komentariše: Isidora Đolović
Po svemu sudeći, ni
istorijska fikcija ne izmiče podeli na kategorije “muške” i “ženske”, ako ne u
potpunosti, ono bar s obzirom na odabranu perspektivu i način predočavanja
teme. To znači da, dok s jedne strane postoji obilje pseudoistorijskih romana
iz pera autorki, koje više nego slobodno prilaze stvarnosnim činjenicama i
svedočanstvima - oblikujući priču sa akcentom na intrigama, strasti i
skandalima kao pokretačima radnje, nasuprot njima su dela znatno
uravnoteženije, nekima možda “suvoparnije”, ali logički utemeljenije
orijentacije. Njihovi stvaraoci su, slučajno ili ne, najčešće profesori sa
pretežnim interesovanjem za ono što se događalo “na terenu”, a ne po ložnicama,
hodnicima i skrivenim vrtovima (mada se ni ovim faktorima, naravno, ne može
odreći efikasnost!). Isto važi za ekranizacije ovakvih dela, tzv. “kostimirane”
serije i filmove: jasna je podela na više ratničke ili pretežno
salonske/dvorske priče - opet, bez ikakvog pokušaja vrednosnog upoređivanja
koje bi, ruku na srce, bilo nemoguće i nepravedno. Tek, ako su dvoboji i
masovne scene sa bojišta u “Game of thrones” pobudili interesovanje, “Vikinzi”
ili “Crna jedra” su odlično iskoristili ovaj talas zanimanja, da vrate
istorijsku fikciju sa malih ekrana na, tjudorovskim “sapuničarskim” zavrzlamama
pomalo potisnut, put ratnika.
Naravno, polazna premisa ipak igra glavnu ulogu, a serija zasnovana na
izuzetnim romanima proverenog pisca istorijske fikcije, Bernarda Kornvela, unapred
odgovara svim sličnim očekivanjima.
“The
Last Kingdom”, sa osam jednočasovnih epizoda
snimljenih u saradnji mreža BBC America
i BBC 2, svoju premijeru dobija u
jesen 2015. Drugu sezonu, koja je upravo u toku, preuzeo je Netfilx
i imaće 10 epizoda, sudeći po najavama. Od samog početka, upoređivana je sa
nešto starijim i znatno popularnijim “Viknzima”, što nije bez osnova - ali,
istovremeno je sasvim uzaludno. Naime,
uprkos brojnim zajedničkim elementima, ova serija ima sopstvenu osnovu i
putanju, tako da ubrzo postaje jasno kako se bilo kakvo poistovećivanje likova
ili tema koje dele, neizbežno završava, sve češće, u korist “manje”, “siromašnije”
sage. Ima i razloga. Dok su “Vikinzi” plod reinterpretacije nordijskih legendi
od strane Makla Hirsta (kome je, ne zaboravimo, pošlo za rukom da postepeno oskrnavi kako
vikinške, tako i arturijanske i tjudorovske istorijske prototipove), “Poslednje
kraljevstvo” se zasniva na prve
dve knjige Kornvelovih „Saksonskih
hronika“.
Ukoliko još uvek niste
čitali ništa od pomenutog autora, najiskrenije preporučujem bilo koju od dve
trilogije: “Hronike gospodara rata” (o kralju Arturu) i “Potraga za Gralom” (naslov
sve govori), petoknjižje - saksonsku sagu ili neki od pojedinačnih romana
(“Aženkur”, “Utvrđenje”, “Pljačkaš vešala”). Pošto je u pitanju tema za
književnu rubriku, dodaću samo još to da je iz ovog konkretnog serijala za sada
objavljeno šest, a kod nas prevedeno pet knjiga (sva dela Bernarda Kornvela na
srpski prevodi i izdaje Otvorena knjiga)
i to, redom: “Poslednje kraljevstvo”,
“Bledi konjanik”,“Gospodari severa”, “Pesma mača” i “Zemlja u plamenu”. Tu
se vraćam na konstataciju iz uvoda - za
razliku od dela Filipe Gregori, Džin Kalogrides ili Karen Eseks, ovo je prava muška istorijska proza, a ekranizacija
je to vrlo dobro ispoštovala i ispratila. Kao što sam već pomenula, prva sezona
sažima radnju iz prve dve knjige, te je zbog toga sve pomalo ubrzano i
“skokovito”, ali nipošto nemoguće za praćenje i uživanje. Dosledno romanesknoj
sagi, prati vladavinu Alfreda Velikog, borbu za nezavisnost i prvo ujedinjenje
Engleske, sve to iz perspektive
mladića koji je iskusio život na obe suprotstavljene strane, što će ga
sudbinski obeležiti.
