недеља, 16. јул 2017.

Odbrojavanje: “Game of Thrones”, pregled finala šeste sezone

komentariše: Isidora Đolović

Završnica sezone serije, nezavisno od žanra, uglavnom bi trebalo da dokaže opravdanost svih boljih ili lošijih dotadašnjih rešenja, postavi očekivanja i primamljive nagoveštaje za nastavak, ali i oduševi barem jednom istinski spektakularnom deonicom, zbog koje ćete pomisliti kako ipak niste uludo potrošili vreme prateći priču i ove godine. Finale prve sezone realizovane bez oslonca u vidu Martinovog rukopisa, usled čega su Beniof i Vajs imali više nego odrešene ruke (a to se, videli smo, pokazalo kao promenljiva okolnost sa još diskutabilnijim rezultatima), ponelo je naziv nesuđenog književnog nastavka na kome se trebalo zasnivati - “The winds of Winter”I upravo su ti vetrovi zaduvali iz više pravaca, stvorivši promaju u ponekoj glavi, pokrenuvši jedra određenih brodova u dugom mirovanju, a kod trećih preteći (pustinjskim) olujama, mećavama i sličnim nepogodama. Pogledajmo šta se sve dešavalo i da li je bilo iskupljujuće po sezonu u celini (rezime i opšte zaključke možete čitati OVDE).
Od severa, pa sve do juga...

Kraljeva luka mi je tokom čitave sezone uglavnom bila dosadna i jednolična, što u dosadašnjim komentarima nisam krila. Od završnice petog, pa do ovog finala, sve se presporo odigravalo, kao jedan predugi put od Serseine pokore do suđenja. Ipak, u ovoj epizodi, beše istinski spektakularan deo. Sve je epski osmišljeno, baš GALA, od širine i živopisnih boja panorame sa otvorenog prozora, kadrova u Belorovom obredištu i podzemnim lagumima, do muzike, glume, „hoda“ epizode - doziranog  baš kako treba. Dopalo mi se izvršenje presude nad skrhanim Lorasom, mada je to lik čijeg  mi je kompletnog ishoda definitivno najviše žao u odnosu na knjige - ali, da, dobro je prikazan „broken man“ i strašna odricanja (od titule, poseda, braka, potomstva….Istina, Loras ni u knjizi sve to ne bi mogao da ima usled zakletve Kraljevoj gardi, ali, ovde je on sin jedinac i tužno je, prestrogo, uz suze….jadni Loras, jadna Mardžeri) za goli život. 

