субота, 22. јул 2017.

Subota sa knjigom: “Belgrejvija”

piše: Isidora Đolović

Uoči bitke kod Vaterloa, porodice Trenčard (beskrajno ambiciozni Džejms - liferant/dobavljač namirnica za vojsku, njegova racionalna supruga En, lepa kći Sofija i sin Oliver, još uvek dečak) i Belazis (vikont Peregrin, grofica Korin i njihov jedinac - šarmantni, blistavi Edmund) na korak su od, društveno sasvim nedoličnog, ali emocijama mladih, podrškom slavodobitnog Džejmsa i metežom trenutka podsticanog povezivanja. Iznenadni prekid legendarnog bala i pogibija naslednika Belazisovih u bici koja je usledila, osujetiće ove namere u začetku. 

Međutim, 1841. godine (četvrt veka potom), kada stare tajne isplivaju na površinu, zapretiće da ugroze dugo i mukotrpno sticani (u slučaju Trenčardovih) ili održavani ugled (Belazisovih). Kroz rad na velelepnom zdanju sa trga Belgrejv, Džejms ponovo dolazi u kontakt sa ovom nadmenom porodicom. Pojedini interesi otvaraju stare rane, a pojava - naizgled niotkuda - mladog Čarlsa Poupa, vrednog i poštenog usvojenika sveštenika, izaziva podozrenje, znatiželju i strepnju, kada obe porodice svojski prionu na pokroviteljstvo nad njegovim trgovačkim zamislima. Naročito će se ugroženim osetiti Oliver Trenčard, lenji i bezvoljni sin, oženjen uvek nezadovoljnom Suzan - i Džon Belazis, poročni bratanac-naslednik (sin Stivena, sveštenika uvek u kockarskim dugovima i "na grbači" brata). Beskrupulozna borba za pronicanje u središte zagonetke i zaštitu svog statusa obuhvatiće svakovrsne prevare, ucene i zavereništva. Bez brige, "hepi-end" je zagarantovan, baš kao i kod klasičnih viktorijanskih romana. 

Za ljubitelje tema iz viktorijanske epohe i ovoga tipa priča uopšte, sa svim pripadajućim karakteristikama (klišei, obrti, postavke likova i odnosa među njima), "Belgrejvija" Džulijana Felouza biće prava poslastica. Brzo, efektno, zanimljivo čitanje, nakon koga ćete se osećati kao da ste pogledali dobar "kostimirani" film ili mini-seriju - što i ne čudi, s obzirom da je Felouz vrsni scenarista i režiser (dobitnik Oskara za originalni scenario "Gosford parka", potpisnik "Vašara taštine", "Turiste" i serije "Dauntonska opatija"). Međutim, ono što je prednost ove knjige, ujedno (naizgled paradoksalno) predstavlja i njen najveći nedostatak. Naime, neosporna filmičnost ostavlja delo na nivou (veoma dobro razrađenog) nacrta, gotovo scenarija za neku buduću igranu adaptaciju. Stilski, posmatran kao roman, ima mnogo vidljivih slabosti: likovi su jednodimenzionalni, "soap opera" manir prenaglašen, brojne situacije i raspleti unapred očigledni. Iskreno se nadam da će biti ekranizacije i ne sumnjam kako će ispasti odlična, a do tada ostaje pisana potvrda Felouzove veštine da skroji dobru priču, ali ne i da je potpuno ubedljivo primeni kroz PRIPOVEDNU PROZU. 

Uvodno poglavlje, sa atmosferom čuvenog bala kod Ričmondovih, podsetiće vas na delo Vilijama Tekerija i film "Vanity fair", što nije nimalo iznenađujuće, s obzirom na već pomenutu Felouzovu umešanost u nastajanje istog. Nerviraju pojedini bespotrebno trivijalni dijalozi ili opisi, poput stalnog ponavljanja fraze "moj prelepi sin" ili "moja divna kći" (čak i ako je od pristrasnih roditelja, mnogo je!). Time do izražaja dolazi ona čisto KNJIŽEVNA slabost teksta, tj. Felouzov promašaj u nastojanju da, lutajući od svesti jednog do vizure drugog lika, prenese njihove tačke gledišta na produbljeniji način. Ličnosti su jasno postavljene i podeljene na tabore pozitivno i negativno obojenih, a simpatije autora neskrivene - pa ih i mi neminovno (uz takvo gledište) od početka usvajamo i zadržavamo: npr, dragi su nam Trenčardovi, Čarls, Marija nasuprot Džonu Belazisu, Oliveru, pojedinim slugama. Najveći udeo humora nosi Džejms Trenčard - dobroćudni, priprosti trgovac neograničene ambicije, ali ništa manje snažne volje za radom. Mnoge situacije su više nego predvidljive, recimo, unapred se može pretpostaviti šta je bilo sa Edmundom i Sofijom ili šta će se dogoditi između Džona i Suzan - i sa kakvim ishodom. 

Uprkos svemu, "Belgrejvija" je zaista zanimljivo štivo, sa vrlo dobro predstavljenim vremensko-prostornim kontekstom, oživelim duhom sredine XIX veka u rastućem Londonu, izrazitim smislom za detalje, sigurno vođenom radnjom i zadržavanjem čitaočeve pažnje. Nestrpljenje sa kojim se hita ka narednom poglavlju pokazuje kako se u nameri delimično uspelo. U fokusu se nalaze veoma dobro istaknute klasne razlike, predrasude i ograničenja - pre svega, ključno pitanje poverenja unutar porodice, skandali u visokom društvu, napori da se održi spoljna maska uglađenosti, ravnodušnosti i otmenosti. Podzapleti sa poslugom takođe predstavljaju dodatni pozitivni "začin", naročito njihova posredna umešanost u život gospodara i svi "kanali" kojima se prenose informacije. Zbog svega toga, ukupni utisak je na kraju povoljniji nego što knjiga, objektivno, zaslužuje.