piše: Isidora
Đolović
I
ove subote, posvećene filmskim adaptacijama književnih dela, ostajemo u
„mračnom srednjem veku“, s tim što će tema biti jedan moderni klasik. Reč je o
romanu „Ime ruže“ (Il nome della rosa, 1980), nastalom iz
pera velikog erudite Umberta Eka, a
viđenom kroz kameru sineaste Žan-Žaka
Anoa (čije je ostvarenje „The Lover“ otvorilo rubriku, OVDE). Svetski bestseler, istovremeno sjajno prihvaćen od
poslovično zahtevnih kritičara i teoretičara, na veliko platno je pretočen pre
tri decenije, u italijansko-francusko-nemačkoj koprodukciji, sa zvučnim imenima
vodeće glumačke postave i veoma kvalitetno sprovedenom zamišlju. Ano je, ne
skrivajući ambiciju da dostojno prenese, već sam po sebi zahtevan roman u domen
pokretnih slika, izjavljivao kako se rado prihvatio poduhvata, uveren da je
dorastao izazovu. Rezultat je, uprkos slaboj zaradi na američkim blagajnama i,
u populističkom smislu, nedovoljnom odjeku, film koji vrlo brzo stiče kultni
status, veoma omiljen širom Evrope i, gotovo u onoj meri u kojoj je to većina
Ekovih romana, izazovno-podsticajan za publiku. Odmah naglašavam, neću otkriti
kako se priča razvija i završava, nema nagoveštaja o identitetu ubice, pa
možete čitati bez brige.
Osvrnimo
se, najpre, na šest godina stariji pisani predložak. Umberto Eko je autor
poznat po velikoj zaigranosti pri stvaranju, svojevrsnim zagonetkama koje je
postavljao u središte svojih dela, bez prestanka ispitujući mogućnosti
literarnog izraza. Ispitivao je granice forme, intertekstualnosti, odnosa
fikcije i dokumentarne građe, uzora i originalnosti. Knjige nedavno preminulog
italijanskog „svaštara“, zbog toga su odličan primer ukrštaja beletristike sa
intelektualno zahtevnim štivom, svestranog angažovanja čitaočevog predznanja
koje, ipak, ne isključuje čisto uživanje laika u dobroj, staroj misteriji. Bilo
to poigravanje žanrom petparačkog romana, pronađenim rukopisom pustolovne priče
ili detektivska premisa (na koju se oslanja „Ime ruže“), Eko je gradi naizgled u jednom potezu – a zapravo izrazito
promišljeno.
Kultni
roman se na uzbudljiv i inteligentan način (autor to naziva "detektivskom
metafizikom") poigrava konvencijama krimi, istorijskog, filozofskog i
srednjovekovnog književnog dela. Vešto uklopljena u istorijski kontekst epohe,
radnja obuhvata filozofsko-teološke rasprave i detektivsku priču, ali, u samom
središtu je presudni značaj spisa/biblioteke kao simbola saznanja, u ovom
slučaju skrivanog i zabranjenog, što nam otkriva glavni problem: slobode i
otkrića.
Pripovedni postupak
započinje Ekovim omiljenim modelom pronađenog
rukopisa, koji je zapravo prepis hronike iz pera monaha Adsa iz Melka. On
piše predsmrtnu ispovest o događajima kojima je bio svedok kao sasvim mlad
iskušenik, pratilac bivšeg inkvizitora Vilijama od Baskervila. Reč je o
dešavanjimaa tokom misije upriličenja susreta dve zavađene strane - papske i
carske (jer, ovo je period raskola Avinjon-Rim), a pride i rešavanja misterije
u vidu serije bizarnih ubistava monaha opatije koja ih je ugostila. Vrlo
uspešno se kobinuje perspektiva ostarelog Adsa, osamdesetogodišnjaka - tzv. "pripovedačkog JA" koje se
seća i beleži, sa "doživljajnim
JA" - a to je osamnaestogodišnji Adso koji tek prisustvuje kao učesnik
i ne zna šta sledi.
