuta, poništena -
NEDOPUSTIVO s obzirom da su oni od izuzetnog značaja za samu porodicu Stark i
simboliku u celini. Arjin lik je, iako Mejzi Vilijams još uvek odlično glumi,
takođe nedefinisan i već predugo tapka u mestu. A tek Bejliš, koji je u
Kraljevoj Luci bio jedan od najsposobnijih i najlukavijih likova, da bi pre
likvidacije bio spušten na nivo kakve dvorske tračare? Umesto dovođenja zombija
pred Sersei - koju, uzgred, jedan ne mnogo različit stvor već čuva kao lični gardista
(!) - te sedenja u sredini zaleđenog jezera dobrih pola sata, mogli su zaista
da osmisle nešto logičnije i bolje. Eh, ne kaže naš narod uzalud - što je brzo, to je i kuso.
Sa
druge strane, uživala sam u praćenju novih epizoda iz čisto sentimentalnih
razloga, sa naročitim zanimanjem gledajući kako se pojedine teorije razvijane
među dugogodišnjim čitaocima (u koje se i sama svrstavam), napokon obistinjuju.
1.
Brzina zbivanja – teleport je radio punom parom! Usled toga, posvedočili smo
(nužnoj?) pretrpanosti koja je pojedine scene učinila smešnim i, više nego što
je za žanr uobičajeno, nerealnim (pomenimo za sada samo Džejmijevo, a kasnije i
Džonovo “podvodno iskustvo”).
2.
Redukovanje radnje na dva-tri plana, odnosno, tri tabora: Sever, Kraljeva Luka
i Zmajkamen.
3.
Pomirenja i susreti – svi na jednom mestu!
Oni se mogu razvrstati u dve kategorije: dolasci kući (sa posebnom podgrupom
“braća i sestre”) i nužna suočavanja sa rivalima ili potencijalnim saveznicima.
4.
Pruženi su nam dugo godina očekivani odgovori: obistinile se davne teorije
čitalaca. Najznačajniji je, naravno, slučaj Džon ili Čiji si ti, mali?
5.
Nekoliko zbilja EPSKIH scena.
6.
Sa druge strane, prilično nezgrapna rešenja.
7. Povratnici i pokajnici: Ser
Džora (izlečen od kamenih ljuspi, ali i beznadežno zarobljen u friendzone), Arja, Gendri (iskreno, ne
delim oduševljenje mnogih jer mi on kao lik nikada nije bio zanimljiv, pa mu ni
sada ne vidim posebnu funkciju, sem da služi za zafrkanciju ostalima – uz Poda,
sa kojim sam ga, uzgred-budi-rečeno, u seriji više puta pomešala!), Pseto u
paketu sa Bratstvom bez barjaka, Tirion, ujak Bendžen (gotovo cameo rola sa isključivom “uncle ex
machina” svrhom – uz već pomenuto podsećanje na severnjačke momente iz prve
sezone).
par saveta od džentlmena |
8. Najbolja gluma: Kapa
dole, Lena Hidi (Sersei). Scene razgovora sa Tirionom i kažnjavanja Peščanih zaslužuju EMI.
9. Susreti od značaja: pre
svega i svih, Džon i Deneris; Tirion
i Džejmi; Bren-Sansa-Arja; Brijena i Pseto; braća Kligejn; naravno, svi aktuelni
vladari u zmajskoj areni. Ovde možemo uvrstiti i mali mamac za publiku koja prati popularnu muziku - gostovanje pevača Eda Širana u roli jednog od lanisterskih vojnika na koje nailazi Arja.
10. Novi likovi/pojačanja: Tarlijevi
(Dikon i Rendil), meštar Marvin, Juron Grejdžoj (doduše, predstavljen još u
prethodnoj sezoni, ali tek sada smo ga malo bolje upoznali).
Tom Hopper i James Faulkner |
Jim Broadbent |
Pilou Asbæk |
Najgore od sezone
-
Bespotrebni, nelogični podzaplet sa Serseinom trudnoćom i, uopšte, manje-više
sve u vezi sa Lanisterima.
-
Gore navedena stavka uključuje Tirionove savete i posledice.
-
Bez sumnje, severnjačka sapunica, sa kojom ide traćenje likova, uništavanje
Arje, Bejliša, Sanse (donekle).
-
Regar! Kao neko kome je čitava pozadinska priča o harendorskom turniru,
navodnoj otmici temperamentne Lijene Stark, Tower
od Joy okršaju i samoj ličnosti melanholičnog princa, bila jedan od
najomiljenijih delova knjige, odluka da nam se pokaže starija kopija Viserisa,
sa ofucanom perikom, zaista je ogromno razočaranje.
-
Odabir imena (Egon). O svemu podrobnije u budućim “Odbrojavanjima” i uporednim
tekstovima na temu “knjiga-serija”. Podsećam vas, za sada, kako u trenutku
pogibije Regar još uvek ima dvoje žive i zdrave dece iz braka sa Elijom Martel,
makar i poništenog. Njihov sin se takođe zove Egon, što je izuzetno značajno u
svetlu petog nastavka romana i pojave “mladog Grifa”.
