субота, 13. мај 2017.

Subota sa knjigom: „Ofelijina muza“

piše: Isidora Đolović
Iza naslova “Ofelijina muza” krije se potresna i inspirativna priča o ženi koja je u jednom periodu bila nadahnuće nekim od najznačajnih slikara svih vremena, istovremeno pokušavajući da se izbori za ličnu slobodu da stvara, ali i pronađe emotivnu stabilnost i sreću u nimalo blagonaklonom, za siromašne žene naročito ograničavajućem, viktorijanskom društvu. Elizabet Sidal ukrasila je svojim nesvakidašnjim likom platna mnogih velikih umetnika, međutim, ova Muza čuvenog prerafaelitskog bratstva i sama je bila nadarena umetnica, unapred osujećena polom i materijalnim statusom. Pored njenog burnog odnosa sa suprugom, slavnim Danteom Gabrijelom Rosetijem, roman Rite Kameron veoma uspešno dočarava atmosferu sumornog devetnaestovekovnog Londona, boemskih krugova i pitoresknih seoskih imanja, skučenih ateljea; takođe, prenosi emocije, nedoumice i teške unutrašnje bure ljudi koji su osećali, patili, sanjali i živeli intenzivno. Naročito je ubedljivo predočena njihova podeljenost između nagona za slobodom i konvencionalnih zahteva sredine.

Prevaljena je polovina XIX veka (1850), viktorijanska era na vrhuncu, a evropsko društvo na raskršću tradicionalnih i modernih uticaja. Elizabet „Lizi“ Sidal, devetnaestogodišnja kći oštrača noževa - glave siromašne građanske porodice, istovremeno je pravi primer podeljenosti svog doba i istinski „retka ptica“ u okruženju kom (ne) pripada. Naime, pošto je nekada dobrostojeća kuća Sidalovih spala na uzaludne nade u vraćanje dela poseda (parnicama koje im oduzimaju i ono malo novca), najstarije devojke Lizi i Lidija prinuđene su da zarađuju ne bi li se održala spoljašnja gospoština. Ali, za razliku od znatno racionalnije Lidije, devojke bez mnogo snova, Lizi je nasledila očevu prirodu koja prkosi svakidašnjem sivilu. Od malena oduševljena knjigama, posebno viteškim pričama i poezijom, teško se miri sa poslom u radionici za izradu damskih šeširića. Sem toga, Lizi je manirima, vaspitanjem i neobičnim, upadljivim izgledom, drugačija od svojih koleginica, te htela-ne htela privlači na sebe pažnju, zavist i govorkanja. Dok do kasnih sati, stešnjena u zagušljivoj radionici, pod slabim osvetljenjem šije kapice za bogate dame, Lizi mašta o bekstvu iz te ograničavajuće sredine i „vitezu“ koji bi je oslobodio - jer, u pitanju su godine kada je društveni uspon još uvek poprilično zavisio od dobro sklopljenog braka.

Dok se na veče svete Agnese, evocirajući stihove istoimene pesme Džona Kitsa, vraćala kući, povorka razigranih devojčica i jedan ispušteni cvet nateraće je da, po prvi put, oproba sreću izgovaranjem molitve na mostu iznad reke, folklornim obredom prizivajući od svetice lik suđenog čoveka. U odgovor, stvarnost joj šalje pijanog napasnika, kome pažnju privlači usamljena devojka na ništa manje samotnom mestu. Od njegovog nastraja spasiće je slučajni prolaznik, a već dovoljno preplašena i postiđena Lizi beži, ni ne zahvalivši se, u želji da što pre zaboravi incident.
"Regina Cordium"(1860), Rosetijevo viđenje Elizabet
Međutim, njen upečatljivi - mada tek na tren sagledani lik, ostaviće snažan utisak na kavaljera. Produživši ka svom odredištu, mladi student Kraljevske akademije, Dante Gabrijel Roseti, podsvesno će pronađeni ideal utkati u svoju, ubrzo razrađenu, zamisao novog likovnog pravca. Jer, ni Roseti nije mnogo bolje integrisan u društvo, premda se kreće u fimansijski znatno obezbeđenijim krugovima. Slikar i prevodilac soneta svog imenjaka, Roseti se smelo suprotstavlja apsolutnoj dominaciji Rafaelovog uticaja (koja seže do idolopoklonstva), čime ih na sveučilištu indoktriniraju. Iako zbog toga u očima kolega deluje skandalozno i smešno, uspeva mu da okupi grupicu istomišljenika i definiše nove postulate budućeg stvaralačkog usmerenja. Zbog traženja uzora u srednjovekovnoj umetnosti, prihvataju ime društvo Prerafaelita, spremni da uzdrmaju kulturnu javnost i ostave trag za mnoge naraštaje.

