субота, 20. мај 2017.

Subota sa knjigom: Ekranizacije – „The name of the rose“ (1986)

piše: Isidora Đolović

I ove subote, posvećene filmskim adaptacijama književnih dela, ostajemo u „mračnom srednjem veku“, s tim što će tema biti jedan moderni klasik. Reč je o romanu „Ime ruže“ (Il nome della rosa, 1980), nastalom iz pera velikog erudite Umberta Eka, a viđenom kroz kameru sineaste Žan-Žaka Anoa (čije je ostvarenje „The Lover“ otvorilo rubriku, OVDE). Svetski bestseler, istovremeno sjajno prihvaćen od poslovično zahtevnih kritičara i teoretičara, na veliko platno je pretočen pre tri decenije, u italijansko-francusko-nemačkoj koprodukciji, sa zvučnim imenima vodeće glumačke postave i veoma kvalitetno sprovedenom zamišlju. Ano je, ne skrivajući ambiciju da dostojno prenese, već sam po sebi zahtevan roman u domen pokretnih slika, izjavljivao kako se rado prihvatio poduhvata, uveren da je dorastao izazovu. Rezultat je, uprkos slaboj zaradi na američkim blagajnama i, u populističkom smislu, nedovoljnom odjeku, film koji vrlo brzo stiče kultni status, veoma omiljen širom Evrope i, gotovo u onoj meri u kojoj je to većina Ekovih romana, izazovno-podsticajan za publiku. Odmah naglašavam, neću otkriti kako se priča razvija i završava, nema nagoveštaja o identitetu ubice, pa možete čitati bez brige.

Osvrnimo se, najpre, na šest godina stariji pisani predložak. Umberto Eko je autor poznat po velikoj zaigranosti pri stvaranju, svojevrsnim zagonetkama koje je postavljao u središte svojih dela, bez prestanka ispitujući mogućnosti literarnog izraza. Ispitivao je granice forme, intertekstualnosti, odnosa fikcije i dokumentarne građe, uzora i originalnosti. Knjige nedavno preminulog italijanskog „svaštara“, zbog toga su odličan primer ukrštaja beletristike sa intelektualno zahtevnim štivom, svestranog angažovanja čitaočevog predznanja koje, ipak, ne isključuje čisto uživanje laika u dobroj, staroj misteriji. Bilo to poigravanje žanrom petparačkog romana, pronađenim rukopisom pustolovne priče ili detektivska premisa (na koju se oslanja „Ime ruže“), Eko je gradi  naizgled u jednom potezu – a zapravo izrazito promišljeno.

Kultni roman se na uzbudljiv i inteligentan način (autor to naziva "detektivskom metafizikom") poigrava konvencijama krimi, istorijskog, filozofskog i srednjovekovnog književnog dela. Vešto uklopljena u istorijski kontekst epohe, radnja obuhvata filozofsko-teološke rasprave i detektivsku priču, ali, u samom središtu je presudni značaj spisa/biblioteke kao simbola saznanja, u ovom slučaju skrivanog i zabranjenog, što nam otkriva glavni problem: slobode i otkrića.
Pripovedni postupak započinje Ekovim omiljenim modelom pronađenog rukopisa, koji je zapravo prepis hronike iz pera monaha Adsa iz Melka. On piše predsmrtnu ispovest o događajima kojima je bio svedok kao sasvim mlad iskušenik, pratilac bivšeg inkvizitora Vilijama od Baskervila. Reč je o dešavanjimaa tokom misije upriličenja susreta dve zavađene strane - papske i carske (jer, ovo je period raskola Avinjon-Rim), a pride i rešavanja misterije u vidu serije bizarnih ubistava monaha opatije koja ih je ugostila. Vrlo uspešno se kobinuje perspektiva ostarelog Adsa, osamdesetogodišnjaka - tzv. "pripovedačkog JA" koje se seća i beleži, sa "doživljajnim JA" - a to je osamnaestogodišnji Adso koji tek prisustvuje kao učesnik i ne zna šta sledi.
Kompozicija je takođe veoma interesantna, budući da je radnja podeljena na sedam dana - od dolaska dvojice "istražitelja", do njihovog napuštanja opatije - i u okviru njih na sate, faze monaškog dnevnog rasporeda (jutarnje, večernje, povečerje; noć - kada se odvija ono najzanimljivije), što pruža delu dinamiku i podstiče napetu atmosferu. Istovremeno, omogućava paralelu sa Džojsovim "Uliksom" (zbog podele na sate) i Manovim "Čarobnim bregom" (po zatvorenosti društvene zajednice u koju je smeštena priča).

