piše: Isidora Đolović
Barem povremena,
detinja potreba za neobičnošću i uplivom čarolije u svakodnevnicu ne jenjava,
koliko god bili stari, čime god se bavili. Najbolji dokaz za to je veliki uspeh
žanra fantastike. Opet, simbolički repertoar kojim raspolaže ne svedoči samo o
detinjstvu duha već i njegovoj rešenosti da iznova odgovara na pitanja ŠTA
možemo menjati, u kojoj se meri natprirodnom dozvoljava mešanje i gde se nalazi
zamišljena granica. Džoan Rouling je, svojim serijalom koji se razvijao i
sticao ozbiljnost zajedno sa vernim čitaocima, možda najviše doprinela
popularisanju ovakve literature, pa su usledili mnogobrojni “čarobnjački”
romani različitog obima, ozbiljnosti i kvaliteta. Iako već dugo dostupan
publici, čak i u srpskom prevodu (izdanje Narodne
knjige, zbog obimnosti raspodeljeno na tri toma), izuzetni prvenac Suzane Klark, pod zvučnim naslovom “Džonatan Strejndž i gospodin Norel”,
nekako je ostao u senci mnogo manje vrednih, maštovitih i simbolikom,
narativnim eksperimentima, poigravanjem zapletima i živopisnim junacima bogatih
knjiga. Pre par godina je, napokon, dobio i svoju odličnu ekranizaciju, takođe
propraćenu sa upadljivo manje senzacionalnosti od nekih drugih televizijskih serijala,
pa ipak ništa manje spektakularnu po priči, efektima i ukupnom dojmu. Zbog toga
je današnje predstavljanje, zapravo, dvostruki osvrt - na knjigu i seriju (iz
koje su sve fotografije korišćene u nastavku) - s obzirom na redak primer
uspešnog vizuelnog odgovora na rečima stvorenu čaroliju.
U Engleskoj, zime 1807,
magija postoji (barem se tako čini) još samo u legendi i teoriji. Dva malo
odvažnija i upornija gospodina, Hanifut
i Segundus, članovi udruženja iz Jorka koje sebe naziva čarobnjačkim (iako,
naravno, nikada nisu izveli ništa ni nalik čaroliji!), usudiće se da postave
nepoželjno i nedopustivo pitanje: gde se to dela praktična magija i zašto
je više niko ne upražnjava? Ispravka - skoro niko. Jer, u obližnjem gradu živi
sredovečni naučnik, Gilbert Norel,
mrzovoljni i povučeni vlasnik legendarne bogate biblioteke, znanja o drevnoj
(prognanoj) veštini i, kako sam tvrdi, njenoj primeni. Pošto Norel dokaže svoje
umeće (oživljavanjem kamenih statua iz mesne katedrale), time nateravši džentlmene da se odreknu svojih (ionako
bez pokrića prisvojenih) zvanja, odlučiće da se preseli u London i pokuša
dopreti do što više ljudi. Krajnji cilj mu je pronalaženje pokrovitelja u samom
vrhu vlasti, koji bi mu omogućio sredstva za konačno vraćanje magije na velika
vrata.
Avaj, ne snalazeći se
najbolje među ljudima, pogotovo pripadnicima visokog društva, siroti Norel
ubrzo odbacuje savete svog vernog pomoćnika Džona Čildermasa i potpada pod uticaj, zatim i vođstvo, novih
poznanika, Kristofera Drolajta i Henrija Lasela. Njima je u interesu da
ga, poput pomodne atrakcije, pokazuju
po salonima, sa malim kućnim predstavama za dokonu aristokratiju. Nasuprot
tome, on bi samo da se osami, stvara, ali i uspostavi kontakt sa ministarstvom,
nudeći pomoć u aktuelnom ratnom sukobu sa Francuskom. Prilika se ukazuje tek
pošto bude iz mrtvih vratio mladu i bogatu naslednicu Emu Vintertaun, verenicu uticajnog ser Voltera Poula. Preko noći postaje enigma elite, heroj nacije i
tvorac iluzije brodova u evropskim lukama. Međutim, cena izvedenog vaskrsenja je skupa,
samo njemu i novopečenoj ledi Poul znana - s obzirom da je magiju sproveo uz
pomoć prizvanog vilenjaka, prvog nakon više stotina godina, u ljudski svet je pustio neslućenu napast. Takođe, strašno ga
uznemiruje poseta uličnog opsenara Vinkulijusa,
koliko zbog saopštenih fragmenata proročanstva mitskog kralja Gavrana/Džona Askglasa (koga Norel, kao i većinu drugih,
stvarnih ili legendarnih kolega, prezire), toliko i njegovim delom koji se
odnosi na pojavu DVA čarobnjaka-rivala, čijim će se sadejstvom magija napokon
vratiti na svoje izvorište. Norel svakako nema nameru da deli svoje znanje, a
ni buduće poduhvate (što, npr, jasno pokazuje uređujući jedan teorijski
časopis, u kome bespoštedno pobija sve suparničke teze).
