piše: Isidora
Đolović
Doba adolescencije,
godine provedene u srednjoj školi, većina nas pamti sa pomešanim, često
međusobno protivrečnim osećanjima i veoma dugo ne može da se odluči koje bi
odnelo prevagu. Pogled unazad praćen je ili podsmehom i olakšanjem što smo
prevazišli ono nespretno, a tvrdoglavo, nedozrelo biće - ili setom što je vreme
ničim okrnjenih nada i iluzija zauvek iza nas, bez mogućnosti da nam ulije
barem delić one mladalačke energije u svom prvobitnom, čistom obliku. U svakom
slučaju, potiskivali ga ili otvoreno o njemu govorili, iskustvo iz ovog
životnog razdoblja prelazno je i presudno za to kakav će pravac naša, uskoro
odrasla osoba uzeti. U najboljem slučaju, “oporavljamo” se od srednje škole do
prve dvocifrene godišnjice mature - u najčešćem (mada to retki žele da
priznaju), celoga života. Ono što kasnije postanemo, kao formirane ličnosti,
negacija je ili razvijanje našeg tinejdžerskog “JA”. Zbog toga se mnogi
neprestano osvrću na fenomen (proživljene) adolescencije, tražeći odgovore na
neke sadašnje probleme ili jednostavno evocirajući nepovratno izgubljeno.
Verovatno se time rukovodila
i Melina Marketa, australijska
nastavnica, kada je 1993. godine debitovala romanom “U potrazi za
Alibrandijem”, po kome je snimljen istoimeni (odlični) film. Neka opšta mesta,
koja će karakterisati njeno kasnije stvaralaštvo, već tu je moguće uočiti: italijansko poreklo glavne junakinje, okruženje (krnja
porodica, katolička ženska škola), problem sticanja samopouzdanja i otkrivanja
sopstvenog glasa. U velikoj meri se radi o autobiografskim crtama i temama, sa
kojima se Marketa izborila upravo prenoseći lično iskustvo u fikciju, na papir.
Naime, zbog disleksije (poremećaja čitanja i učenja, te razumevanja pročitanog,
uprkos normalno ili visoko razvijenoj inteligenciji) i ozbiljne sumnje u
sopstvene sposobnosti, u petnaestoj godini je napustila školovanje. Kada se,
posle izvesnog razdoblja teške borbe sa samom sobom, vratila obrazovanju i radu,
postigla je veliki uspeh. Danas je jedan od najnagrađivanijih i najpriznatijih
„young adult“ autora, ali i pravi primer svih mogućnosti volje u nama. „Spasavanje Frančeske“, sasvim
obična priča koju je svako od nas tokom školovanja proživeo, ispripovedana je
direktno i neposredno, iz prvog lica. Tu su podele na školske klanove, prve
ljubavi i zablude, traženje sebe, sa večitom dilemom: biti kao drugi ili biti
svoj? Otkinuti se od uticaja roditelja ili prionuti uz taj model? Šta je
individualnost? Ko su pravi prijatelji?
Da je ovaj roman pesma,
bio bi “True colors” Sindi Loper. Ono
što leži “ispod površine”, suštinsko je u svakom od nas, ali je do njega malo
duži i zahtevniji put. Možda je upravo prepoznavanje ličnog iskustva, povratak
u te dane, ponajviše uticao da mi se priča dopadne. Naprosto, nema
preterivanja, pa iako po svemu odgovara tinejdž-šablonima primenjivanim u
mnoštvu serija i filmova (pogotovo kada je o strukturi školskog okruženja reč),
nije li tako i u realnosti? Jedno je sigurno, još od “Daću ti sunce” Džendi
Nelson, nijedan savremeni omladinski roman nije ostavio ovako snažan utisak na
mene, mada je u osnovi krajnje jednostavan. Objavio ga je “Kreativni centar”, izdavačka kuća sa jedinstvenom reputacijom kada
je literatura za decu i mlade u pitanju, s obzirom na pažnju koju posvećuje
odabiru i kvalitetu naslova, iz pera savremenih domaćih i inostranih pisaca.
