субота, 1. април 2017.

Subota sa knjigom: „V.“

piše: Isidora Đolović

Tomas Pinčon je zasigurno jedan od najcenjenijih, ali i najzagonetnijih savremenih američkih književnika. Kao mladić je služio u ratnoj mornarici, diplomirao književnost na Kornelu (gde mu je jedan od predavača bio Vladimir Nabokov), da bi potom svoje iskustvo iskoristio za stvaranje proze sasvim osobenog izraza kojoj, slažu se kritičari i publika, po složenosti i gotovo baroknoj razigranosti, nema premca u okvirima svetskog postmodernizma. Nakon velikog početnog uspeha, Pinčon se još sredinom šezdesetih povukao iz javnosti, tako da je do danas misija dolaženja do njegovih fotografija ili intervjua postala izazovna koliko i probijanje kroz gusto tkanje njegovih tekstova. U izuzetno brižljivom čuvanju privatnosti i nastojanju da stvaralaštvo govori umesto samog autora, prilično podseća na kolegu Selindžera, koji je takođe za života predstavljao pravu enigmu i time nezanemarljivo doprineo brzo stečenom kultnom statusu svojih knjiga. Već debitantski roman „V.“ (1963) ovenčan je Foknerovom nagradom i svrstava se među najbolja prozna dela XX veka. Kod nas ga je, baš kao i kasnija dela “Urođena mana” i “Objava broja 49”, objavila Čarobna knjiga.

Za početak, vredi napomenuti kako je Pinčon zahtevan pisac i neophodno je unapred se, prilikom susreta sa njegovim romanom, naoružati strpljenjem, koncentracijom i velikom usredsređenošću. Ali, koliko od nas traži, toliko i pruža zauzvrat, jer se pred ozbiljnim čitaocem ubrzo otvara raskošni svet u kome se svojevoljno i rado gubimo. Osobenosti proze ovog autora su: pokretanje više uporednih tokova priče, koji naizgled nikuda ne vode; aktiviranje brojnih glasova i omogućavanje uvida u različite svesti; znakovita imena likova i aluzije koje podrazumevaju pratnju mnoštva fusnota sa objašnjenjima (zbog čega podjednako priznanje moramo odati prevodiocima!); uspešno predstavljena panorama više decenija u preplitanju. “V.” je delo kakvo, uprkos odjecima pojedinih autora koje inače volim, ne mogu uporediti ni sa čim konkretnim i kao takvo predstavlja izuzetno uzbudljivo otkriće.

Na Badnje veče 1955, Beni Profejn - samozvani šlemil (“tupan”, komičan lik), lutalica otpušten iz mornarice, obilazi zemlju od Virdžinije do Njujorka. Tom prilikom se susreće se sa pripadnicima svoje generacije, ništa manje konfuznim ličnostima zamršenih težnji i sudbina. To su, pre svega, njegova stara i nova ljubav - Rejčel i Paloma, te pseudoboemski krug zvani „Čitava bolesna družina“. U njemu dominiraju avanturista Herbert Stensil (opsednut potragom za misterioznom ženom pod inicijalom V, za čiji neobjašnjivi nestanak saznaje iz dnevnika pokojnog oca), slikar Slab, Ester, ali i niz ličnosti sa kojima posredno ili neposredno dolaze u kontakt. Tako npr, Ester operiše nos kod izvesnog doktora Šenmejkera, čija sećanja na iskustvo iz Prvog svetskog rata motivišu odabir profesije, ali predstavljaju i značajnu dopunu Stensilovom istraživanju. U potrazi za zaposlenjem, Beni će jedno vreme stanovati  kod porodice Mendoza, sa čijim sinovima (Džeronimo i Anhel) radi, dok im je kći (Džoze)Fina, dobrodušna devojka upetljana u sporove uličnih bandi, zapravo neka vrsta Profejnove dobre vile. Njen šef je Vinsan, gazda „Outlandish records“-a, oženjen nesnosnom, polupismenom autorkom bestselera Mafijom. Vinsan je, opet, u potrazi za aferom, kao najboljim povodom razvoda, te predmet njegovog interesovanja postaje mlada imigrantkinja, već pomenuta Paloma Maijstral.

