субота, 18. март 2017.

Subota sa knjigom: Ekranizacije - "The Hunchback of Notre Dame", deo 1

piše: Isidora Đolović

Jedan od najznačajnijih predstavnika romantizma, Viktor Igo je, slobodno možemo primetiti, imao mnogo sreće sa adaptacijama svojih dela. Već za života popularan kao dramski pisac, kasnije je (p)ostao više nego inspirativan za adaptiranje romana. Usled mnoštva mračnih i grotesknih elemenata, kao izazovnih za publiku i reditelje, često su ekranizovani ili postavljani na scenu - doduše, sa različitim rezultatima. Dva najprivlačnija obeležja njegovog proznog stvaralaštva, pre svega su: 1. groteskni/mračni/turobno-tragični kontekst (vizuelno i značenjski); 2. snažna politička angažovanost, društvena kritika i ukazivanje na surovost, nepravednost poretka. Naravno, prati ih, često patetična, ljubavna priča.

Od svih Igoovih romana, Jadnici ubedljivo prednjače po broju filmskih verzija, opera, mjuzikl-ostvarenja, mini-serija. Bogorodičina crkva u Parizu nipošto ne zaostaje po broju adaptacija, kao izvanredan primer „gotske“ priče, u kojoj su idejno i vizuelno  neraskidivo povezani. Na primeru prilagođavanja ovog romana sedmoj umetnosti, dolaze do izražaja dve krajnosti, između kojih oscilira savremena, naročito holivudska, kinematografija: 1. ublažavanje, sentimentalizovanje, izbegavanje osetljivih mesta u tekstu i preinačavanje završetka romana; 2. pojačavanje, sklonost ka što brutalnijem i neuvijenom prikazivanju sveta.


Već u (engleskom) prevodu, drugačiji naslov romana (Zvonar Bogorodičine crkve) u prvi plan smešta lik, a ne katedralu. Ovakvo se preinačenje samom Igou nije dopalo, baš kao što ni njegovim potomcima nije bio po volji najveći broj adaptacija ovog romana. Kuriozitet predstavlja i činjenica da nijedna filmovana varijanta Bogorodičine crkve u Parizu nije apsolutno verna romanu u onome što je, možda i najvažnije - upečatljivom završetku, ali, ne može se reći ni da ih je to učinilo promašenim. Kao najreprezentativnije verzije, uglavnom se navode ona iz 1939. (u kojoj glavnu žensku ulogu tumači Morin O'Hara) i televizijska iz 1982. sa bardovima engleskog glumišta, Entonijem Hopkinsom (Kvazimodo) i Derekom Džejkobijem (Frolo). Ja sam se opredelila za četiri potpuno različite adaptacije, koje u veoma dugom vremenskom opsegu i na vizuelno, dramaturški i idejno često sasvim suprotne načine, tretiraju isti pisani uzor - sa uglavnom jednakim efektom. Radi preglednosti, hronološki  ću se osvrnuti na svaku ponaosob, pogotovo nivo prilagođavanja, osobenosti u odnosu na film, kao i svrsishodnost opredeljenja za svedeniji broj likova i tip njihove interakcije. 

Danas čitate o najstarijoj - nemoj verziji, a za mesec dana o tri znatno poznatije i (meni) zanimljivije - od toga dve animirane i jednoj igranoj. Naravno, najpre i ponešto o samoj knjizi.

 “Bogorodičina crkva u Parizu” (Notre Dame de Paris, engl. The Hunchback of Notre Dame, 1831)
Slavno Igoovo delo po svakom je aspektu monumentalan roman, baš kao i građevina oko koje se plete ova mračna, romantičarska povest sa primesama gotske priče. Smešten u srednjovekovni ambijent, doba vladavine Luja XI, u središtu ima temu raznovrsnih strasti u sukobu, a kroz nju problematizovana pitanja odanosti, razarajućih sklonosti i naklonosti antičkim tragizmom obeleženih ljudi, koji vole pogrešne ili - pogrešno.  Radnja počinje 6. januara 1482. godine, izvođenjem mirakula u Domu pravde, istovremeno sa odvijanjem karnevalske svečanosti izbora „ludog pape“ ispred crkve. Time je državna svetkovina suprotstavljena narodnoj, a ovaj će kontrast sve vreme biti prisutan na pozadinskom planu, kao sukob neposrednosti/istinitosti sa lažnim/nametnutim, slobode sa konvencionalnošću. Na neki način, zaokružiće ga i naslovi dva poslednja poglavlja: „Ženidba Febusova“ (uz samo jednu, ironijom poentirajuću konstataciju: „i on je završio tragično“ - stupivši u brak) i „Ženidba Kvazimodova“ (čime pesimizam, koji prožima delo u celini, trijumfuje).

