komentariše: Isidora
Đolović
Završnica sezone serije, nezavisno od žanra, uglavnom bi trebalo da dokaže opravdanost svih boljih ili lošijih dotadašnjih rešenja, postavi očekivanja i primamljive nagoveštaje za nastavak, ali i oduševi barem jednom istinski spektakularnom deonicom, zbog koje ćete pomisliti kako ipak niste uludo potrošili vreme prateći priču i ove godine. Finale prve sezone realizovane bez oslonca u vidu Martinovog rukopisa, usled čega su Beniof i Vajs imali više nego odrešene ruke (a to se, videli smo, pokazalo kao promenljiva okolnost sa još diskutabilnijim rezultatima), ponelo je naziv nesuđenog književnog nastavka na kome se trebalo zasnivati - “The winds of Winter”. I upravo su ti vetrovi zaduvali iz više pravaca, stvorivši promaju u ponekoj glavi, pokrenuvši jedra određenih brodova u dugom mirovanju, a kod trećih preteći (pustinjskim) olujama, mećavama i sličnim nepogodama. Pogledajmo šta se sve dešavalo i da li je bilo iskupljujuće po sezonu u celini (rezime i opšte zaključke možete čitati OVDE).
Od severa, pa sve do juga... |
Kraljeva luka mi je tokom čitave sezone uglavnom bila dosadna i jednolična, što u dosadašnjim komentarima nisam krila. Od završnice petog, pa do ovog finala, sve se presporo odigravalo, kao jedan predugi put od Serseine pokore do suđenja. Ipak, u ovoj epizodi, beše istinski spektakularan deo. Sve je epski osmišljeno, baš GALA, od širine i živopisnih boja panorame sa otvorenog prozora, kadrova u Belorovom obredištu i podzemnim lagumima, do muzike, glume, „hoda“ epizode - doziranog baš kako treba. Dopalo mi se izvršenje presude nad skrhanim Lorasom, mada je to lik čijeg mi je kompletnog ishoda definitivno najviše žao u odnosu na knjige - ali, da, dobro je prikazan „broken man“ i strašna odricanja (od titule, poseda, braka, potomstva….Istina, Loras ni u knjizi sve to ne bi mogao da ima usled zakletve Kraljevoj gardi, ali, ovde je on sin jedinac i tužno je, prestrogo, uz suze….jadni Loras, jadna Mardžeri) za goli život.
Onda, Lanselova
uzaludna, a dramatična spoznaja opasnosti – sasvim filmski; moram primetiti, u
odnosu na početak serije i period ljubavništva sa Sersei, postao je zgodniša.
Mardžerina intuicija, pronicljivo upozorenje, prijanjanje uz najmilije (brata
i, pogledima, oca - kada je rekla „Stay with me, Loras“ i prislonila glavu uz
njegovu, srce mi se cepalo) u trenutku očekivanja najgoreg; postepeno, a
neprekidno građenje tenzije…
Potom: apokaliptična
scena, Sersei koja sa prozora uz jedinu „drugaricu“-čašicu, posmatra svoje delo
i nazdravlja, ali, bez pravog uživanja: baš kao što je i ono kasnije mučenje
iritantne septe Unele, uz ironično „Shame. Shame. Shame“ manje efektno nego što
bi bilo koju sezonu ranije. Naprosto, te „stvari koje čine iz ljubavi“,
pomračene su ludilom i gubicima - a za Sersei je smrt deteta po sezoni,
očigledno, konstanta pred kojom nije zastala i zamislila se…
Tomen - malac je solidno
predstavio nesnalaženje i rastrojenost premladog kralja, za čiju je glavu teret
već i sama kruna, kamoli toliko napadnih, sugestivnih, obavezujućih SUPROTNIH
uticaja. Skok, koji je lako mogao da ispadne veoma loša scena (i tako mi je u
spojlerima zaista zvučalo), upravo usled svoje svedenosti i tišine bio je
odličan. Da ne pominjem koliko bi glumcu dobro išli oni olimpijski, u bazen!
Jedino mi se NIJE
DOPALO što je Kiburn preuzeo ulogu koja u knjigama pripada Varisu, sa sve
„šaptalicama“, a Pajsel tu ispade Kevan….Razumem nužnost zamene, ali mnogo mi
je snažnija ta scena u knjizi - i IPAK, drugačija, što je ključno - u
drugačijem kontekstu i postavci radnje. Sve u svemu, Pirova pobeda za Sersei,
krunisanje kao pogreb, na tronu zaista imamo „Mad Queen“ - a to nije Deneris.
Sa Džejmijem se smeši skoro siguran razlaz. Kraljica je mrtva, ISTINSKA
kraljica Mardžeri - koja je tu titulu i doraslost ulozi u koju je tri puta
jedva zakoračila, dokazala i ovoga puta.