Za to vreme, negde u unutrašnjosti Engleske, Džonatan, zanemareni sin
sebičnog lorda Lorensa Strejndža, ostaje bez oca, iznenada slobodan da preuzme
odluke o budućnosti u svoje ruke. Najpre će zaprositi devojku koju voli, Arabelu Vudhoup, a na dilemu o budućem
zanimanju odgovor dobija pošto slučajno susretne istog onog Vinkulijusa i čuje
njegova predviđanja. Ionako ničemu određenom naklonjen, Džonatan Strejndž se samostalno prihvata izučavanja magije i u
narednih par godina brzo napreduje. Novopečeni supružnici se doseljavaju u
London, gde susret sa Hanifutom i Segundusom pribavlja već prilično usamljenom
Norelu prvog ozbiljnog sledbenika. Uprkos neusaglašenosti mnogih stavova,
pobeđuje obostrana zainteresovanost i saradnja se uspostavlja uprkos
Drolajtovom i Laselovom negodovanju. Istina, Norelu je pomalo nejasno zašto je njegov
novi štićenik oženjen (lepom i pametnom Arabelom), kada iz ličnog iskustva
jemči da jedino samotnički rad daje rezultate? Ipak, počinje da Strejndžu
spremno ustupa čak i svoje dragocene knjige, konsultujući se povodom političkih
misija koje su mu upravo dodeljene. Njegov saradnik se znatno više zanima
drevnim, opskurnim aspektima magije, naročito vilenjacima i pretpostavkama o
njihovom izgubljenom kraljevstvu.
Nije ni svestan koliko je blizu otkrića, jer upravo u domaćinstvu ser
Voltera Poula, univerzum koji je Norel slučajno otvorio počinje da uvlači u
svoj kovitlac jednog po jednog člana. Stiven
Blek, tamnoputi glavni poslužitelj, otkriva postojanje čitavog paralelnog
sveta uz dom Poulovih. Reč je o tzv. Izgubljenoj
nadi, kraljevstvu kojim vlada misteriozni vilenjak znan samo kao „Džentlmen
paperjaste kose i u zelenom odelu“, a gde je nesrećna ledi Ema zarobljena još
od svog čudesnog povratka u život. Njena svakodnevnica je od tada prava
agonija, s obzirom da u sklopu nagodbe spasitelja, mora svaku noć (dakle, tačno
pola svog života) provoditi na
vrtoglavim, avetinjskim Džentlmenovim
balovima, plesati do zore, a sutradan potpuno iscrpljena, depresivna i (što je
najgore) čarolijom onemogućena da traži pomoć poveravanjem svojim bližnjima,
kopni, dok je okolina smatra poludelom. Svakodnevno „kradeni“, izgubljeni
između dve svarnosti, Stiven i Ema prisustvuju čudnovatim svečanostima, dok
Volter brine, a Norel se uplašeno ograđuje od slučaja, zainteresovan isključivo
za svoje planove. (Ara)Belino poznanstvo sa ledi Poul, Strejndžova radoznalost
i naslućivanje misterije, kao i smelost u nameri da pomera granice korišćenjem
svojih veština, ubrzo će odmotati klupko zbivanja. Gospođa Strejndž zapada za
oko Džentlmenu, dok Ema pokušava da putem tapiserije saopšti problem u kome se
našla. Istovremeno, ljubomorni Drolajt i Lasel počinju da spletkare protiv
došljaka, Čildermas je odlučan u nameri da rastumači Vinkulijusove zagonetke i
dokaže gazdi odanost, a lord Velington traži Strejndžovu pomoć u predstojećoj
bici kod Vaterloa - da ne pominjemo očekivane zađevice između čarobnjačkog
dvojca, rastrzanog između međusobne zavisnosti i želje za samostalnošću…
Ovo je samo početak izuzetno uzbudljive priče, koja se veličanstveno
prostire na nekoliko prostornih, stvarnosnih i simboličkih planova, uključujući
mnoštvo zanimljivih junaka, napetih epizoda, duhovitih predaha od vrtoglave
jurnjave i, naravno, čudesa u izobilju. Prisustvo brojnih citata i fusnota, kao pozivanja na (fiktivne)
teoretičare i istoričare magije, ličnosti, sporove, stvara utisak autentičnosti
i potpuno „uvlači“ čitaoca u celoviti, čarobni svet nalik onom u „Hariju
Poteru“. Duh magije, ukratko, biva prisutan svuda oko nas! Izuzetno je
interesantan sam način vođenja priče, između ironije, groteske, fantastike,
dikensovskog oslikavanja društva i britkih komentara istog u stilu Džejn Ostin.