Arhiđakon Klod Frolo, faustovski je tip junaka, posvećen bezgraničnom znanju - uvek na ivici okultnog, kao i mlađem bratu Žanu, koga je odgajio i predstavlja mu više od očinske figure. Plemićkog porekla, dostojanstven i hladan, iznutra je mučen potiskivanom čulnošću, koja dostiže demonske razmere nakon što ugleda cigansku plesačicu Esmeraldu. Iskušenje vodi u zločine i postepeni gubitak svega, a Frolo je jedan od najkompleksnije izgrađenih književnih junaka, čija se unutrašnja borba gradi postepeno, istančano i dramatično. Njegova želja za Esmeraldom preobraća se u mržnju i odlučnost da je, ako već sam ima zabranu, ni bilo ko drugi ne poseduje. Stoga neprestano dovodi devojku u opasnost, potom  iz nje izbavlja, samo da bi je iznova prokazao (najpre je to slučaj sa napadom na Febusa, prvo suđenje, pa drugo hapšenje).
Kvazimodo je danas prva asocijacija na Igoovo delo, arhiđakonov „verni pas“. Deformisani zvonar je svojevremeno, kao nakazno četvorogodišnje nahoče, po ustaljenom običaju izložen u katedrali. Jedino se, tada mladi sveštenik u kome je još bilo milosrđa, Frolo, sažalio na nesrećno stvorenje, usvojio ga i vaspitao. Kvazimodo, imenovan po prazniku na koji je pronađen, ali i donekle bizarnom igrom reči obeležen kao „otprilike čovek“(quasi modo - aluzija na nesavršenost), na mnogo načina je prirodom uskraćen. Grbav, hrom, krivonog, ružan, poluslep i (od zvonjave) s vremenom potpuno gluv, on je navodni porod đavola i Ciganke (riđa kosa upućuje na demonsko poreklo). Od malena odbačen, vezivaće se jedino za retke osobe koje mu ukažu samilost. To su Frolo i Esmeralda.
Esmeralda je šesnaestogodišnja Ciganka, koja sa dresiranom kozom-ljubimicom Džali pleše i izvodi trikove pred crkvom. Detinje naivna i zaslepljena kapetanom Febusom, zbog svoje površne, sebične fascinacije izgubiće slobodu i život. Predmet čežnje trojice potpuno različitih muškaraca, ona je i davno ukradeno dete polulude isposnice Gudule, što u njenu sudbinu unosi kobni element tragičke krivice neznanja.
Pjer Grengoar, pisac i filozof, spletom okolnosti Esmeraldin formalni suprug, predstavlja neku vrstu naratora u dobrom delu romana, a svakako mu pripadaju ironijski i komični aspekt dela. Sa druge strane, Febus od Šatopera, gordi i površni konjički kapetan, izraziti je antagonist, ali lišen Frolove složene motivacije i bilo kakvog „iskupljujućeg“ kvaliteta. Iako veren sa bogatom naslednicom Fler de Lis, ne odriče se terevenki, društva uličnih dama i bludničenja; emocije su mu nepostojane i kratkotrajne, a hrabrost se takođe može ozbiljno dovesti u pitanje. Nema ni govora o bilo kakvoj romantičnoj ljubavi između njega i Cigančice, koju kapetan posmatra isključivo kao predmet trenutne razonode, te nije u stanju da joj upamti čak ni ime.
„Čudotvorna ma(ha)la“ iliti Dvor čudesa, legendarna četvrt Pariza i takoreći (donji) svet za sebe, boravište je lažnih bogalja, prosjaka, lopova, jednom rečju - ljudi sa margine društva. Ovo velegradsko podzemlje predstavlja „začarani“ prostor i glavni izvor naglašene groteske, svet zastrašujuć i fantastičan, kroz koji nas najpre provodi Grengoar - samim tim je opravdano i doživeti ga kao najčešćeg fokalizatora.

