недеља, 26. март 2017.

„The Last Kingdom“ (2015)

komentariše: Isidora Đolović


Po svemu sudeći, ni istorijska fikcija ne izmiče podeli na kategorije “muške” i “ženske”, ako ne u potpunosti, ono bar s obzirom na odabranu perspektivu i način predočavanja teme. To znači da, dok s jedne strane postoji obilje pseudoistorijskih romana iz pera autorki, koje više nego slobodno prilaze stvarnosnim činjenicama i svedočanstvima - oblikujući priču sa akcentom na intrigama, strasti i skandalima kao pokretačima radnje, nasuprot njima su dela znatno uravnoteženije, nekima možda “suvoparnije”, ali logički utemeljenije orijentacije. Njihovi stvaraoci su, slučajno ili ne, najčešće profesori sa pretežnim interesovanjem za ono što se događalo “na terenu”, a ne po ložnicama, hodnicima i skrivenim vrtovima (mada se ni ovim faktorima, naravno, ne može odreći efikasnost!). Isto važi za ekranizacije ovakvih dela, tzv. “kostimirane” serije i filmove: jasna je podela na više ratničke ili pretežno salonske/dvorske priče - opet, bez ikakvog pokušaja vrednosnog upoređivanja koje bi, ruku na srce, bilo nemoguće i nepravedno. Tek, ako su dvoboji i masovne scene sa bojišta u “Game of thrones” pobudili interesovanje, “Vikinzi” ili “Crna jedra” su odlično iskoristili ovaj talas zanimanja, da vrate istorijsku fikciju sa malih ekrana na, tjudorovskim “sapuničarskim” zavrzlamama pomalo potisnut, put ratnika. Naravno, polazna premisa ipak igra glavnu ulogu, a serija zasnovana na izuzetnim romanima proverenog pisca istorijske fikcije, Bernarda Kornvela, unapred odgovara svim sličnim očekivanjima.

“The Last Kingdom”, sa osam jednočasovnih epizoda snimljenih u saradnji mreža BBC America i BBC 2, svoju premijeru dobija u jesen 2015. Drugu sezonu, koja je upravo u toku, preuzeo je  Netfilx i imaće 10 epizoda, sudeći po najavama. Od samog početka, upoređivana je sa nešto starijim i znatno popularnijim “Viknzima”, što nije bez osnova - ali, istovremeno je  sasvim uzaludno. Naime, uprkos brojnim zajedničkim elementima, ova serija ima sopstvenu osnovu i putanju, tako da ubrzo postaje jasno kako se bilo kakvo poistovećivanje likova ili tema koje dele, neizbežno završava, sve češće, u korist “manje”, “siromašnije” sage. Ima i razloga. Dok su “Vikinzi” plod reinterpretacije nordijskih legendi od strane Makla Hirsta (kome je, ne zaboravimo,  pošlo za rukom da postepeno oskrnavi kako vikinške, tako i arturijanske i tjudorovske istorijske prototipove), “Poslednje kraljevstvo” se zasniva na prve dve knjige Kornvelovih „Saksonskih hronika“. 
Ukoliko još uvek niste čitali ništa od pomenutog autora, najiskrenije preporučujem bilo koju od dve trilogije: “Hronike gospodara rata” (o kralju Arturu) i “Potraga za Gralom” (naslov sve govori), petoknjižje - saksonsku sagu ili neki od pojedinačnih romana (“Aženkur”, “Utvrđenje”, “Pljačkaš vešala”). Pošto je u pitanju tema za književnu rubriku, dodaću samo još to da je iz ovog konkretnog serijala za sada objavljeno šest, a kod nas prevedeno pet knjiga (sva dela Bernarda Kornvela na srpski prevodi i izdaje Otvorena knjiga) i to, redom: Poslednje kraljevstvo”, “Bledi konjanik”,“Gospodari severa”“Pesma mača” i “Zemlja u plamenu”. Tu se vraćam  na konstataciju iz uvoda - za razliku od dela Filipe Gregori, Džin Kalogrides ili Karen Eseks, ovo je prava muška istorijska proza, a ekranizacija je to vrlo dobro ispoštovala i ispratila. Kao što sam već pomenula, prva sezona sažima radnju iz prve dve knjige, te je zbog toga sve pomalo ubrzano i “skokovito”, ali nipošto nemoguće za praćenje i uživanje. Dosledno romanesknoj sagi, prati vladavinu Alfreda Velikog, borbu za nezavisnost i prvo ujedinjenje Engleske, sve to iz perspektive mladića koji je iskusio život na obe suprotstavljene strane, što će ga sudbinski obeležiti.
iz lične arhive
Priča