Onda, Lanselova uzaludna, a dramatična spoznaja opasnosti – sasvim filmski; moram primetiti, u odnosu na početak serije i period ljubavništva sa Sersei, postao je zgodniša. Mardžerina intuicija, pronicljivo upozorenje, prijanjanje uz najmilije (brata i, pogledima, oca - kada je rekla „Stay with me, Loras“ i prislonila glavu uz njegovu, srce mi se cepalo) u trenutku očekivanja najgoreg; postepeno, a neprekidno građenje tenzije…
Potom: apokaliptična scena, Sersei koja sa prozora uz jedinu „drugaricu“-čašicu, posmatra svoje delo i nazdravlja, ali, bez pravog uživanja: baš kao što je i ono kasnije mučenje iritantne septe Unele, uz ironično „Shame. Shame. Shame“ manje efektno nego što bi bilo koju sezonu ranije. Naprosto, te „stvari koje čine iz ljubavi“, pomračene su ludilom i gubicima - a za Sersei je smrt deteta po sezoni, očigledno, konstanta pred kojom nije zastala i zamislila se…
Tomen - malac je solidno predstavio nesnalaženje i rastrojenost premladog kralja, za čiju je glavu teret već i sama kruna, kamoli toliko napadnih, sugestivnih, obavezujućih SUPROTNIH uticaja. Skok, koji je lako mogao da ispadne veoma loša scena (i tako mi je u spojlerima zaista zvučalo), upravo usled svoje svedenosti i tišine bio je odličan. Da ne pominjem koliko bi glumcu dobro išli oni olimpijski, u bazen!
Jedino mi se NIJE DOPALO što je Kiburn preuzeo ulogu koja u knjigama pripada Varisu, sa sve „šaptalicama“, a Pajsel tu ispade Kevan….Razumem nužnost zamene, ali mnogo mi je snažnija ta scena u knjizi - i IPAK, drugačija, što je ključno - u drugačijem kontekstu i postavci radnje. Sve u svemu, Pirova pobeda za Sersei, krunisanje kao pogreb, na tronu zaista imamo „Mad Queen“ - a to nije Deneris. Sa Džejmijem se smeši skoro siguran razlaz. Kraljica je mrtva, ISTINSKA kraljica Mardžeri - koja je tu titulu i doraslost ulozi u koju je tri puta jedva zakoračila, dokazala i ovoga puta.
Dorna - Ne vredi, zbunjuje me hronologija u seriji. Shvatam da se svi „rukavci“ priče ne odigravaju u isto vreme, ali, opet, ne mogu lako da pojmim ovo teleportovanje, preletanje ogromnih razdaljina od strane likova koji zasigurno nemaju zmajeve i nisu Bejliš, prebrzo stizanje jednih vesti, dok druge ostaju misteriozna nepoznanica. No, dobro, reći ću da su Olena (bakica-čudo! „Kako ono beše, Barbara? Obara?“) i Varisova pojava niotkuda, zaista uspeli da čak i scenu sa Zmijicama učine pristojnom. Sve je, uopšte gledano, bilo u znaku parola „Vatra i krv“ i „Zima dolazi“, tj. njihovih velikih najava. Steže se obruč oko Gvozdenog trona, Marteli i Grejdžoji žele autonomiju, zauzvrat će podržati dinastiju Targarjen u „generalnom čišćenju“ juga, pa pravac na sever da malo otope White Walker-e….
Sem i Gili/Citadela - Ponovo fin otklon od ostatka, dovoljno napete, radnje - nešto što nam je zaista bilo potrebno da malo ublaži, a ne zatupi i iznervira kao npr. Misandei i Sivi Crv. Priča je nalik na onu iz „Gospodara prsenova“, sa drugim Semom u Okrugu, oni vedri i uzbuđeni pred velikim, legendarnim gradom (koji meni liči na drevnu Aleksandriju, sa sve bibliotekom), humor, optimizam, neobična Gili u kratkim rukavima….a tek Sem dok stupa u hram (sve)znanja, tačno znam kako se morao osećati i pomalo mu zavidim!
Frejevi - Džejmi se u ovoj epizodi iskupio za to što je cele sezone bio papučarski „mulac“ (što bi rekao DelBoj Troter) ispranog mozga. Njegov kiseli izraz lica tokom Valderovog slavlja (plus ono kad mu je odbrusio da „ne zna šta će Lanisterima uopšte Frejevi, ako svaki put moraju da dolaze da im vrate izgubljeni zamak”!), baš kao i završna reakcija na zatečeni prizor u KL (tj. sestru na tronu), govorili su više od reči. Deluje da je izgubio volju za daljom odbranom farse, ili učešćem u njoj. Naslutila sam i da je konobarica koja se smeška, mislim na prvo lice - drugo je već različito (ona nasamo sa Valderom) - Arja; čak i liči na nju, tj. stariju i lepuškastiju Mejzi. Deo sa „Frejevom pitom“ je delimično preuzet iz knjige, što je ispalo sasvim pristojno. Arjina osveta evocira način na koji je ubijena Ket i izaziva veću katarzu čak i od Remzijevog ubistva. Uopšte, bila je ovo epizoda sa mnogo (napokon!) izvršenja ili nagoveštaja pravedne naplate - pa čak ni ono Serseino zasedanje na Gvozdeni presto nije frustrirajuće, pošto se vidi da joj je vreme odbrojano i sve uzaludno. Njen potez je postupak ludaka, jer nema šanse pred dolazećim silama.