Istaknuti pojmovi su, između ostalog: milost (Kvazimodo je odan malobrojnima spremnim da mu je ukažu; Frolo se ispoveda Esmeraldi u tamnici, stavljajući joj tako savest i dušu na milost i nemilost; Pjer Grengoar biva oslobođen devojčinim zalaganjem - Esmeralda ga „otkupljuje“ prihvatanjem za muža, itd.), utočište (ovo je crkva, za sve koji se sklone pod njen svod, pa makar bili i teški osuđenici. Zakon, čak ni vlast samoga kralja, nemaju nikakvog uticaja na teritoriji Bogorodičine crkve), krivica neznanja (na antički način, po modelu prepoznavanja - najpoznatije primenjenom u tragediji o kralju Edipu. Mahnita isposnica iz tzv. „mišje rupe“, poznata kao sestra Gudula, neprestano izdaleka proklinje Esmeraldu. Ona je, ispostaviće se, bivša prostitutka kojoj su članovi putujuće ciganske trupe davno oteli kćerkicu, zamenivši je monstruoznim detetom koje će odrasti u zvonara Kvazimodoa. Znak raspoznavanja će biti amajlija koju devojka uvek nosi oko vrata - smaragdna vrećica sa cipelicom, čiji par čuva i sama „Gudula“), zabuna (uzrokovana je gluvoćom zvonara; naime, pošto „šatrovci“ napadnu katedralu, radi izbavljanja Esmeralde, Kvazimodo će to potpuno pogrešno protumačiti. Preduzima odbranu crkve, pri čemu mnogi stradaju, život gubi i Frolov bezazleni brat Žan, a Esmeraldu nenamerno „baca“ u ruke svom mentoru i novoj pogibelji), veštičarenje (optužba koja, uz onu za pokušaj ubistva plemića - Febusa, najteže tereti mladu Ciganku. Dva puta završava pod vešalima, prethodno podrvgnuta čak i mučenju zloglasnom „španskom čizmom“ ne bi li joj iznudili lažno priznanje), sebičnost (povezana sa opsesivnom strašću. Esmeraldina naklonost prema Febusu čini joj druge potpuno nebitnim i potrebnim isključivo kako bi joj pomogli da se poveže sa svojim „božanstvom sunca", što Phoeb(us) etimološki i jeste. Adolescentski površna, ona ceni jedino fizičku lepotu. Sa druge strane, kako bi spasio Esmeraldu, Frolo od Pjera traži da žrtvuje svoj „bezvredni“ život i pristane na ideju zamene kroz prerušavanje). 

Esmeralda, koju „šatrovci“ poštuju kao plemensku princezu, sa Grengoarom će živeti u nekoj vrsti bratskog „ortakluka“ (u poslovnom smislu). Takođe, ona nije hrišćanka, ali oseća duboku zahvalnost boraveći u crkvi. Izražava i želju da, zbog Febusa, bude „naučena njegovoj veri“ - mada su u pitanju još uvek površne pobude, svakako su iskrenije od kapetanovog odnosa prema bilo čemu, pa i religijskoj pripadnosti. Baš kao i Frolo, u destruktivnoj strasti, ona srlja do samog ponora i nijedan udarac nije dovoljan da je osvesti, otrgne od pogubnih misli, delanja na svoju štetu. Amajlija joj, primera radi, pored obećanja roditeljskog zaveta i rešenja tajne identiteta, garantuje i dobru sreću - uspe li samo da sačuva čednost. Međutim, devojka je spremna da sve to odbaci zbog Febusa, samim tim se i svesno, a nepromišljeno, lišavajući svake zaštite.