U drugoj polovini IX veka (preciznije, 866. godine), Engleska je još uvek rascepkana na kraljevstva (Nortambrija, Veseks, Mersija, Istočna Anglija, Kornvol…), pod upravom vladara različite snage karaktera. Neprekidni napadi osvajača postepeno su oslabili moć razjedinjenih teritorija, pa se najveći broj sitnijih kraljeva, voljno ili ne, morao pomiriti sa pozicijom vazala. Najnoviji napad Danaca pokušava da suzbije Utred, lord od Bebanburga (u Nortambriji), formalno u službi kralja Aele, mada i sam „plavokrvnog“ porekla. Pošto mu stariji sin gine u naletu izvidnice nemilosrdnih vikinških vođa (a to su grofovi Ragnar, Gutrum i Ubba), Utred na brzinu imenuje naslednikom svog mlađeg dečaka. Na desetogodišnjeg Osburga sada prelaze bratovljevo (i očevo) ime Utred, titula, ali i kratka lekcija o dužnostima koje mu sleduju za slučaj očeve pogibije prilikom predstojećeg okršaja. Dečak ima ratničko, neobuzdano srce, pa umesto da poslušno ostane iza (privremene) sigurnosti zidina porodičnog utvrđenja, čim se ukazala prilika beži u samo srce bitke. Postaje svedok očeve pogibije, a zahvaljujući svojoj srčanosti zapada za oko grofu Ragnaru, koji će mu poštedeti život i zadržati ga kao ličnog „saksonskog roba“. Ispostaviće se da ga ovim činom ujedno spašava, s obzirom da je dečaku stric uveliko namenio smrt, ne bi li prisvojio čitav porodični posed za sebe.
Odrastajući među Vikinzima, Utred im prirasta za srce i pokazuje ozbiljne kapacitete budućeg ratnika. Tokom približno deset godina provedenih kao, sada usvojeni sin, cenjenog Ragnara starijeg, on uči paganske običaje, usvaja njihov ratnički i moralni kodeks, pomno posmatra kako žive i časno umiru. Brani gospodarevu kći Tiru od ponižavajućeg nasrtaja Svena (razmaženog brodograditeljevog sina, koji će zbog ovog incidenta ostati bez oka) i zbližava se sa Bridom, još jednom engleskom devojčicom koja je dospela u ropstvo. Istovremeno, ne zaboravlja ni svoje korene, što simbolizuju dve amajlije koje uporedo nosi oko vrata: hrišćanski jantar (dragi kamen) i nordijski Torov čekić. Njegova je priroda beznadežno podeljena između osećanja ogorčenosti, istrgnutosti i izdaje od strane prirodne, te prihvaćenosti u tuđoj porodici, pod protektoratom čoveka koji je, istovremeno, ubio njegovog pravog oca. U tom smislu se gradi i njegova veza sa Bridom, koja mu pošto su odrasli postaje ljubav(nica) i saborac - ali, iako Ragnar to prvi inicira, Utred ne želi brak sa njom (nadajući se Dankinji, ne bi li se sasvim ukorenio i dokazao).
Sve se naglo preokreće nakon Svenovog napada i surove odmazde koju je izvršio nad porodicom Ragnara starijeg. Naime, uvređen zbog kazne koju je pre više godina podneo nakon incidenta sa Tirom, pri čemu mu je i otac (Kjartan) proteran iz zajednice, mladić sa svojim ljudima vrši prepad i pokolj. Igrom slučaja preživeli, Utred i Brida su primorani da pronađu i sklope novo savezništvo. Pošto je Kjartan u međuvremenu raširio priču o Utredovoj odgovornosti za poočimovu smrt, te im Ubba daje do znanja kako su u očima zajednice osuđeni na smrt, preko noći postaju par izgnanika. Prisećajući se očevih reči - da su Aela i Edmund slabe danske marionete, ali je Veseks poslednje kraljevstvo koje odoleva, samim tim može vratiti slavu i ujediniti zemlju, odlučuje se da vrati ono što mu po naslednom pravu pripada. Neće biti lako, međutim, kada se njegova urođena priroda udruži sa stečenom, divljom, niko ga neće moći zaustaviti. 