Uporedo sa neskriveno karikaturalnom svakodnevnicom Benija i “Bolesne družine”, odvija se isprekidana i zjapećih praznina prepuna priča o V. Ona se ukazuje kao preteći, neuhvatljivi arhetip, mnogoliki ženski princip: možda ljubavnica, možda nikad upamćena majčinska figura. Putuje kroz vreme, plovi kroz snove, dok potraga za ovim fantazmom nejasnog pola, uloge, čak i izvesnosti samog postojanja, lagano prerasta u traganje za identitetom. Zahvaljujući svojevrsnoj stvaralačko-identitetskoj mimikriji, Stensil kroz svoju misiju predočava (čitaocu i sebi) sve nijanse, perspektive, čulne senzacije i zagonetni splet odnosa prisutnih tokom, npr, nekoliko užarenih dana u Egiptu/Aleksandriji. Imitacija i snoviđenje čine osnovu zadivljujućeg postupka kojim se služi da rekonstruiše prošlost na osnovu parcijalnih dnevničkih zabeležaka. Sa svakom Stensilovom posetom mogućem svedoku, poznavaocu ili čuvaru tajne za kojom traga, otvara se i „hodnik“ u novo poglavlje priče, koji umesto očekivanog rešenja, dodatno komplikuje sve. S obzirom da o sebi uvek govori u trećem licu, dobija dozvolu za domaštavanje pripovesti i (u procesu rekonstruisanja na osnovu detalja) preuveličava je, proširuje, u hodu menja. Time podstiče jačanje i grananje opsesije.
jedna od retkih autorovih fotografija, iz mornarskih dana
Primera radi, pripovest se seli sa kontinenta na kontinent, iz decenije u deceniju, ali i tačke gledišta prisutnih lica. U aleksandrijskom delu radnje, svojim perspektivama su zastupljeni jedan hotelski potrčko, konobar, glumac u ilegali (zbog zavođenja maloletnice), kondukter, trgovac, ulični zabavljač i noćni provalnik, nemačka konobarica, uz engleske turiste u središtu njihovih nagađanja, a sve tokom trajanja pustinjske zapare koja sama po sebi priziva fatamorgane. Potom se mreža špijunaže i revolucionarnih zavera seli u Firencu, akteri su joj Evan Godolfin i njegov otac, Mantis i Čezare (koji planiraju da opljačkaju galeriju Ufici i odnesu „Rađanje Venere“), špijun Gaučo, britanski konzulat u kome službuje Sidni Stensil (tragačev otac), te ista ona mlada Engleskinja Viktorija Ren iz prethodne priče (pustolovka kojoj stari Godolfin poverava svoju ispovest o polučudesnom mestu Vajsu). 

Uključena je i priča iz mladosti inženjera Mondaugena (još jedan u nizu primera simbolike imena, u ovom slučaju znači „mesečevo oko“), smeštena u jugozapadnoj Africi 1922. Figura fatalne žene je ponovo prisutna, ovoga puta u ličnosti Vere Meroving, a tu je i stari Godolfin. Madam V. vaskrsava i u dekadentnom pariskom teatru, gde veza sa mladom balerinom Melani D’Ermodi dobija tragičan epilog; nazire se i kroz stranice pronađenog rukopisa „Ispovest Fausta Maijstrala“. Taj nesvakidašnji dnevnik Palominog oca i nesuđenog umetnika sa Malte, situiran tokom Drugog svetskog rata u Valeti, sadrži dragocene legende o glavnom gradu, njegovoj prošlosti i jednoj tajanstvenoj čarobnici.

Šta sve može značiti ili biti V? Mlada devojka Viktorija; Vera Meroving; Veronika Manganeze; umiruća žena pod ruševinama bombardovane Malte, “pokvareni sveštenik”; Valeta; Vajsu. Znaci prepoznavanja su uvek isti: češljić od slonovače sa povezanim raspećima i stakleno oko - međutim, istom brzinom kojom se ukazuju, već narednog trenutka iščeznu i ostave čitaoca da luta u magli nagađanja. Naposletku, inicijal V našao se na kraju romana, kao potpis i moguće priznanje autorstva nad pričom, ali pre svega izvor nedoumice. Da li V zapravo kreira mit? Knjiga nam ne daje odgovor, niti ikakvo razjašnjenje.

