среда, 21. јун 2017.

Ritam (Beo)grada

piše: Isidora Đolović

Pored toga što je zvanični, kalendarski početak leta, današnji datum (dvadeset prvi jun) obeležava se i kao međunarodni dan muzike – a leto i muzika nekako prirodno dolaze jedno sa drugim. Dodajmo tome još i, kao u mom slučaju, leto koje provodite u gradu, uz činjenicu da (za one koji znaju da osluškuju) ovakve sredine imaju i te kako specifičnu, sopstvenu buku/melodiku/ritmove i eto pogodne teme za povratničku raspevanu listu. Još od prošlogodišnje serije „sezonskih“ predloga (koje možete pogledati i poslušati OVDE), vrebam dobru priliku da muzici vratim značajan prostor na svojoj stranici, pa slušalačku priču otvaram odavno planiranom temom. 
Krenulo je najtoplije godišnje doba, uveliko su pred nama brojni muzički festivali – najpre kragujevački „Arsenal fest“, odmah slede Zaječarska gitarijada i EXIT, pa zatim svi ostali, manji i veći. Ukoliko nameravate da posetite neki od njih, unapred vam želim sjajan provod, a svi ostali uvek imaju radio poput proverene, kultne „dvestadvojke (202)“ i neograničenu slobodu izbora. Uostalom, nedavna istraživanja pokazala su da, od svih modernih mreža, Instagram najviše škodi psihičkom zdravlju, dok je uticaj Youtube-a, nasuprot tome, najpozitivniji. Razmislite zašto, pustite omiljenu pesmu, širom otvorite prozore i pozdravite svoju ulicu u koju je upravo ušetalo vreme slobode, odmora, sladoleda i dugih dana.

Dakle, grad! Bez obzira koliko generacija brojali unazad, svaki su, u nekom trenutku, izgradili preci iz provincije. Priču o došljacima mnogi od nas su i lično iskusili, neki se izborivši za o(p)stanak u većoj sredini, a drugi ne, usled različitih okolnosti. Jednima se grad uvuče u krv, druge potpuno odbije i natera na bekstvo glavom bez obzira, mada su najčešće osećanja pomešana. U mladosti nam gradovi uglavnom više prijaju, brzi i dinamični kao što smo i sami u najvećem naponu snage i kreativnosti. Danas, kada više od polovine svetske populacije živi u gradovima, nastavljajući bespoštednu borbu i ostavljajući pastoralni mit o idiličnom selu za neke buduće, penzionerske godine, opravdano je zapitati se koliko njih, zapravo, s pravom možemo i nazvati građanima? Ali, to je već neka druga priča...

Iako sam se rodila i odrasla u gradu, pravi doživljaj urbanog života sa svim pripadajućim, nepreglednim mogućnostima, stekla sam po dolasku na studije u našu jedinu metropolu. Tek je prestoničko iskustvo zbilja učinilo da, nadam se, prepoznam u sebi GRADSKI mentalitet i osetim se u nekoj sredini „kao riba u vodi“, shvativši da mi je velegrad suđen, najbolji i najprirodniji ambijent. Nažalost, zbog stvari koje nisu bile u mojoj moći, kao i, pretpostavljam, lične nesposobnosti, već nekoliko godina više ne živim u Beogradu i sve manje je nade da ću ikada ponovo pobeći sa svoje provincijske, a odavno otuđene zavičajne grude. To me, svejedno, ne sprečava da gradove (prave, pošto je Čačak to samo teritorijalno, a mentalitetom, moralno i duhovno,  učmala malograđanska kaljuga) volim, sanjam i o njima, još uvek, pišem.
Zanimljivo je što, kako izgleda, najlepše posvete našoj prestonici nisu ostavili (isključivo) rođeni Beograđani. Pojedini ljudi koji su je najviše obožavali, osećali, najbolje poznavali i razumeli, zapravo su svet ugledali negde drugde. Ali, čini se da je istina kako nas stanovnikom bilo koje naseobine ne čini tek taj sitni podatak iz lične karte, već se za pripadnost sredini, za GRAĐANSTVO samo po sebi, valja izboriti. „Dođoši“ su, nažalost, u većoj meri zagadili gradove nedostatkom manira, iskrivljenim govorom, lošim navikama i odsustvom volje da ih menjaju, a nasuprot tome veoma agresivnim nametanjem sopstvenih prostakluka. Međutim, generalizaciju na stranu, ima nas i drugačijih! Mnogi su u istoj meri doprineli, obogatili dušu velegrada, pružili joj njenu današnju širinu i lepotu, tako da je jedina istina sledeća: grad nam daje onoliko koliko smo spremni da mu ponudimo, odnos je uvek uzajaman. Nije dovoljno biti „rođen na asfaltu“, niti vas to čini pripadnikom građanskog društva – baš kao što ni sa završenim fakultetom nećete automatski biti intelektualac.
 