Njegov i Bridin položaj komplikuje činjenica da su još kao deca oteti i vaspitavani među Dancima, te ih na obe strane dočekuju nepoverenje i stavljanje na različite probe. Zahvaljujući posredništvu oca Beoke, princ i budući kralj Veseksa Alfred ih angažuje kao špijune, sve vreme ostajući veoma podozriv. Ni Saksonac, ni Danac, Utred svuda mora da se dokazuje i trpi poniženja, ali iznad svega želi da vrati svoje nasledstvo, pa je jasno kako će morati da iznova uči manire engleskog grofa i pokazati da zaslužuje titulu, poverenje i pomoć.

Likovi/Kasting
Utred od Bebanburga (Alexander Dreymon) - Glavni junak, kao dečak otet i podignut od strane vikinškog grofa, po odrastanju se vraća u zajednicu iz koje je davno otrgnut. Njegova dvostruka perspektiva i podeljena pripadnost nalaze se u osnovi priče, a svi problemi koji će ga pratiti proizilaze upravo iz ove činjenice. Utredova raspolućenost gradi se još od prvih dijaloga sa sveštenikom Beokom (Ian Hart), u očevom domu, prilikom kojih, iako tek dečak, oštroumno ispoljava svest o njihovoj sopstvenoj paganskoj prošlosti. Mali Utred kasnije posmatra surovosti koje Vikinzi čine nad njegovim sunarodnicima (posebno skrnavljenje očevog leša), stoički podnosi sve, a nakon prirodne smene suza i prkosa, prilagođava se nastaloj situaciji, kako bi preživeo. Bistar je i pronicljiv, ali takođe na svoju štetu impulsivan i razdražljiv.

