субота, 12. август 2017.

Subota sa knjigom: „Zavesti Ingrid Bergman“

piše: Isidora Đolović

Izraz poznata ličnost  zvuči pomalo ironično, budući da je to što o slavnima znamo često tek projekcija poslata od medija ili njih samih, jedna od preuzetih maski. Ono što žele da vidimo, to nam otkrivaju, nekad i manje. Pa ipak, upravo je prećutana, zatamnjena strana života ono što najviše intrigira, dok zanimanje raste sa inspirativnošću koju ličnost budi. Po prirodi stvari, tada smo prepušteni nagađanjima, domaštavanju po logici i oskudnim materijalnim tragovima. Izuzetak ne predstavlja ni priča o tajnoj ljubavi između legendarne glumice i ratnog fotografa, gotovo nedokumentovana, ali poznata i neporeknuta. Šta je sve, kako i na koji način dvoje izuzetnih ljudi privuklo jedno drugome, u ništa manje poetičnom okruženju i istorijskom trenutku? Uočivši potencijal teme, izazov da se kultne ličnosti ne oskrnave, a uspomene ne banalizuju jeftinim sentimentom, prihvaćen je u romanu Krisa Grinalga„Zavesti Ingrid Bergman“ (Seducing Ingrid Bergman, 2012), prevedenom i objavljenom u „Laguni“, 2013. godine. Grinlag je, inače, autor adaptiranog scenarija za igrani film „Koko Šanel i Igor Stravinski” iz 2009, što znači da mu problematika koje se latio nipošto nije strana.

I eto nas u tek oslobođenom „gradu svetlosti“, kojim još uvek lutaju aveti Drugog svetskog rata, ali se i boemski život, po prirodnom porivu, uveliko obnavlja. Pariz je u junu 1945. bio mesto susreta filmske zvezde Ingrid Bergman i fotoreportera Roberta Kape – uveliko afirmisanih i cenjenih u svojim profesijama, a istovremeno nesmirenih u potrazi za promenom koja bi donela smisao i sreću. Na početku, oboje zatičemo u prelomnim životnim trenucima, gde su izloženi, bukvalno ili figurativno na nišanu, suzbijajući strah. Kapa, nakon spusta padobranom, kroz rafalnu kišu, borbu i smrt, stiže do podnožja stabla drveta na minskom polju – sa svojim aparatom, kao aktivni učesnik u srcu borbe. Ingrid, primajući Oskara kao potvrdu šestogodišnjeg dokazivanja i konačnog sticanja ugleda u Holivudu, jednostavna je i tako nezainteresovana za glamur, ali u isti mah svesna da predanost filmu pojačava hladnoću njenog muža Petera. Oboje glavnih likova su, dakle, od prve stranice – usamljeni.

Pariz u kasno, prvo mirnodopsko proleće, budi se i pokazuje svoju sirotinjsku eleganciju. Ulice, bistroi, mirisi, ptice i žene, sve to zanosi Roberta, željnog malo mira i zaborava. Ingrid, pak, prešavši okean, kao da i sama iznova počinje da diše, izmičući diktatu filmskog studija, porodičnom životu koji voli – ali se u njemu oseća i sputano. Iznova na tlu Evrope, misli i pogled joj slobodno kruže, dok svi ostali, tuđi, bivaju usmereni na nju, pristiglu da obodri i zabavi trupe. Preciznim okom, naviklim na objektiv do te mere da se njegovim principima služi i „u slobodno vreme“, Robert zapaža, a zatim ponovo u celinu spaja delove koji sačinjavaju glumičinu pojavu. Upravo to je jedan od najuspelijih opisa u knjizi: susret u hotelskom foajeu i celoviti portret uhvaćen u pokretu, poput strujanja. Bergmanova emituje, kako je on doživljava, istovremeno blistavi magnetizam i ledenu nedodirljivost.
Ingrid Bergman (1915-1982), nezaboravna Šveđanka
Dekintirani, upravo ostavši bez posla, Robert Kapa i Irvin Šo odlučuju da sastave duhovito pisamce, kojim će divu pozvati na večeru. Tako sve počinje. Naprečac osvojen njenom nenametljivošću, Robert otkriva kako smeh Bergmanove, diskretni humor, uživanje u plesu po klubovima Monmartra, na njega deluju kao istinsko osveženje nakon svih preživljenih zverstava i ratnih strahota. Jedna šetnja uz Senu, pod mesečinom, te poklonjena gardenija iz njene kose, dovoljni su da ga pridobiju za ženu nalik nestalnom i nedostižnom priviđenju. Hrabro odlučuje da je potraži čim se bude vratila, iz Berlina, u hotel „Ric“.

