piše: Isidora Đolović
A sada, nešto sasvim
drugačije! Dosadili su vam isprazna komika, smeh po diktatu, priglupe postavke
aktuelnih priča; svuda zavere, jurnjava, fantastika, vremeplovi, bića “veća od
života”...ukratko, svega interesantnog (do neke granice) na pretek, samo tog
neposrednog ŽIVOTA ni od korova? Uželeli ste se, za promenu, nečega svakidašnjeg,
povezujućeg, prisnog - a istovremeno pametno postavljenog? Nečega sa mogućnošću
da vas dotakne, ali i izazove na
pokret, rasuđivanje, razmišljanje o sopstvenom postojanju ovde i sada?
U tom slučaju, evo prave serije za vas, a zahvalnost što mi je otkrila i svojim prikazom me ubedila da novom NBC ostvarenju pružim priliku (iako
me, kao ljubitelja istorijskih priča i upravo spomenutih “monumentalnih” sižea,
isprva nije nešto privlačila), dugujem Sari.
Porodična serija kao
(pod)žanr obično ovdašnje gledaoce asocira na dogodovštine Popadića,
Golubovića, Gavrilovića, policajca Boška sa Petlovog brda....koje malo-malo, pa
reprizira matični RTS, time
doprinoseći da prva reakcija na ovakav tip priče bude - “dosadno”, “ponovljivo”,
“predvidljivo”. Ništa bolje ne biva ni prilikom pozivanja na dugu tradiciju
inostrane televizijske ponude, čiji su predstavnici npr. “Full house”, “Seventh
Heaven”, “The Cosby show” ili “Family Matters”, koje je nekada i naša publika
bila u prilici da prati. U obzir obavezno moramo uzeti sitkome skrojene prema istom
obrascu, kao što su: “According to Jim”, “Everybody loves Raymond”, “Modern
family”, “Yes, dear”, “Reba” ili “Parenthood”. Na osnovu brzog podsećanja, donosimo
zaključak da ovakvi formati opuštaju, izazivaju prepoznavanje, dovode do
poistovećivanja, ali i nose nekakvu podrazumevajuću “boljku” površnosti,
sentimentalnosti, sladunjavosti. Postoji
provereni šablon koga se većina autora drži - u pitanju su porodice srednje
klase, često iz predgrađa, sa troje ili više dece. Svako od članova je
individualizovan, istovremeno ukalupljen u neki od žanrovskih tipova (otac je
ozlojeđeni radnik, majka trpeljiva domaćica, jedno od dece je odlikaš, kći
obično vetropirasta tinejdžerka, najmlađi član tipično dete. Neizostavni su
tetke, dede i babe, komšije, svako sa svojim specifičnim karakteristikama, a
peripetije su takođe u okvirima uobičajenog). Ne računajući žestoku satiru
„Married…with children“ ili jednako beskompromisne, animirane „Simpsonove“,
porodične serije uglavnom naginju melodramskom. U priči koju vam danas
predstavljam, to nije slučaj. Patetika je izbegnuta, iako ćete više puta
osetiti „knedlu u grlu“. Humora ima, ali ga je katkad preciznije nazvati crnim. Sa stereotipima se hvata u koštac
na neuobičajen način, upotrebljavajući ih u sasvim druge svrhe od čistog
ispunjavanja kriterijuma karakterizacije protagonista.
Serija kakva je odavno
nedostajala, kvalitetna, dirljiva- ali ne i patetična drama, sa pravim životnim
temama i vrlo simpatičnim junacima, počela je svoj medijski život ove jeseni.
Do sada je emitovano 15 epizoda (od kojih sam odgledala 11, koliko je trenutno
moguće pronaći online), za prvi krug ih je planirano ukupno 18, nakon čega će uslediti još dve pune sezone druženja.