Kompozicija
je takođe veoma interesantna, budući da je radnja podeljena na sedam dana - od
dolaska dvojice "istražitelja", do njihovog napuštanja opatije - i u
okviru njih na sate, faze monaškog dnevnog rasporeda (jutarnje, večernje,
povečerje; noć - kada se odvija ono najzanimljivije), što pruža delu dinamiku i
podstiče napetu atmosferu. Istovremeno, omogućava paralelu sa Džojsovim
"Uliksom" (zbog podele na sate) i Manovim "Čarobnim bregom"
(po zatvorenosti društvene zajednice u koju je smeštena priča).
Opatijska
biblioteka sa skriptorijumom, tzv. "Zdanje", u kome se sve ključno
zbiva, misteriozno je mesto koje u sebi krije zamršeni lavirint. Adso i Vilijam
će prodreti u njegovo središte, prateći znakove u vidu nepouzdanih svedočanstava
monaha, jedne iščezle knjige i šifrovanog prepisa odlomaka, naizgled jasan niz
zločina (svakoga jutra po jedan monah osvane mrtav) i bizarne pozadinske priče
o razvratu, ljubomori i zabranjenim odnosima unutar bratstva. Iako izgleda kao
da se ubistva izvode po predlošku "Apokalipse (Otkrovenja
Jovanovog)", tačnije sedam truba i svega što pokreće njihovo oglašavanje,
ispostaviće se da je problem sasvim drugi, a zahvaljujući Vilijamovoj
oštroumnosti, otkrićemo i koji....
Prelazimo
na film: vreme radnje je leto Gospodnje 1327, poprište - neimenovana opatija u
planinama, prema kojoj su se zaputile dve prilike u mantijama. Upravo su
dolazak i odlazak, usmeravani naratorskim glasom koji sve vreme vodi priču,
okvir unutar kojeg je ostalo smešteno. Uvodni zvuci svedene sakralne muzike i
prigušenih zvona, u nastavku će takođe nenametljivo i na pravim mestima biti aktivirani.
Mistični predeli odmah privlače i okupiraju našu pažnju - vrhovi pod snegom,
magla, a pre svega kamenito zdanje smešteno usred krajolika, impresivnošću
parirajući prirodi. Kada franjevac (prva znatnija izmena u odnosu na knjigu)
Vilijam od Baskervila (Šon Koneri),
u pratnji mladog iskušenika Adsa od Melka (Kristijan
Slejter) zakorači u opatijsko dvorište, dočekaće ih prilično nelagodna atmosfera,
koja nagoveštava začudni svet iza manastirskih zidina. Neiskusni Adso od
početka oseća nemir i razdražljivost, dok je Vilijam nepromenjeno staložen,
raspoložen da razreši zagonetku u najavi – a da nešto nije kako treba, njegovom
hitrom i pronicljivom oku veoma brzo postaje jasno.
Naime,
uoči dolaska gostiju, dogodilo se neobjašnjivo samoubistvo – ispostaviće se,
tek prvi u nizu bizarnih zločina koje bratstvo najpre teži da po svaku cenu
zataška, sve dok ne budu primorani da se obrate za pomoć Vilijamu, izuzetno
motivisanom za „njuškanje“ naokolo. Budni, otvoreni um, radoznalost i uočavanje
detalja spojeni sa (ponekad zaista neverovatnom) brzinom zaključivanja, istog
trenutka garantuju spremno učešće pri raskrinkavanju misterije. Primera radi,
na početku nepogrešivo objašnjava Adsu gde može naći klozet - iako se i sam
prvi put nalazi u opatiji, te mu je njen raspored nepoznat – uz nabrajanje na
osnovu čega je sve izveo pretpostavku. Željom da se „igra detektiva“, on s jedne
strane animira napetog štićenika, a sa druge postaje „trn u oku“ domaćinima,
odlučnim da (nevešto) prikriju sve što se zbiva iza kulisa.