Dorna
-
Ne vredi, zbunjuje me hronologija u seriji. Shvatam da se svi „rukavci“ priče ne
odigravaju u isto vreme, ali, opet, ne mogu lako da pojmim ovo teleportovanje,
preletanje ogromnih razdaljina od strane likova koji zasigurno nemaju zmajeve i
nisu Bejliš, prebrzo stizanje jednih vesti, dok druge ostaju misteriozna
nepoznanica. No, dobro, reći ću da su Olena (bakica-čudo! „Kako ono beše,
Barbara? Obara?“) i Varisova pojava niotkuda, zaista uspeli da čak i scenu sa
Zmijicama učine pristojnom. Sve je, uopšte gledano, bilo u znaku parola „Vatra
i krv“ i „Zima dolazi“, tj. njihovih velikih najava. Steže se obruč oko
Gvozdenog trona, Marteli i Grejdžoji žele autonomiju, zauzvrat će podržati
dinastiju Targarjen u „generalnom čišćenju“ juga, pa pravac na sever da malo
otope White Walker-e….
Sem
i Gili/Citadela - Ponovo fin otklon od ostatka, dovoljno
napete, radnje - nešto što nam je zaista bilo potrebno da malo ublaži, a ne
zatupi i iznervira kao npr. Misandei i Sivi Crv. Priča je nalik na onu iz
„Gospodara prsenova“, sa drugim Semom u Okrugu, oni vedri i uzbuđeni pred
velikim, legendarnim gradom (koji meni liči na drevnu Aleksandriju, sa sve
bibliotekom), humor, optimizam, neobična Gili u kratkim rukavima….a tek Sem dok
stupa u hram (sve)znanja, tačno znam kako se morao osećati i pomalo mu zavidim!
Frejevi
- Džejmi
se u ovoj epizodi iskupio za to što je cele sezone bio papučarski „mulac“ (što
bi rekao DelBoj Troter) ispranog mozga. Njegov kiseli izraz lica tokom
Valderovog slavlja (plus ono kad mu je odbrusio da „ne zna šta će Lanisterima
uopšte Frejevi, ako svaki put moraju da dolaze da im vrate izgubljeni zamak”!),
baš kao i završna reakcija na zatečeni prizor u KL (tj. sestru na tronu), govorili
su više od reči. Deluje da je izgubio volju za daljom odbranom farse, ili
učešćem u njoj. Naslutila sam i da je konobarica koja se smeška, mislim na prvo
lice - drugo je već različito (ona nasamo sa Valderom) - Arja; čak i liči na
nju, tj. stariju i lepuškastiju Mejzi. Deo sa „Frejevom pitom“ je delimično
preuzet iz knjige, što je ispalo sasvim pristojno. Arjina osveta evocira način
na koji je ubijena Ket i izaziva veću katarzu čak i od Remzijevog ubistva.
Uopšte, bila je ovo epizoda sa mnogo (napokon!) izvršenja ili nagoveštaja
pravedne naplate - pa čak ni ono Serseino zasedanje na Gvozdeni presto nije
frustrirajuće, pošto se vidi da joj je vreme odbrojano i sve uzaludno. Njen
potez je postupak ludaka, jer nema šanse pred dolazećim silama.
Mirin
- Jedino
mi je razgovor Deneris sa Dariom bio kliše i bezveze. Ali, opet, sadrži najavu
budućeg (neophodnog?) bračnog saveza koji Kraljica Zmajeva mora da sklopi.
Pitanje je samo: S KIM?!? Znam da se većini smuči pri pomisli na Deni i Džona
kao par, ali, hej, nije ostalo previše slobodnih, a visokorodnih muškaraca u
Vesterosu, koji bi ispunili kriterijum - i to je uglavnom Serseina zasluga! Ko
je na raspolaganju kalisi?!? Džon, Džejmi (ovo bi bilo BAŠ dobro, ako
zanemarimo činjenicu da joj je lik ubio oca, potpuno bi odgovaralo proročanstvu
o „mlađoj i lepšoj kraljici, koja dolazi da joj otme sve što joj je drago“ -
izgubivši decu, Sersei nema nikoga više osim Džejmija, on je to „sve“), Juron.
Dirljivo je bilo kad Tirion dobi titulu Kraljičine desnice, opet nešto
priželjkivano od strane mene-čitaoca, mislim da je sjajan izbor i oni imaju lepu komunikaciju. Setite se, on je na početku
serije upoznao Džona, pa će ih na najbolji način moći povezati, miroljubivo i
racionalno. Trenutak kada klekne pred Deneris i prethodno, kada kaže kako
veruje u nju, a onako malo posramljeno, takođe mi se dopada.