Klarkovoj polazi za rukom da vešto prepliće čisto fiktivnu sa, u njegovoj uvrnutoj prizmi izobličenom,
istorijskom dimenzijom, te se tako na jednom mestu mogu susresti velikani
britanske istorije: vladari, vojni zapovednici, umetnici. S obzirom da
celokupna radnja obuhvata desetak godina, naši junaci će se za to vreme seliti
na različita mesta (posebno Džonatan, koji dobar deo priče provodi u Portugaliji
i Italiji) i dolaziti u kontakt sa više ličnosti, od toga nezanemarljivim
brojem veoma poznatih. Najznačajniji je svakako lord Velington, kome će Džonatan biti poslat kao pripomoć u
aktuelnom ratu, a koji će kraljevskog
čarobnjaka zvati „Merlin“. Meni lično, posebno je bila zanimljiva vrlo
razvijena epizoda Strejndžovog poznanstva sa najozloglašenijim engleskim
pesnikom tog doba, započet upravo susretom na Ženevskom jezeru. Reč je o
istorijski čuvenoj avanturi društvanceta koje su još činili bračni par Šeli i
doktor Polidori, a iz koje je proistekao roman „Frankenštajn“. U romanu
Klarkove, Strejndž i lord Bajron se,
pismima upućenim zajedničkom izdavaču, isprva neprekidno žale jedan na drugog,
mada će tokom kasnijeg boravka u Italiji, ovaj prvi loš utisak biti ublažen.
Štaviše, čuveni književni junak Manfred, kako se ovde objašnjava, nastaje mešavinom Strejndža i svog autora! Sam
portret Bajrona, uglavnom dat iz perspektive doktora Grejstila, nakon susreta u
jednom pomodnom venecijanskom salonu, više je nego zabavan, a ujedno
ironizacija legende:
„U blizini prođe jedna ljupka
mlada Italijanka. Bajron nakrivi glavu pod veoma čudnim uglom, napola zatvori
oči i udesi crte lica kao da će izdahnuti od hronično loše probave. Doktor
Grejstil je jedino mogao da pretpostavi da on mladu ženu izlaže uticajima
bajronovskog profila i bajronovskog držanja.“
Osim sudara (alternativne) istorije i izmaštanog sveta, uspešno je oslikano
prestoničko visoko društvo, od političara do članova njihovih domaćinstava.