Pilot epizoda je jedna od najboljih uvodnih koje sam ikada odgledala, a
obećavajući start kasnije biva višestruko opravdan. Priča i za suze i za smeh, izdvaja se sjajnom glumačkom ekipom i
neporecivo važnom porukom. O čemu je reč? Vrlo interesantna zamisao povezivanja
sudbina ljudi rođenih na isti dan, ali u različitim decenijama - koji, opet,
dele određene rodbinske veze, sprovedena je iznenađujuće uspešno. Hronološko
„šetkanje“ uopšte ne dovodi gledaoce u zabunu, a smenjivanje scena iz narativa
koji ne slede obavezno „u stopu“ jedan drugog, zapravo se zaista prirodno
pretapa, pri čemu dolazi do objašnjenja situacija, postupaka i razvoja likova.
Svaka epizoda budi interesovanje za dalje odvijanje, a sa sudbinama
protagonista se iskreno saživljavate, vezujete za svakoga od njih.
Pred gledaoce se istupa direktnim i ogoljavajućim naslovnim konstatovanjem
- „Ovo smo mi“. Likovi nisu idealizovani, nerealni, nepristupačni: takve ljude
možda svakodnevno susrećete, stanuju u vašem komšiluku, kupuju u istoj
prodavnici, voze se istim tramvajem, a možda ste baš vi jedan od njih. To smo,
dakle, svi mi (bar ponekad), kao da poručuju: nesavršeni, tužni, razočarani,
uplašeni, ali i zahvalni, maštoviti, borbeni. Krhki - a snažni, prestravljeni -
a odlučni. Nema ušminkanih portreta, pa ipak je nemoguće ne zavoleti glavne
likove, sve do jednog. Dragi su, šarmantni, plemeniti i skloni greškama, ali i
priznanju istih, izvinjenju, kajanju, želji za popravljanjem situacije. Bez
imalo udvaranja publici, na šta ukazuje i krajnje jednostavna (često i
neprimetna) najavna špica, serija se fokusira na ono što je suština: priču i
njene aktere. A oni su svi, pa i epizodisti, nepogrešivo precizni i na svom
mestu.
Godine 1980, bračni par
Džek (Milo Ventimiglia) i Rebeka
Pirson (Mandy Moore), očekujući
trojke, tradicionalno proslavlja još jedan, trideset i šesti rođendan jače
polovine. Prekinuće ih ženin prevremeni porođaj. Trudnoća je bila
visokorizična, pa je jedna od beba mrtvorođenče. Istovremeno skrhani i ponosni,
novopečeni roditelji utehu pronalaze u savetu svog dobrog doktora - da iz svake
teške situacije pokušaju izvući ono najbolje, odnosno, „iscede nešto nalik
limunadi” iz kiselog životnog dara - prateći signal sudbine. Naime, istoga dana
u bolnicu donose tamnoputog dečačića, ostavljenog pred vatrogasnom stanicom.
Detetova majka je umrla na porođaju, a otac (pesnik, muzičar, ali i narkoman) u
stanju trenutne nesposobnosti da se o njemu adekvatno stara, napušta tek
rođenog sina. Džek i Rebeka usvajaju dete i kući ipak odnose trojke.
Tačno 36 godina kasnije, Kevin Pirson (Justin Hartley) odlučuje da povuče radikalan potez i naspusti
isprazni sitkom „Manny“ („Muška dadilja“) koji ga je proslavio, preseli se u
Njujork i pokuša dokazati talenat na pozorišnoj sceni. Njegova bliznakinja Kejt
(Chrissy Metz) rešena je da se bez
novih izgovora i odlaganja bori sa problemom gojaznosti, a početak grupnih
terapija donosi joj i emotivni izazov, u vidu upornog udvarača Tobija (Chris Sullivan). Za to vreme, uspešni
poslovni čovek Rendal (Sterling K. Brown)
pronalazi biološkog oca. Vilijam Hil (Ron
Cephas Jones), danas čist od
droga, ali u završnom stadijumu kancera, postaje gost u njegovom domu. Isprva
praćen sumnjičavošću i nezadovoljstvom svoje lepe snahe Bet (Susan Kelechi Watson), brzo se povezuje
sa njom i unučicama Tes i Eni, a pre svega sa svojim otuđenim sinom. Dok se na
sva tri plana otkrivaju tajne i otvaraju duše, to što spaja sva vremena,
prostore i nivoe radnje - velika je međusobna LJUBAV, od one vrste koja prašta
i oplemenjuje.