iz lične arhive |
Priča
U drugoj polovini IX
veka (preciznije, 866. godine), Engleska je još uvek rascepkana na kraljevstva
(Nortambrija, Veseks, Mersija, Istočna Anglija, Kornvol…), pod upravom vladara
različite snage karaktera. Neprekidni napadi osvajača postepeno su oslabili moć
razjedinjenih teritorija, pa se najveći broj sitnijih kraljeva, voljno ili ne,
morao pomiriti sa pozicijom vazala. Najnoviji napad Danaca pokušava da suzbije
Utred, lord od Bebanburga (u Nortambriji), formalno u službi kralja Aele, mada
i sam „plavokrvnog“ porekla. Pošto mu stariji sin gine u naletu izvidnice
nemilosrdnih vikinških vođa (a to su grofovi
Ragnar, Gutrum i Ubba), Utred na brzinu imenuje naslednikom svog mlađeg
dečaka. Na desetogodišnjeg Osburga sada prelaze bratovljevo (i očevo) ime Utred, titula, ali i kratka lekcija o
dužnostima koje mu sleduju za slučaj očeve pogibije prilikom predstojećeg
okršaja. Dečak ima ratničko, neobuzdano srce, pa umesto da poslušno ostane iza (privremene)
sigurnosti zidina porodičnog utvrđenja, čim se ukazala prilika beži u samo srce
bitke. Postaje svedok očeve pogibije, a zahvaljujući svojoj srčanosti zapada za
oko grofu Ragnaru, koji će mu poštedeti život i zadržati ga kao ličnog
„saksonskog roba“. Ispostaviće se da ga ovim činom ujedno spašava, s obzirom da
je dečaku stric uveliko namenio smrt, ne bi li prisvojio čitav porodični posed
za sebe.
Odrastajući među
Vikinzima, Utred im prirasta za srce i pokazuje ozbiljne kapacitete budućeg
ratnika. Tokom približno deset godina provedenih kao, sada usvojeni sin,
cenjenog Ragnara starijeg, on uči
paganske običaje, usvaja njihov ratnički i moralni kodeks, pomno posmatra kako
žive i časno umiru. Brani gospodarevu kći Tiru od ponižavajućeg nasrtaja Svena
(razmaženog brodograditeljevog sina, koji će zbog ovog incidenta ostati bez
oka) i zbližava se sa Bridom, još
jednom engleskom devojčicom koja je dospela u ropstvo. Istovremeno, ne
zaboravlja ni svoje korene, što simbolizuju dve amajlije koje uporedo nosi oko
vrata: hrišćanski jantar (dragi kamen) i nordijski Torov čekić. Njegova je priroda beznadežno podeljena između
osećanja ogorčenosti, istrgnutosti i izdaje od strane prirodne, te
prihvaćenosti u tuđoj porodici, pod protektoratom čoveka koji je, istovremeno,
ubio njegovog pravog oca. U tom smislu se gradi i njegova veza sa Bridom, koja
mu pošto su odrasli postaje ljubav(nica) i saborac - ali, iako Ragnar to prvi
inicira, Utred ne želi brak sa njom (nadajući se Dankinji, ne bi li se sasvim
ukorenio i dokazao).
Sve se naglo preokreće
nakon Svenovog napada i surove odmazde koju je izvršio nad porodicom Ragnara
starijeg. Naime, uvređen zbog kazne koju je pre više godina podneo nakon
incidenta sa Tirom, pri čemu mu je i otac (Kjartan) proteran iz zajednice, mladić
sa svojim ljudima vrši prepad i pokolj. Igrom slučaja preživeli, Utred i Brida
su primorani da pronađu i sklope novo savezništvo. Pošto je Kjartan u
međuvremenu raširio priču o Utredovoj odgovornosti za poočimovu smrt, te im
Ubba daje do znanja kako su u očima zajednice osuđeni na smrt, preko noći
postaju par izgnanika. Prisećajući se očevih reči - da su Aela i Edmund slabe danske marionete, ali je Veseks poslednje kraljevstvo koje odoleva, samim
tim može vratiti slavu i ujediniti zemlju, odlučuje se da vrati ono što mu po
naslednom pravu pripada. Neće biti lako, međutim, kada se njegova urođena
priroda udruži sa stečenom, divljom, niko ga neće moći zaustaviti.