Sever
- Moje
omiljeno mesto radnje, od početka do sada, ponovo opravdano. Sjajan dijalog
Džona i Melisandre, sa uključenjem Davosa koji je maestralno glumački začinio
scenu. Kao ping-pong loptica, pri burnoj razmeni argumenata odobravala sam čas
jednoj, čas drugoj strani: dirljivoj ljubavi Davosa prema nevinoj devojčici;
Melisandrinoj pokornosti, ali i pojačanoj veri u novootkrivenog heroja, zbog
čega priznaje grešku u proceni, ali i ne da na svoju ispravku; Džonovom dobrom
srcu i pravednosti, dok između zahvalnosti i starkovskog načela presude bira
ovo drugo. Proterana, Mel će se verovatno susresti sa Arjom (baš kao što joj je
i predskazala), ali ne bi bilo loše ni da pripomogne Družini zmajeva, ipak im
fali koja Crvena sveštenica, dve ostaviše u Mirinu.
Predivna je scena Sanse
i Džona na zidinama, pogled na nepregledno zavičajno prostranstvo, „deca zime“
ponovo kod kuće. Bio je presladak i pun nade Džonov osmeh prilikom prisećanja očevih reči - jeste, zima je stigla, ali skupa će je podneti lakše. Lepo je videti
bratsku toplinu i Sansinu istinsku zrelost, prihvatanje grešaka, pokajanje.
Toliko je bilo napada na nju zbog tobožnje sumnjičavosti i „rovarenja“ protiv
Džona, a sasvim bezosnovano, jer je ona istinski odrasla i odbacila iluzije
koje su vodile u greške, na najgori način prestala da bude zaneseno dete. Sada
je to jasnije nego ikada. Uvek je želela nešto drugo, daleko, tuđe - naučila
je, upoznajući to varljivo „drugo“, da ceni i voli SVOJE. Ona zna gde joj je
mesto, a odgovor je dao i dijalog sa Bejlišem.
Pomenuta scena je
takođe sjajna, jer nije uspeo da je pokoleba, te sam reagovala u fazonu:“Bravo,
devojko, NAJZAD!“ Njegove ljigave ambicije me nisu začudile, oduvek tipujem da
će lik možda čak i zasesti na Gvozdeni tron, samo nešto sumnjam da je ono „ljubavi“
bilo iskreno, niti da „voli“ Sansu kao što tvrdi. Mesto susreta je takođe
simbolično, u bogošumi, kraj drveta (ponoviće se već u sledećoj sceni, dok Bren
uspostavlja viziju - i vizuelno su lepa ta stabla, bela sa crvenim, nekako
JASNA). Podsetiću vas, tu je Ned dobio vesti o Robertovoj poseti, na početku;
tu se Sansa udala; sve sami prelomni događaji, koji su je vodili u ruke
monstruma. Čak ni onaj „značajni“ pogled koji je Bejliš uputio na kraju, nije
mi znak da je pokolebao, već više da se njegovoj gordosti sprema klopka.
Takođe, mogućnost malog Remzija ostaje otvorena, kao još jedan Sansin
adut samostalnosti, potencijalno dobar za razvoj lika.
Tower of Joy flešbek - Najpre
da kažem, šteta za strica Bendžena. I kako će ovo dvoje sada da nastave put?!?
Ono glavno, misterija je rešena! Nešto u šta sam verovala punu deceniju, od
čitanja, pa „lova“ na simbole i detalje iz svih napisanih delova, sada je
potvrđeno. Drago mi je što tu nije bilo izmena, što se nije podleglo pritisku
fanova koji su R+L=J najpre izlizali
do kraja, pa proglasili otrcanom teorijom. Istina, očekivala sam lepšu Lijenu i
Barni-Ned mi je i dalje mnogo smešan,
ali, scena me potresla, odlična je. Na ono „Promise me, Ned“, toliko puta
pročitano i samo u prvoj knjizi pravi EHO u Nedovoj bunovnoj, grozničavoj
glavi, zasuziše oči. Lijena se do kraja borila za svog dečaka - u sledećoj
sceni, napravljen je odličan prelaz na Džonovo lice. Još nešto, dobro je da ovo
konačno stavlja tačku na glupavu teoriju o blizancima Miri i Džonu! Regar i
Lijena imali su jedno jedino dete, a Džonovo buđenje na početku sezone lepo je
povezano sa sećanjem (dolazak na svet) i ulaskom u novu etapu u završnici
sezone.