Ingrid obožava svoju kći Piju i zahvalna je na odgovornosti, pouzdanosti supruga – zubara Petera Lindstroma, pa ipak uživa u osećaju oslobođenosti: dok satima istražuje ulice Pariza, kao dete se iskradajući od nadzora Džoa Stila; a posebno dok provodi vreme sa Kapom, koji je, uz sklonost kocki i alkoholu, ipak i duhovit, neposredan, neobičan. Sa svakim novim susretom, prijatan flert budi svest o javljanju novog osećanja i njegovoj strogoj zabranjenosti. Stvara se rascep, naročito u Ingridinoj duši, razdor između dužnosti i onoga što se ne bi smelo, a donosi izlečenje – između životnih uloga koje su se, iznenada, preokrenule. Dok leto odmiče i stižu vesti o atomskim bombama bačenim na Japan, Irvin i Kapa razvijaju polušaljivo rivalstvo oko lepe gošće. Ipak, nije sve u bezazlenom udvaranju, vode se i ozbiljni razgovori o političkoj situaciji, ispituje se duša onog drugog, inati se i odupire, sve do „prelaska crte“ – kada će Ingrid i Robert postati ljubavnici...
Robert Kapa, rođen kao Endre Fridman (1913-1954)
Svako poglavlje podeljeno je na dve kombinovane perspektive, njenu i njegovu – pri čemu je Kapin udeo posredovan iz prvog, a Ingridin iz trećeg lica. Ovo za (očekivanu) posledicu ima veću ubedljivost pripovedača kada progovara iz muškog ugla, tj. Robertove svesti, svakako pomalo hemingvejevski. U Ingridinom delu priče je, za to vreme, primetna distanciranost, usled koje sve izgleda suvoparnije. Kao fokalizator, Robert Kapa je vrlo šarmantan, zabavan, pronicljiv, ali i detinje nesiguran kada je reč o sasvim novoj emociji, iskreno fasciniran Bergmanovom kao živim umetničkim delom. Veliki esteta Šveđanku posmatra kao svetlost koja se izdvaja iz upravo pregaženog mraka, sa ratišta preseljenog u duše svedoka. Ingrid je, s druge strane, suptilna i odmerena, naučena da se razumno uravnoteži, ali i svesna neiživljene devojačke slobode.

Iako postoje kliše-mesta i ponavljanja opisa - poput „obraza boje breskve“ ili “belih ramena” kao u Tolstojevih junakinja (jer, Robert voli da čita u kadi, a u hotelu mu je dostupan upravo „Rat i mir“, sa uvodnim poglavljem gde najjači utisak ostavlja Elena; Ingrid, znakovito, tvrdi da je „Ana Karenjina“ bolja!), ovo nije nekakva patetična romansa. Kapin doživljaj žena i čulnosti je originalan, bez imalo vulgarnosti – a neuvijen. Najpribližnije se delo može okarakterisati kao  „insajderska“ priča o preljubi, u dva glasa. Treći član je, mnogo više od dalekog muža, javno mnjenje – koje, usled prirode posla oboje ljubavnika, neizbežno diktira dalji razvoj afere. Srodne duše, svesne da je toliko toga stavljeno na kocku i nešto mora biti žrtvovano, suprotstavljaju poriv za srećom nužnostima karijere. 