Opisi: Esmeralda je crnomanjasta, vitka, sitnijeg stasa, „andaluzijske“ kože i „krupnih crnih očiju“. Frolo je u srednjim tridesetim godinama, rano oćelavio i izboran, ali sa „neobičnom mladošću, bujnim životom i dubokom strašću“ u očima. Ponikao iz sitnog plemstva/buržoazije, od detinjstva namenjen svešteničkom redu, „vaspitan je da gleda u zemlju i govori tiho“. Brzo usvajajući znanja i napredujući lestvicu po lestvicu, izučio je teologiju, prirodne nauke, medicinu i kanoniku. Njegova erudicija, koja više nagoveštava čoveka dolazeće renesanse nego „mračnog veka“, dopunjena je tajnim interesovanjima za mistično, onostrano, zabranjeno i gotovo jeretičko. Tajna učenja mu kasnije i pribavljaju mračnu reputaciju „čarobnjaka“, iako se spolja jednako strastveno bori protiv svojih zabranjenih sklonosti. Posle smrti roditelja (posledica epidemije kuge), odgaja mlađeg brata i time po prvi put čini iskorak iz sveta knjiga, dopustivši da mu srce obuzme osećanje bezuslovne i bezgranične ljubavi. S vremenom, ipak, postaje sve sumorniji, uviđajući nedovoljnost nauke da samostalno ispuni i učini smislenim čovekovo postojanje.
Kvazimodo je riđokos, krive kičme, ispupčene grudne kosti, oka poluzatvorenog velikom bradavicom, krivih nogu. Usled svoje nesreće i ružnoće, kao odgovor na ljudski prezir, razvija divljačnost i zlobu. Njegov jedini vid komunikacije sa svetom uspostavlja se preko zvona, a omiljena razonoda je - penjanje uz fasadu crkve. Katedrala je Kvazimodov svet, a on - duh života kojim je „ova ogromna građevina, takoreći, disala“:„Ostale statue, statue čudovišta i demona, nisu ga mrzele, jer je i suviše ličio na njih“. Odnos zvonika i hrama sažima konstatacija: „srednji vek je mislio da je on njegov demon; on beše njegova duša”. Takođe, on je dobri duh još nekome - svom „taocu“ iz milosrđa, Esmeraldi, u jednakoj meri u kojoj joj je Frolo njen zli duh.

Sa gubilišta, čuvenog Grevskog trga, Esmeraldu prvi put izbavlja Kvazimodo - drugi put, spasa nije bilo. Potonja izmena je ključna, s obzirom da adaptacije uglavnom izostavljaju ovakvav završetak. Ove ideje će, na različite načine, pronaći barem delimičan odjek u određenim delovima filmskih adaptacija priče.

Dragocenu dopunu romanu čine dve naročito razvijene digresije, karakteristične za Igoa, u vidu poglavlja posvećenih arhitekturi, minucioznoj analizi izgleda crkve i samog grada („Pariz sa visine“). Veoma je bitno istaći i to kako, u zaplašenoj ili začuđenoj svesti junaka, predmeti i kameni kipovi kao da oživljavaju - statue sa zidina i balkona katedrale pred Kvazimodom (doživljava ih kao živa bića i često u potaji „razgovara“ sa njima), ali i „šatrovcima“; sprave za mučenje pred Esmeraldom. Takođe, nije suvišno primetiti kako scena u kojoj se suočavaju Frolo i Febus izuzetno podseća na prizor iz Molijerovog „Don Žuana“, a tu je i direktno poređenje sa pojavom „kamenog gosta“. Među ključnim motivima su lepota pogleda sa katedrale na panoramu Pariza, zvuk zvona Notr-Dama i vatra (spolja i iznutra) - dominirajući na metaforičkom, idejnom i vizuelno-auditivnom planu dela, kreiraju jedinstveni splet simfonije i destrukcije, lepotu prokletstva.

„The Hunchback of Notre-Dame“, Universal Pictures, 1923.

Američki nemi film, veoma uspešan, poznat po upotrebi autentičnog eksterijera i šminke, pionirski poduhvat i uzor za buduću ekspanziju horor-žanra. Režija: Wallace Worsley; glavne uloge: Lon Chaney (Kvazimodo), Patsy Ruth Miller (Esmeralda), Norman Kerry (Febus), Brandon Hurst (Žan), Nigel de Bruller (Dom Klaudio) Ostali likovi: madam de Gondelorije, Fler de Lis, Klopen, Grengoar, Luj XI, sestra Gudula. Trajanje: 109 min.