Kralj Alfred (David Dawson) - Što se veseškog dvora tiče, isprva zatičemo prilično uspešnu vladavinu kralja Etelreda, koji otvoreno i opravdano favorizuje mlađeg brata Alfreda, u odnosu na sopstvenog, večito pijanog sina Etelvuda. Svestan je da rizična vremena podrazumevaju neophodnost rešenog naslednog pitanja. Alfred, budući Alfred the Great, ujedinitelj Engleske, u tom trenutku je nesiguran, izuzetno pobožan, miran, ali i izvanredno inteligentan i obrazovan mladi čovek. Iako ne želi da bude vladar, njegove kompetencije su više nego očigledne. Intimno, on je doslovce ISPOŠĆEN, mučen sukobom snažne duhovnosti i nevoljnih nagona, kao i nametnutim brakom sa antipatičnom, rigoroznom ženom. Alfredova žudnja za mladom sluškinjom ili prekidom konstantnog posta, stalna je pretnja njegovoj privrženosti asketskom životu, odnosu prema autoritativnoj supruzi (kraljica Elsvit - stroga, nepopustljiva, naročito netrpeljiva prema varvarima), odlučnosti i promišljenosti vlastodršca.
Svestan da je Veseks jedina nada u obnovu i pružanje novog sjaja engleskoj, hrišćanskoj kraljevini, spreman je da se upusti u ostvarenje ove mukotrpne i složene misije. Otuda je pomalo sadistička sumnjičavost koju pokazuje prema Utredu, uvek pomešana sa svešću o dragocenoj pomoći koju bi taj neobični momak mogao da mu pruži (kao „adut broj jedan“ u okršajima koji slede). Ova mešavina poverenja i podozrivosti karakteriše i povratnu reakciju novog podanika na kralja. Važno je naglasiti, imamo i SAVRŠEN odabir glumca. 
Brida (Emily Cox) - Utredova drugarica, prva ljubav i najbolji prijatelj tokom dugih godina.  Nakon što je svojim savetima doprineo pobedi engleske vojske nad Gutrumovom, Alfred - sada krunisan, usled pogibije kralja Etelreda i po njegovoj volji (a koju Etelvud, u svakom smislu nepodobni Alfredov bratanac, pokušava da ospori) - obećava Utredu pomoć u borbi za njegovo nasleđe i imetak, ali ga prethodno uslovljava stupanjem u službu. Ovde se Bridine i Utredove namere razilaze - pošto se ona oseća Dankinjom, ne podržava ljubavnikovu dalju saradnju sa Alfredom, pa planira da se sama pridruži mladom Ragnaru. Mada je i dalje želi, Utred žudi i za povratkom svog prava, a ona se udružuje (pa i emotivno)  sa Ragnarom mlađim (Tobias Santelmann).
Možda baš zato što nije iz plemićke loze i nema titulu/teret nasleđa za sobom, Brida sa većom odlučnošću i snagom nego Utred od početka može da prigrli vikinški (stečeni) identitet, poništivši prvobitni (sa kojim je rođena), saksonski. Otuda je njoj lakše da potpuno odbaci, raskine sve veze sa prošlošću. Nije suvišno reći, Brida je daleko od lepotice, ali poseduje izuzetnu snagu ličnosti. Uopšte, ovde nema ulepšanih, nerealno zgodnih ljudi, sve je zaista uverljivo.  
Ubba (Rune Temte), jedan od tri najuticajnija vikinška zapovednika. U najvećoj meri otelotvoruje uobičajene predstave o Viknzima, kako fizičkim izgledom, tako i odnosom prema borbi, izdaji, protivnicima i osvajanjima.
Mildrit (Amy Wren) - Za kretanje od nule u jednoj monarhiji, pored herojskih poduhvata neophodna je i ženidba. Na brzinu i na slepo priveden oltaru, Utred dobija „mačku u džaku“. Naime, supruga je vrlo ljupka i mila, međutim, opterećena velikim dugovima koje je ostavio njen pokojni otac. Time ga Alfred „na kvarno“ obavezuje prema crkvi. Mildrit je kumica velikaša i kraljevog savetnika Ode starijeg, blaga i dobra. Stidljivo, uprkos osudama od strane okoline, prvenstveno kraljice i kumića, zaljubljena je u supruga i srećna sa njim. Barem u prvo vreme, dok se pitanje religije/pobožnosti i njenog nepobitnog uticaja na društvene konvencije, ne umeša među supružnike i izazove nepremostivi razdor.
Kraljica Izot (Charlie Murphy) - Scena dolaska na “dvor” u Kornvolu, drastičnu suprotnost onome u Vinčesteru (s obzirom na zapuštenost i primetan duh paganstva), vrlo je interesantna -  na trenutke čak i komična. Ostareli kralj Peredur, još uvek neopredeljen između hrišćanstva i mnogoboštva, ima dve supruge. Mlađa, Iseult (Izot, odnosno Izolda) je tzv. shadow queen, netaknuta čarobnica-devica, čija je čednost (kako se veruje) izvor proročanskih moći. Od prvog trenutka, privlači Utreda, a strast deluje uzajamno i njena tvrdnja kako ga je ugledala u svojim vizijama, te spremnost da pomogne u izdaji i pljačkanju svog supruga, ovo dodatno potvrđuju. Fizički bi mogla da bude dvojnica Sanče iz “Bordžija” i, na sasvim drugačiji način od borbene Bride, svojom egzotičnošću predstavlja razliku, u odnosu na pobožne engleske žene. 
Oda mlađi (Brian Vernel) - Dovoljno je pomenuti sledeći dijalog: (mladi Oda) „You're a heathen”; (Utred) „And you're a virgin.” Ljigavi, u svakom smislu te reči, sin časnog Ode starijeg, glavni je veseški spletkaroš i antagonista. Njegova mržnja prema Utedu posebno je pojačana činjenicom da tajno voli Mildrit. Strašno je ljubomoran, pa uporno pokušava da osujeti njen brak sa “divljakom”, počev od zakidanja polovine miraza, do pripisivanja sebi Utredovih zasluga za sabotažu u Ubbinom taboru. Nažalost, uz dejstvo odluka samog kralja, uspeva mu da kontinuirano izaziva Utredov gnev i čini mu život na dvoru istinski paklenim - sušta je suprotnost njemu podređeni Leofrič (Adrian Bower), iskusni vojni zapovednik, sa kojim se Utred odmah sprijateljio.
Kao i ostale istorijske serije, “Poslednje kraljevstvo” se (ponovo bez preterivanja) oslanja i na gostovanje malo zvučnijih glumačkih imena, pa tako Metju Mekfejden izvanredno igra oca, Utreda starijeg  (mada ga već do kraja prve epizode ubiju na bojnom polju, njegov performans je jedan od najboljih), a tu je i pojavljivanje Rutgera Hauera.
Teme