Tu je i porodica – Ingrid nije sebična majka, već neprestano ima na umu dobrobit svog deteta. Ipak, ne može ni da se otrgne pronađenom, prekookeanskom raju, pa stalno odlaže povratak kući. Usled toga, ne čudi previše Kapino poimanje života u Los Anđelesu kao drugog, tuđeg, paralelnog onom tajnom koji je sada njihova jedina stvarnost. Za promenu, ovde je muškarac očaran i zanesen, bez skrivanja i zadrške. Dok se Ingrid postepeno otvara, telom i dušom, bojažljivo oklevajući da sve imenuje ljubavlju, iskusni ženskaroš nema dilemu po pitanju prirode svojih osećanja. Zato je njegov dečački ushit toliko dirljiv – fotografije voljene žene opisuje kao prozračnije, svetlije od ranijih, a čitav grad mu diše pred očima, emitujući momente čiste sreće u malim stvarima.
Veliku ulogu u rasplamsavanju privlačnosti među protagonistima igraju upravo trenutak i mesto zbivanja. Opojnost velegrada na Seni, pobeđujući razaranja, u novom razdoblju slobode (koju svi žele, u svakom pogledu) neizbežno zahvata i njih dvoje. Stoga bi moto romana slobodno mogao glasiti: „Uvek ćemo imati Pariz.“ Nisam slučajno spomenula Hemingveja povodom muškog dela naracije, jer ti odlomci neodoljivo podsećaju na njegov „Pokretni praznik“, a duh vremena koji ih nosi gotovo je istovetan. Doživljaj sumraka nad Parizom, svežine ranog jutra na ulicama, lepršavih haljina prolaznica, pesme koja iz nekog kafea dopire kroz otvoren prozor, šunjanja hotelskim hodnicima, veoma je snažan. Duhoviti dijalozi para, simpatični i blesavi gestovi kojima Robert postepeno pridobija Ingrid, čine nam dva slavna imena bližim, dragim predmetima saosećanja i navijanja.

Karakterizacija svakako nije besprekorna, ali je i pored toga sasvim dovoljna. U pozadini se pojavljuju, često trujući trenutnu situaciju, brojni tragovi prošlosti: Kapino jevrejstvo, ratna iskustva, neprežaljena smrt devojke i koleginice Gerde, koju je na zadatku (španski građanski rat) pregazio tenk. Fotografov rizični posao, kao i nemogućnost da sve to napusti zarad ponuđene stabilnosti, dovode Ingrid do očajanja. Ona želi da bude deo istorije ispred kamere, dok Robert teži beleženju, ponovnom stvaranju istorije iza objektiva. I jedino se duboka privrženost pozivu ne dovodi u pitanje, dok između ljubavnika rastu sumnja u intenzitet partnerovih emocija, ljubomora, nemoć usled ogromne želje da se pronađeno zadrži i prilagodi sebi. Iskušenja se samo pojačavaju premeštanjem dešavanja u večito kalifornijsko leto, gde Ingrid sve teže balansira  između snimanja, poverenika Hičkoka, supruga prema kome je sada potpuno sigurna da više ne oseća ništa, a ponajviše tek pristiglog, neodlučnog ljubavnika. Pariz je bio jedan svet, njihov odnos u njemu takođe, dok Los Anđeles predstavlja nešto posve različito.
jedna od retkih dostupnih zajedničkih fotografija
I mada unapred znamo da ovoj vezi nije bilo suđeno da opstane, sve vreme uzaludno priželjkujemo kakav kompromisni obrt. Ne mogavši ni protiv sebe, ni samog društva, glumica i fotograf će se naposletku rastati. Kapa je 1954. poginuo od nagazne mine u Vijetnamu, a Ingrid se ipak razvela od Lindstroma – ali, zbog drugog Roberta, filmadžije Roselinija. Njihovo kratko i sudbinsko zajedničko vreme, možda baš zbog neodrživosti, obeležilo je oboje, još jednom dokazujući kako život poetičnošću često prevazilazi svaki plod fikcije. Možda je razlog i sama posebnost njenih junaka, tek, priča koja je ostala predstavlja nam ih u novom, jačem svetlu.