Uvek sam, doduše, u izvesnoj meri žalila što nisam privilegovana poreklom iz „kruga dvojke“. Nisam sigurna koliko bi mi to, možda, olakšalo život i pružilo više mogućnosti. S druge strane, iako ga ne volim, nikada se ne bih postidela ili odrekla Čačka. Bežanje od svojih korena je, najblaže rečeno, jadno. Da, prva sam u kritikovanju svih čačanskih mana, od odvratnog „zapevanja“ pri govoru, do primitivne kolektivne naravi, ali, to je moj rodni grad i ovu činjenicu ne mogu da izmenim. Odrasla sam na njegovim ulicama, uz Moravu, parkove, Trg, Gimnaziju i mada zavičaj koji pamtim odavno više, praktično, ne postoji, sećam ga se po lepim stvarima. Sada, posle deset godina, iz dana u dan koji tavorim na staroj adresi (a da ste me ranije pitali, ni u ludilu ne bih mogla da pretpostavim kako ću ponovo biti u Nemanjinoj), uviđam sve više koliko se grad promenio – kao i ja sama. Odavno se ne prepoznajemo, niti se uopšte možemo sporazumeti, spojiti pokidane veze. Nasuprot tome, Beograd „na ušću dveju reka ispod Avale“, jednako mi sija kao tužni simbol neostvarenih šansi i želja. Ali, gde je muzika, tu nije mesto ličnim žalopojkama i već sam poprilično odlutala. Da vidimo, kojim to melodijama i dalje bruje koraci na njegovim ulicama, svaki put kada ga posetim?

5. Madame Piano – „Na dokovima Beograda“

Čačak ima Moravu, Beograd Savu i Dunav, čak se i u Guči kuća moje babe nalazi na obali Bjelice – celoga života, u koje god mesto da odem, tražim reku. Bez nje, ili više njih, grad mi je nekako sputan, bez otvorenosti i povezanosti sa svetom (onim van industrijske gungule,autoputeva i zastoja). Vode nad kojima se jedno naselje prostire, omogućavaju mu da diše, a sa njime i njegovi žitelji. O projektu „Beograd na vodi“, doduše, nemam ništa lepo da prozborim...U svakom slučaju, ono najvrednije što Beograd ima svakako su njegove dve moćne, prekrasne reke. Nije uzalud ušće Save u Dunav mnogima omiljena tačka, na koju puca pogled sa Kalemegdana ili nekog od mostova.