Sve je u znaku dualnosti:

- 2 identiteta (2 naroda, vere, oca):  Vikinzi stižu na Ostrvo u potrazi za plodnijim zemljištem na kome bi se zadržali. I pored okrutnog tretiranja porobljenih starosedelaca, oni nisu crno-belo oslikani varvari, već je jasno da među njima postoje racionalni, časni, jednako kao i „ludi“, zlokobni pripadnici. Pronicljivo sagledaju protivničke slabosti i bespoštedno ih koriste. Poseduju razvijen i nepokolebljiv kodeks časti. S druge strane, Englezi su takođe skloni izdaji i neslozi, a ne samo hrišćanski smerni i pravični.
Etelvud (Harry McEntire) i Gutrum (Thomas W. Gabrielsson)
Utreda barem dve osobe spajaju sa saksonskim korenima: stric-izdajnik (činjenica da je živ stalno podseća na potrebu za osvetom) i sveštenik Beoka. Nasuprot njima, Brida i Ragnar-mlađi su mu spojnica sa vikinškim delom prošlosti. Nijedne se ne može odreći, a oni časni pripadnici oba sveta to dobro razumeju. Tako, npr. zahteva da se ispoštuje veliki junak, čak i protivnik, te da se Ubbi nakon dvoboja priredi pravičan, dostojanstven pogreb. Nastoji da balansira između dva sveta, pokušavajući da se ne ogreši ni o jedan, ni o drugi. Odlučivši da ostane sa Alfredom, Utred ipak obećava mladom Ragnaru i Bridi pomoć u osveti oca/poočima, kada za to dođe vreme. Obavezan zakletvom prema veseškom kralju, sjajan u obuci ratnika, zbližava se sa zapovednikom vojske Leofričom. „Utred Ragnarson i Utred od Bebanburga ne mogu biti isto“ - teška srca (ot)pušta jednu polovinu svog bića, ne bi li vratio prvu i dostigao jedinstvo sa svojim korenima. Istovremeno, koliko god ga ovaj često srdio, veruje u snagu uma i planova kralja Alfreda.
Na pitanje zašto ne odlazi u crkvu, odgovara kako je „Bog stvorio sve oko mene; molim mu se ćutke, u sebi, gde god da se nađem“. U oba tabora, objašnjava običaje i verovanja protivnika - npr, kao što Alfreda savetuje Beoka, tako Ubba ima sopstvenog vrača Storija, a verovanje u dejstvo magije je blisko uverenosti u moć čuda/mirakula. Mada se paganski i hrišćanski krug uzajamno isključuju i osporavaju, među njima suštinski nema toliko razlike. 

- 2 gotovo ravnopravna (i najbolje izgrađena) glavna lika, Utred i Alfred.


- po dvoje antagonista/protagonista u 2 tabora (veseški i danski);

- parovi 2 oca-sina imenjaka (Ragnar, Oda, Utred);

- doduše, ne 2, već 3 ljubavi! Svaka na svoj način dodaje ili razotkriva po neki sloj Utredove ličnosti, pa bi stoga bilo zanimljivo uporediti ljubavne scene između Utreda i njegove prve devojke, sa onima kasnijim, između njega i supruge ili sa Izot.
Bridin i Utredov odnos je šaljiv, opušten, ravnopravan. Ona mu je više od ljubavnice - drug, poverenik, pomoćnik. Svesna da ih njegova grofovska titula odvaja, pa mu nikada ne može postati supruga, ne traži previše - ali i ne želi. Brida je ratnica, koja zna šta i kada hoće, a kada odbija (npr. seks), a njihova međusobna „peckanja“ su sjajni momenti. Uz Bridu, on ispoljava grubost, animalnu požudu, ali i poverenje, drugarsku bliskost, kao odraz dugog zajedničkog iskustva.
Sa druge strane, kod odnosa prema Mildrit primećujemo nežnost, neeksplicitnost, sramežljivost postepenog upoznavanja. Odnos junaka prema svakoj od žena oslikava i bitne aspekte njegove ličnosti. Tako je sa Bridom/kao Danac slobodan duh, strastven, u isti mah ljubavnik i saborac; kao Saksonac/sa Mildrit je suprug, otac, lord zemljoposednik, obavezan zakletvama i dužnošću, ali i sputan očekivanjima; Izot mu pruža priliku i izgovor da ove stege raskine i vrati se duhovnom slobodnjaštvu. Na isti način, Danci/Vikinzi za njega zauvek simbolizuju vaspitanje, paganstvo, sećanje na oca Ragnara; a Englezi gene, Alfreda i hrišćanstvo - ono što im je zajedničko, jeste podeljen uticaj na oblikovanje  junakovog identiteta, njegovu autonomiju i slobodu.