Ipak,
stvari izmiču kontroli kada, nakon prvog „samoubistva“ i očigledno sa njime u
vezi počnu da se nižu kobni nestanci jednog po jednog monaha, na „dnevnom
nivou“ i uz jasnu ritualno-simboličku pravilnost. Svi tragovi upućuju na
iluminatorske poduhvate, a odatle vode do biblioteke, nadaleko čuvene –
međutim, od pre izvesnog vremena zatvorene i zabranjene. Spisi koje sadrži
ozbiljno ugrožavaju mržnju prema smehu, znanju, životu, a služe namerama
iskrivljenog i zaoštrenog dogmatizma koji pojedini velikodostojnici planiraju
da ustoliče. Naravno, gde ima (katoličkih) osuda, obavezno je uključen stalni
rizik od otkrivanja okultnih radnji, a tabu smeha i čulnosti na prvo mesto
faktora ugrožavanja stavlja - ženu. Stoga nije neobično da jedina predstavnica
drugog pola u filmu i okruženju, divlja, nemušta devojka koju Adso sreće,
kasnije bude optužena za veštičarenje. Sam Adso de Melk je najmlađi sin poznate
plemićke porodice, iskušenik začuđen pred svime. Pun poštovanja i poverenja
prema Vilijamu, divi se progresivnom umu svog mentora. Istovremeno je, u skladu
sa svojim godinama, lako zaveden da posumnja, naročito kada ga iskušava „demon“
pohotljivosti prema ženi.
Ono
što bi odmah trebalo da očekujete, ukoliko ste gadljivi, jesu naturalističke
scene koje ipak odlično korespondiraju sa izuzetnim ambijentom. Kinematografija
je prelepa, a posebno impresivan lavirint unutar zabranjene biblioteke. Na
planu likova, prisutne su sve odlike zatvorene monaške zajednice – od
homoerotizma do isključivosti, rivalstava, inkvizitorskih tendencija. Na delu
je istinska karnevalizacija u
bahtinovskom smislu, budući da je pred Vilijamom, Adsom i, naravno, svima nama,
galerija likova kao sa kakve slike Hijeronimusa Boša. Pojedinačna i međusobna
dinamika učesnika je odlična, praćena naratorskim glasom koji radnju usmerava,
ali ne opterećuje – dopunjujući je isključivo tamo gde zatreba.
Oba
glavna glumca odlično nose svoje uloge i ispunjavaju traženi obrazac. Koneri
(prvi izbor svih sem reditelja, koji se dugo nećkao usled prepoznatljivosti i
slave „Bonda“, koji bi lako mogli da zasene tumačenje predviđenog lika) savršeno
predstavlja starijeg, iskusnog sveštenika, oličenu mudrost i dostojanstvo,
zrelost – a ipak neizgubljenu emotivnost i empatiju. Vilijam ne skriva
povređenost prošlošću, kada mu je usled istrajnosti na putu ličnog, šireg
shvatanja etike, naneta nepravda. Vidi sve mane svešteničkih redova, počev od
sopstvenog. Iako verujućem, istina mu je draža od dogme. Sa Adsom je očinski
strpljiv, učiteljski blagonaklon, uvek pokroviteljskog ophođenja.
Kristijan
Slejter, u ovom periodu veoma mlad, odabran između većeg broja novajlija za
jednu od svojih prvih i (naročito kada uzmemo u obzir kasniji opus kojim se
proslavio) atipičnih uloga, veoma se dobro pokazao. Nije lako skoro svaki kadar
stajati „rame uz rame“ glumačkoj veličini i nenadmašnom džentlmenu poput Šona
Konerija. Adsove karakteristike su stalna zaprepašćenost, zbunjivost,
nedorasloj ličnosti svojstvena brzopletost, a najviše zapitanost: pred čestom
oprečnošću učenja i prakse, verom,
ljubavlju, fizičkom strašću...Dok Vilijam biva zaokupljen i zabavljen
tumaranjem, traženjem putokaza ka rešenju slučaja, Adso se mnogo više brine oko
spoznaje neobičnog sveta u koji je dospeo, sebe kao neminovno obeleženog i
potencijalno menjanog svime na šta nailazi, brojnih dilema mladićstva. Njihova
uzajamna interakcija odvija se izvanredno, bilo kroz sitne gestove, bilo kroz
opširne razgovore.
