уторак, 16. мај 2017.

Sto godina utopljene duše

piše: Isidora Đolović

Veliki pesnik malog opusa, značajni „međaš“ srpske književnosti, velika zagonetka i pored neprekidnog interesovanja proučavalaca poezije, veliko ogrešenje Jovana Skerlića, veliki medijum s one strane pogleda - sve ove odredbe bi moglo sadržati predstavljanje Vladislava Petkovića Disa (1880-1917), pesnika čija se tragična zvezda ugasila tačno vek unazad, u vodama Jonskog mora.
Početak XX stoleća za Srbiju je označio nekoliko godina zatišja, uokvirenih dramatičnim događajima. Između dinastičkog prevrata u krvavoj majskoj noći i konačnih borbi za oslobođenje sa tipično balkanskim obrtom, smestio se period nade, ubrzanog razvoja i prosperiteta, ali i pratećih razočaranja. U svakom slučaju, otvoreno je novo poglavlje epohe, veze sa svetom su obnovljene i ojačane, a u pogledu umetnosti zabeleženo “zlatno doba” dominirajuće moderne. Nova usmerenja i uzori, svežina izraza i ideja, polemike kao rezultat kreativnog šarenila - sve to je odražavalo duh vremena. Bilo je to doba u kome mnogi stvaraju i za sve postoji mesto na otvorenom literarnom polju.

Najpre Balkanski ratovi, a potom atentat u Sarajevu kao prethodnica izbijanju Prvog svetskog rata, donose novo polje interesovanja u stvaralački vidokrug, kao i potrebu za društvenom angažovanošću na poetskom planu. Vojevanje putem reči prenosi se na bojište, pero postaje ravnopravno oružju, a patriotski naboj i želja da se stupi u službu otadžbine dobijaju još jedan vid ispoljavanja. Različite književničke individualnosti ujedinjuju se oko istog bolnog žarišta, svaka na svoj način odgovarajući izazovu. Pisci i pesnici postaju istinski hroničari jednog uzavrelog, burnog i dramatičnog doba, uzajamnošću sopstvenih života i kolektivnog usuda ostavljajući neizbrisivi trag na ratnom mozaiku. Dokazali su time da je pesnikova svagdašnja moralna dužnost - biti svestan sveta i boriti se za njegovo poboljšanje, kroz posvećivanje života očuvanju časti i ljudskosti. Pesništvo se iz svoje “kule od slonovače” spustilo u rovove, među barikade i dim baruta, da deli sudbinu onih kojima se obraćalo i ostavi opominjući spomen za buduće naraštaje.

Književni život prestonice po završetku trijumfalne, odbrambene jeseni 1914. godine, naglo je preusmeren u izbegličke kolone i maglovitu neizvesnost sutrašnjice. Nastavlja da se odvija uz prilagođavanja novonastalim okolnostima. Nemerljiva srpska stradanja broje i žrtve posebne vrste. Pesnik je, sam po sebi, oduvek predstavljao čudnu i pomalo nezemaljsku pojavu. Ali,  pesnik-stradalnik postaje legenda, doprinoseći pojačanom doživljaju tegobnih ratnih godina. U, remarkovski rečeno, “dobu života i dobu smrti” mimoilazili su se i u večnosti ukrštali putevi mnogih izuzetnih srpskih književnika. Tekst koji sledi prvobitno je predstavljao trećinu članka o trojici tragičnih srpskih umetnika, nestalih u vihoru Velikog rata. Usled gašenja „Revije Istorija“, taj prvi deo planiranog feljtona „Pisci u ratu“ nikada nije objavljen, tako da njegov odlomak posvećen Milutinu Uskokoviću možete pročitati OVDE.
U posleratnim godinama sabirajući uspomene na preživljeni pakao, Milan Vukasović 1920. godine upravo Uskokovića poredi sa Disom - koji mu je i doneo vest o prijateljevom samoubistvu. Obojica su, piše, smrt našli u vodama: “Uskoković je traži sam u Toplici kod Kuršumlije; Dis je nalazi slučajno, na putu između Galipolja i Krfa, u Jonskome moru”. Deveto od trinaestoro dece Dimitrija i Marije Petković, rodom iz Zablaća kraj Čačka, u život kao „tamnicu“ Vladislav Petković Dis je „pao“ 10. maja 1880. Postaje jedna od najmarkantnijih i najtragičnijih figura naše kulture, takoreći, već za života. Sreća ga nije pratila još od neuspelih pokušaja da položi maturu i niza službenih premeštaja po zabitim mestima širom Srbije. Sa dolaskom u Beograd i stupanjem u boemske krugove, koji su ga ubrzo prihvatili kao svoj zaštitni znak, Vladislav započinje kratku i do danas neuobičajenu književnu karijeru. Uz Simu Pandurovića, biće predstavnik “talasa pesimizma” u poeziji, koji je tadašnji arbitar ukusa Skerlić nemilosrdno odbacivao i kritikovao. Prvu zbirku “Utopljene duše” iz 1911. štampa o svom trošku, tonom i slikama koji prožimaju, tek naknadno istinski vrednovane stihove, nagoveštavajući udes koji će mu doneti predstojeći ratovi. U međuvremenu, iste godine pronalazi sreću u braku sa lepom Hristinom - Tinkom Popović. Porodica mu je neizmerno značila, a briga za suprugu i decu (Gordanu i Mutimira) zauvek će ostati zabeležena u njegovim ratnim rimama, poput onih iz pesme „Među svojima“.