Njegov i Bridin položaj
komplikuje činjenica da su još kao deca oteti i vaspitavani među Dancima, te ih
na obe strane dočekuju nepoverenje i stavljanje na različite probe.
Zahvaljujući posredništvu oca Beoke, princ i budući kralj Veseksa Alfred ih
angažuje kao špijune, sve vreme ostajući veoma podozriv. Ni Saksonac, ni Danac,
Utred svuda mora da se dokazuje i trpi poniženja, ali iznad svega želi da vrati
svoje nasledstvo, pa je jasno kako će morati da iznova uči manire engleskog
grofa i pokazati da zaslužuje titulu, poverenje i pomoć.
Likovi/Kasting
Utred
od Bebanburga (Alexander Dreymon) - Glavni junak, kao dečak
otet i podignut od strane vikinškog grofa, po odrastanju se vraća u zajednicu
iz koje je davno otrgnut. Njegova dvostruka perspektiva i podeljena pripadnost
nalaze se u osnovi priče, a svi problemi koji će ga pratiti proizilaze upravo
iz ove činjenice. Utredova raspolućenost gradi se još od prvih dijaloga sa sveštenikom Beokom (Ian Hart), u očevom
domu, prilikom kojih, iako tek dečak, oštroumno ispoljava svest o njihovoj
sopstvenoj paganskoj prošlosti. Mali Utred kasnije posmatra surovosti koje
Vikinzi čine nad njegovim sunarodnicima (posebno skrnavljenje očevog leša),
stoički podnosi sve, a nakon prirodne smene suza i prkosa, prilagođava se
nastaloj situaciji, kako bi preživeo. Bistar je i pronicljiv, ali takođe na
svoju štetu impulsivan i razdražljiv.
Kralj
Alfred (David Dawson) - Što se veseškog dvora tiče, isprva
zatičemo prilično uspešnu vladavinu kralja Etelreda, koji otvoreno i opravdano
favorizuje mlađeg brata Alfreda, u odnosu na sopstvenog, večito pijanog
sina Etelvuda. Svestan je da rizična vremena podrazumevaju neophodnost rešenog
naslednog pitanja. Alfred, budući Alfred
the Great, ujedinitelj Engleske, u tom trenutku je nesiguran, izuzetno
pobožan, miran, ali i izvanredno inteligentan i obrazovan mladi čovek. Iako ne
želi da bude vladar, njegove kompetencije su više nego očigledne. Intimno, on
je doslovce ISPOŠĆEN, mučen sukobom snažne duhovnosti i nevoljnih nagona, kao i
nametnutim brakom sa antipatičnom, rigoroznom ženom. Alfredova žudnja za mladom
sluškinjom ili prekidom konstantnog posta, stalna je pretnja njegovoj
privrženosti asketskom životu, odnosu prema autoritativnoj supruzi (kraljica
Elsvit - stroga, nepopustljiva, naročito netrpeljiva prema varvarima),
odlučnosti i promišljenosti vlastodršca.
Brida
(Emily Cox) - Utredova drugarica, prva ljubav i
najbolji prijatelj tokom dugih godina. Nakon
što je svojim savetima doprineo pobedi engleske vojske nad Gutrumovom, Alfred
- sada krunisan, usled pogibije kralja Etelreda i po njegovoj volji (a koju
Etelvud, u svakom smislu nepodobni Alfredov bratanac, pokušava da ospori) -
obećava Utredu pomoć u borbi za njegovo nasleđe i imetak, ali ga prethodno uslovljava
stupanjem u službu. Ovde se Bridine i Utredove namere razilaze - pošto se ona
oseća Dankinjom, ne podržava ljubavnikovu dalju saradnju sa Alfredom, pa
planira da se sama pridruži mladom Ragnaru. Mada je i dalje želi, Utred žudi i
za povratkom svog prava, a ona se udružuje (pa i emotivno) sa Ragnarom mlađim (Tobias Santelmann).