Naravno,
uverljiv je i ostatak glumačke ekipe. Naročito se izdvajaju: grbavi monah Salvatore
(Ron Perlman), sa svojom fizičkom
gnusobom, govorom koji niko u potpunosti ne razume (jer je mešavina mnogih
dijalekata), pretpostavljenom jeretičkom prošlošću – što ga sve skupa čini prvom
metom sumnje; zatim, zloglasni, strogi predvodnik inkvizicionog veća, Vilijamov
stari poznanik Bernardo Gi (Oskarovac F.Marej
Ejbraham); kao i slepi starac Horhe (Fjodor
Šaljapin mlađi, inače sin slavnog ruskog operskog pevača).
Naravno, tu je i
misteriozna mlada seljanka (Valentina
Vargas), čija je uloga u filmu znatno proširena. Scena između devojke i
Adsa, upadljiva već u romanu, ovde je snimljena spontano (po zamisli samog
reditelja), oslanjanjem na improvizaciju. Radi što veće uverljivosti Slejterove
reakcije na zavođenje, niko sem Vargasove nije bio upućen u to kuda scena vodi
i šta se od njih očekuje. U skladu sa proširenom ulogom „bezimene“, završnica
je takođe (svrhovito) dopunjena, postajući nešto emotivnija i povezana sa
simbolikom nikad do kraja definisanog naslova.
Kombinovanje
noćnih sa dnevnim deonicama priče, izvedeno je promišljeno i uspešno. Iako
traje nešto više od dva sata, film je ispunjen dešavanjima koja se brzo
smenjuju, tako da utisak dužine skoro da i nemamo – čak ostaje osećaj kako
mnogo toga nije pojašnjeno i razvijeno do kraja. Tako, npr. bližeg upoznavanja
ličnosti aktera ipak nema, jer ritam radnje i usmerenost priče to ne iziskuje u
meri većoj od neophodne – oni su, prevashodno, oruđe rešavanja detektivske potke. Ulaganja u
scenografiju su se višestruko isplatila i očigledna su na svakom koraku:
prostor, autentični ambijent, fini detalji. Dobro adaptiran scenario
podrazumeva i vešto balansiranje između ubrzavanja tempa, podizanja napetosti i
stišavanja bure. Istina, ponegde je radnja nategnuta ili „pretrčana“, ali ipak
bez narušavanja celine – svaki susret je znakovit i efektan, delići slagalice
naposletku se uklapaju na predviđeno mesto. Ishod je odličan rasplet, u sceni
razrešenja zločina i velikog požara.
Problematizovanje
ograničenosti (ondašnje) religijske misli, nesuglasice između različitih učenja/varijanata
hrišćanstva, moralna mimikrija, dotaknuti su u sasvim dovoljnoj meri da ne zasene
osnovni tok priče - uzbudljivo rešavanje slučaja - a ipak ostanu goruća tema u
čijoj se senci odigrava sve ostalo. Pokrenuto je večito pitanje, posebno u vezi
sa klerikalnim uverenjima: je li đavo ipak u ljudima i pogrešnim primenama
(zloupotrebama) učenja ili negde spolja, kao stalni izgovor za ono što nećemo,
ne možemo, ne znamo da objasnimo?
Kao
adaptacija romana, film „Ime ruže“ se na zadovoljavajućem nivou bori sa
komplikovanom sižejnom osnovom i tekstom prepunim slojeva, zavijutaka, mogućih
„kamenčića spoticanja“. Osnovna priča, uz učesnike raznovrsnih profila i
karakteristika, obuhvaćena je i predstavljena ozbiljno, skoncentrisano,
odgovorno. Preinačenja ne služe isključivo sama sebi, već se uklapaju u vodeću
zamisao prilagođenog, po nuždi redukovanog dela. Zato nam, posmatrano i kao
samostalna tvorevina, ovo ostvarenje donosi izazovnu, dinamičnu priču, iznetu
profesionalno – kako na nivou performansa, tako i kroz scenario, prateći dekor
i sigurno kretanje rediteljskog oka.