субота, 29. април 2017.

Subota sa knjigom: “Jelena Anžujska”

piše: Isidora Đolović

Verovatno najpoznatiji roman Ane Atanasković savršeno je štivo za početak proleća, počev od korica knjige za koje je odabrana slika "Vetrenice" čuvenog Džona Vilijama Voterhausa, kao i pozadinska, nežna nijansa jorgovana. Takvo vizuelno rešenje, delo jednog od mojih omiljenih slikara, uz više nego dobar utisak koji su ostavili roman "Duet duša" (prikaz OVDE) i komunikacija sa spisateljicom, predstavljalo je dovoljan podsticaj i preporuku za priču o Jeleni Anžujskoj. Glas i duh ove istorijske ličnosti, od početka nas majčinski, pokroviteljski obavijaju, pozivaju da saslušamo, vodeći vladarkinim koracima, kao pratnju pri obilasku svih mesta na kojima je ostavila trag - od provansalskih polja, preko vatikanskih pločnika, do kamenih zidova srpskih svetinja.


Helene d'Anjou Angelo (1236 - 1314) rano deli, ćutke podnošenu, sudbinu velikog broja mladih plemkinja svog doba - a reč je o ugovorenom braku. Odmah, ne samo bespogovorno već i predano, prihvata novi identitet Jelene Nemanjić, retkog dragulja u slovenskoj kruni, strane gospe dospele na Istok, među balkanske "vukove". Utihnuli su zvuci šansona, trubadurskih i žonglerskih pesama, pripovesti iz dvorana sa zidovima zastrtim tapiserijama, u rodnoj Francuskoj...nema ni polja lavande u čijem je znaku došla na svet jedne ledene zime, ali ulazak u NOVO vodi dolinom jorgovana i sa prokrijumčarenim krinom kao "prvim (takvim cvetom) u Srba", simbolom opstanka, puštanja korena u novom tlu. Uopšte, izuzetno je važna simbolika boja, cveća i snova. Odmah zatim dolazi motiv kose: samsonovski bitne, jer, u njoj su rast i opadanje snage, produžetak duše koja se lomi, krši - pa obnavlja, buja.

A kraljičina je duša blaga, prozračna i duboka, čulna i produhovljena. Baš kao i Anina proza: melodična, lahorasta, omamljujuća. Istina, "iscepkanost" iskaza, za kakve se odlučuje kako bi njima dočarala misli i doživljaj sveta mlade Jelene, nekad zna da zamori, optereti. Pa, ipak, čita se sa uživanjem, upijanjem i osluškivanjem svake rečenice - lirske, mirisne, minimalističke; a bogate asocijativnim, osetnim sadržajima.


Crkva i vera predstavljaju sponu sa domom i spas u novoj sredini (jer, hrišćanska religija je, primećuje heroina, svuda istovetna) - utehu u prvo vreme, obeleženo navikavanjem na surovog muža, grubost imena i divljinu bračnih dužnosti, bol i Vukosavinu zlobu. Strpljenje, odmerenost i unutrašnja snaga vremenom omekšavaju Urošev "kameni" stav; kraljica biva voljena od naroda, koristan savetodavac, posrednik između Zapada i Istoka. Ljubav prema knjizi, spremnost na učenje jezika, izučavanje žitija, interesovanje i poštovanje za pretke iz svetorodne nemanjićke loze, Jelena prenosi i na svoju decu: sinove - mirnog Dragutina i varničavog Milutina, obojicu kasnije nosioce kraljevske krune; te najmlađu Brnču, jedinu kći, krhko i kratkoveko, sasvim NJENO Francušče, izvor prve velike tuge. 
bila je supruga kralja Uroša I, majka kraljeva Dragutina i Milutina, prva žena-ktitor kod nas i jedina kojoj je arhiepiskop Danilo II posvetio žitije 

Kroz političke razdore i neblagorodna vremena koja slede, isijava vizija zadužbine, crkve u koju će uzidati sve svoje strahove, žudnje, mirenja i kajanja, a koja je prati od mladosti. Uz nju, stalni moralni orijentir i svetionik biće Bogorodica. Introspektivno sagledava sebe i bližnje: Uroša kao muža, kralja i, naposletku, monaha Simona; porodične smene na prestolu; sebe: majku-suvladara i kasnije monahinju. Rečnikom žene, vrlo uspelo je oslikana i psihologija ratnika, Milutinovog savetnika Raduša. 


Poslednja trećina romana prelazi u pomalo monotono nabrajanje događaja, koje Jelena sada već prati samo izdaleka, a pre svega se radi o Milutinovoj vladavini. Završna poglavlja donose izvestan pad u pripovedanju, kao da pisca više nije nosio isti talas energije. Nije reč, čini mi se, samo o smiraju života kraljice-naratorke, kada više nema mladalačke volje (ni potrebe) za zaranjanjem do dna svoga bića, pošto je nastupila smirenost produhovljene starosti. Ovde deluje kako je zaista došlo do stilskog “umora” i kraj priče je nabrajanje, skoro udžbeničko, distancirano i gotovo hladno (posebno mi je višak bila scena Milutinovog uzurpiranja postelje i nespremnog tela maloletne Simonide). Stoga ni završnica, u vidu uznošenja duha da bdi nad budućim zbivanjima, nema početnu snagu, kada nam se ta ista (takođe bestelesna, ali i te kako prisutna) Jelena znatno ubedljivije obraćala. Moj utisak je time narušen, priča nije baš jednačito zaokružena.
Gradac, zadužbina kraljice Jelene
Najveći intenzitet svakako ostaje skoncentrisan na početku knjige, kada su neodoljivo dočarani doživljaji neizvesnog i slućenog u duši i svesti mlade devojke, intenzitet zavičajnih senzacija, prelazak iz jedne sredine u drugu, iz devojčurka u ženu, od plemićke kćeri Zapada do kraljice Raške i prvog ženskog ktitora. Između ostalog, tu je sadržana nota mističnosti u suočavanju sa buđenjem, ispoljavanjem ženskosti; tu su nada i iščekivanje, uz uverenost kako joj je sudbina vezana za otadžbinu, a sve zahvaljujući jednom proročanstvu putujućeg zvezdoznanca; tu je Helenin rani osećaj sebe same i bešumna reakcija na preokret i slom prve sveprožimajuće nade. Slike arhetipskog, iskonskog, strah u dodiru sa opasnošću (zmija u postelji i kosi, motiv iz sna i na javi, jednom upozorenje, drugi put smirenje/zaceljenje, baš kao i “krvava rana” u utrobi), unose interesantan pečat folklornog u čitavu priču. 


Još jedan Anin prepoznatljivi postupak, vrsno primenjen u “Duetu duša”, jeste povezivanje glavne, istorijske priče sa jednom savremenom. Ovoga puta, reč je o epiloškom poentiranju (u vidu “Apendiksa”, koji asocira na Pavićevo obrtanje - a ogledanje polova u “Unutrašnjoj strani vetra”, tj. njihove preslikane sudbine) doticanja - i uticaja - naših sa duhovima drevnosti. Oni žive, duboko ukorenjeni u zemlji, rekama, zdanjima i krvi slovenskih potomaka, javljajući se kada ih najmanje očekujemo, da podsete na istovetnost simbola, dejstava, po(r)uka - onda i sada, zauvek. Sve u svemu, velika i sasvim prolećna preporuka