Duže od godinu dana, stanovala sam u Studentskom gradu i svakodnevno prelazila Brankov most, uglavnom autobusom do Zelenog venca. Za mene, taj most bio je spona sa pravom teritorijom snova, jer Novi Beograd, sterilnu betonsku džunglu, zaista nikada nisam uspela da zavolim. Kao neumorni „ulični hodač“, više puta sam (pogotovo za toplih dana i nakon prebrođenih višesatnih stresova od polaganja ispta) znala da peške „zapucam“ od fakulteta do Studenjaka. Sve to, naravno, preko mosta koji, ironije li, ipak ne nosi ime po nesrećnom Ćopiću (čiji se život baš tu okončao, skokom na beton), već onom drugom, a takođe ubogom velikanu naše književnosti, imenjaku mu Radičeviću (baš kao i ulica na koju se nadovezuje). Ukoliko vetar nije previše jak, kao što beogradski uglavnom jesu, prošetajte jednog popodneva – ili, još bolje, kada se smrkne. Okrenite leđa jurnjavi vozila, zagledani u luku, obale, tvrđavu, vodu koja se mreška ispod vas. Pratite pažljivo svetla grada, brodiće uz kej, igru odsjaja na krovu Patrijaršije, sićušne figure prolaznika, tramvajske šine koje zaokreću oko Kališa, kulu Nebojšu, „Čorba kafe“...i osetićete neku čežnju, neizbežnu samoću pod nebom. Pesma Madam Piano, volim da verujem, nastala je upravo u jednom takvom trenutku. Svaki put me u mislima odnese na most, u neko svitanje, dok se grad oporavlja od svog čuvenog noćnog života i, nikad mamuran, širi krilo da pospanima bude uzglavlje.
4. Ana Stanić – „Grad“

Stari grad, baš kao i Vračar, Slavija, Crveni krst, uz dobar deo Bulevara (nekada Revolucije, sada Kralja Aleksandra Obrenovića) i sve one uličice koje su mu paralelne, moji su omiljeni, pravi BEOGRADSKI delovi. Uživam da prolazim ovim četvrtima, posmatram stare zgrade, drvorede, slušam zvuke koji dopiru sa terasa, iz kafića, nedalekih raskrsnica i pomišljam koliko su srećni svi oni ljudi koji tu provode život. Dok šetam, osećam kako i mene obavija, nosi reka progresa, neuzastavljivi talas šansi i obećanja koje prestonica nudi. Tada napunim baterije i malo obmanem sebe nasušnom urbanošću, pre povratka u kolotečinu. Pesma Ane Stanić, prvi hit iz njene solo-karijere (nakon napuštanja dens-dua „Moby Dick“, 1998. se predstavila u iznenađujuće modernom i kvalitetnom stilu, kao domaća Šeril Krou, sa akustičnom gitarom hodajući upravo opisanim tragovima), uvek mi je bila draga, tako pevljiva, poletna i zarazna – ali, potpuno mi je prirasla za srce pošto je i sama doživeh, u autentičnom okruženju o kome se peva. I dalje mi se uvek, uz prvoplasiranu numeru (do koje ćemo tek doći), razvije u glavi kada sam tamo.
3. Bajaga – „Grad“

Isti naziv, sasvim drugačiji šmek. Svaka od pesama odgovara, rekla bih, određenom dobu dana (ili noći) u Beogradu, te se ova mini-lista komotno može pretvoriti u svojevrsni dnevni vodič kroz prestonicu. Kada sam se predvečerima vraćala sa fakulteta ili iz izlaska, dok se zavesa od magle i kiše spuštala na Trg Slavija (okretnicu sve tri vrste gradskog prevoza) i prekrivala stanice do moje zgrade na Učiteljskom naselju; dok je kasnije noć obavijala ulice i svojom tišinom unosila pomalo strepnje, uglavnom bi mi iz sećanja iskrsla ova Bajagina numera. Istina je da u (Beo)gradu, zapravo, nikada i niste sami. Uvek, negde, nešto sija, potmulo bruji - uspešno ili preteći, ali bez prestanka. Inače, Bajagu sam jednom prilikom, dok smo sedele u troli 29 i čekale da krene sa Slavije, na nekoliko sekundi ugledala kako ulazi u taksi – nedovoljno dugo da bi ga i Ana primetila. Nije mi verovala, ubeđivala me da mi se učinilo, sve dok neko vreme potom nismo čule kako u jednom intervjuu objašnjava da ne vozi, pa je zato verovatno najčešća mušterija taksista...
Uzgred, ne mogu da odolim, a da ne stavim i ovu njegovu pesmu, koja mi je takođe neodoljivo beogradska„Zmaj od Noćaja“:
2. Riblja čorba – „Dobro jutro“