I posle čitavog stoleća  od čuvene bespoštedne kritike kojom se vodeći autoritet u svojoj oblasti tog doba obrušio na njega, hvalospeva i odbrane koji su horski usledili i još uvek odjekuju, tragične i zastrašujuće anticipirane smrti koja je od pesnika načinila svojevrsni kult, Dis ipak ostaje enigma i čini se da će tako uvek biti. Nisu razlog nedovoljno dobri, stručni, maštoviti pristupi, jer, oni su i česti i brojni, uglavnom i višestrani. Reč je pre o izvesnoj unutrašnjoj, spontanoj i prirodnoj neprozirnosti pesnikove lirike koja je i čini tako magično privlačnom, sugestivnom i potresnom. Opirući se svakom preterano racionalnom i razarajućem „upadu“ u njihov svet, ti stihovi ostaju prilično amorfni, neuhvatljivi poput sna - i potvrđuju prečesto zaboravljeni zahtev čiste poezije: biti kakva jeste, autentični i iskreni izliv duše.

Mnogo je biografizma i stereotipa prisutno u pristupu proučavanju Disa i njegovog stvaralaštva. Insistiranje na njegovoj „neukosti“, „rastrojstvu“, „siromaštvu“ (materijalnom i jezičkom), „nespretnosti“ (životnoj i izražajnoj), „nesporazumima sa kritičarima“ (mada je jedino Skerlićev primer bio izrazito negativan) i „neshvaćenosti“- koliko god bili objektivizovani i prevazilaženi, još uvek opstaju kao ključne tačke na koje se oslanjaju interpretacije. Predrasuda je i u isključivom posmatranju Disa kao „poete od tri pesme“, premda one jesu temelji i vrhunci na kojima se zasniva, ne manje kompleksna i važna, celina. Naposletku, tematsko-motivski plan njegove poezije uglavnom se svodi na isticanje „opsednutosti temom smrti i propasti“, pesimizma, a s tim u vezi i klasičnog toposa „mrtve drage“. Sve navedeno jeste važna odlika njegovog dela, ali, ne i jedina, a možda ni konstituišuća. Možda pesnikov univerzum, prečesto definisan kao „slučajan i samom autoru nerazumljiv“, krije mnogo više i mnogo dubljeg, ali mu nedostaju ključevi. Možda ih treba „izroniti“ iz dubina, gde ih je Vladislav Petković kobnog 16. maja zauvek odneo sa sobom, ostavivši ovo pesničko zaveštanje da „zadaje glavobolje“ ili pak zanosi. 
sa Branislavom Nušićem i Simom Pandurovićem
U vojsku nije primljen „zbog uskih grudi“, ali će Balkanske ratove provesti kao ratni izveštač. Opšti rodoljubivi duh zahvata i Disa, obojivši narednu zbirku „Mi čekamo cara“, 1914. U godini izbijanja rata, sa porodicom živi od pomoći Srpske kraljevske akademije za siromašne pisce. Početak međunarodnog sukoba zatiče ga u Beogradu. Mobilisan je kao „obveznik činovničkog reda“, ali, ubrzo oslobođen dužnosti i postavljen za ratnog dopisnika Braničevskog okruga. Nakon što se situacija pogoršala, sklanja porodicu u Čačak, a sam se već naredne noći pridružuje vojsci u povlačenju preko Albanije. Evakuacija je trajala od 24. decembra 1915. do 28. januara 1916. godine. Deo ljudstva ostaje u Valoni do 23. marta, kada su prebačeni na Krf. Odatle će Dis, sa grupom intelektualaca,  nastaviti put za Francusku. Stanislav Krakov ga se u „Životu čoveka na Balkanu“ priseća kao sumorne pojave grozničavog i tužnog pogleda, čoveka opsednutog pitanjem smrti.