Vreme najvećeg procvata nemog filma su dvadesete godine prošlog veka i tada se velika pažnja pridavala „temama sna, fantasmagoričnom, imaginarnom, ali i kosmičkoj dimenziji ljudi i njihovih sudbina“ (Žan Omon/Alen Bergala/Mišel Mari - Estetika filma, “Clio”, 2006).  Usled odsustva zvuka, samim tim posredništva muzike i dijaloga, montaža je imala primarno narativnu funkciju , a film razvijao svoje narativne sposobnosti „delimično i zato kako bi bio priznat kao umetnost“ . Uloga dekora postaje dramaturška i simbolička, u zavisnosti od upotrebe kadriranih predmeta (kadriranje je podela na sekvence, kao osnovne kontinuirane jedinice - otprilike, ono što je u drami scena, ili u knjizi poglavlje/odeljak), dok je pokret glavna dimenzija filma.
Naročito početak predstavlja povlašćenu vrstu fragmenta , često određujući režim fikcije  ili vršeći „preobražaj bioskopskog u gledaoca fikcije“, radikalni prelaz „sa instance stvarnosti (…) na instancu imaginarnog“ . U ovom slučaju, koristi se uvodna fotografija katedrale, uz napomenu da je pod njenim krovom utočište. Dan oduška - „The Festival of Fools“, dočaravaju komika, mimika, veselo-razuzdana pantomima.

Kvazimodo je najavljen kao legendaran i izmešten lik. Zum na njegovu figuru, koja sa zidina prati dešavanja na trgu, pokazuje nam izobličeno, karikaturalno (tu je čak i velika bradavica na oku, zatim „ćuba“ od kose, kosmatost od šaka do ramena, plaženje jezika), gluvo i poluslepo biće. U pravom smislu reči, on je gnusan. Ispoljava prezir prema narodu, kao odgovor na njihovu mržnju, rugajući se putem izvođenja akrobacija po fasadi. Detinju radost oseća jedino dok zvoni, a hod, maska i kretanje glumca danas se smatraju najuspešnijim dočaravanjem knjiškog zvonara.
Društveni ambijent: Kralj Luj XI strahovladom izaziva nezadovoljstvo naroda, a oponent mu je Klopen, „kralj prosjaka“, predvodnik paralelnog sveta Pariza. Ovaj moćni, neumoljivi čovek ima samo jednu slabost - svoje usvojeno dete, Esmeraldu. Njeno poreklo je misteriozno, a kletve i psovke mahnite isposnice duboko potresaju, uznemiruju devojku. Gudulina prošlost, predstavljena putem fleš-bek sekvenci, otkriva da su joj devojčicu od tri-četiri godine, iz bogatog doma oteli Cigani, dok je (majka) bila odsutna. Dete je oko vrata nosilo medaljon, a jedini trag je cipelica.
Slučaj antagoniste je ovde po prvi put izmenjen kroz „udvajanje“ Frolovog lika. Naime, od jednog su u „nemoj“ verziji nastala dva junaka - pozitivan i negativan. Arhiđakon katedrale, dom Klod - mršav, suv, u beloj mantiji sa brojanicama koje vise za pojasom, prikazan je kao „saintly archbishop“ (živi svetac) i zaštitnik nemoćnih (već u svom prvom kadru brani jednu ženu od nasilnika). Njegov brat, Žan, podlac je (tipično komedijaško  lice iz ere filmova bez zvuka), protivnik autoriteta (pre svega brata i crkve),  Kvazimodov gospodar (naime, zvonar je njegov rob - „useful freak“). 
Febus je vizuelno naglašeno „gizdave“ spoljašnosti, ljubimac žena, veren sa Fler čija je tetka ugledna madam de Gondelorije. Dok se na balkonu udvara mladoj plemkinji, oboje primećuju plesačicu sa kozom. Esmeralda poseduje nevinost i naivnost svog književnog pandana i za nju je kapetan odavno predmet sanjarija. Naravno, želi je i Žan, pa stoga i, praćen grbavcem, presreće u mračnoj uličici. Kao i u romanu, Febus priskače u pomoć, Kvazimodo biva uhapšen, dok gazda beži i ostavlja štićenika na cedilu.
Febus i u ovom slučaju odvodi Esmeraldu kod podvodačice, sa jasnom namerom da je zavede. Prenošenje direktnog, samo u različitom kontekstu, detalja iz romana, jeste kadar muve u paukovoj mreži, u krupnom planu. Time se ilustruje devojčina pozicija, dok je u knjizi reč o sceni u kojoj Frolo odlučuje da pusti „sudbinu“ da učini svoje u Esmeraldinom slučaju. U ekranizaciji, medaljon će ispuniti svoju zaštitničku namenu, budući da Febus nakon što čuje priču o njegovom poreklu i značaju, odustaje od plana, pokriva i učtivo prati devojku kući.