Mirin - Jedino mi je razgovor Deneris sa Dariom bio kliše i bezveze. Ali, opet, sadrži najavu budućeg (neophodnog?) bračnog saveza koji Kraljica Zmajeva mora da sklopi. Pitanje je samo: S KIM?!? Znam da se većini smuči pri pomisli na Deni i Džona kao par, ali, hej, nije ostalo previše slobodnih, a visokorodnih muškaraca u Vesterosu, koji bi ispunili kriterijum - i to je uglavnom Serseina zasluga! Ko je na raspolaganju kalisi?!? Džon, Džejmi (ovo bi bilo BAŠ dobro, ako zanemarimo činjenicu da joj je lik ubio oca, potpuno bi odgovaralo proročanstvu o „mlađoj i lepšoj kraljici, koja dolazi da joj otme sve što joj je drago“ - izgubivši decu, Sersei nema nikoga više osim Džejmija, on je to „sve“), Juron. Dirljivo je bilo kad Tirion dobi titulu Kraljičine desnice, opet nešto priželjkivano od strane mene-čitaoca, mislim da je sjajan izbor i oni imaju  lepu komunikaciju. Setite se, on je na početku serije upoznao Džona, pa će ih na najbolji način moći povezati, miroljubivo i racionalno. Trenutak kada klekne pred Deneris i prethodno, kada kaže kako veruje u nju, a onako malo posramljeno, takođe mi se dopada.
Sever - Moje omiljeno mesto radnje, od početka do sada, ponovo opravdano. Sjajan dijalog Džona i Melisandre, sa uključenjem Davosa koji je maestralno glumački začinio scenu. Kao ping-pong loptica, pri burnoj razmeni argumenata odobravala sam čas jednoj, čas drugoj strani: dirljivoj ljubavi Davosa prema nevinoj devojčici; Melisandrinoj pokornosti, ali i pojačanoj veri u novootkrivenog heroja, zbog čega priznaje grešku u proceni, ali i ne da na svoju ispravku; Džonovom dobrom srcu i pravednosti, dok između zahvalnosti i starkovskog načela presude bira ovo drugo. Proterana, Mel će se verovatno susresti sa Arjom (baš kao što joj je i predskazala), ali ne bi bilo loše ni da pripomogne Družini zmajeva, ipak im fali koja Crvena sveštenica, dve ostaviše u Mirinu.
Predivna je scena Sanse i Džona na zidinama, pogled na nepregledno zavičajno prostranstvo, „deca zime“ ponovo kod kuće. Bio je presladak i pun nade Džonov osmeh prilikom prisećanja  očevih reči - jeste, zima je stigla, ali skupa će je podneti lakše. Lepo je videti bratsku toplinu i Sansinu istinsku zrelost, prihvatanje grešaka, pokajanje. Toliko je bilo napada na nju zbog tobožnje sumnjičavosti i „rovarenja“ protiv Džona, a sasvim bezosnovano, jer je ona istinski odrasla i odbacila iluzije koje su vodile u greške, na najgori način prestala da bude zaneseno dete. Sada je to jasnije nego ikada. Uvek je želela nešto drugo, daleko, tuđe - naučila je, upoznajući to varljivo „drugo“, da ceni i voli SVOJE. Ona zna gde joj je mesto, a odgovor je dao i dijalog sa Bejlišem.
Pomenuta scena je takođe sjajna, jer nije uspeo da je pokoleba, te sam reagovala u fazonu:“Bravo, devojko, NAJZAD!“ Njegove ljigave ambicije me nisu začudile, oduvek tipujem da će lik možda čak i zasesti na Gvozdeni tron, samo nešto sumnjam da je ono „ljubavi“ bilo iskreno, niti da „voli“ Sansu kao što tvrdi. Mesto susreta je takođe simbolično, u bogošumi, kraj drveta (ponoviće se već u sledećoj sceni, dok Bren uspostavlja viziju - i vizuelno su lepa ta stabla, bela sa crvenim, nekako JASNA). Podsetiću vas, tu je Ned dobio vesti o Robertovoj poseti, na početku; tu se Sansa udala; sve sami prelomni događaji, koji su je vodili u ruke monstruma. Čak ni onaj „značajni“ pogled koji je Bejliš uputio na kraju, nije mi znak da je pokolebao, već više da se njegovoj gordosti sprema klopka. Takođe, mogućnost malog Remzija ostaje otvorena, kao još jedan Sansin adut samostalnosti,  potencijalno dobar za razvoj lika.
Tower of Joy flešbek - Najpre da kažem, šteta za strica Bendžena. I kako će ovo dvoje sada da nastave put?!? Ono glavno, misterija je rešena! Nešto u šta sam verovala punu deceniju, od čitanja, pa „lova“ na simbole i detalje iz svih napisanih delova, sada je potvrđeno. Drago mi je što tu nije bilo izmena, što se nije podleglo pritisku fanova koji su R+L=J najpre izlizali do kraja, pa proglasili otrcanom teorijom. Istina, očekivala sam lepšu Lijenu i Barni-Ned mi je i dalje mnogo smešan, ali, scena me potresla, odlična je. Na ono „Promise me, Ned“, toliko puta pročitano i samo u prvoj knjizi pravi EHO u Nedovoj bunovnoj, grozničavoj glavi, zasuziše oči. Lijena se do kraja borila za svog dečaka - u sledećoj sceni, napravljen je odličan prelaz na Džonovo lice. Još nešto, dobro je da ovo konačno stavlja tačku na glupavu teoriju o blizancima Miri i Džonu! Regar i Lijena imali su jedno jedino dete, a Džonovo buđenje na početku sezone lepo je povezano sa sećanjem (dolazak na svet) i ulaskom u novu etapu u završnici sezone.
Zasedanje veća - Još jedna Lijena se zauzima sa Džona i malecka je zaista izdominirala svojim govorom, sa toliko srčanosti. Jednoglasno opredeljenje Severnjaka bilo je moćno, zanemarimo li kukavičluk i zablude od nedavno. Povici i klicanje „King in the North“ podsetili su me na odabir Roba za istu titulu, sa početka serije, ali sada je bilo MASOVNIJE, INTENZIVNIJE, ISPRAVNIJE. Bejliš-lisac upadljivo štrči, nikako mu tamo nije mesto. Opasnost sa kojom će se suočiti, istinska i ozbiljna, čini Džona idealnim i najboljim izborom. Sem toga, na taj način ostaje u službi poput one u Noćnoj straži, samo sa više ovlašćenja. I još nešto, baš kao ni titulu Lorda zapovednika, ni ovo zvanje nije birao, DATO mu je, ali će ga nositi najbolje što može. Tu je primetna razlika u odnosu na Deneris, koja se gordo razmeće brojnim titulama, iako joj je većina pribavljena zahvaljujući znajevima, prezimenu i lojalistima. I, da, pomenuvši „Belog vuka“ (još jedan, sam po sebi upadljiv simbol: albino-vuk, Targ-Stark mešanac), setih se Duha, koji OPET nije prisutan tu gde treba.

