субота, 27. мај 2017.

Subota sa knjigom: „Obitelj“

piše: Isidora Đolović

Možda će neke druge velike priče obeležiti doba u kome živimo, ali totalitarizam i njegova brojna lica svakako su to učinili veku za nama. Dok se o nacizmu otvoreno i često pisalo, staljinistički logori i njihove manje replike (poput ovdašnjeg Golog otoka) veoma dugo su predstavljali tabu-temu. Našem čitalaštvu su njihova vrata odškrinuli kontroverzna Kišova zbirka „Grobnica za Borisa Davidoviča“ i prevodi Nobelovca Aleksandra Solženjicina (prvenstveno „Jedan dan Ivana Denisoviča“ i „Arhipelag Gulag“), a danas se o tim strašnim primerima represije već znatno slobodnije govori. Iz ugla jednog od najinteresantnijih savremenih ruskih autora, uvek dragog gosta Beograda i sve popularnije pojave u svetu književnosti, Zahara Prilepina, svi ti zatvoreni, još uvek nedovoljno ispitani svetovi dobijaju novu stravično-potresnu dimenziju. Izuzetno dobre reakcije na roman ”Obitelj” (2014, kod nas preveo i objavio Samizdat B92), uz brojne nagrade, govore u prilog oceni kritike kako je reč o njegovom do sada najambicioznijem i najboljem delu.

Reputacija Zahara Prilepina više je nego zanimljiva, pa s pravom važi za najveću rusku književnu atrakciju. On je izuzetno angažovan na više planova: politički aktivan (član Nacional-boljševičke partije), televizijski i radijski voditelj, pank-muzičar, urednik časopisa, književnik uvršten u univerzitetski program lektire, publicista i ratni veteran (učesnik sukoba u Čečeniji). Ponosan na svoje poreklo, bivši fizikalac, grobar, izbacivač u noćnim klubovima, diplomac filologije, otac četvoro dece i potpisnik najprodavanijih knjiga u Rusiji tokom poslednjih petnaest godina – sve to, ali i mnogo više je ovaj čovek impresivne biografije. Sem toga, polazi mu za rukom da bude istovremeno subverzivan i uticajan glas intelektualne javnosti, što nije mala stvar, naročito u današnjem prevrtljivom vremenu. Njegova ličnost, dakle, služi kao sasvim dovoljna početna motivacija za upoznavanje sa stvaralaštvom, s tim što, za razliku od mnogih  kolega, vrlo brzo dokazuje kako ni u jednom slučaju nema preterivanja.
Knjiga o kojoj je reč privukla je od početka veliku pažnju, kod nas možda najpre neobičnim naslovom, pa su mnogi “veliki srboljubi” negodujući pitali zašto prevod nije “Porodica” umesto tog, sada mrskog hrvatskosrpskog rešenja? Međutim, njegovu opravdanost u prvom redu pokazuje kontekst zbivanja, pri čemu slovenski arhaizam obitelj označava (nekadašnje) manastirsko brastvo, teritoriju i sve pripadajuće joj objekte. Uvod i epilog, oblikovani u sećanje pripovedačkog glasa na pradedinu iskustvenu priču i potragu za svedočanstvima kao materijalom za oživljavanje njenih učesnika, čine metanarativni okvir kome je pridružen dodatak u vidu “Dnevnika Galine Kučerenko”. Zahvaljujući ovakvoj početnoj motivaciji, razvija se povest iz istorije soloveckog arhipelaga u Belom moru, na samom severu Rusije. Nekadašnje manastirsko bratstvo (dakle, obitelj), 1929. godine je prvi u nizu buduće mreže kažnjeničkih zatvora (poznatije kao Arhipelag GULAG) – Solovecki logor specijalne/osobite namene (SLON).

Solovke obuhvataju zatvorenu, razgranatu zajednicu kažnjenika: od revolucionara, pesnika, sveštenika, do sitnih prestupnika, dezertera i ubica. Među njima je uspostavljena jasna hijerarhija, u okviru koje se radi, potkazuje, međusobno sukobljava, ali i solidariše, podržava. Surovi svet, prisno oslikan, kao prvi zahtev za pridošlice postavlja neophodnost snalaženja, brzo usvajanje veštine opstanka. Logorašima su omogućeni različiti sadržaji za „prevaspitavanje“, od pozorišta i hora do sportskih nadmetanja (naravno, pod uslovom da se preživi sve prethodeće!), duvačkog orkestra, biblioteke, tu je čak i baraka Mezernickog – zvana „solovecka Atina“ - u kojoj se okupljaju da diskutuju. Sve skupa predstavlja uobličenje zamisli upravnika Ejhmanisa, svojevrsne države u malom:

Kod nas ovde postoje svoje klase, svoja klasna mržnja, pa čak i posebno uređenje – mislim, srodno ratnom komunizmu. Piramida – na vrhu smo mi, čekisti. Zatim kaeri. Zatim bivši sveštenici, popovi i monasi. Na samom dnu je kriminalni element – osnovna radnička snaga. To je naš proletarijat. Istina, deklasiran i demoralisan, ali dužni smo da ga prevaspitamo i podignemo na vrh.
U pravom solženjicinovskom ambijentu, oplemenjenom prepoznatljivim ruskim stilom, pred nama se otvara galerija likova kao kod Dostojevskog, pripadnika dvanaeste čete. Glavni junak, Artjom Gorjainov, praćen je pripovedačkim glasom spolja, ali nedvosmisleno uvek u fokusu. O njemu otkrivamo pomalo i postepeno, npr. tek na četvrtini romana saznaćemo da je tu zbog oceubistva. Znamo i da je bio premlad za učešće u ratu, da ima majku koja mu šalje pakete i koju mnogo voli, a u prestonici je bio sitni mangup, kratko trenirao boks i relativno je načitan.  Za to vreme dobijamo, iz njegovog doživljaja, prilično precizne i razvijene portrete ostalih, a oni su: poeta i potkazivač Afanasjev, srdačni i iskusni Vasilij Petrovič, uvek raspevani Mojsej Solomonovič, komandiri Kučerava, Krapin, Bircev; Čečeni, Kinezi, grupica kriminalaca (predvođeni Škrgom i Ćagom), sveštenici Teofan i otac Jovan, jurodivi „Filipčić“, sasvim mladi, školovani Petrograđanin Mitja; trener Boris Lukjanovič, asocijalni naučnik Osip; naposletku,  uglađeni načelnik logora Fjodor Ivanovič Ejhmanis i njegova ljubavnica, islednica Galina „Galja“ Kučerenko.

Slično Solženjicinovom Ivanu Denisoviču, “Tjomka” postaje naš vodič kroz ovaj neobični svet, u toku tipičnog “radnog” dana sa svim teškim, komičnim, apsurdnim ili izuzetno znakovitim epizodama (poput one sa balvanima ili boravka u lazaretu nakon tuče). Pošto ga nakon jednog  incidenta zavrbuju za spartakijadu, zbog nagoveštene prošlosti izdržljivog fizičkog rada, dogodiće mu se prvi u nizu “prelet” iz dvanaeste u drugu četu. Ubrzo će ga Ejhmanis primetiti i odabrati za člana grupe kopača (među kojima je i pripovedačev pradeda, seljanin Zahar) na ostrvu Velika Muksolma, a u cilju potrage za manastirskim blagom. U pitanju je načelnikova dugogodišnja opsesija, u koju ulaže sva sredstva, a zahvaljujući kojoj se Artjom približava paru  Galina – Ejhmanis, kao marioneta smeštena između njihovih volja i različitih vrsta privlačnosti, stupivši tako na put nepovratnih, sudbinskih preokreta. Paralelno sa razvijanjem tajne veze između njega i Galje, odvija se složeno klupko odnosa, zavera, tajni ostrvskog zatvora čiji je svaki kutak ispunjen teretom krvave prošlosti.