Možda baš zato što nije iz plemićke loze i nema titulu/teret nasleđa za
sobom, Brida sa većom odlučnošću i snagom nego Utred od početka može da prigrli
vikinški (stečeni) identitet, poništivši prvobitni (sa kojim je rođena),
saksonski. Otuda je njoj lakše da potpuno odbaci, raskine sve veze sa
prošlošću. Nije suvišno reći,
Brida je daleko od lepotice, ali poseduje izuzetnu snagu ličnosti. Uopšte, ovde
nema ulepšanih, nerealno zgodnih ljudi, sve je zaista uverljivo.
Ubba
(Rune Temte), jedan od tri najuticajnija
vikinška zapovednika. U najvećoj meri otelotvoruje uobičajene predstave o
Viknzima, kako fizičkim izgledom, tako i odnosom prema borbi, izdaji,
protivnicima i osvajanjima.
Mildrit
(Amy Wren) - Za kretanje od nule u jednoj monarhiji,
pored herojskih poduhvata neophodna je i ženidba. Na brzinu i na slepo priveden
oltaru, Utred dobija „mačku u džaku“. Naime, supruga je vrlo ljupka i mila,
međutim, opterećena velikim dugovima koje je ostavio njen pokojni otac. Time ga
Alfred „na kvarno“ obavezuje prema crkvi. Mildrit je kumica velikaša i
kraljevog savetnika Ode starijeg, blaga i dobra. Stidljivo, uprkos osudama od
strane okoline, prvenstveno kraljice i kumića, zaljubljena je u supruga i
srećna sa njim. Barem u prvo vreme, dok se pitanje religije/pobožnosti i njenog
nepobitnog uticaja na društvene konvencije, ne umeša među supružnike i izazove
nepremostivi razdor.
Kraljica
Izot (Charlie Murphy) - Scena dolaska na “dvor” u Kornvolu,
drastičnu suprotnost onome u Vinčesteru (s obzirom na zapuštenost i primetan
duh paganstva), vrlo je interesantna - na trenutke čak i komična. Ostareli kralj
Peredur, još uvek neopredeljen između hrišćanstva i mnogoboštva, ima dve
supruge. Mlađa, Iseult (Izot, odnosno Izolda) je tzv. shadow queen, netaknuta čarobnica-devica, čija je čednost (kako se
veruje) izvor proročanskih moći. Od prvog trenutka, privlači Utreda, a strast
deluje uzajamno i njena tvrdnja kako ga je ugledala u svojim vizijama, te
spremnost da pomogne u izdaji i pljačkanju svog supruga, ovo dodatno potvrđuju.
Fizički bi mogla da bude dvojnica Sanče iz “Bordžija” i, na sasvim drugačiji
način od borbene Bride, svojom egzotičnošću predstavlja razliku, u odnosu na
pobožne engleske žene.
Oda
mlađi (Brian Vernel) - Dovoljno je pomenuti sledeći dijalog:
(mladi Oda) „You're a heathen”; (Utred) „And you're a virgin.” Ljigavi, u
svakom smislu te reči, sin časnog Ode starijeg, glavni je veseški spletkaroš i
antagonista. Njegova mržnja prema Utedu posebno je pojačana činjenicom da tajno
voli Mildrit. Strašno je ljubomoran, pa uporno pokušava da osujeti njen brak
sa “divljakom”, počev od zakidanja polovine miraza, do pripisivanja sebi
Utredovih zasluga za sabotažu u Ubbinom taboru. Nažalost, uz dejstvo odluka
samog kralja, uspeva mu da kontinuirano izaziva Utredov gnev i čini mu život na
dvoru istinski paklenim - sušta je suprotnost njemu podređeni Leofrič (Adrian Bower), iskusni vojni
zapovednik, sa kojim se Utred odmah sprijateljio.
Kao i ostale istorijske
serije, “Poslednje kraljevstvo” se (ponovo bez preterivanja) oslanja i na
gostovanje malo zvučnijih glumačkih imena, pa tako Metju Mekfejden izvanredno igra oca, Utreda starijeg (mada ga već do kraja prve epizode ubiju na
bojnom polju, njegov performans je jedan od najboljih), a tu je i pojavljivanje
Rutgera Hauera.