Opatijska biblioteka sa skriptorijumom, tzv. "Zdanje", u kome se sve ključno zbiva, misteriozno je mesto koje u sebi krije zamršeni lavirint. Adso i Vilijam će prodreti u njegovo središte, prateći znakove u vidu nepouzdanih svedočanstava monaha, jedne iščezle knjige i šifrovanog prepisa odlomaka, naizgled jasan niz zločina (svakoga jutra po jedan monah osvane mrtav) i bizarne pozadinske priče o razvratu, ljubomori i zabranjenim odnosima unutar bratstva. Iako izgleda kao da se ubistva izvode po predlošku "Apokalipse (Otkrovenja Jovanovog)", tačnije sedam truba i svega što pokreće njihovo oglašavanje, ispostaviće se da je problem sasvim drugi, a zahvaljujući Vilijamovoj oštroumnosti, otkrićemo i koji....
Prelazimo na film: vreme radnje je leto Gospodnje 1327, poprište - neimenovana opatija u planinama, prema kojoj su se zaputile dve prilike u mantijama. Upravo su dolazak i odlazak, usmeravani naratorskim glasom koji sve vreme vodi priču, okvir unutar kojeg je ostalo smešteno. Uvodni zvuci svedene sakralne muzike i prigušenih zvona, u nastavku će takođe nenametljivo i na pravim mestima biti aktivirani. Mistični predeli odmah privlače i okupiraju našu pažnju - vrhovi pod snegom, magla, a pre svega kamenito zdanje smešteno usred krajolika, impresivnošću parirajući prirodi. Kada franjevac (prva znatnija izmena u odnosu na knjigu) Vilijam od Baskervila (Šon Koneri), u pratnji mladog iskušenika Adsa od Melka (Kristijan Slejter) zakorači u opatijsko dvorište, dočekaće ih prilično nelagodna atmosfera, koja nagoveštava začudni svet iza manastirskih zidina. Neiskusni Adso od početka oseća nemir i razdražljivost, dok je Vilijam nepromenjeno staložen, raspoložen da razreši zagonetku u najavi – a da nešto nije kako treba, njegovom hitrom i pronicljivom oku veoma brzo postaje jasno.