Kasting
/ likovi:
Džek
Pirson - Srećne su osobe koje mogu da se pohvale kako im
je prvi i možda najveći heroj u životu bio otac. Iz ličnog iskustva mogu to da
potvrdim. A Džek, koga ovde savršeno igra Majlo
Ventimilja (najpoznatiji kao problematični Džes iz “Gilmorovih”), upravo je
to zacrtao sebi tokom odrastanja sa nasilnim ocem - da će, jednoga dana, biti
najbolji tata na svetu. I zadatak je
ispunio, decenijama kasnije, podižući troje potpuno različite dece sa jednakom
dozom ljubavi, razumevanja i strpljenja. Ništa manje požrtvovan nije ni prema
voljenoj supruzi, čije je snage i dragocenosti svestan, pa se trudi da u
trenucima kada Rebeka poklekne pod životnim teretom, bude njen oslonac i stub
porodice. Na sve načine će se truditi da im obezbedi pristojan život, makar to zahtevalo i molbe
upućene šefu za povišicom ili tajnu posetu ocu. Podizaće moral i samopouzdanje svojim
ukućanima onda kada bude bilo najpotrebnije, na duhovit i bezbolan način
otklanjajući ozbiljne probleme. Zato će njegov trag u
životima “velike trojke” biti dug i neizbrisiv. Majlo je do sada bio briljantan
u ulogama “loših momaka”, ali je tek sa rolom Džeka pokazao svu širinu svog
glumačkog dara i sposobnosti da ponese emotivno zahtevnu ulogu i besprekorno je
dočara.
Rebeka
Pirson - U svom prikazu, Sara je opisala kao “ženu kakvu
je bilo neophodno da imamo u jednoj televizijskoj seriji” i potpuno se slažem.
Ona je osoba sa vrlinama i manama, koja uprkos tome što je majka, ne glumi
savršenstvo, “mučenicu” ni “žrtvu”. Rebeka ima svoje trenutke kada je stres
lomi, pa ne zna šta bi uradila, kada sumnja u svrhovitost određenih postupaka,
pati za karijerom i stvarima kojih se odrekla. Ona isprva nije planirala decu,
plašeći se izlaska iz “komforne zone” braka punog ljubavi, ali i slobode. Nije
je doticalo to što se u tridesetoj osećala kao devojčica i više uživala u
praćenju utakmica, nego pravljenju očekivanih daljih koraka, koje društvo
nalaže kao podrazumevajuće. Ali, kada se već pristalo na obaveze, od njih nije
bežala, prihvatajući izazove sa odgovornošću jednakom prkosu i slobodoumnosti
koje je zadržala u odnosu na, npr. svoju majku. Rebekine greške dolaze iz
ljubavi i straha da svoju malu zajednicu ne poremeti nešto spolja. Poseban
izazov, prihvatanje i podizanje deteta koje nije ona rodila, ispunila je sa
iskrenom voljom i punog srca. Igra je Mendi
Mur, meni lično najprijatnije iznenađenje, s obzirom da je nekadašnja
tinejdž-zvezdica postala ozbiljno dobra glumica.
Kevin
-
Najstariji sin, kao dete je bio otelotvorenje američkog klinca sa razglednice:
svetle kose, sladak i živahan- pa, ipak, duboko nesiguran i nezadovoljan,
naročito u odnosu na svog brata Rendala. Dugo ne uspevajući da ga prihvati,
prevaziđe razlike i suzbije osećanje zanemarenosti, Kevin je neprekidno
pokušavao da skrene na sebe pažnju roditelja. Kao odrasloj osobi, to mu je
donelo zanimanje glumca u veoma popularnom sitkomu, ali i imidž privlačnog, međutim ne preterano bistrog niti nadarenog
zabavljača. U jednom trenutku shvativši da to nisu život i karijera, niti
predstava o sebi, kakve želi, na brojne rizike prekida svaki dotadašnji
angažman, seli se i teži da ga napokon drugi, ali prvenstveno on sam, shvate
ozbiljno. Njegov odnos sa bratom i sestrom ovim zaokretom će biti stavljen pred
novu razvojnu fazu, dok će na emotivnom planu postati središte ljubavnog
trougla sa dve potpuno različite devojke.