U normandijskoj varošici Peti Dal, a potom i u Nici, pesnik leči tuberkulozu. Uglavnom samuje, misleći na porodicu u okupiranom Čačku. Njegovu poeziiju, izraz ovih briga, objavljuju „Srpske novine“ - reč je o zbirci „Nedovršene pesme“ (1916). Tokom dve godine, na Krfu izlaze novine i knjige, rade ratni presbiro i srpske škole, borave državne institucije i vlada, organizuju se kulturni događaji. Mesečni književni dodatak „Srpskih novina“, pod nazivom „Zabavnik“, negovaće tokom 1917/18. srpsku književnost u izgnanstvu. Sledeće Disovo odredište je Pariz, gde boravi u hotelu „Zlatni zrak“, u Latinskoj četvrti. Očevici pamte da je uvek bio natmuren i tužan, ali, dostojanstven. Međutim, nakon što mu Tinka bude javila da deca gladuju, jer im njegov prijatelj sa Krfa ne šalje punu sumu dogovorenog novca, potpuno je razočaran. Mada je zavoleo Pariz, napušta ga sa planovima da se u Solunu zaposli kao dopisnik i bude bar malo bliže svojima, pomažući ih. Sem toga, zdravlje mu se od jeseni počelo pogoršavati.
Planove je osujetilo torpedovanje plovila kojim je krenuo prema Krfu. U zoru 16. maja 1917, nadomak odredišta, nemačka podmornica je pogodila lađu „Italija“ na kojoj se nalazio i pesnik. Malobrojni preživeli svedoče o staloženosti sa kojom je Dis pomagao mornarima pri evakuaciji nejači. Lađa je tonula  isuviše brzo, pa je kasno ušao u već prepun čamac za spasavanje. Vrtlog koji je parobrod načinio tonući, povlači sa sobom melanholičnog i zlosrećnog pesnika u tamne dubine koje je stihovima dodirivao i prizivao. U džepu su mu kasnije pronađene naočare i drahma ipo, upravo koliko se nadao da će u Solunu moći da dnevno prištedi za svoje najmilije. Imao je trideset sedam godina. Ožaljen je nekrologom u „Srpskim novinama“, baš kao i treći junak ovog dela tužne, ali i herojske priče jednog naroda – već iste te jeseni. Ali, o Milutinu Bojiću nekom drugom prilikom...Do tada, aktuelniji nego ikada, pred vama su Disovi besmrtni stihovi:

Naši dani

Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig'o se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni.
Progledale sve jazbine i kanali.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti,
Ismejane sve vrline i poštenje,
Poniženi svi grobovi i životi,
Uprljano i opelo i krštenje.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana petvekovna zvona bune,
Pobegao duh jedinstva i bog rata;
Obesimo sve praznike i tribune,
Gojimo se od grehova i od blata.
Zakovana petvekovna zvona bune.

Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše
Mračne duše nazvaše se patrioti.
Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podvale i obede,
Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede.
Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Mesto svetle istorije i grobova
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
Zatvorismo svoje oči i džepove.
Mesto svetle istorije i grobova

Ostala nam još prašina na hartiji
K'o jedina uspomena na džinove;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
Pir poruge dohvatio sve sinove.
Ostala nam još prašina na hartiji.

Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnenje,
Naraštaji, koji sišu k'o pauci.
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomrčina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al' kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.
(1910)