Prateći majku u trgovinu, jedan od njih - Volter Deverel, zapaziće za tezgom (gde ju je poslodavka, gospođa Tozer, na pritajeno negodovanje i zavist ostalih postavila) savršenu Violu za svoju planiranu vizuelizaciju scene iz Šekspirove „Bogojavljenske noći“. Visoka, blede kože i zadivljujuće bakrene kose, Lizi Sidal otelotvoruje prerafaelitski ideal ženske lepote. Na udruženu molbu Deverelove majke i preduzimljive Tozerove, gospođa Sidal pristaje da joj kći postane slikarski model, iako to zanimanje malo doprinosi javnom ugledu jedne devojke. Ipak, glad je jača od govorkanja - a za Lizi, ona je više od materijalne nemaštine. Ulaskom u atelje i svakodnevnim boravkom među ljudima poput Voltera i njegove sestre Meri, Lizin duh se uzdiže, oslobađa, otkriva sopstvene potencijale, sputavane (do tada) nepotpunim obrazovanjem i nedostatkom svesti o sopstvenoj jedinstvenoj lepoti. Društvo umetnika i nagoveštaj uzbudljivog, boemskog života koji vode, kod Lizi izvodi na videlo crtački i pesnički dar, ali i sve veću nemogućnost da se vrati starom načinu života. To će se naročito potvrditi kada upozna Rosetija, od prvog trenutka očaranog i potpuno sigurnog da je pronašao svoju „Beatriče“, onaj nedostajući faktor da bi mu izraz i umetnička vizija zablistali u punoj meri.
u seriji "Desperate romantics" (o kojoj ćete čitati ovoga leta), igrali su ih Ejmi Menson i Ejdan Tarner
Za oboje, ljubav koja će se javiti je spas od dotadašnjih stega, početak složene priče o inspiraciji, odnosu snažnih, kreativnih ličnosti i besmrtnoj odanosti koja prkosi svim preprekama. Lizi i Dante protiv sebe imaju gotovo čitav svet (od njenih roditelja, do njegove sestre, buduće slavne pesnikinje Kristine Roseti, preko ljubomore Deverela i, pre svega, uobičajenih praznih džepova umetnika, te niza predrasuda koje okolina gaji), a kao jedinu odbranu - uverenost u to da ih je sudbina namenila, zajedno, nečemu višem i boljem.

Rita Kameron se sa mnogo žara posvećuje, (u pravom smislu) SLIKANJU romansirane biografije jedne od najčuvenijih „Muza“ u istoriji umetnosti, Elizabet Sidal. Svoj lik je podarila Ofeliji, Beatriče i još mnogim mitskim, kraljevskim, vilinskim gospama na platnima prerafaelita. Iako se najčešće i najduže zadržava u njenoj tački gledišta, priča se uspešno seli i do svesti samih Rosetija, Deverela, Raskina i ostalih članova grupe, uverljivo predočavajući duh epohe, obeležene prkosnim vizionarstvom i sasvim ljudskim nesigurnostima onih koji su se nameračili da je menjaju. Lizi i Dante su neka vrsta paralelnih „ogledala“, čiji je prvi susret u neznanju opisan sudbinski, bajkovito, a česti motivi sna i sujeverja nastaviće da podstiču utisak nesvakidašnjosti. Posebno su interesantno predstavljeni formiranje i delatnost prerafaelitskog bratstva, kao i celokupni društveno-istorijski kontekst. Veoma su dobri opisi: Velike izložbe u organizaciji kraljice Viktorije i princa Alberta (mesto održavanja je Kristal palas); umetničkih krugova sa specifičnim ponašanjem i spontanošću stranom Lizi - sve je novo, neobično, opuštajuće; Dikensovih negativnih kritika prerafaelita i, nasuprot tome, pokroviteljstva Džona Raskina. Slika epohe je time živopisana, s pažnjom ravnomerno raspodeljenom na centralnu priču (o umetničkom paru Roseti-Sidal) i sporednim zapletima. 
"Ofelija"(1852) koja je inspirisala spot "Where the wild roses grow" Nika Kejva i Kajli Minog
Upečatljiva je i epizoda poziranja Džonu Mileju za čuvenu sliku Ofelije, pri čemu je Elizabet zaista morala da, ponekad i satima, pluta u kadi zagrevanoj petrolejkama. Navučena groznica, uz konstantnu psihičku agoniju zbog nedefinisane veze sa Rosetijem, trajno će joj ugroziti zdravlje i oterati u zavisnost od laudanuma. Lizi nije, naročito isprva, nikakva „ikona feminizma“: kao i sve savremenice njenih godina, sanja o dobroj udaji, visokom društvu i lepim haljinama, vožnji plaćenim kolima umesto javnim omnibusom. Kako vreme bude prolazilo, njeni se vidici sve više otvaraju, kako za radosti samospoznaje, tako i patnje, dileme, strahove nove vrste. Rosetijeva zamisao o slobodnoj ljubavi, tom idealnom stvaralačkom podsticaju koji ne narušavaju bračne obaveze i svakodnevna briga oko porodice, kosi se sa Lizinom opravdanom nelagodom zbog položaja u očima sveta. On je, dakako, voli - međutim, nije spreman da pomiri ideju sa zahtevima stvarnosti, a da ne žrtvuje barem jedno. Romantičarima eksperiment, na kraju krajeva, nije uspeo (dokaz je Šelijev prvi brak, ili veza između Bajrona i Kler Klermon), s kojim pravom sada očekivati održivost nečega sličnog? Raskalašna Eni Miler se tu pojavljuje kao očigledna suprotnost božanstvenoj dragoj. 