Kejt - Od malena kubureći sa težinom, posmatrajući svoju lepu
majku i slušajući zadirkivanja, pa vremenom uvrede i osude vršnjakinja, jedina
kći Pirsonovih se rano povlačila u sebe. Oslonac i uteha svojoj braći, nežna i
osećajna žena, nikada nije uspela da se potpuno oslobodi pritiska ljušture
spoljašnosti. A on je, uz dugogodišnju potajnu borbu sa depresijom, došao do
alarmantne tačke kada zbog gojaznosti postaje neophodno da se nešto menja. Kejt
je, svesna svog tela, naučila da živi u njemu, čak i uverava sebe kako joj XXL
veličina ne smeta, ali ispod površine, jasno je da se potištenost duboko
ukorenila. Takođe, zadovoljavajući se ulogom podrške iz pozadine, posvetivši se
menadžerisanju svog brata, nikada nije zaista dopustila sebi da se zapita šta
želi. Otuda je veoma rezervisana prema vezi sa Tobijem, koga upoznaje na
programu za skidanje kilaže, što je dodatna komplikujuća okolnost. Naime,
Tobijev ležerni stav na momente ozbiljno ugrožava njenu odlučnost da smrša, a
Kejtina unutrašnja borba je vrlo vidljiva i burna.
Rendal - Iako je dobio najbolje moguće roditelje, treći član
njihove male ekipe nikada se nije u potpunosti osećao lagodno u toku
odrastanja. Uprkos neizmernoj ljubavi i podršci, pogađali su ga Kevinova
distanciranost, čudni pogledi ljudi upućenih belačkoj porodici sa crnim detetom,
prirodna zapitanost o tome ko su mu pravi roditelji i očajnička želja da ih
nađe ili se barem poveže sa nekim sličnim sebi. Čak ni kao odrastao, veoma
uspešan čovek, koji je isključivo ličnim vrednim radom i inteligencijom stekao
dobar posao, pazi na izgled i voli svoju porodicu, nije uspeo da prevaziđe
nesigurnosti iz detinjstva. Pošto potraga za ocem napokon da rezultate,
prvobitnu ogorčenost smeniće razumevanje, kako se budu bolje upoznavali i
razjašnjavali razloge za davne postupke. Rendal se trudi da izbalansira između
bioloških srodnika i usvojitelja, krvi i vaspitanja, u očajanju shvatajući da
mu neizlečivo bolesni otac izmiče upravo kada ga je pronašao. Sa suprugom Bet
ima skladan brak, jer je ona njegova idealna polovina, neko ko zahvaljujući sopstvenom
teškom detinjstvu zna da na pravi način unese ravnotežu u svakodnevnicu i
odgovori na dileme. Odnos im se zasniva na apsolutnom poverenju i otvorenosti.
Vilijam Hil - Muzičar, aktivista i boem iz Nju Džersija, zvani
“Šekspir”, pravi je izdanak svog doba. To su šezdesete i sedamdesete, revolucionarne,
ispunjene poezijom i borbama za ljudska prava, seksualne slobode, a protiv
rasne diskriminacije i političkih nepravdi. Tadašnja zavisnost od narkotika ga
je zavila u crno, oduzevši mu jedinu ženu koju je voleo, lišivši ga njihovog
malog sina. Pošto se predomisli i pokuša, u par navrata, vratiti u detetov
život, nailazi na “zid” u vidu Rebekinog nepokolebljivog stava i molbe za
ostavljanjem prošlosti tamo gde joj je i mesto. Jedino što će uspeti da mu,
tada, zavešta, jeste imenovanje po svom omiljenom pesniku, Dadliju Rendalu.
Biće potrebno da prođe mnogo godina, dok ga upornost samog potomka ne vrati u
njegov život - upravo pošto tragovi starih poroka postanu fatalni. Vilijam je
čovek starog kova, prijatan i produhovljen, a scene između ukućana Hil-Pirson
najčešći su izvor humora u seriji.