Teme
Sve je u znaku dualnosti:
- 2 identiteta (2
naroda, vere, oca): Vikinzi stižu na
Ostrvo u potrazi za plodnijim zemljištem na kome bi se zadržali. I pored
okrutnog tretiranja porobljenih starosedelaca, oni nisu crno-belo oslikani
varvari, već je jasno da među njima postoje racionalni, časni, jednako kao i
„ludi“, zlokobni pripadnici. Pronicljivo sagledaju protivničke slabosti i
bespoštedno ih koriste. Poseduju razvijen i nepokolebljiv kodeks časti. S druge
strane, Englezi su takođe skloni izdaji i neslozi, a ne samo hrišćanski smerni
i pravični.
Etelvud (Harry McEntire) i Gutrum (Thomas W. Gabrielsson) |
Utreda barem dve osobe spajaju sa saksonskim korenima: stric-izdajnik
(činjenica da je živ stalno podseća na potrebu za osvetom) i sveštenik Beoka.
Nasuprot njima, Brida i Ragnar-mlađi su mu spojnica sa vikinškim delom
prošlosti. Nijedne se ne može odreći, a oni časni pripadnici oba sveta to dobro
razumeju. Tako, npr. zahteva da se ispoštuje veliki junak, čak i protivnik, te
da se Ubbi nakon dvoboja priredi pravičan, dostojanstven pogreb. Nastoji da
balansira između dva sveta, pokušavajući da se ne ogreši ni o jedan, ni o
drugi. Odlučivši
da ostane sa Alfredom, Utred ipak obećava mladom Ragnaru i Bridi pomoć u osveti
oca/poočima, kada za to dođe vreme. Obavezan zakletvom prema veseškom kralju,
sjajan u obuci ratnika, zbližava se sa zapovednikom vojske Leofričom. „Utred
Ragnarson i Utred od Bebanburga ne mogu biti isto“ - teška srca (ot)pušta jednu
polovinu svog bića, ne bi li vratio prvu i dostigao jedinstvo sa svojim
korenima. Istovremeno, koliko god ga ovaj često srdio, veruje u snagu uma i
planova kralja Alfreda.
Na pitanje zašto ne odlazi u crkvu, odgovara kako je „Bog stvorio sve oko
mene; molim mu se ćutke, u sebi, gde god da se nađem“. U oba tabora, objašnjava
običaje i verovanja protivnika - npr, kao što Alfreda savetuje Beoka, tako Ubba
ima sopstvenog vrača Storija, a verovanje u dejstvo magije je blisko uverenosti
u moć čuda/mirakula. Mada se paganski i hrišćanski krug uzajamno isključuju i
osporavaju, među njima suštinski nema toliko razlike.
- 2 gotovo ravnopravna
(i najbolje izgrađena) glavna lika, Utred i Alfred.
- po dvoje antagonista/protagonista u 2 tabora (veseški i danski);
- parovi 2 oca-sina
imenjaka (Ragnar, Oda, Utred);
- doduše, ne 2, već 3
ljubavi! Svaka na svoj način dodaje ili razotkriva po neki sloj Utredove
ličnosti, pa bi stoga bilo zanimljivo
uporediti ljubavne scene između Utreda i njegove prve devojke, sa onima
kasnijim, između njega i supruge ili sa Izot.
Bridin i Utredov odnos
je šaljiv, opušten, ravnopravan. Ona mu je više od ljubavnice - drug,
poverenik, pomoćnik. Svesna da ih njegova grofovska titula odvaja, pa mu nikada
ne može postati supruga, ne traži previše - ali i ne želi. Brida je ratnica, koja
zna šta i kada hoće, a kada odbija (npr. seks), a njihova međusobna „peckanja“
su sjajni momenti. Uz Bridu, on ispoljava grubost, animalnu požudu, ali i poverenje, drugarsku bliskost, kao
odraz dugog zajedničkog iskustva.