Tako je, recimo, odličan kontrast
postignut kroz duhovita prepucavanja između londonskih i seoskih slugu u
kući Poulovih. Na njih se uglavnom nadovezuje pitanje višestrukosti sveta oko
nas, odnosno, postojanja nevidljivih dimenzija stvarnosti koje okružuju nesvesne
žitelje ove naše, smatrane jedinom. Bulgakovljevski elementi dolaze do izražaja
u punom sjaju upravo kroz takve odlomke, poput čudnovatog slučaja ukletog novca
u bakalnici udovice Brendi. Kao snom hipnotisani, Stiven i ledi Poul posmatraju
preobražavanje svog okruženja (npr. Pikadilija u šumu), tačnije, proboj drevnog
u sadašnjicu. Svemu tome dodatno intrigantnu crtu pružaju glasovita misterija
kralja Gavrana, mogućnosti periodičnih šetnji kroz tuđe snove, zlokobna
atmosfera vilin-sveta, staze iza ogledala, te odjeci proročanstva
koje preteći lebdi nad svima. S druge strane, sukob knjiškog (teorijskog) i
primenjenog rukovanja magijom u osnovi je „ovozemaljskog“ zapleta, čiji su
nosioci Norel i Strejndž. U svojoj prvoj čini ikada, izvedenoj sa papira koje
je kupio od Vikulija, Džonatan priziva lik svog „neprijatelja“, isprva misleći
da je čovek koji mu se ukazao - bankar! Sam Norel je komično škrt, sebičan po
pitanju svoje profesije i znanja, knjiga o magiji, što naročito ilustruje
epizoda aukcije. Njegov odnos sa Strejndžom prožet je istovremenošću
prijateljstva i zavisti, pa ponajviše asocira na interakciju iz knjige/filma „Prestiž“.
Trenutak razdora i najvećih iskušenja nastupa pošto se Džonatan vrati iz
rata, pa biva angažovan za pomoć ludom kralju Džordžu. Iza vladareve bezumnosti
stoji - pogodite ko? Neobično srebrnokoso biće, koje ne može svako da vidi, a
misija uspostavljanja komunikacije sa njime je više nego rizična. Naravno,
ortak je Strejndžu prećutao svoju avanturu prizivanja vilenjaka. Sem toga,
otvoreno je pitanje nastavka njihove saradnje - Norel bi voleo da ostane u
ulozi tutora, ujedno ne izgubivši jedinog zbilja kompetentnog sagovornika, dok
Strejndž razmišlja o osamostaljivanju. U bici kod Vaterloa, Džonatan dobija
priliku da slučajno oproba tamnu stranu moći, što ostavlja snažan utisak. Od
tada se sve više zanima za mračnu, razorniju magiju, usled čega dolazi do
Norelovog neodobravanja i predloga mlađeg da svako krene svojim putem. Po
povratku u Englesku, jasno se deklariše protiv Norelovih teorijskih stavova i
okreće istraživanju za potrebe sopstvene knjige, a veoma brzo se pojavljuju i sledbenici
jednog ili drugog čarobnjaka, formirajući tako dve suprotstavljene „škole“.
„Jonathan Strange and Mr.
Norell“ (2015)
Što se tiče mini-serije iz sedam epizoda, za čiju je realizaciju zaslužan BBC 1, pobrala je izuzetno dobre
reakcije kritike, o čemu svedoče četiri BAFTA
nominacije, kao i pohvale od strane iskusnog Džordža R.R.Martina. Režiju
potpisuje Toby Haynes, a glumačku
ekipu čine, po ulogama: Gilbert Norel (Edie
Marsan), Džonatan Strejndž (Bertie
Carvel), Arabela Vudhoup/Strejndž (Charlotte
Riley), Džentlmen (Marc Warren),
ledi Ema Vintertaun/Poul (Alice Englert),
ser Volter Poul (Samuel West), Džon
Čildermas (Enzo Cilenti), Stiven
Blek (Ariyon Bakare), Henri Lasel (John Heffernan), Kristofer Drolajt (Vincent Franklin), lord Velington (Renan Vibert), Vinkulius (Paul Kaye), Džon Segundus (Edward Hogg), Hanifut (Brian Pettifer), Flora Grejstil (Lucinda Dryzek).