Mada je svaki član
glumačke postave briljantan, usled čega je gotovo nemoguće odlučiti se za manje
dragog junaka, posebno bih pohvalila Majla i Mendi kao požrtvovane roditelje.
Kejt (gojazna žena prelepog lica) i Kevin su ranjivi, neraskidivo povezani
blizanci, Rendal i njegova porodica neodoljivi i zabavni, a naročito je
dirljiva Vilijamova ljubav prema pokojnoj supruzi i tuga zbog odustajanja od sina.
![]() |
Kevin sa Sloan (gore) i Olivijom (slika dole) |
Sporedni likovi koji se posebno ističu su pozorišna glumica Olivija (Janet Montgomery) - tipičan britanski
snob i nova Kevinova devojka; njihova koleginica Sloan (Milana Vayntrub) - koja režira predstavu čije su ovo dvoje glavne
zvezde, istovremeno predstavljajući protivtežu kapricioznoj Oliviji u Kevinovom
srcu; Migel (Jon Huertas) - Džekov
najbolji drug, čovek za koga će se Rebeka u budućnosti preudati; Džesi (Denis O’Hare) - Vilijamov partner (jesam
li pomenula da je Rendalov umirući tata biseksualac? Ovo je, po mom mišljenju,
jedina stavka bez koje se zaista moglo - očigledno udvaranje društvenoj
korektnosti) i predmet Rendalove ljubomore; dok se u zapaženoj epizodnoj ulozi
pojavljuje Kejti “Pegi Bandi” Sagal, kao Kevinova menadžerka.
Teme/
problematka:
Neka od
najupečatljivijih pitanja kojima su se epizode, na primerima iz prošlosti i
sadašnjeg (upravo tom “istorijom koja se ponavlja” često uslovljenog) trenutka,
do sada pozabavile, jesu: planiranje porodice, usvajanje, različitosti (u fizčkom
izgledu, ponašanju, neuklopljenosti u standarde), veze. Zatim, profesionalna
“lutanja” i neopredeljenost, pokajanje i praštanje, priroda i snaga roditeljske
ljubavi, odnosi među braćom, ljubomora, život u senci (zanosne majke, nasilnog
oca, intelektualno superiornijeg brata). Upornost i istrajnost. Iskrenost. Kako da znamo je li ono što smatramo
najboljim (za nas) jednako dobro i za druge? Kako ne razdajati decu, a ipak
negovati njihove pojedinačne talente i osobenosti (odnosno, održati ravnopravan
tretman, bez utiska favorizovanja)?
Najbolje (epizode, scene):
Vilijamova sećanja na prvi susret sa suprugom u autobusu; Simbolika
Rendalovog imena - trenutak kada Vilijam poklanja Rebeki zbirku pesama i moli
je da dečak dobije SVOJE ime (a ne Kajl, namenjeno izgubljenom trećem dečaku),
što će istovremeno stvoriti adekvatnu povezanost između same majke i usvojenog
sina. Deca na bazenu. Praznici kod Pirsonovih. Boravak u kolibi, obeležen suprotstavljenošću
porodične tradicije i uspomena snobizmu njujorških gostiju-hipstera. Kejt u
avionu, praćena diskriminišućim pogledima žene sa sedišta do nje, koja će joj nakon
turbulencije i pretrpljenog straha ipak čvrsto stegnuti ruku. Migelov tretman
od strane Kevina, koji infantilno podriva očuhove dobronamerne i iskrene
pokušaje da se uklopi u porodični krug. Tes kao Snežana u školskoj predstavi,
reakcije publike i Rendalova opsesivna rasna ugroženost. Improvizacija pozorišnog
teksta, koja vodi ka ujakovom objašnjavanju fenomena smrtnosti devojčicama,
ujedno i razjašnjenja sopstvenog odnosa prema postojanju. I, naravno, beskrajno
zabavna epizoda u kojoj se Vilijam i Bet „naduvaju“ u podrumu, radi terapije!
