субота, 5. август 2017.

Subota sa knjigom: „Senka naše želje“

piše: Isidora Đolović

Debitantski roman Darka Tuševljakovića, aktuelnog dobitnika Evropske književne nagrade za mnogohvaljeno ostvarenje „Jaz“, objavila je Čarobna knjiga, sada već „davne“ 2010. godine. „Senka naše želje“, knjiga nestrpljivo dočekana od strane ljubitelja fantastike, već tada je najavila talentovanog autora, ali i domaći doprinos ovom žanru. Rešenje na koricama, kako je već primećeno od strane pojedinih kritičara, asocira na prvi (i najuspešniji) domaći horor-film “Leptirica”, posebno avetinjskim odsustvom boja i kontrastom belih čaura na crnoj podlozi; sam motiv svilene bube je, kao što ćemo videti, veoma važan i dobro odabran.

Priča smeštena u veoma živopisno dočarano Pančevo iz devedesetih godina prošlog veka, oblikovana je u vidu sećanja Danijela Isakova na odrastanje, otkrivanje moći iskustava iz prošlosti i neophodnosti blagovremenog suočavanja sa uspomenama. Naracija teče iz prvog lica, u ispovednom tonu i biranim, elegantnim stilom. Pre lične, važnu ulogu u Danijelovom životu odigraće tuđa prošlost. Fasciniranost odsutnom figurom strica Gorana (avanturiste i nesuđenog pilota, koji je otišao u beli svet pre dečakovog rođenja) i želja da se što više dozna o porodičnoj istoriji, obeležili su njegovo detinjstvo. Dugo su jedini znak od strica bile šarene razglednice sa raznih krajeva planete, koje rasplamsavaju detetovu maštu, uveliko stešnjenu u ravničarskim okvirima. Još jedna skoro legendarna osoba u porodici je deda, bivši ratni avijatičar, pa se mali „Di“ rano poistovećuje sa onima koji su iskoračili iz svoje sredine (ili barem to pokušali), za razliku od oca „šljakera“.

Godine, nalik situ koje neprestano postaje sve finije i finije, odrasloj osobi ostavljaju samo nekoliko probranih zlatnih kamenčića da im se divi i iznova ih prevrće na dlanu, otkrivajući svaki put neki novi, drugačiji sjaj…

Danijelov svet čine još roditelji Milan i Hana, ruski hrt Alfa, najbolji drug Martin – debeljuškasti apotekarev sin, ortak za pecanje Ćuza i prva ljubav - najpre nerazdvojna drugarica Željka. Nalazi se na prelazu iz sedmog u osmi razred, dakle, sa nepunih petnaest godina, što je doba kada mašta, očekivanja i dileme prosto „divljaju“. Pripovedač stoga više puta „naglas“ promišlja o uvidu koji mu je vremensko-iskustvena distanca obezbedila, samim tim i njenom udelu pri pokušaju da se opisano rekonstruiše kroz perspektivu tadašnjeg pubertetlije. Život na granici, između Dunava i Tamiša, Šumadije i Vojvodine, sa puštanjem „zmaja“ (u simboličnom obliku albatrosa) na jedinoj gradskoj padini u tmurna popodneva, gacanja po obali reke i tabananja zavučenim ulicama, jednom prilikom mu donose zastrašujuće i opsedajuće iskustvo. Naime, avetinjsko lice devojke, ugledano u prozoru odavno napuštene svilare, počeće da ga proganja kroz snove. Blizina selidbe Landovih, Martinove porodice, u prestonicu zbog boljih uslova za posao, donosi mu još jedan strah, od gubitka prijatelja i poverenika.