Najbolje

1. Odlična uvodna špica i muzika. Pošto zbog autorskih prava više nije dostupna na Youtube-u, ostavljam link za drugi izvor: https://vimeo.com/141540968
2. Uspešno mešanje fiktivnih sa istorijskim ličnostima. Serija donosi tematiku donekle poznatu gledaocima znatno popularnijih „Vikinga“, nekolicinu zajedničkih imena i ličnosti, ali, predstavljenih i postavljenih na sasvim drugačiji način. Ubba (čita se „Aba“) odlazi u Irsku da „osveti smrt svog brata Ivara“, što ukazuje na istovetnost sa mlađim likovima iz „Vikinga“(koji hronološki prethode ovoj radnji). O superiornosti Alfredove priče i osmišljavanja lika, suvišno je i govoriti - naravno, u korist “Poslednjeg kraljevstva”.
3. Poštuju se detalji, poput fizičkog izgleda Utreda kao dečaka i odraslog (ostaje plavook i crnokos, u detinjstvu čak zaista nalik na Mekfejdena!), što veliki broj igranih serija i filmova obično previđa. Garderoba je svedena, srednjovekovno-jednostavna, simbolična. Tako se distinkcija i prepoznavanje zasnivaju na izgledu i odevanju - koje otkriva razlike između Saksonaca i Danaca: Utred ne odustaje od krzna i duge kose, dok su hrišćani uredno ošišani, u skromnim tunikama; Izotin nakit i haljine razlikuju se od jednostavnih odora dvorjanki.
4. Scene su često veoma brutalne (egzekucije, okršaji, ubistva iz zasede), ali to nije ničim izazvana eksplicitnost, sve je u skladu sa radnjom i u svrhe njenog prenošenja. Famozne golotinje ovde gotovo da i nema, jer je težište na sasvim drugim stvarima, kojima bi pažnja publike trebalo da bude privučena i zadržana. Vidljivo niži budžet nadomešten je sigurnošću scenarija, glume, razvijanja likova i odigravanja radnje. To su, ujedno, najupadljivije prednosti u odnosu na (često im suprotstavljane) „Vikinge“, naročito iz poslednje dve sezone History-jevog izdanka: iako nema u toj meri upadljivo harizmatične pojedince, niti posebno spektakularne pojedinosti. Borbe na otvorenom svejedno su sjajne. Izdvojila bih:

- Scenu (pre)krštenja malog Osburga u Utreda. Jasno sugeriše osećanje trijumfa koje se, u tom trenutku, kod dečaka (jer, sada je naslednik) prepliće sa nelagodom zamene pred zajednicom (prisvajanja, na neki način, neispunjenog puta svog brata).
- Mučenje vazalskog kralja Edmunda u maniru hrišćanskih svetaca, sa paralelom u vidu priče o svetom Sebastijanu i Ubbinom/paganskom degradiranju najsvetijih hrišćanskih tajni (poput krštenja, koje je za njih potapanje).
- Bridin pobačaj, uz jednostavnost - a potresnost zaključka: „Sahranićemo ga zajedno, biće to znak prolaznosti“. Od tog trenutka se, naime, njen i Utredov životni put, kao tandema, konačno razilazi, mada će se oni i dalje susretati.