Pre svega, neophodno je skrenuti pažnju na zaista odličan kasting i do
detalja vernu adaptaciju priče iz knjige (od dijaloga, preko najbitnijih scena,
do samih likova). Pojedinci fizički nisu baš onakvi kako sam ih zamišljala
čitajući, ali je srž njihovog karaktera više nego uspešno uhvaćena. Odmah se
uspostavlja paralela po kontrastu, između niskog, uštogljenog, povučenog Norela
i stasitog, samouverenog, vickastog Strejndža. Najbolji i najubedljiviji izbor
glumaca, ipak, odnosi se na Čildermasa i Vinkulijusa. U prvoj epizodi,
dominiraju i odlične scene oživljavanja kipova, gatanja kartama na tržnici,
prva pojava vilenjaka (ovde nazvanog samo „Džentlmen“) i završnog oživljavanja
Eme Vintertaun. Ubedljivo i intrigantno je uveden motiv proročanstva, dok
upadljivi humor i satira prate prikaz društva džentlmena iz Jorka. Stiven Blek
i Arabela su sjajni, Segundus harizmatičniji nego u knjizi, a kroz Drolajtovo
afektiranje uspostavljen je balans između karikature i žanrovskog uklapanja. Zdanja,
sobe, garderoba i uniforme; polumračni enterijeri, prigušena osvetljenja; scena vejavice pred
katedralom; muzička podloga, stvaraju osnovu za kompletno vizuelno-zvukovno uživanje.
Ekranizacija bira i koristi ono najvažnije, poštujući pisani predložak i u
stopu prateći radnju. Sažimanje pojedinih scena izvršeno je veoma dobro, sve je
jasno poentirano uprkos skraćivanju. Primera radi, kod okolnosti smrti
Džonatanovog oca, iako nije tako podrobno (kao u romanu) predstavljen karakter
mrskog starca, sve postaje jasno na osnovu izraza lica smrznutog čoveka. Brzo
je, rečito i kvalitetno osmišljeno, nadasve detaljno - očigledno, mislilo se na svaku
pojedinost. Posebno je dobro sugerisano Emino postepeno utonuće u ludilo
(posedeli pramen kose, npr.), a dramatičnošću oduševljavaju: vizije,
Strejndžovo oživljavanje mrtvih napuljskih vojnika, otkriće „kraljevskih staza“
i paralelnih svetova iza ogledala ili moćna scena prizivanja konja od peska.
Po nuždi trajanja i ograničenosti formata, izvestan broj epizoda je morao
biti izostavljen, pa tako i pomenuto drugovanje sa lordom Bajronom. U igranoj
verziji, on se samo pominje; s druge strane, pojedine scene su unete isključivo
za potrebe serije (u knjizi ih nema), ali sa opravdanim ciljem da pojasne,
ubrzaju i učine motivaciju određenih ličnosti jasnijom.
- Vilin-bal (vrtoglavo, groteskno, kao u filmu „Lavirint“, pa Džentlmen čak
stavom i podseća na Bouvijevog Džaspera-kralja Goblina!) iz Stivenove
perspektive; jeza prašnjavog zvonceta;
- Simpatično Norelovo škrtarenje nad
knjigama, ali i oduševljenost (kroz neskrivani sjaj u oku) veštinama novog
saradnika.
- Tandem Lasel-Drolajt, koji priziva
u sećanje Pinokiove zle savetnike.
-Odlične nijanse u Eminom ponašanju i odnos
supružnika Poul.
-Čildermas - pronicljiva, cinično naherena/o zid oslonjena
figura, rezoner sa strane.
-Malobrojni, ženski deo glumačke ekipe briljira,
posebno lepa Šarlot Rajli (inače, supruga Toma Hardija).
- Dijalozi, poput:
Velington: „Gospodine Noris?“
Džonatan: „Norel. Ali, to je drugi. Ja sam Strejndž (strange = čudan).“
Velington: „Zaista jeste (čudak)!“
Raspleti su brži i jasniji nego u romanu, izvršeno je veoma dobro sažimanje
i postignuta ekonomičnost, pri odabiru delova priče prenetih u ekranizaciju,
tako da joj se ne oduzme ništa od suštine. Završetak, neznatno različit po načinu
realizacije, upravo je u skladu sa prirodom magije, koja bi trebalo da ostane
nedokučiva, do kraja neprozirna, baš kao i sudbina glavnih junaka. Žrtvovanje
za slobodu i ljubav, kompleksnost prijateljstva, dinamika, ambijent,
vizuelizacija, gluma, sve je perfektno. Sjajna u svakom pogledu, serija
oduševljava koliko i knjiga, tako da ih od srca preporučujem svima koji bi da
uz provereno dobar, uzbudljiv izlet u svet mašte provedu predstojeće praznike. Vrednosna ocena: 9,50/10