Jedna od najilustrativnijih pesama, stvara atmosferu baš tada-baš tu, u rano jutro iz tašmajdanskog parka. Zar ne? Ako ste ikada, dok počinje dan – ali još nisu krenule saobraćajne gužve - prolazili Bulevarom, uhvatili prvi cvrkut ptica, razvedravanje neba nad crkvom Svetog Marka i žice prvih tramvaja koje „presecaju“ vidik na paperjaste oblake, složićete se da je Bora Đorđević (još jedan rođeni Čačanin) dušu Beograda uhvatio, skapirao i opevao bez greške. Albumi „Čorbe“ iz najboljih dana sadrže mnoštvo slika i sličica, kao svedočanstva o prestoničkom životu i najverniju alternativnu istoriju.
1. Crni bombarder – „Svečane bele košulje“

Nestvarno lepa, za mene – a usudiću se da zaključim, i uopšte gledano – ultimativna himna našeg glavnog grada i svega što simbolizuje. Svega što je bio i, ponekad sa nadom i ohrabrenjem pomislim, kakav još uvek jeste, negde, ispod slojeva površnog „kosmopolitizma“, splavarskog primitivizma i onih, najbrojnijih, koje usled sveopšte krize više i nije briga. Buntovni polet, rokenrol, urbani duh koji živi u legendama iz osamdesetih, još uvek lebdi nad gradom i, kunem se, možete ga osetiti. Recimo, pustite ovu pesmu dok sedite na nekom od bedema Kalemegdana ili šetajući od Terazija prema Hramu – pod uslovom da nova nakaradna fontana nije zaklonila taj dragoceni, dugogodišnji putokaz. Ne dajte se teroru primitivaca i laži. Beograd živi.

Bonus: Ne nužno beogradske, ali bez imalo sumnje MELODIJE GRADA, jedino tamo stiču smisao i pravu doživljajnu vrednost.

5. Scorpions – “Big city nights”

Rokenrol je pretežno gradski žanr, a ovaj zvučni udar nemačkih veterana predstavlja savršen „soundtrack“ za sparno letnje popodne, dok planirate večernji izlazak. Danju smo održavale promaju, kačile mokre peškire na prozore bez roletni i svako malo otvarale frižider radi rashlađivanja vazduha u maloj kuhinji-trpezariji-čitaonici (višenamenskoj prostoriji studentskog stančića). A uveče, kada temperatura popusti i može da se iole prodiše, pravac centar grada i neki od, tada aktivnih, klubova: „Living room“, bašta KST-a, „Akademija“, „Vrtoglavica“...
4. Osmi putnik – “Ulična molitva”

Tek punoletni Džiboni, najveći deo prva dva albuma svog benda “Osmi putnik” (mnogi možda  ne znaju da je počeo sa hard-rok sastavom, o kome sam pisala OVDE) posvetio je rodnom Splitu, energičnim, prkosnim notama ovekovečivši život omladine sklone “teškom zvuku” s kraja osamdesetih. Svaki grad poznaje neke problematičnije kvartove, kao i načine na koji njihova mladež, stasavajući, potone ili pobegne iz okruženja punog zamki. Setite se toga kada sledeći put opazite kakvu grupu klinaca dok “gluvare”na uglu. U Čačku više nema legendarnog “Kultora” na Tehničkom fakultetu, trg je renoviran i niko se ne okuplja u ćošku kraj žutog gelendera, a ni pojas uličice pred dragstorom zvani „bedak“ nije aktuelan, ali, sećanja još uvek plove.
3. Dejan Cukić & Spori ritam bend– “Zvuci ulica”

Kažu mi pojedini kako im je Cukić “gnjava”, ali, ljudi, on je ne samo vrsni kantautor i rokenrol-novinar, već i jedan od vodećih BG likova! Kada ugledam njega, Acu Seltika ili Blažu, npr, pomislim da su to hodajuća svedočanstva opstanka slobodne (muzičke) misli i osmeh mi ozari lice. A pesma koju navodim je dobar pandan već spomenutoj „noćnoj himni“ bivšeg mu kolege iz benda, Bajage, odličan i pritom potpuno bezopasan saveznik protiv nesanice. Prijatan ženski vokal pripada, prepoznaćete je, Mariji Mihajlović.