Zasedanje
veća
- Još jedna Lijena se zauzima sa Džona i malecka je zaista izdominirala svojim
govorom, sa toliko srčanosti. Jednoglasno opredeljenje Severnjaka bilo je
moćno, zanemarimo li kukavičluk i zablude od nedavno. Povici i klicanje „King
in the North“ podsetili su me na odabir Roba za istu titulu, sa početka serije,
ali sada je bilo MASOVNIJE, INTENZIVNIJE, ISPRAVNIJE. Bejliš-lisac upadljivo štrči,
nikako mu tamo nije mesto. Opasnost sa kojom će se suočiti, istinska i ozbiljna,
čini Džona idealnim i najboljim izborom. Sem toga, na taj način ostaje u službi
poput one u Noćnoj straži, samo sa više ovlašćenja. I još nešto, baš kao ni
titulu Lorda zapovednika, ni ovo zvanje nije birao, DATO mu je, ali će ga nositi
najbolje što može. Tu je primetna razlika u odnosu na Deneris, koja se gordo
razmeće brojnim titulama, iako joj je većina pribavljena zahvaljujući
znajevima, prezimenu i lojalistima. I, da, pomenuvši „Belog vuka“ (još jedan,
sam po sebi upadljiv simbol: albino-vuk, Targ-Stark mešanac), setih se Duha,
koji OPET nije prisutan tu gde treba.
Poglavlje je time
zatvoreno, ali, ne zadugo. Kao što sigurno već znate, prvu novu epizodu nakon
nešto duže pause, možete pogledati već sutra i njome će biti otvorena sedma,
ujedno pretposlednja sezona. Kroz trejlere i fotografije, ali i “procureli
poverljivi” materijal sa snimanja, do sada ste, ukoliko vas to zanima, mogli da
saznate šta nas otprilike očekuje u hodu ka razrešenju. Ukoliko ste, poput moje
malenkosti, ljubitelj iščekivanja, ne opterećujete se takvim stvarima. Naše
druženje sa ovim junacima i praćenje njihovih krajnje neizvesnih sudbina,
nastaviće se “sledeće godine u ovo doba” ili eventualno opštim rezimeom po
završetku sezone. Do tada, evo par stvari koje me lično, možda i najviše,
zanimaju u predstojećem toku radnje, a ujedno i likova čije priče posebno
obećavaju (negde i dugo priželjkivani) pomak:
1. Zmajica ponovo na
rodnoj grudi. Zaista, prizor Deneris na Zmajkamenu, mestu koje ne pamti, ali
oduvek doživljava kao simbol svega što joj je oduzeto, konačno odredište svojih
snova, ne ostavlja ravnodušnim. Sudeći po otkrivenim naslovima prve tri
epizode, sve će se vrteti oko mlade kraljice u pohodu na svoje nasledno pravo.
2. Hladna, moćna,
„čelična ledi“ Sansa, čija se igra mačke
i miša sa Bejlišem nastavlja. Pitanje „za milion dolara“ je hoće li učenica
uspeti da nasamari učitelja i da li će, ujedno, njen dobrodušni i, uprkos
svemu, još uvek prilično naivni brat (od tetke, sada to znamo!) moći da je
prati na putu novostečene beskrupuloznosti. Vizuelno, Sansa više nego ikada
podseća na Sersei pre kaznenog šišanja (verovatno zbog same frizure, tačnije,
perike – naime, Sofi Tarner je od ove sezone odbila da se i dalje farba iz
svoje prirodne plave u riđu, koja joj, iskreno, stoji neuporedivo bolje), a
crna boja odeće, dominantna kod gotovo svih aktera, pojačava utisak ozbiljnosti
situacije, borbene spremnosti i mračnih dana koji dolaze. Još nešto, sudeći po
njenom utegnutom strukiću, izgleda da od pretpostavljanog scenarija sa
Remzijem-juniorom ipak nema ništa.
3. Džon u kriptama
Zimovrela, takoreći na korak od istine o svom poreklu, budući da se tu nalaze
grob i čuveni kip njegove hrabre majke Lijene.
4. Malo humora nikad ne
škodi: hoće li Tormundova upornost konačno slomiti Brijenin oklop gnušanja?
5. Rečenica iz najavnog
spota, koju izgovara Sansa, a predstavlja evociranje Nedovog starog
naravoučenija, svaki put učini da se naježim. Okupljanje „čopora“ Starkovih je
ono što svi priželjkujemo od njihovog nasilnog razdvajanja u prvoj sezoni, ali
još više intrigira sudbina „usamljenog vuka“ kome predstoji i upoznavanje
rođake „po tatine linije“:
When the snows fall and the white winds blow, the lone wolf dies - but the pack survives.
Prvu epizodu, pod
nazivom „Dragonstone“, režirao je
fenomenalni Jeremy Podeswa i možete
je pratiti za manje od dvadeset četiri sata. Čekanje se, nadajmo se, isplatilo.
Zima dolazi, usred žarkog leta!