piše:
Isidora Đolović
Da
je, umesto „Troje“ Volfganga Petersena (koja će ostati upamćena kao jedno od većih skrnavljenja
klasika od strane industrije pokretnih slika), nekim slučajem ekranizovan roman
„Ahilov pev“, kinematografija bi
nesumnjivo bila bogatija za jedan biser. Doduše, pitanje je koliko bi se
Holivud uopšte odvažio na hvatanje u koštac sa, mnogima i dalje problematičnim,
viđenjem nekih od aspekata ovog mita. Ako ništa drugo, slobodno bi mogli da
ostave Breda Pita u ulozi zlatokosog Ahila! Ipak, pošto su se odlučili za
pojednostavljeno, limunadičasto
interpretiranje „trojanskog scenarija“, barem je književnost dobila istinski
vredno delo, čije je stvaranje autorku Medlin
Miler zaokupljalo otprilike koliko je trajao i rat kog se dotiče. Decenija
njene posvećenosti i vrednog rada iznedrila je priču o privrženosti, oholosti,
bolu i junaštvu, vrlini i slabosti, a iznad svega čistoj ljubavi – bez koje, na
kraju krajeva, nema heroizma, ni sećanja.
Za
ovdašnje izdanje (Euro-Giunti, 2013)
važi staro pravilo – nipošto ne sudite knjizi po koricama! U suprotnom,
ostaćete uskraćeni za predivnu, potresnu i znalački ispripovedanu verziju dobro
poznatih događaja. Korice zaista više asociraju na neki od, sada naročito popularnih,
erotskih romana u nastavcima (satenska posteljina, kakav S/M rekvizit i deo
ogoljenog torzoa, npr.), pa se lako previdi, na naslovnici takođe istaknut podatak, kako je u pitanju laureat prestižne književne nagrade „Orange“ za 2012.
godinu.
Teško
da neko pismen ne zna barem stihove koji otvaraju Homerovu „Ilijadu“, a njima
se zaziva pesma o Ahilejevom gnevu,
kao jednoj od inicijalnih kapisli za predstojeće tragične sukobe. Tamo gnev –
ovde pev, prelaz sa epskog (na koji
smo navikli) do lirskog „ključa“. Inače, žao mi je što se prevodilac nije
poslužio znatno prikladnijom i preciznijom verzijom imena legendarnog junaka – Ahilej. Ne samo da ona više odgovara
originalu („The song of Achilles“), već mi je uvek na pameti rešenje za koje se
neumorno zalagao legendarni profesor i vrsni prevodilac antičke književnosti,
Miloš N. Đurić: ističući kako je, po toj logici, Prometej uvek – promet!
autorka sa svojim delom |
Na
helenskoj tradiciji i mitologiji, izrasle su, između ostalog, celokupna kasnija
književna i vizuelna umetnost, pa psihoanaliza. Njene su figure postale
paradigmatske, deo civilizacijskog koda i evropskog kulturnog nasleđa. Koliko
god mislili da o njoj znamo sve, taj izvor uvek pruža neiscrpne mogućnosti
novih interpretacija. Medlin Miler uspešno koristi bistrinu, svežinu i
inspirativnost datih tema. Njen preludijum za sukob u Troji baca novo
osvetljenje na učesnike, pokretače i pione, sa posebno značajnim
opredeljivanjem za perspektivu (do sada) tek indirektno uključivanog lica. Zadobivši
svoje pravo glasa, Patroklo drevnom
mitu dodaje ljudsku dimenziju, tananu lepotu, krhkost i empatiju posebne vrste.
Time je autor oživeo, često ignorisanu, dvostrukost antičkih tvorevina – čija
epska strana ne isključuje lirsku, junačko i tragično su lice i naličje, a Eros
i Tanatos u beskrajnom prepletu, vrtlogu igre sa ljudskim postojanjem.