Frančeska Spineli je
šesnaestogodišnjakinja iz Sidneja. Živi u predgrađu sa roditeljima (slobodoumna
Mia, univerzitetski profesor komunikacija i Robert zvani “Bob zidar”,
prostodušni građevinac zadovoljan životom, posvećen porodici) i mlađim bratom
Lukom (kome je sama dala ime, po čuvenoj pesmi Suzan Vege!). Mia i Robert su
sušte suprotnosti koje funkcionišu u savršenom skladu, sve dok jednoga jutra
majka nije u stanju da ustane iz kreveta, naglo slomljena nečim za šta će se
uskoro ispostaviti da je depresija. Dug i mukotrpan period njene bolesti kida
porodično jezgo, lišavajući ga njegove pokretačke sile. Žena koja je od ranog
jutra puštanjem motivišućih pesama podsticala ukućane da se hrabro suočavaju sa
najvećim izazovima, plivajući protiv struje u skladu sa devizom:”Ono što te najviše plaši, uradi svakog
dana”, iznenada ostaje bez snage. Frančeska se protiv te dominantne
energije i stalnih zahteva da bude jednako nekonvencionalna i slobodna, dugo
borila negacijom i težnjom da se uklopi uz prosek, ostavljajući utisak bezlične
devojke, osobe lišene karaktera. Odjednom, izgubivši oslonac od koga se tako
uporno pokušavala otkinuti, otkriva koliko zapravo zavisi od Mie. Otac se trudi da se nosi sa novonastalom situacijom, ali,
beznadežan je u kućnim poslovima i ne zna čak ni to da deca ne vole da jedu
jaja, a Luka se povlači u sebe i pati. Zbog toga im se, više
nego ranije, u svakodnevnicu upliće rodbina, italijanski doseljenici sa svim
očekivanim, ali i raznim iznenađujućim osobinama: nona Silija i deda Savlo, druga baka Ana, rođaka Anđelina i drugi.
Tinejdžerki je, htela
to da prizna ili ne, majka potrebnija nego ikad, s obzirom da je upravo krenula
u viši razred nove škole - dojučerašnjeg isključivo muškog, katoličkog instituta “Sveti Sebastijan”. Dok pokušava da
se pomiri sa odvojenošću od svojih drugarica, primorana je da između časova
“bleji” sa devojkama koje su u bivšoj školi (“Sv.Stela”) bile predmet podsmeha:
feministkinjom Tarom Finki (“one ne žele da se petljaju sa Tarom i njenim
pokretom, jer ih je majka naučila da ne
talasaju previše”), harmonikašicom koja voli pank - Džastin Kalinski i
razuzdanom Šivon Saliven, sa reputacijom “lake ženske”. Dok bi Frenki jedino
želela da se stopi sa gomilom, one prostom činjenicom postojanja, takve kakve
jesu, kao da privlače najveću moguću
pažnju na sebe. Da sve bude još “katastrofalnije”, otkriva simpatije prema
arogantnom Vilu Trombalu, sportisti, vođi jednog od bratstava - ali i to da
njeni novi drugari imaju mnogo neočekivanih vrlina. Npr, tu je Tomas Maki,
odeljenski “klovn”, panker koji ispod maske vulgarnosti i oštrog jezika skriva
osećaj za ritam i pravu privrženost njihovoj maloj ekipi. Ili Džimi Hejler,
iznenađujuće harizmatični buntovnik, koji najupornije pokušava da oslobodi
Frančeskinu ličnost; ili pak neko od pripadnika (etničkih koliko i “fazonskih”)
manjina sa školskog dvorišta, kao učenici na razmeni iz Portugala, Brazila,
Libana ili grupa surfera.
U pubertetu, želimo ili
da se po svaku cenu izdvojimo - ili uklopimo u masu. U oba slučaja, bore se
prirodna težnja ka pripadnosti i jednako očekivano oblikovanje ličnosti po
sopstvenom, neponovljivom obrascu. Frančeska bez sumnje spada u prvu grupu. Odrastanjem
u senci izuzetne žene, isprva sledi njene instrukcije, bivajući ismejana, skoro
odbačena - pa “izbavljena” od strane popularne klike (pomodarke Natalija i
Mikaela). Odlučna u tome da ne postane “lujka” poput Mie ili svojih sadašnjih
drugarica, svim silama suspreže sopstveni glas, sve dok je promena škole i
majčina odsutnost (duhom) ne primoraju da shvati nekoliko stvari: ko je, šta u
sebi nose ljudi oko nje, kakvi su pravi prijatelji i čemu istinski vredi težiti.