-
Nelogičnosti, među koje spada i prethodna stavka, za koje me iskreno zanima
kako će ih D&D (a nije duet Karićevih kćeri!) opravdati u kontekstu cele
priče…
-
Nastavak praćenja romanse Sivog Crva i Misandei, koliko god ona pružala izvesnu
nadu Teonu!
-
Odsustvo jezovuka - ponavljaću do besvesti, ako treba.
seća li se neko...? |
Pored ovoga, još uvek
nam nije objašnjena prava priroda Belih hodača, a čini se i da će veliki deo
magije ostati zagonetka…
-
Očigledan nedostatak inspiracije za autore, nepodržane knjigom.
Najbolje od sezone
-
Družina Zmajstakla ili Fellowship of the
Dragonglass! Neizmerno su me radovali i zabavljali svi razgovori, pa i
boravak u istom kadru, ovih sjajnih likova. Zar ne čine pravi pravcati “tim
snova”: Džon, Davos, Džora, Pseto, Tormund, Berik, Toros…
-
Kostimografija, posebno izuzetne odevne kombinacije Deneris (sa upadljivim
brošem u znaku zmaja, koji odlično korespondira sa Džonovim jezovukom na istom
mestu; ali pre svega divno belo “severnjačko” odelo), Sersei (crno sa metalnim
dodacima, u stilu mračne, ozlojeđene vladarke), Sanse, Jurona i Misandei.
Brižljivost sa kojom se od početka pristupa kreiranju odora za svaku
pojedinačnu kuću zaslužuje najveće pohvale. Ovoga puta, preovladavale su tamne
boje, crna i teget, sa određenim “military” šmekom, sasvim prikladno
novonastalim okolnostima pojačane vojne budnosti.
kraljice stila! |
-
Semovo angažovanje u Citadeli, vrlo simpatično i duhovito.
-
Džon i Deneris: postepeno upoznavanje i zbližavanje, o kome ću takođe razglabati
drugom prilikom (sa sve odbranom logike javljanja emocija i hemije, koju mnogi
osporavaju).
...i dvoje su se tako smuvali... |
-Muzika,
očekivano.
-Davos
kao savetodavac, nažalost, nedovoljno zastupljen – ali, pokazalo se, prilično
razumniji od obrazovanijeg Tiriona.
-Likvidiranje
Elarije i Zmijica. Napokon!
-Pomorska
bitka i predstavljanje Juronove flote. Meni, kao fanu bilo čega što ima veze sa
gusarima, zaista impresivno predočeno.
-Više
zmajeva! I već čuvena scena u kojoj Džon mazi Drogona – mada bi, ponavljam, pre
volela da ga vidim sa njegovim albino-jezovukom.
-Aluzije
i reminiscencije na prvu sezonu, naročito Neda Starka, njegova upozorenja,
mudrosti i životna načela.
-Gotovo
nimalo besmislene golotinje. Za promenu!
Naj
epizoda: četvrta, The
Spoils of war.
Uzrečica sezone: “Bend the knee!”
(Džon je dobio još jedan verbalni zaštitni znak, pa nakon onog “Ne znaš ti
ništa, Džone Snežni”, sada slobodno možemo reći da kalisi, “voli Severnjake
koji odmah ne kleknu” – mada, iskreno, pećina je bila već po sebi dovoljan
signal!)
Finale
se, na neki način, nadovezalo na završnicu šeste sezone, proširujući kao ključno
pitanje (temu) Džonovog identiteta i slaveći povratak loze Stark u svoje
vekovno uporište, Zimovrel (kroz dijalog sestara na bedemu, koji nimalo
slučajno, ponavlja veoma sličnu scenu sa Sansom i Džonom; kao i paralelni
kadrovi Brenovih „putovanja u prošlost“ i Džonovih sadašnjih izazova).
Primetićete kako su se poslednje tri sezone zatvarale upravo oko Džona, dok je
u početku ta pozicija pripadala Deni.
Potvrđena
je još jedna zanimljiva činjenica: Lijena Stark je bila PRINCEZA (doduše, nikad
ne dočekavši javno proglašenje), ali, ne bilo kakva, već verovatno prva i
jedina severnjačka princeza u istoriji kontinenta. Ovo je bez sumnje
predstavljalo velki istup, s obzirom da su se Targerijeni do tada venčavali
međusobno ili eventualno sa pripadnicima plemićke kuće Martel. Sa Severom su
retko imali dodirnih tačaka. Simbolika “otmice radi osvežavanja dinastičke krvi“,
značajno spomenuta u knjigama, ovde dobija dodatnu dimenziju. Sin kog je Lijena
rodila Regaru, u potpunosti je nasledio severnjačke fizičke odlike, a usled
specifičnih okolnosti vaspitanja, on je i karakterom potpuno Stark, Nedov duhovni
naslednik. Nije li to dovoljan zalog novog početka za dekadentnu kraljevsku
lozu?