Ovo je zaista inspirativna
priča o ljudima poput nas, snazi emocija svake vrste, dilemama i odlukama,
usponima i padovima, odustajanju i borbi kroz sve nagle zaokrete koje život
donosi, praštanju i razumevanju. Pokreće mnoga važna pitanja, ublažava
krajnosti, ruši predrasude, a sve to nenametljivo i sa stilom. Serija kakva nam
je, ponavljam, bila istinski potrebna. Ocena:
9,20/10
Dian tekst, 💜
ОдговориИзбришиBukvalno sam ga čitala dok sam šetala psa, sa rukavicama na rukama (na telefonu, i da kod mene je pao sneg opet užas)
Pre svega jako mi je drago što si pogledala ovu seriju idalje stojim iza onog što sam napisala možda najlepša porodična serija snimljena u 21. veki. Ono što ja pre svega kod ove serije volim je što je serija koju bukvalno može svako da gleda. Nema ograničenja jer teško da postoji osoba koja barem u nekom delu ne može da se poveže. To je život. To je odrastanje nešto što svi prođemo (preporučujem film Ričarda Lankatera "Boyhood" koji se to je coming-of-age drama, snimana je 12 godina, valjda isto je jako realan životni film)
Apsolutno se slažem, meni se jako dopalo što je utkana realnost ali i dinamika nema patetike, nema previše dramatičnog pogleda na život :)
Sećam se kada sam je prvi put gledala, bila sam u jako depresivnom periodu imala sam utisak da je sve protiv mene i onda naiđem na sliku (čuvenu sliku u kojoj Milo ljubi Mendi u čelo) i pomislim "ovaj glumac bi mogao da mi popravi veče" (znam užasan razlog za gledanje serije, ali bitno je da sam našla. I nakon gledanja prve epizode odmah sam se bolje osećala. Samim tim pilot epizoda je jedna od najkreativnije urađenih epizoda, osmišljena tako da do kraja ne možeš da povežeš tok događaja a opet te navodi da shvatiš o čemu je reč.
Citat "ne postoji limun toliko kiseo da od njega ne možeš da napraviš barem nešto što liči na limunadu" je jedna od rečenica koje su mi ostale zacrtane do danas kada sam u problemu setim se toga.
Ja nisma imala nikada model oca, ali Džek je zaista čovek kakvog svako žensko treba da poželi u svom životu -moj omiljeni lik, iznela si savršenu suštinu njegovog lika divan opis. Majlo je divan, predivan.
Rebeka je zaista žena kakva je nedostajala tv-u kao što i sama napomenula, ona je realna žena. Ne savršena majka koja ne vidi svoj život dalje do dece i muža. Mendi je i meni bila najveće i najlepše iznenađenje jer je znam kao bledunjavu dosadnu glumicu ovo je nešto poptuno drugo.
Kevin je moje "ja" u seriji. On je lik sa kojim mogu najviše da sen poistovetim. Jer sam sama često bila "idealna" površina a slomljena iznutra, posbeno što je moja srednja sestra jako superiorna u donosu na mene u društvenom domenu umele sam često da se saosećam sa njim i ako nije ista situacija.
Kejt je bila iznenađenje, jako mi se dopalo kako je glumica iznela sve njene komplekse ali sa dodatkom sarkazma :)
Rendal je divan lik, glumac je razbio kako je izne njegov lik (prva scena susreta njega i vilijama odrao) :)
Slažem se za Vilijama pravi pretstavnik svog vremena -čovek koji je živeo, što bi rekli ljudi :)
Majlo i Mendi su "rođeni" da igraju zajendo, neverovatno je koliko ljubavi i poštovanja oni ostvaruju samo kontaktom očima :)
Meni je od sporednih likova najdraža Rendalova supruga, ona je oličenje jedne stabilne žene, koja je izvukla najbolje lekcije iz sovje prošlosti. Način na koji njih dovje vaspitavaju kćerke tako da nikada ne vide razliku između ljudi je divan, tako devojčicama nije čudno što je stric blede kože i što jedna od njih igra Snežanu.