Prvi
novitet koji nam se ukazuje ulaskom u svet ovog dela jeste Patroklova naracija, zahvaljujući kojoj su poznati likovi (bogovi,
heroji i smrtnici) viđeni očima i opisani glasom do tada prilično skrajnute
osobe. Stidljivi, nesigurni sin kralja Menetija, nosilac neispunjenog
očekivanja iza imena koje znači „očev ponos“, na samom početku pred nama ređa
prva sećanja: na turnire, odrastanje u izrazito muškom svetu, slaboumnu majku i
osećanje nedoraslosti, nedostatka ljubavi i topline. Odmah se postavivši kao
pripovedač koga razumemo, kome verujemo, on poseduje istančano oko i osećajan
pristup predočavanom. Naročito je značajna epizoda prosidbe Helene, skrivene iza
vela, uz jasno isticanje lukavog, visprenog Odiseja i šarmantnog Menelaja,
slobodnog izbora buduće neveste. Zakletva takmaca za devojčinu ruku, data
isprošenoj lepotici i njenom odabranom mladoženji, ostaje u maglovitom, gotovo
snovidovnom sećanju devetogodišnjaka, baš kao i, u tom trenutku već ocrtani,
obrisi budućnosti učesnika.
Ponesen
detinjim impulsom samoodbrane, Patroklo u neznanju, nekontrolisano i nesvesno
izaziva smrt sina uticajnog podanika. Počinjeno ubistvo rezultovaće progonstvom
odbačenog dečaka u malo kraljevstvo Ftiju, na dvor Peleja – junaka i
pravednika, oženjenog morskom nimfom i oca očaravajućeg sina kog je sa njom
dobio. Ahil je sve ono što sam
Patroklo nema: prelep, hrabar, vešt, voljen, pri tom potpuno nesvestan težine i
efekta svih tih vrlina, rođen i odgajan za izuzetnost. Na primeru njegovih
roditelja, Peleja i Tetide, vidi se kako nam božanstva namenjuju – ne biramo,
ali od nas zavisi hoćemo li pruženo prihvatiti kao dar ili prokletstvo. Po uglavnom odsutnoj figuri majke, Ahilovo je
detinjstvo blisko Patroklovom. Međutim, sem toga, malo šta po sličnosti
povezuje ftijskog princa sa zanemarenim dečakom, tek jednim od brojnih
štićenika dobrodušnog Peleja, treniranih za buduću kraljevu vojsku i zagledanih
u Ahila kao u sunce. Ipak, on je i sam izdvojen – izuzetnošću, koju nosi
prirodno, bez očekivane nadmenosti. Mada su po svemu na dva suprotna kraja,
Ahil će, od svih koji žarko priželjkuju tu privilegiju, baš povučenog i
prokazanog Patrokla odabrati za tzv. therapon-a:
zakletog družbenika, najbližeg savetnika, saborca, pratioca i, pre svega,
prijatelja. Time smrtnik, po ko zna koji put, biva odabran od (polu)boga i
njegov put istinski započinje.
U
godinama koje slede, jačaju poverljivost, nerazdvojnost, intimnost, ali i
buđenje čula, tananost osećanja i zbunjenost zbog njih. Obuka na planini Pelion
naročito predstavlja pogodan ambijent, usled stalne saglasnosti čoveka sa
prirodom i ništa manje lepim opisima pejzaža. Pod budnim okom mentora i stalno
prisutnom pretnjom majčinih planova, zajedno sa Patroklom pokušavamo da dokučimo prirodu Ahilovog ratničkog dara,
koji istovremeno fascinira, zastrašuje i ne zahteva usmeravanje sa strane –
budući samonikla, istinska umetnost
borbe. Njegov rani portret takođe čini i lira, s obzirom da predodređeni borac
strastveno voli muziku, čime se uspostavlja jedan od nivoa povezivanja sa
naslovom. Zanimljivo je primetiti lažno anticipiranje motiva Ahilove pete, ovde stopala, koja imaju
sasvim drugačije značenje od naknadno dodatog – što je, opet, posledica
autorkine namere da se u većoj meri oslanja na Homera nego slobodan odabir
detalja iz mitova.