Poglavlje je time zatvoreno, ali, ne zadugo. Kao što sigurno već znate, prvu novu epizodu nakon nešto duže pause, možete pogledati već sutra i njome će biti otvorena sedma, ujedno pretposlednja sezona. Kroz trejlere i fotografije, ali i “procureli poverljivi” materijal sa snimanja, do sada ste, ukoliko vas to zanima, mogli da saznate šta nas otprilike očekuje u hodu ka razrešenju. Ukoliko ste, poput moje malenkosti, ljubitelj iščekivanja, ne opterećujete se takvim stvarima. Naše druženje sa ovim junacima i praćenje njihovih krajnje neizvesnih sudbina, nastaviće se “sledeće godine u ovo doba” ili eventualno opštim rezimeom po završetku sezone. Do tada, evo par stvari koje me lično, možda i najviše, zanimaju u predstojećem toku radnje, a ujedno i likova čije priče posebno obećavaju (negde i dugo priželjkivani) pomak:

1. Zmajica ponovo na rodnoj grudi. Zaista, prizor Deneris na Zmajkamenu, mestu koje ne pamti, ali oduvek doživljava kao simbol svega što joj je oduzeto, konačno odredište svojih snova, ne ostavlja ravnodušnim. Sudeći po otkrivenim naslovima prve tri epizode, sve će se vrteti oko mlade kraljice u pohodu na svoje nasledno pravo.
2. Hladna, moćna, „čelična ledi“ Sansa, čija se igra mačke i miša sa Bejlišem nastavlja. Pitanje „za milion dolara“ je hoće li učenica uspeti da nasamari učitelja i da li će, ujedno, njen dobrodušni i, uprkos svemu, još uvek prilično naivni brat (od tetke, sada to znamo!) moći da je prati na putu novostečene beskrupuloznosti. Vizuelno, Sansa više nego ikada podseća na Sersei pre kaznenog šišanja (verovatno zbog same frizure, tačnije, perike – naime, Sofi Tarner je od ove sezone odbila da se i dalje farba iz svoje prirodne plave u riđu, koja joj, iskreno, stoji neuporedivo bolje), a crna boja odeće, dominantna kod gotovo svih aktera, pojačava utisak ozbiljnosti situacije, borbene spremnosti i mračnih dana koji dolaze. Još nešto, sudeći po njenom utegnutom strukiću, izgleda da od pretpostavljanog scenarija sa Remzijem-juniorom ipak nema ništa.
3. Džon u kriptama Zimovrela, takoreći na korak od istine o svom poreklu, budući da se tu nalaze grob i čuveni kip njegove hrabre majke Lijene.
4. Malo humora nikad ne škodi: hoće li Tormundova upornost konačno slomiti Brijenin oklop gnušanja?
5. Rečenica iz najavnog spota, koju izgovara Sansa, a predstavlja evociranje Nedovog starog naravoučenija, svaki put učini da se naježim. Okupljanje „čopora“ Starkovih je ono što svi priželjkujemo od njihovog nasilnog razdvajanja u prvoj sezoni, ali još više intrigira sudbina „usamljenog vuka“ kome predstoji i upoznavanje rođake „po tatine linije“:

When the snows fall and the white winds blow, the lone wolf dies - but the pack survives.

Prvu epizodu, pod nazivom „Dragonstone“, režirao je fenomenalni Jeremy Podeswa i možete je pratiti za manje od dvadeset četiri sata. Čekanje se, nadajmo se, isplatilo. Zima dolazi, usred žarkog leta!