Inače da biseksualnost je bila way too much, ali progledaću im kroz prste ;)
Moja omiljena scena ikada je kada Kevin pokazuje crtež svojim bratanicama, ta scena zatvara (ne sećam se koju) jednu epizodu odličan simbolizam.
Evo po drugi put sam čitala dok sam pisala na notepadu divan tekst, jako mi je drago da ti se dopala serija (a.k.a da nsiam preporučila neku glupost ;) ) obožavam kada pišeš ovakve posotve o serijama, divan teks💜
Hvala, draga Saro, na preporuci (evo, još jednom - kao i za "The Crown", o kojoj tekst ide za sedam dana!) i na čitanju.:)))
ИзбришиJedva sam čekala da razmenimo utiske.:*
Kod mene se sneg već otopio. :( Sad je samo kiša.
Hvala i za preporuku filma, čula sam za "The Boyhood", stavljam na listu.
Serija je odlična i zaista mi se mnogo, mnogo svidela. Sve u njoj i svi u njoj!:)
Da, taj obrt na kraju prve epizode, kada povežemo sve konce, zaista je genijalnost! I u pravu si potpuno, serija daje optimizam, iako istovremeno zaista do dna duše dirne - uglavnom, lako se povezujemo sa situacijama, jer je tako životna, realna. Citat o limunu i limunadi je sjajan, kao i lik doktora koji ga izgovara. Njega sam zaboravila kasnije da nabrojim, meni baš drag lik.
Majlo je super i sa godinama, bogami, sve bolje izgleda. Preporučujem ti "Gilmore girls", sjajna serija, on je bio u drugoj i trećoj sezoni. Igrao je i u "The heroes".
Mendi je prvo bila pevačica, pojavila se kad i Britni i Kristina, tačno se sećam - nikad ne bih poverovala da ima potencijala za ozbiljnije role.:)
Haha, meni je Rendal bio nekako najbliži, kao "štreber" i čovek uvek na mestu, odgovoran i strogo organizovan, ali istovremeno uvek štrči, nigde se ne oseća kao svoj na svome veoma dugo.
Fantastična gluma, bila si u pravu, NEMA lošeg performansa, svi su odlični.
E, ja sam Bet nekako svrstala u glavne, samo što je opisah u sklopu objašnjenja Rendalovog lika. Isto, super mi je, glumica je prelepa, devojčice su isto slatke - volim tu porodicu!:)
Pa, to je ova scena kad im objašnjava smrtnost i univerzum - pa, na osnovu crteža, pokazuje gde su oni, ko su oni. Slažem se, odlična simbolika.:)
Hvala još jednom, ovo mi je pravi podsticaj za dalje!:****
Čula sam za seriju "Gilmore girls" glumi glumica koja glumi u filmu "seste po farmerkama" (ja sam obožavala taj film kada sam bila tinejdžer, tu glume i Blejk Lajvli, američka "Ružna Beti"...) ona je ovde valjda glavna uloga :)
ИзбришиNisam znala da ej Mendi počela kada i Britni i Krisitna znam da je Rajan Gosling isto počeo u toj genraciji :)
Da to je ta scena samo ja odmah nism uključila glavu da provalimda mislimo na isto. Ja tkaođe volim poveznaost blizanaca, kako ona oseti kada se njemu klima avion ... zaista je divna serija :)
Aha, Aleksis Bledel! Jeste, ona igra Rori, kćerku. Sa Majlom je i privatno bila u vezi nekoliko godina. Super serija. A gledala sam i ja taj film odavno, mislim da ima i nastavak - inače, volim "Ugly Betty" (američku), luda je skroz.
ИзбришиE, jeste, tamo negde 2001, pisao "Huper" o njoj, pa se sećam.:) Čak je i podsećala na Britni.
Divni su svi!:))))
Već se dugo kanim da krenem da gledam ovu seriju, jer sam zaista čula sve najlepše o njoj, samo još da budem u povoljno rasploženju, tako da mi je ovaj tekst legao kao kec na jedanaest. :D
ОдговориИзбришиNakon tvojih reči i pohvala, definitivno mi se još više gleda. :)))
Ne oklevaj, odlična je!:))*
ИзбришиPosebno mislim da će te lepo opustiti nakon učenja.