Mislim da je ovde kod vas država u državi – rekao je Artjom. – Svoji posedi, svoja tvrđava. Svoje palate, svoji monasi. Svoja armija, svoj novac. Svoje novine, svoj časopis. Svoja proizvodnja. Svoji frizeri i hetere. Svoji dželati.(...) Svoja pozorišta, službenici i, najzad, zatvorenici...Prilikom ulaska, čuo sam, zatvorenicima viču: „Ovde vlast nije sovjetska, nego solovecka.“ To je istina. Ovde je zajednička religija – sovjetska, ali su žrtvovanja – svoja. I na svemu tome vi stvarate novog čoveka. Ovo jeste civilizacija. 
Artjom često vodi unutrašnji dijalog sa sobom, pokušavajući da razgraniči šta mu se to dešava. Njegov neuništivi vitalizam i lako obnovljiva samouverenost, pretvaraju mučne, brutalne logorske epizode u autoironični, burleskni niz događaja. Takva je, npr. scena u kojoj Artjom kupuje karamele, uživajući u prividnoj slobodi, a onda ga pucanj iz obližnje tamnice podseti na to gde se nalazi i blizinu streljanja, pa slatkiš poprima „ukus sapuna“. Kod svih, uvek je prisutno snažno, opsedajuće sećanje na hranu sa slobode. Strah od buđenja usred noći u cilju odvođenja na streljanje (zbog istinske ili nameštene krivice), pokreće zapitanost da li je od toga možda gore dizanje iz kreveta radi zabavljanja čekista neravnopravnim dvobojem sa bokserskim šampionom Odese? Prividno uzdizanje na zatvorskoj lestvici brzo smenjuje poniženje, uz stalni rizik da se ne zaigramo u alternativnom svetu zatvora. Artjoma upravo takvi trenuci zaborava vode iz nevolje u nevolju.

(Vasilij, Artjomu) Svi smo postali gori, a jedino ti si ovde - postao bolji. U tebi je bilo kuraži, ali nije bilo zlobe. Bio je smeh, ali nije bilo sarkazma. Bio je um, ali bila je i priroda...I šta sad?

Vi ste, Artjome, nekim čudom izbegli zajedničke radove. Već nekoliko nedelja bavite se bogzna čime i prestali ste da razumevate vrlo proste stvari. Da vas podsetim na njih? Mislite, ako vas više ne šalju na balvane, znači, niko ne vuče trupce na sebi? Mislite, ako je vama dobro – svima ostalima je takođe postalo malo lakše? Ovde ljudi U-MI-RU“ Svakoga dana neko umire! I to je način života Soloveckog logora. Nije tragedija, nije drama, nije Sofokle, nije Euripid – već način života. Svakidašnjica!

Istini za volju, on je junak prema kome se kroz veći deo romana veoma teško postaviti, pri čemu Prilepin zaista pokazuje svoje pripovedačko majstorstvo: vrlo postepeno, korak po korak, otkrivajući sve skrivene nijanse u „Tjomkinom“ biću. Koliko se teško i nerado suočava sa određenim delovima prošlosti, kao prvenstvenim razlogom zbog koga je tu uopšte dospeo, toliko mu je svest neprekidno ispunjena nedoumicama, nagađanjima, uzaludnim pokušajima da pronikne u suštinu namera, prirode, ljudi i sveta u kome se našao. Prilike ga, kako izgleda, seljakaju od uspeha do kraha, jer baš onda kad pomisli kako je trijumfovao - ponovo završi na dnu, strahujući za goli život. Često dozvoljava sebi da se zaigra, pa zaboravi na spoljni svet i vremensku ograničenost kazne, bivajući grubo podsećan kako je logor nalik velikom, živom organizmu sa sopstvenim zakonitostima i ritmom – čudovište koje „melje“ i baca svoje zarobljenike na sve strane. U tom zatvorenom svetu, mada postoje mogućnosti i primeri iskrenog zbližavanja, niko nikome zaista ne može, niti je preporučljivo pokloniti poverenje. Promene statusa na društvenoj lestvici su česte, neočekivane i ponekad zaista dramatične.

Artjom, sa mladalačkom samouverenošću i elanom, pokušava da sačuva sebe u okolnostima gde je ta namera čist apsurd. Usled tog napora, u njemu se stalno i mučno sukobljavaju pitanja ispravnosti perspektive dželata i žrtava, odnosno toga ko je zapravo u kojoj ulozi. Međusobne spletke i izdaje logoraša neretko prevazilaze mučiteljske taktike nadzornika. Propaganda, opet, preterano i shodno svojoj potrebi oblikuje viđenje gulaga sa strane. Čak ni ljubav prema Galji ne donosi spokoj, usled čudne  i neponištive zbrke osećanja koja ona gaji prema Ejhmanisu.
Izuzev Artjomovog unutrašnjeg života, uveliko se živopisno i bogato razvija slika zatvoreničke zajednice, pravog odraza same Rusije, ali i sveta u međuratnom razdoblju. Izgubljeni između nihilizma i istorije, nedovoljno poučeni lekcijama iz prošlosti koje im svakodnevno niču ispred očiju – u vidu paviljona i prostora u kojima borave, ovi ljudi se trude da, svako na svoj način, podnose dodeljeni usud. Od pokušaja puča i bekstva, do samozavaravanja ili skretanja gneva na susede iz ćelije, oni se različitim sredstvima bore za cilj, sa samo jednom konstantnom mišlju – pobediti  vreme. U logoru, ono je takoreći poništeno, seže u beskraj i sačinjava izvitoperenu koncepciju raja:

Svet van granica soloveckih oblutaka nije mu poznat, a ako bi usnio slobodu, ličila bi mu na jesenje ledeno more – sloboda nije imala granice niti sažaljenje, ona je bila gola i prazna.