Naime, uoči dolaska gostiju, dogodilo se neobjašnjivo samoubistvo – ispostaviće se, tek prvi u nizu bizarnih zločina koje bratstvo najpre teži da po svaku cenu zataška, sve dok ne budu primorani da se obrate za pomoć Vilijamu, izuzetno motivisanom za „njuškanje“ naokolo. Budni, otvoreni um, radoznalost i uočavanje detalja spojeni sa (ponekad zaista neverovatnom) brzinom zaključivanja, istog trenutka garantuju spremno učešće pri raskrinkavanju misterije. Primera radi, na početku nepogrešivo objašnjava Adsu gde može naći klozet - iako se i sam prvi put nalazi u opatiji, te mu je njen raspored nepoznat – uz nabrajanje na osnovu čega je sve izveo pretpostavku. Željom da se „igra detektiva“, on s jedne strane animira napetog štićenika, a sa druge postaje „trn u oku“ domaćinima, odlučnim da (nevešto) prikriju sve što se zbiva iza kulisa.
Ipak, stvari izmiču kontroli kada, nakon prvog „samoubistva“ i očigledno sa njime u vezi počnu da se nižu kobni nestanci jednog po jednog monaha, na „dnevnom nivou“ i uz jasnu ritualno-simboličku pravilnost. Svi tragovi upućuju na iluminatorske poduhvate, a odatle vode do biblioteke, nadaleko čuvene – međutim, od pre izvesnog vremena zatvorene i zabranjene. Spisi koje sadrži ozbiljno ugrožavaju mržnju prema smehu, znanju, životu, a služe namerama iskrivljenog i zaoštrenog dogmatizma koji pojedini velikodostojnici planiraju da ustoliče. Naravno, gde ima (katoličkih) osuda, obavezno je uključen stalni rizik od otkrivanja okultnih radnji, a tabu smeha i čulnosti na prvo mesto faktora ugrožavanja stavlja - ženu. Stoga nije neobično da jedina predstavnica drugog pola u filmu i okruženju, divlja, nemušta devojka koju Adso sreće, kasnije bude optužena za veštičarenje. Sam Adso de Melk je najmlađi sin poznate plemićke porodice, iskušenik začuđen pred svime. Pun poštovanja i poverenja prema Vilijamu, divi se progresivnom umu svog mentora. Istovremeno je, u skladu sa svojim godinama, lako zaveden da posumnja, naročito kada ga iskušava „demon“ pohotljivosti prema ženi.
Ono što bi odmah trebalo da očekujete, ukoliko ste gadljivi, jesu naturalističke scene koje ipak odlično korespondiraju sa izuzetnim ambijentom. Kinematografija je prelepa, a posebno impresivan lavirint unutar zabranjene biblioteke. Na planu likova, prisutne su sve odlike zatvorene monaške zajednice – od homoerotizma do isključivosti, rivalstava, inkvizitorskih tendencija. Na delu je istinska karnevalizacija u bahtinovskom smislu, budući da je pred Vilijamom, Adsom i, naravno, svima nama, galerija likova kao sa kakve slike Hijeronimusa Boša. Pojedinačna i međusobna dinamika učesnika je odlična, praćena naratorskim glasom koji radnju usmerava, ali ne opterećuje – dopunjujući je isključivo tamo gde zatreba. 
Oba glavna glumca odlično nose svoje uloge i ispunjavaju traženi obrazac. Koneri (prvi izbor svih sem reditelja, koji se dugo nećkao usled prepoznatljivosti i slave „Bonda“, koji bi lako mogli da zasene tumačenje predviđenog lika) savršeno predstavlja starijeg, iskusnog sveštenika, oličenu mudrost i dostojanstvo, zrelost – a ipak neizgubljenu emotivnost i empatiju. Vilijam ne skriva povređenost prošlošću, kada mu je usled istrajnosti na putu ličnog, šireg shvatanja etike, naneta nepravda. Vidi sve mane svešteničkih redova, počev od sopstvenog. Iako verujućem, istina mu je draža od dogme. Sa Adsom je očinski strpljiv, učiteljski blagonaklon, uvek pokroviteljskog ophođenja.