Lizi postaje neka vrsta zajedničkog simbola bratstva, mada bi je Roseti najradije zadržao isključivo za sebe. Međutim, vremenom se sve više nameće pitanje ima li njegova Muza/Ofelija pravo na sopstveni izraz (otuda i naslov romana), ili će sjaj velikog umetnika doveka pomračivati njen? Da li je životna pratilja senka ili ravnopravni partner i po koju se cenu sve to stiče? Primera radi, zbog krhkog zdravlja joj doktor čak savetuje da se okane umetnosti, koja je ionako „više za gospodu“! Sopstveni slikarski i pesnički poduhvati, dugogodišnja vanbračna zajednica, beznadežno strpljenje, sve više ostavljaju traga na Elizabetinoj duši. Pa ipak, nema jednog krivca, a oboje su na neki način žrtve. Odnos im se dodatno komplikuje nakon što ljubavnici postanu profesionalni rivali, barem u Rosetijevoj svesti - ženu slikara počinje da doživljava kao konkurenciju, dok mu je, istovremeno, razvoj njene samostalne karijere odličan izgovor da odlaže brak, tu još veću prepreku!
"Beata Beatrix"(1870) Dantea Gabrijela Rosetija, posmrtni portret supruge Lizi
Jedna od najboljih strana veoma zanimljivo i solidno napisane knjige, jeste to što u komplikovanoj vezi nikome ne „drži stranu“. Iako, bez sumnje, saosećamo sa Lizi i njenim dvoumljenjima; iako se Roseti više puta površnom oku pokazuje kao sebični umetnik fokusiran prevashodno na svoje stvaralaštvo, kome čak i ljubav, zapravo, služi - uvid u njegovu stranu priče ipak otkriva postojanje, ništa manje mučne, unutrašnje borbe. Možda nam, iz današnje perspektive, deluje nepomirljivo i nedosledno što Elizabet, i pored neskrivene opijenosti svetom slobodnih umetnika, uporno insistira na definisanju bračnog statusa. Valja uzeti u obzir epohu, strogi viktorijanski moral i slabe šanse koje je mlada žena lošeg imovinskog statusa imala da se otisne u nezavisnost, kamoli stvaralačku. Otuda je njen položaj višestruko nepovoljan i vredan empatije.

Na ulicama engleske prestonice, po ateljeima oblepljenim skicama ambiciozno zamišljenih dela, u parkovima i na seoskim imanjima, izrasta dirljiva istorija jedne ljubavi, inspiracije i nastanka legendarnih umetničkih blaga. Čitaoci će dobiti živi uvid u značajan period, naučiti o njegovim protagonistima i bliže upoznati izuzetnu, nežnu, darovitu ženu, koja je jedinstvenom harizmom nadahnula predstavnike jedne od najznačajnijih slikarskih škola u istoriji.