Vrhunski primer karnevalizacije pružaju prizori zatvorenika u ćeliji, njihove gladne halucinacije, pokajništvo i smrtni strah od zvuka medenice, kojim – kao na lutriji – izvlače osuđene za stupanje pred streljački vod. Svođenje čoveka na elementarno, čak animalno, donosi puno značenje detaljima poput odranog riđeg čuperka kose sa Afanasjevljevog temena. Produhovljenost koju vladičica Jovan nalazi u Artjomu, još nesvesnom da je poseduje, dokaz je da su njegovo prilagođavanje i detinja neozbiljnost zapravo nepatvoreni impuls očuvanja čovečnosti u nemogućim uslovima. I pored nedvosmislenih okrutnosti koju čuvari, ali i sami sapatnici ispoljavaju jedni prema drugima, iz pojedinih zaista veličanstveno intoniranih, potresnih odlomaka Jovanovog monologa, sevne neuništiva vera u suštinsku ljudskost:

Ali treba voleti i njih. - rekao je on i osmotrio sve koji su bili naokolo. - Da je snage. (...) Ali ne biju svaki put! I ne udare jedared, ni drugi put, a desi se da izuste i ljudsku reč, ne samo lavež ili riku! I ponovo privikneš da su ljudi dobri!
Mada se nastoje postići raznovrsni oblici onečovečenja, ličnosti su ipak jasno individualizovane. Prilepin gradi priču sa savršeno odmerenim i dobro izbalansiranim humorom usred ozbiljnosti, što ublažava neporecivo surove teme, čineći nam junake bližim, neposrednije shvaćenim. Isto važi za opise, gde uprkos sivom, turobnom, jednoličnom ustrojstvu sveta logora, detalji i lepote svakodnevnice uspevaju da se probiju i blesnu – bile to životinje, nebo, drveće, sitne (a u datom kontekstu egzistencijalno važne) radosti i prividi pobede nad represivnom svakodnevnicom. Kako stranice odmiču, primećujemo sve snažnije vezivanje za priču i njenog protagonistu, a time  nagli „udari“ u vidu podsećanja na prirodu njegovog okruženja bivaju efektniji i ubedljiviji.

U majskoj ili junskoj sumaglici solovecki manastir bi, kada mu se prilazi iz daljine, mogao da podseća na krstionicu u kojoj kupaju novorođenče. U oktobru, pod sivim, maglovitim nebom postaje nalik na čađavu kuhinjsku plotnu, zakrčenu prljavom i crnom posudom – šta se kuva tamo, ko zna. Možda ljudetina.

Velika vrednost leži u stilu, koji na najlepši mogući način baštini tradiciju i produžava prepoznatljivu liniju ruske pripovedne proze. Savremeni klasik otuda nije samo i te kako moguć, bez preterivanja izrečen opis ovog dela, već i jedini pošten sud. „Obitelj“ izvanredno vešto postiže da iznese poruku, očara skladnošću izraza, ostavi utisak i podstakne na razmišljanje. Bile to deskriptivne deonice, narativne epizode, odlomci razgovora ili naprosto konstatacije o bučnim i „zlobnim“ galebovima koji nadleću zatvorsko dvorište (čineći nezaobilazni deo slike!), postignuta je jedinstvena namera da nas zainteresuju i vežu za predočeni svet. On je, s jedne strane, mikrokosmos protagonista, a sa druge makroplan na kome se pokazuje sve ono što karakteriše ljudsko društvo, oduvek i svuda. U Solovkama je sve to tek nešto drastičnije postavljeno. U tonu celine, završetak takođe balansira na granici između tragedije i (crne) lakrdije. Kao da nam poručuje: da, život je i surov i divan, ljudi su i zverski i velikodušni, ništa nije jasno, strogo odredivo - važan je sam ugao gledanja. I sve je, uključujući talenat Zahara Prilepina, široko kao ruska teritorija, kao ruska duša.