Zajedničko
stasavanje podrazumeva mnoga iskušenja, zabrane, skrivanja i pokušaje da se
spreče tri neminovnosti: trojanski rat, Ahilova uloga u njemu i složeni odnos
prema Patroklu, neraskidiv i jači od samog života. Uplašen silinom emocija,
zapitan nad ličnim zaslugama u sticanju te naklonosti - a potom odlučan da je
ne izgubi, Patroklo spoznaje sebe kao deo Ahilove sveobuhvatne slave, harizme i
kobi. Biće jedini koji zna njegove slabosti. Sama priroda veze ove dvojice
muškaraca, prerasle u legendu, uzora za npr. Aleksandra Makedonskog i
Hefestiona, knjiškog primera apsolutne odanosti – nedokučiva je i upitna, samim
tim posebna tema. Homoseksualnost u staroj Grčkoj nipošto se ne može
poistovetiti sa današnjim smislom i shvatanjem istopolnih sklonosti. Ljubav je
posmatrana drugačije, dublje, te partnerstvo dvojice prijatelja biva uzdignuto
do svojevrsne filozofije osećanja, etike ideala, nečega snažnijeg i od ljubavi
prema ženi. Otuda je Patroklo, kao pokretač Ahilove srdžbe, očaja, osvetničkog
plama, vekovna dilema svih tumača zaostavštine slepog pesnika.
u filmu "Troja", Patroklo i Ahil su predstavljeni kao rođaci |
Roman
je moguće podeliti na dve celine: pre Troje
i po kretanju na taj, poslednji, put
bez povratka. Radi se o tački prelaza, od koje se naši junaci, obremenjeni
znanjem, iznova pokušavaju pronaći, usaglasiti, prihvatiti sve što dolazi.
Patroklo posmatra promene i trudi se da, slab i smrtan, razabere svoje mesto
usred velike igre bogova. Sa njim i mi, zadivljeni, prisustvujemo skrivanju na
Skirosu, žrtvovanju na Aulidi, otiskivanju grčke pomorske sile prema izazovu,
decenijskoj opsadi, unutrašnjim razmiricama zapovednika. Treperimo, navijamo,
saosećamo i oplakujemo. Upoznajemo pohlepnog, autoritarnog Agamemnona,
gorostasnog Ajanta, hrabrog Hektora, ljupku Briseidu, tragičnu Ifigeniju,
bahatog Neoptolema, Filokteta, Diomeda, Nestora...Među brojnim sporednim
likovima, svojom impresivnošću se ipak izdvajaju čudesni pričalac Odisej, čovek superiornog intelekta i
dovitljivosti; mudri i iskusni mentor, kentaur Hiron;
posesivna, ljudskom rodu neprijateljski nastrojena, ponajviše demonska Tetida.
Uvek zvezda priče - Odisej u tumačenju Šona Bina |
Probuđene,
nemirne savesti pred prizorima krvoprolića i svakodnevnim sudarima pojedinačnih
sujeta vođa u logorima, Patroklo se bori da istraje u bezrezervnoj, obećanoj
podršci Ahilu, sada obuzetom novom ulogom uzdanice sunarodnika. Dvoumljenje
između večite slave i prolaznog bitisanja; pristajanje na žrtvu, spremnost da
se zacrtana putanja prati po svaku cenu, nemogućnost bekstva, slavoljublje i
(nasledno) prokletstvo, samo su neki od vodećih problema Arios Achaion-a (=“najboljeg među Grcima“). Mitovi su živi,
ravnopravni deo njihove svakodnevnice, a mada nam je sve uveliko poznato, ipak
pratimo sa nenarušenom pažnjom, nadajući se da možda nešto, ipak, može
poremetiti neminovnost sudbine. Ali, u antičkom svetu slučajnosti ne postoje,
dok se emocije, motivi i odluke mere drugačijim aršinima od nama uobičajenih.
U
pomrčini, dve senke pružaju ruke jedna prema drugoj u beznadežno gustoj tami.
Dodiruju se, i svetlost ih obasja, kao da sunce dopire iz stotinu zlatnih urni.
Ovim
pasusom se završava „Ahilov pev“, savršen roman za ljubitelje grčke mitologije,
lepe književnosti i velikih, važnih priča. Čitav satkan od poglavlja slične
lepote, snage i topline, putem dostojanstvenih poigravanja rečima opeva večnu
pripovest izuzetnog, neprolaznog sjaja.