5. Najveću dragocenost predstavlja razvijanje junaka kao proces. Posmatramo Utredovo kolebanje, moralno izrastanje i nova posrnuća, greške i poniženja. Likovi su retko jednostavni i jednosmisleni, što naročito važi za Alfreda i Utreda. Npr, tokom pregovora sa Ubbom, na videlo u potpunosti izlaze impulsivnost Vikinga i smirenost Engleza - prvi je sav nagon, drugi suzdržanost i promišljenost.
Karakteri su u neprekidnom progresu, pa imamo priliku da pratimo kako se Utred „u hodu“ menja. Uzmimo za primer epizodu venčanja. Isprva nervozan, kada pred oltarom devojka otkrije lice, Utred neće moći da sakrije oduševljenje - i olakšanje. Potom je ponovo ljut i razočaran, otkrivši da ga je Alfred vezao za crkvu i sebe putem prećutanog duga i očigledno zapuštenog imanja; ali, onda shvata koliko ispada nepravedan prema nevesti, pa postaje dobar muž. Na sličan način, kasnije, boraveći kao talac kod Gutruma (zalog tokom primirja, dok je Ubbba odsutan), raduje se što je opet u društvu Bride i Ragnara-mlađeg (sada su par), istovremeno čeznući da ode kući i vidi novorođenog sina. On žali za nekadašnjom ljubavlju, ali je i sa novom porodicom pronašao sreću.
Naše raspoloženje prema junacima se, svako malo, pa menja, baš kao i iskušenja na koja sudbina stavlja impulsivnog “saksonskog Vikinga”. Silno ćete mrzeti Alfreda u scenama kada izvrgava Utreda poniženju i javnoj pokori, a sve pod uticajem lažljivih savetnika i zlobne supruge. Istovremeno, Utred čini pojedine zaista nepravedne stvari, pre svega prema Mildrit. Ovo se naročito odnosi na trenutak kada odlučuje da prekine svaku vezu sa suprugom i sinom, dovodeći “pagansku kraljicu” sa sobom kao trofej i opredeljujući se za novi zaokret u svom životu (prethodno će sa novom izabranicom prenoćiti u svinjcu, gde ih je proterala uvređena Mildrit!). Čak i razuzdani Atelvud koga se u najvećem delu sezone gnušamo, postaje simpatičan pošto se pridruži Utredovim odmetnicima, unoseći duhovitost svojom nonšalancijom i kukavičlukom sladostrasnika. Zapravo, jedino mladi Oda i kraljica Elsvit ostaju uvek isti, beskrajno odbojni i mrski likovi! Istina, promenljivost Utredovog raspoloženja i postupanja zaista zna iznervirati, ali, valja imati u vidu kako je ona logičan, ljudski odgovor na ništa manje naglu promenljivost okolnosti u kojima se junak nalazi, a koje se brzo smenjuju usled ograničenog formata i trajanja sezone.

Zaključak

Verovatno vas neće naprečac zarobiti, ali, već do kraja uvodne epizode bićete barem zainteresovani i na pravi način upoznati sa pričom. Uspostavljena je ravnoteža između dinamike zbivanja, u upoznavanju sa junakom i njegovom stupanju u akciju, tako da nema „razvlačenja“ - pa ipak, ekspozicija je sasvim dovoljna da shvatimo kako je do svega došlo. Produkcijski svakako ne poseduje, barem ne „na prvu loptu“, šarm i privlačnost “Vikinga” - ali, već do kraja pilot-epizode osvaja i uvodi u dinamičnu, surovo ogoljenu priču. Gluma je sasvim solidna, vizuelizacija u skladu sa prikazanim razdobljem, uključujući odeću, oružje, pokućstvo, sve do ponašanja, izgleda, postupaka aktera.
„Poslednje kraljevstvo“ kao celina vrlo logično, ujednačeno i čvrsto povezano, izvodi priču. Ono najbitnije: u seriji nema ni minuta tzv. „praznog hoda“, vremena izgubljenog na glupe priče, patetiku ili besmisleni naturalizam. Primera radi, scene ubijanja su brutalne, ali brze i kratke. Sve je svrsishodno, pa i humor - u službi naglašavanja kontrasta između dva sveta, u čijem se središtu našao glavni junak. Svaka epizoda počinje Utredovim narativom, pri čemu rezimira dosadašnji pređeni put, sa uvek istim zaključkom: „Destiny is all“ -  što dodatno pojačava epski doživljaj. Istovremeno, ovo je važna konstatacija, lajtmotivsko sažimanje Utredovog iskustva i kobi.
Vrednosna ocena: 9/10