Pjer Grengoar, ulični pesnik zalutao na „Dvor čudesa“, ovde biva optužen da je „špijun u službi aristokrata“. Svojim autoritetom ga u poslednji čas izbavlja Esmeralda, koja među „otpadnicima“ uživa višestruko povlašćen status. Sa druge strane, suđenje Kvazimodou za gospodarev zločin (pokušaj otmice), obuhvata javno bičevanje i motiv peščanog sata - preslikane iz knjige, ali i dopunu u vidu višestrukog, direktnog ukazivanja na dejstvo kraljeve „pravde“. Esmeraldinoj milosti (jedina odgovara na vapaje izloženog kažnjenika i pruža mu vodu) pridružuje se Klodova - sveštenik ga oslobađa i smiruje.
Od tog trenutka, prelazi se na sentimentalni zaplet. Febusova buduća tašta priređuje bal u čast proglašenja novog kapetana kraljeve garde. On dovodi Esmeraldu, obezbedivši joj adekvatnu odeću, predstavivši je kao „princezu Egipta“ - što nije daleko od istine, barem u kontekstu činjenice da je ona usvojenica „šatrovačkog“ kralja, dakle, princeza za koju se smatra da je Ciganka (kod Igoa, Gudula proklinje „Misirku“, dok je Frolo zove „Jeđupkom“). Istovremeno, pošto je od uhode saznao za svečanost, Klopen predvodi prosjake koji upadaju na bal, tražeći kavgu. Komični kontrast prekida sama Esmeralda, opredelivši se za svoj narod, iako je Febus upravo javno obelodanio svoju ljubav i ženidbene namere! Odstupanje od romana nastavlja se pošto Grengoar nedugo potom uruči Febusu poruku kojom mu devojka zakazuje sastanak u crkvi.

Za to vreme, Klopen uspostavlja savez sa Žanom, koji nudi „polovinu blaga Notr Dama“ u zamenu za Esmeraldinu ruku u bračnoj zajednici - izgovor za planirani pljačkaški napad trebalo bi da bude njena namera da se zamonaši i time pređe pod okrilje svešteničkog reda. Prilika se ipak javlja ranije - u neveštom, zbrzanom nastojanju da se narativni tokovi uzora i adaptacije nanovo spoje, Febus je prilikom susreta u vrtu napadnut s leđa, Žan beži, a Esmeraldu hapse. Iako na sudu identifikuje svog progonitelja kao pravog napadača, on je istom prilikom optužuje za veštičarenje (?), bez jasnih argumenata. Sledi mučenje „španskom čizmom“, te poseta u tamnici i ispovedanje „zločina iz ljubavi“, sasvim kao u romanu. Međutim, Žan će posetiti i ranjenog Febusa, sa saopštenjem o predstojećem vešanju, dok Klopen traži Esmeraldu u crkvi i obećava da će je vratiti „makar morao da sruši zdanje, kamen po kamen“.
Na dan egzekucije, Gudula pritrčava i napada devojku na kažnjeničkim kolima, ali joj u ruci ostaje medaljon, nakon čega - uverivši se da se kletva obistinila - umire, u času prepoznavanja. Kvazimodo otima Esmeraldu sa gubilišta i u potpuno vernoj sceni, sa povicima „Sanctuary!“ dolazi do vrata crkve, potom se uspinjući sprat po sprat do zvonika. Dom Klod zabranjuje vojci da pristupi, pozivajući se na nepovredivi zakon svetog utočišta. Nakon početnog užasa, Esmeralda ispoljava jedino zahvalnost prema spasiocima.

Masovne scene odbrane crkve od organizovanog napada sa namerom da se devojka izbavi, veoma su uspešno realizovane. Tokom borbe, Žan pokušava da napastvuje Esmeraldu, ali je brani Kvazimodo. Pobuđen ugroženošću njenog života, baca gospodara sa zidina crkve, ali prethodno biva smrtno ranjen. Pošto pristigne Febus i postane jasno da će dvoje zaljubljenih konačno imati mirnu, idiličnu budućnost (kojoj se iz prikrajka raduju Gregoar i Klod), Kvazimodo odlazi da oglasi svoje posmrtno zvono.

(naredna rubrika "Ekranizacije", trećeg vikenda u aprilu, donosi nastavak: podrazumeva se, jedna od analiziranih verzija biće i Diznijeva)