Kristijan Slejter, u ovom periodu veoma mlad, odabran između većeg broja novajlija za jednu od svojih prvih i (naročito kada uzmemo u obzir kasniji opus kojim se proslavio) atipičnih uloga, veoma se dobro pokazao. Nije lako skoro svaki kadar stajati „rame uz rame“ glumačkoj veličini i nenadmašnom džentlmenu poput Šona Konerija. Adsove karakteristike su stalna zaprepašćenost, zbunjivost, nedorasloj ličnosti svojstvena brzopletost, a najviše zapitanost: pred čestom oprečnošću  učenja i prakse, verom, ljubavlju, fizičkom strašću...Dok Vilijam biva zaokupljen i zabavljen tumaranjem, traženjem putokaza ka rešenju slučaja, Adso se mnogo više brine oko spoznaje neobičnog sveta u koji je dospeo, sebe kao neminovno obeleženog i potencijalno menjanog svime na šta nailazi, brojnih dilema mladićstva. Njihova uzajamna interakcija odvija se izvanredno, bilo kroz sitne gestove, bilo kroz opširne razgovore. 
Naravno, uverljiv je i ostatak glumačke ekipe. Naročito se izdvajaju: grbavi monah Salvatore (Ron Perlman), sa svojom fizičkom gnusobom, govorom koji niko u potpunosti ne razume (jer je mešavina mnogih dijalekata), pretpostavljenom jeretičkom prošlošću – što ga sve skupa čini prvom metom sumnje; zatim, zloglasni, strogi predvodnik inkvizicionog veća, Vilijamov stari poznanik Bernardo Gi (Oskarovac F.Marej Ejbraham); kao i slepi starac Horhe (Fjodor Šaljapin mlađi, inače sin slavnog ruskog operskog pevača). 
Naravno, tu je i misteriozna mlada seljanka (Valentina Vargas), čija je uloga u filmu znatno proširena. Scena između devojke i Adsa, upadljiva već u romanu, ovde je snimljena spontano (po zamisli samog reditelja), oslanjanjem na improvizaciju. Radi što veće uverljivosti Slejterove reakcije na zavođenje, niko sem Vargasove nije bio upućen u to kuda scena vodi i šta se od njih očekuje. U skladu sa proširenom ulogom „bezimene“, završnica je takođe (svrhovito) dopunjena, postajući nešto emotivnija i povezana sa simbolikom nikad do kraja definisanog naslova.
Kombinovanje noćnih sa dnevnim deonicama priče, izvedeno je promišljeno i uspešno. Iako traje nešto više od dva sata, film je ispunjen dešavanjima koja se brzo smenjuju, tako da utisak dužine skoro da i nemamo – čak ostaje osećaj kako mnogo toga nije pojašnjeno i razvijeno do kraja. Tako, npr. bližeg upoznavanja ličnosti aktera ipak nema, jer ritam radnje i usmerenost priče to ne iziskuje u meri većoj od neophodne – oni su, prevashodno, oruđe rešavanja detektivske potke. Ulaganja u scenografiju su se višestruko isplatila i očigledna su na svakom koraku: prostor, autentični ambijent, fini detalji. Dobro adaptiran scenario podrazumeva i vešto balansiranje između ubrzavanja tempa, podizanja napetosti i stišavanja bure. Istina, ponegde je radnja nategnuta ili „pretrčana“, ali ipak bez narušavanja celine – svaki susret je znakovit i efektan, delići slagalice naposletku se uklapaju na predviđeno mesto. Ishod je odličan rasplet, u sceni razrešenja zločina i velikog požara.

Problematizovanje ograničenosti (ondašnje) religijske misli, nesuglasice između različitih učenja/varijanata hrišćanstva, moralna mimikrija, dotaknuti su u sasvim dovoljnoj meri da ne zasene osnovni tok priče - uzbudljivo rešavanje slučaja - a ipak ostanu goruća tema u čijoj se senci odigrava sve ostalo. Pokrenuto je večito pitanje, posebno u vezi sa klerikalnim uverenjima: je li đavo ipak u ljudima i pogrešnim primenama (zloupotrebama) učenja ili negde spolja, kao stalni izgovor za ono što nećemo, ne možemo, ne znamo da objasnimo?
Kao adaptacija romana, film „Ime ruže“ se na zadovoljavajućem nivou bori sa komplikovanom sižejnom osnovom i tekstom prepunim slojeva, zavijutaka, mogućih „kamenčića spoticanja“. Osnovna priča, uz učesnike raznovrsnih profila i karakteristika, obuhvaćena je i predstavljena ozbiljno, skoncentrisano, odgovorno. Preinačenja ne služe isključivo sama sebi, već se uklapaju u vodeću zamisao prilagođenog, po nuždi redukovanog dela. Zato nam, posmatrano i kao samostalna tvorevina, ovo ostvarenje donosi izazovnu, dinamičnu priču, iznetu profesionalno – kako na nivou performansa, tako i kroz scenario, prateći dekor i sigurno kretanje rediteljskog oka.