Sa druge strane, kod odnosa prema Mildrit primećujemo nežnost,
neeksplicitnost, sramežljivost postepenog upoznavanja. Odnos junaka prema
svakoj od žena oslikava i bitne aspekte njegove ličnosti. Tako je sa Bridom/kao
Danac slobodan duh, strastven, u isti mah ljubavnik i saborac; kao Saksonac/sa
Mildrit je suprug, otac, lord zemljoposednik, obavezan zakletvama i dužnošću,
ali i sputan očekivanjima; Izot mu pruža priliku i izgovor da ove stege raskine
i vrati se duhovnom slobodnjaštvu. Na isti način, Danci/Vikinzi za njega zauvek
simbolizuju vaspitanje, paganstvo, sećanje na oca Ragnara; a Englezi gene,
Alfreda i hrišćanstvo - ono što im je zajedničko, jeste podeljen uticaj na
oblikovanje junakovog identiteta,
njegovu autonomiju i slobodu.
Najbolje
1. Odlična uvodna špica i muzika. Pošto zbog
autorskih prava više nije dostupna na Youtube-u, ostavljam link za drugi izvor: https://vimeo.com/141540968
2. Uspešno mešanje fiktivnih sa istorijskim ličnostima. Serija
donosi tematiku donekle poznatu gledaocima znatno popularnijih „Vikinga“,
nekolicinu zajedničkih imena i ličnosti, ali, predstavljenih i postavljenih na
sasvim drugačiji način. Ubba (čita se „Aba“) odlazi u Irsku da „osveti smrt
svog brata Ivara“, što ukazuje na istovetnost sa mlađim likovima iz „Vikinga“(koji
hronološki prethode ovoj radnji). O superiornosti Alfredove priče i
osmišljavanja lika, suvišno je i govoriti - naravno, u korist “Poslednjeg
kraljevstva”.
3. Poštuju se detalji, poput fizičkog izgleda Utreda
kao dečaka i odraslog (ostaje plavook i crnokos, u detinjstvu čak zaista nalik
na Mekfejdena!), što veliki broj igranih serija i filmova obično previđa. Garderoba
je svedena, srednjovekovno-jednostavna, simbolična. Tako se distinkcija i prepoznavanje
zasnivaju na izgledu i odevanju - koje otkriva razlike između Saksonaca i
Danaca: Utred ne odustaje od krzna i duge kose, dok su hrišćani uredno ošišani,
u skromnim tunikama; Izotin nakit i haljine razlikuju se od jednostavnih odora
dvorjanki.
4. Scene su često veoma brutalne (egzekucije, okršaji, ubistva iz
zasede), ali to nije ničim izazvana eksplicitnost, sve je u skladu sa radnjom i
u svrhe njenog prenošenja. Famozne golotinje ovde gotovo da i nema, jer je
težište na sasvim drugim stvarima, kojima bi pažnja publike trebalo da bude
privučena i zadržana. Vidljivo niži budžet nadomešten je sigurnošću scenarija,
glume, razvijanja likova i odigravanja radnje. To su, ujedno, najupadljivije
prednosti u odnosu na (često im suprotstavljane) „Vikinge“, naročito iz
poslednje dve sezone History-jevog
izdanka: iako nema u toj meri upadljivo harizmatične pojedince, niti posebno
spektakularne pojedinosti. Borbe na otvorenom svejedno su sjajne. Izdvojila
bih:
- Scenu (pre)krštenja
malog Osburga u Utreda. Jasno sugeriše osećanje trijumfa koje se, u tom
trenutku, kod dečaka (jer, sada je naslednik) prepliće sa nelagodom zamene pred
zajednicom (prisvajanja, na neki način, neispunjenog puta svog brata).
- Mučenje vazalskog
kralja Edmunda u maniru hrišćanskih svetaca, sa paralelom u vidu priče o svetom
Sebastijanu i Ubbinom/paganskom degradiranju najsvetijih hrišćanskih tajni
(poput krštenja, koje je za njih potapanje).
- Bridin pobačaj, uz
jednostavnost - a potresnost zaključka: „Sahranićemo ga zajedno, biće to znak
prolaznosti“. Od tog trenutka se, naime, njen i Utredov životni put, kao tandema, konačno razilazi,
mada će se oni i dalje susretati.
5. Najveću dragocenost
predstavlja razvijanje junaka kao proces.
Posmatramo Utredovo kolebanje, moralno izrastanje i nova posrnuća, greške i
poniženja. Likovi su retko jednostavni i jednosmisleni, što naročito važi za
Alfreda i Utreda. Npr, tokom pregovora sa Ubbom, na videlo u potpunosti izlaze
impulsivnost Vikinga i smirenost Engleza - prvi je sav nagon, drugi suzdržanost
i promišljenost.