2. Idoli – “Zašto su danas devojke ljute”

Svojevremeno je novi talas iznedrio različite, a podjednako moćne i ubedljive predstavnike scene u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Pripadali su u osnovi istom pokretu, ali svako sa specifičnim izrazom i šmekom. Perjanice ove kreativne, subverzivne struje kod nas postaju „VIS Idoli“, svesno gradeći imidž najtraženijih prestoničkih momaka – sa lepim Vladom Divljanom u prvom planu, dabome. Dok je početkom osamdesetih studirala u glavnom gradu, moja tetka ga je često viđala u centru i još uvek se nostalgično priseća njegove fascinantne pojave. Jednopotezna, efektna stvar koju sada slušamo, zagarantovala je da Divljan zauvek bude među onih „sto senki nad Beogradom“, dok neke nove devojke prolaze Njegoševom ulicom i u zvižduku vetra naslućuju poznatu melodiju. Beograd nikada nije oskudevao u lepoti mladosti, obnavlja je sa svakom sezonom iz nekog svog, lagumskog vrela.
1.  Nikola Čuturilo i braća Jelić (YU grupa) – “Beograd”

Nisam zaboravila boemsku odu Beogradskog sindikata, nazvanu “Balada disidenta, ali mi se čini da ipak u skorije vreme nije snimljeno ništa lepše, iskrenije, a ni emotivnije od pesme kojom zatvaram današnje muzičko druženje. Udruženim snagama, Čutura, Žika i Dragi Jelić spevali su i odsvirali suštinu beogradske velike dopadljivosti, šarma i duše o kojoj stalno slušate, a možda ipak niste sigurni u čemu se konkretno sastoji. Njegovo poslovično gostoprimstvo, otvorenost, veština opstajanja u smutnim vremenima, kao i beskrajna ljubav kojom ga obasipamo, činiće ga još dugo, dugo  neoborivom kapijom Balkana i istinskom inspiracijom. Spot lagodno prolazi kao vrhunska turistička reklama. Uz reči, neuvijeni dar srca znalaca, otkriva čari prestonice viđene očima zaljubljenika - i razloge što ga nosimo u srcu, gde god krenuli, koliko god daleko bili. 

Za čitanje uz slušanje:

Objavljen 1910. godine, debitantski roman Milutina Uskokovića objedinjuje osobine tradicionalnog realističkog sa modernim pripovednim postupkom, temu obeskorenjenog pojedinca sa temom gradske sredine u kojoj se on gubi, a elemente epistolarnog sa nagoveštenom tehnikom toka svesti. Priča prati Miloša Kremića, mladog Užičanina koji, nakon sticanja diplome pravnika, nastoji da se izbori za svoje mesto i pesničku slavu u prestonici. Miloš je zanesenjak, rastrzan između patrijarhalnog sveta detinjstva i moderne svesti koju želi da u potpunosti prihvati i životom posvedoči, naročito kroz "slobodnu", ali nesrećnu ljubav sa Beograđankom Zorkom, mirnom i racionalnom devojkom na pragu tridesetih. Pored složenog odnosa glavnog para, izdvaja se treći "protagonista" - sam velegrad, koji obuhvata, prožima i naposletku "mrvi" pojedinačne sudbine svojih žitelja. Uskokoviću dugujemo uvođenje (Beo)grada na velika vrata u srpsku književnost, te prvi sloj boja na njegovom nezaboravnom, živom portretu.