Svaka potraga je uzaludna, pa tako pojam šlemil povezuje Profejna, Stensila i V, ali na širem planu i sve ostale aktere kao lutalice, uzaludnih nastojanja da se (zapadnjački) rasuti identiteti iznova spoje u jedno, u celinu. Roman čini niz povezanih paranoičnih vizija u otuđenom svetu, obeleženih dominirajućom sumnjom u granice između stvarnosti i privida. Delići slagalice koji, naprotiv, ne vode konačnom rešenju, tek su odblesci smisla i u osnovi im je pesimistično viđenje istorije, savremenosti, težnje pojedinca da ih obuhvati i razume. Apokaliptični strahovi, egzistencijalna nestabilnost, sveprožimajuće osećanje pretnje i prismotre, prepliću se sa često više nego jasnim prizorima dehumanizacije, uz znatan udeo crnog humora. 
Njujork, pedesetih godina prošlog veka
Ono što takođe premrežava stranice romana i doprinosi njegovom mnogočulnom doživljaju, jeste zaista mnogo muzike. U njenom ritmu pulsira velegradska džungla u prazničnoj noći, zvukovna je pratnja lelujavom tumaranju bez određenog cilja. U spletu su visoka i niska kultura, raznovrsna razdoblja i atmosfere - a svi podjednako verno dočarani. Dvostrukost obuhvata nekolike relacije: svet iznad i ispod površine (kanalizacioni tuneli - ulica), san - java, trezvenost - pijanstvo. Na primer, jedno od Benijevih zaduženja biće tada aktuelni lov na aligatore u njujorškoj kanalizaciji i ova epizoda predstavlja vrhunsko opovrgavanje i podsmevanje urbanim mitovima. Dekonstrukcija modernih opsesija odigrava se na više nivoa: pomama za plastičnom hirurgijom je predmet jednog od njih, a za cilj ima ukidanje distinktivnih crta (naročito onih koje upućuju na obeležja rase ili naciona, kao jevrejske kod Ester). Opsednutost artificijelnim reprezentuje doktor Šenmejker, estetski hirur, koji bi da menja delove tela ženama, dok ne stvori jednu savršenu; a do krajnosti zaoštrenu problematiku nalazimo kod jedne od poslednjih inkarnacija V, razmontirane poput veštačke lutke. Špijunaža, pobune i zavere u srcu istorijskog dela radnje  - čiji je nosilac V, suprotstavljeni su posleratnom svetu medija, zaludnosti, inercije - sa Benijem kao (većinskim) fokalizatorom. Pokušava da ih pomiri Stensil, izgubljen negde između datih krajnosti.

U svakoj vremensko-prostornoj dimenziji, pisac uspešno prisvaja mirise, boje i duh datog podneblja, trenutka, stvarajući tako čudesni spoj uticaja Lorensa Darela, Henrija Milera i psihodelije. Karakterišu ga zamršene, voluminozne rečenice, sjajni prelazi sa slike jedne epohe na drugu, dočaravanje „doba džeza“ u Americi, beznađa njujorškog posleratnog proleća, firentinskog lahora, apokaliptičnih opsesija u revoluciji ili, pak, surovosti vršenih nad crnačkim plemenima. Svi su, na neuhvatljiv i neobičan način, povezani u kovitlacu vizija, poluhalucinantnih asocijativnih niti koje spajaju različita područja, razdoblja i stanja svesti. U tom smislu, Pinčonovo je pripovedanje istinski BOŽANSTVENA KONFUZIJA. Složenošću i spletom zaumnog, zatamnjene logike, ono iziskuje nepodeljenu čitalačku usredsređenost, strpljenje i punu pažnju, ne nudeći bilo kakvu odgonetku. Pred nama je slika jednog zbrkanog veka, ispunjena anti-junacima, promašenim egzistencijama, ćorsokacima, ali i zadivljujućim bojama, neodoljivim tajnama. Ukratko, pravi psihodelično-dekadentni delirijum (u) reči.