Karakteri su u
neprekidnom progresu, pa imamo priliku da pratimo kako se Utred „u hodu“ menja. Uzmimo za primer epizodu venčanja. Isprva nervozan, kada pred oltarom devojka otkrije lice, Utred neće moći da
sakrije oduševljenje - i olakšanje. Potom je ponovo ljut i razočaran, otkrivši da
ga je Alfred vezao za crkvu i sebe putem prećutanog duga i očigledno zapuštenog
imanja; ali, onda shvata koliko ispada nepravedan prema nevesti, pa postaje dobar muž. Na sličan način, kasnije,
boraveći kao talac kod Gutruma (zalog tokom primirja, dok je Ubbba odsutan),
raduje se što je opet u društvu Bride i Ragnara-mlađeg (sada su par),
istovremeno čeznući da ode kući i vidi novorođenog sina. On žali za nekadašnjom
ljubavlju, ali je i sa novom porodicom pronašao sreću.
Naše raspoloženje prema
junacima se, svako malo, pa menja, baš kao i iskušenja na koja sudbina stavlja
impulsivnog “saksonskog Vikinga”. Silno ćete mrzeti Alfreda u scenama kada
izvrgava Utreda poniženju i javnoj pokori, a sve pod uticajem lažljivih
savetnika i zlobne supruge. Istovremeno, Utred čini pojedine zaista nepravedne
stvari, pre svega prema Mildrit. Ovo se naročito odnosi na trenutak kada
odlučuje da prekine svaku vezu sa suprugom i sinom, dovodeći “pagansku
kraljicu” sa sobom kao trofej i opredeljujući se za novi zaokret u svom životu
(prethodno će sa novom izabranicom prenoćiti u svinjcu, gde ih je proterala
uvređena Mildrit!). Čak i razuzdani Atelvud koga se u najvećem delu sezone
gnušamo, postaje simpatičan pošto se pridruži Utredovim odmetnicima, unoseći
duhovitost svojom nonšalancijom i kukavičlukom sladostrasnika. Zapravo, jedino
mladi Oda i kraljica Elsvit ostaju uvek isti, beskrajno odbojni i mrski likovi!
Istina, promenljivost Utredovog raspoloženja i postupanja
zaista zna iznervirati, ali, valja imati u vidu kako je ona logičan, ljudski
odgovor na ništa manje naglu promenljivost okolnosti u kojima se junak nalazi,
a koje se brzo smenjuju usled ograničenog formata i trajanja sezone.
Zaključak
Verovatno vas neće
naprečac zarobiti, ali, već do kraja uvodne epizode bićete barem zainteresovani
i na pravi način upoznati sa pričom. Uspostavljena je ravnoteža između dinamike
zbivanja, u upoznavanju sa junakom i njegovom stupanju u akciju, tako da nema
„razvlačenja“ - pa ipak, ekspozicija je sasvim dovoljna da shvatimo kako je do
svega došlo. Produkcijski svakako ne poseduje, barem ne „na prvu loptu“, šarm i
privlačnost “Vikinga” - ali, već do kraja pilot-epizode
osvaja i uvodi u dinamičnu, surovo ogoljenu priču. Gluma je sasvim solidna,
vizuelizacija u skladu sa prikazanim razdobljem, uključujući odeću, oružje,
pokućstvo, sve do ponašanja, izgleda, postupaka aktera.
„Poslednje kraljevstvo“ kao celina vrlo
logično, ujednačeno i čvrsto povezano, izvodi priču. Ono najbitnije: u seriji
nema ni minuta tzv. „praznog hoda“, vremena izgubljenog na glupe priče,
patetiku ili besmisleni naturalizam. Primera radi, scene ubijanja su brutalne,
ali brze i kratke. Sve je svrsishodno, pa i humor - u službi naglašavanja
kontrasta između dva sveta, u čijem se središtu našao glavni junak. Svaka epizoda počinje Utredovim narativom, pri čemu rezimira dosadašnji pređeni put, sa uvek istim zaključkom: „Destiny is all“ - što
dodatno pojačava epski doživljaj. Istovremeno, ovo je važna konstatacija,
lajtmotivsko sažimanje Utredovog iskustva i kobi.
Vrednosna
ocena: 9/10