autorka |
Dok Vil bestidno ne
razlikuje Tolstoja od Trockog, Frančeska (možda donekle baš zato?) krije svoje
široko znanje (koje pokazuje prisustvo mnogo referenci na filmove, muziku,
knjige i retro-sadržaje, uz dobro asocijativno povezivanje i zrelu analitičnost),
kako ne bi bila Miin “klon”. Naime,
majka od ranog detinjstva podstiče svoju decu da budu nekonformisti,
neobuzdanog i otvorenog duha. Sama takođe neprestano radi na sebi i usavršava
se, ne hajući za uskogrude dežurne komentatore; sluša dobru muziku, voli
supruga. Zajedno su od petnaeste godine i apsolutno otvoreni pred decom, jedni
od onih liberalnih roditelja - pa ipak, Robert se oduvek osećao nelagodno pored
Miinih kolega intelektualaca. Iako će vam često zaličiti na porodice sa
reklama, ovo su jednostavni ljudi sa vrlinama, manama i strahovima kakvi nisu
strani ni bilo kome od nas.
Epizodne ličnosti imaju
važnu ulogu, jasno su i dobro definisane. Čak i kada im je pojavljivanje tek
usputno i minimalno, uverljivi su i
značajni - npr. komšije od
preko puta, što stalno sede u dvorištu i nema šta ne proprate, pozdravljajući
svakog prolaznika. Od bitnijih, izdvaja se školski psiholog,
gospođica Ana Kvin. Mlada i entuzijastična, svojski se trudi da “izvuče” onu
pravu Frančesku na površinu - a devojčica bi, opet, najpre vratila majku na
staro. Tugu zbog situacije u kući potiskuje pred profesorima i društvom, osećajući istovremeno radost i krivicu zbog iznenadne
opuštenosti i sreće u školi, dok joj majka psihički tone. A sama ekipa se
polako formira i neprimetno vezuje, sastavljena od potpuno različitih ljudi -
suprotnih svetova koji se zbližavaju. Dobar primer je kaznena nastava, koja
podseća na „The breakfast club“; ili epizoda u kojoj Tomas, Frančeska, Tara i
Džastin trče po Hajd-parku, ne bi li otreznili Šivon nakon žurke, a koja mi liči
na scenu sa fontanom iz filma „Modern girls“.
Primetićete da je opisano
vreme bez mobilnih telefona, kada se upotreba kompjutera svodila na
“primitivno” povremeno “četovanje” (u stilu ovdašnje “Krstarice”), a kontakti
bili još uvek znatno neposredniji. Po svim rasutim detaljima sudeći, u pitanju
je 1999.-2001. godina. Slušala se Britni, ali i “Blur”, Alanis Moriset, ABBA; gledale
se serije “Bafi, ubica vampira”, “Gordost i predrasude” sa Kolinom Firtom i
filmovi Kijanua Rivsa, uspostavljale “vizuelne veze” - simpatisanje i praćenje
momaka koje ne poznajete. Ukoliko ste rođeni u drugoj polovini osamdesetih, kao
ja, svakako vam sve nabrojano zvuči više nego poznato! I u ovim mladima,
prepoznaćete svoj razred, nekadašnje sebe, a usput pokupiti po koji dobar,
lekoviti citat:
„Ono što je bilo nikad se više
neće vratiti (…)Ali, moraš da se trudiš da ideš napred.“
Laganim stilom, živopisno
i zanimljivo teče proza bliska svakome ko još uvek pamti sopstvene “rane jade”.
Vrlo slikovito nas vraća u te gorko-slatke dane formiranja osobe između
detinjstva i odraslosti. Figure roditelja i prijatelja, porodica i društvo,
tada zauzimaju ravnopravne pozicije - ali, u središtu svega ipak je naš
unutrašnji svet, kroz koji se prelama sve ostalo. Frančeska je povučena,
stidljiva devojčica, čije promene u pogledima na okruženje autor vrlo
autentično i osećajno predočava. Likovi su interesantni, svakodnevno-životni,
uverljivi; teme ozbiljne, a univerzalne; emocija ubedljiva i snažna.
Završetak u filmskom
stilu možda neće zadovoljiti svakoga - barem mene nije, s obzirom da odudara od
dotadašnjeg prilično realnog prikaza prosečnih odnosa i zajednica. Pa, ipak, u
samoj suštini ovakvog zatvaranja jedne faze života (u vidu povratka u
ravnotežu, tako da se budućnost opet čini svetlom) postoji mnogo istine - jer,
prihvatajući školu, društvo, slabosti roditelja i sopstvene potencijale,
prihvatamo ono najvažnije: sami sebe. I umetnost življenja, neverovatnu lepotu
običnih dana.