Priviđenje se ukazalo „nedugo nakon valjevskog zemljotresa“, a uoči Goranovog iznenadnog povratka. Stric dolazi noću, sa kišom, polupraznim koferom i mnogo uzbudljivih priča – ali, tu je nešto neobjašnjivo kobno, što kao da jedino Danijel primećuje. Intenzivno je, poput preplašenosti, mraka, vode, svilenih buba i razloga razjarene reakcije Ciganke-gatare prilikom prve „seanse“ dečaka. Goran se vratio mračan, preplanuo i prekaljen, sa upadljivim ožijlkom na licu, u iznošenom kaputu. Tamnu senku oko stričevih nogu, koja kao da ima sopstveni život, naizgled jedino Danijel vidi. A šta povezuje sve ove motive? Pomoć možda može pružiti jedino jeziva Džemira, lokalna romska Pitija
autor
Džemira gata preko svilenih buba, jer “svila je nit koja povezuje svetove i čuva vezu sa onim što je davno iščezlo.” Upliv (celoga života priželjkivane) prošlosti, preobraziće, oneobičiti junakov svet iz poznatog u otuđen, misteriozan, opasan. Najpre novim okupljanjem davno nerazdvojnog trija Goran-Hana-Milan, oživljavaju sećanja na pančevačke mangupluke. Mada se stara i nova generacija povezuju uočavanjem nekih neizmenjenih kontinuiteta, Danijel veoma brzo počinje da se oseća skrajnuto. Stričeve hipnotišuće priče o nepalskim plemenima i havajskim erupcijama vulkana, prepliću se sa obznanama Džemirinih svilaca, noseći u osnovi upozorenje na smrt, žrtvu i prokletstvo za koje ključ može naći jedino najmlađi Isakov. Ili su svi ti razliveni tragovi, zapravo, tek posledica razočaranja nad razbijenim idolom? Zašto baš bratanac stvari vidi drugačije – ili, bolje je reći, uopšte vidi nešto?

I pored evidentnih početničkih spoticanja, uz (možda neizbežne) momente površnosti, “Senku naše želje” je teško ostaviti. Jednostavno “vuče” na čitanje, delom zahvaljujući prepoznavanju avantura u duhu malog mesta, svih arhetipova, sujeverja, lokalizama – a delom usled laganog pripovednog toka, koji vas nosi, nekad nalik bujici, a drugi put kao mirna voda, ka raspletu. Uz to, roman poseduje izvestan svetski šmek, budući mešavina coming-out-of-age (iliti priče o odrastanju), horora i magijskog realizma, sa sasvim neočekivanim epilogom. Primera radi, oduševiće ljubitelje Safonove “Trilogije magle” i mislim da je onima koji su je pročitali, nakon ovog poređenja, jasno o čemu je reč. Kako poglavlja odmiču, priča poprima sve zlokobnije tonove, nostalgiju smenjuje strepnja, bliskost podozrenje, a maštom ulepšane slike pretvaraju se u košmarna prikazanja. Iza mladalačkog drugarstva i uobičajenih nesuglasica braće, usled različitosti u karakterima (mirni, razboriti Milan i problematični, piću sklon Goran) krije se klasični sukob oko sticanja naklonosti devojke u koju su obojica zaljubljeni. S druge strane, u egzotičnim sećanjima na havajsku nevestu Keolu, nalazi se tragična posledica grehova od kojih se pobeglo iz Pančeva.

Mane: Često nezgrapna metaforika, rečnik i shvatanje emocija – posebno reagovanje na seksualnost. Neretko je prisutna i preterana patetika kod petnaestogodišnjaka (primer je Željka), dok je pomalo kliše ideja ljubavnog trougla, ruku na srce, ipak svrhovito primenjena. Opravdanost: Sam žanr, uzrast fokalizatora, kao i glavna činjenica da slaba mesta, utiskom, uvek bivaju nadjačana pojedinim zbilja lirskim opisima, lepo skrojenim odlomcima i uobličenim mislima, te vidljivom brižljivošću sa kojom se na knjizi radilo. 

Napolju su oblaci izgledali poput brodova koji u noći bez meseca munjama love snove spavača. Svaki put kada bi bacili svetleće harpune, svet se rađao iz ništavila i podsećao me na prizore od prethodnog dana.

Pohvalno je što nema propusta ili nepovezanih detalja, pa elementi bez problema pronalaze svoje mesto i ulogu, sve biva kad-tad razjašnjeno. Priča ne pati od „viškova“, a zauzvrat nudi veoma sugestivan ugođaj i živu atmosferu, bilo to u domenu romana o odrastanju ili pripovesti strave i užasa. Sredina i razdoblje zbivanja zaista su verno rekonstruisani, a zasigurno u svakom od nas – pripadnika generacija rođenih od kasnih sedamdesetih do početka devedesetih – bude sasvim konkretne uspomene. Tu je sveprožimajuća poznatost palanačke jeze, vremena vokmena, BMX-a i još svežih odjeka rata (sa čime je u neposrednoj vezi tragedija Željkinog oca), dok verodostojnosti doprinosi upotreba tinejdžerskog žargona. U svakom slučaju, ostvaren je pažnje vredan književni poduhvat, uz to veoma čitljiv.