Odličan tekst! Delim mišljenje, serija je pravo osveženje. Ima svega, ali umereno i smisleno. Niti je dramatična da bi bila drama, niti smešna da bi bila humoristična, prosto je slika života. Ništa nemoguće ili filmski neverovatno. Svi, ali zaista svi, su dali svoj maksimum te je "slaba karika" izostala.
ОдговориИзбришиKad smo kod isprazne komike, baš neki dan zastanem na Fox Life-u i prenerazim se. Sitkom neki u kom se smeh iz pozadine vrti kao pokvarena ploča. "Smeju" se na nešto što ne da nije smešno nego humor videlo nije. Bukvalno dizajnirano da ljudima ispere mozak tj. isti isključi tako da čovek ne mora više ni da sluša tekst/način na koji je nešto izgovoreno da bi provalio štos. Sve oni odrade za gledaoce. Čuješ smeju se u pozadini pa se i ti smej, što bi razmišljao.
Hvala ti na tekstu. :*
Potpuno se slažem, to je suština.
ИзбришиJao, užas, mrzim taj nametnuti smeh, veruješ li da sam počela da isključujem ton kod nekih sitkoma koje inače volim, čak i "Alo Alo", smeta mi ta vrsta sugestije. A baš u najnovijem "Poltikinom Zabavniku" čitam članak o manipulacijama i pominje se kako je uopšte televizija došla na ideju da nasnimava i ubacuje "studijski smeh"...
Hvala tebi!:)))
Nisam očekivala ništa kraće i površnije od tebe! Odličan prikaz, kao i uvek, ali imam potrebu da dodam nekoliko stvari koje ovu seriju zapravo izdvajaju od "Boljeg života" i "Srećnih ljudi", a nisu teme.
ОдговориИзбришиPrvo i osnovno - režija. Pilot epizoda je u tom smislu najbolja jer je toliko dobro izrežirana, da mislim da niko ko nije prethodno čuo o čemu se radi, nije mogao da provali o čemu je zapravo reč. Ja sam na seriju sasvim slučajno naletela, nisam imala pojma o čemu se radi, čim sam videla sneak peek za drugu sezonu, intuicija je rekla "gledaj ovo" i eto mene danas, potpuno opsednuta serijom :D Ali ne samo pilot, već i kasnije epizode, i sve dublje i dublje ulaženje u prošlost likova, kao i povremene insinuacije na ono što će se dogoditi (meni je posebno slatko ono sa mašinom za veš). Zaista, zaista odlično osmišljeno i izvedeno.
Drugo - ova serija je definicija "emotivnog rolerkostera", ali kao što si i sama nekoliko puta napomenula, uspeva da zaobiđe patetiku koliko god da je to moguće. Svaka epizoda me je protresla, od razvučenog osmeha na licu, preko iskrene sreće, do ivice suza. A ono što je važno, jeste što nije u pitanju klasična "ženska" serija, čim sam ja ubedila muža da je gleda sa mnom (a veruj mi, on je jezivo društvo za gledanje nečega što mu se ne dopada, sve mi upropasti :D).
Treće - kasting/likovi. Slažem se da je kasting odličan. Ono što mi je posebno zanimljivo jeste to što me niko ne nervira kao takav (osim Olivije, ali mislim da je to bila namera). Da, Rebeka mi povremeno ide na živce; da, Kejt ponekad preteruje; da, Kevin je s vremena na vreme nesnosan - ali to je potpuno normalno jer niko nije savršen i ne postoji osoba na ovom svetu koja svojim postupcima ne izbaci nekoga iz takta.
Takođe, meni se baš dopada to poigravanje sa stereotipima. Kada malo bolje razmisliš, karaterizacija svakog vodećeg lika (pa i nekih sporednih) proizilazi iz nekog stereotipa (debeljuca, priglupi lepotan , usvojeno crnče koje koristi svoj gnev da postane uspešan, bivši narkoman (btw. baš zbog ovoga mislim da se bez gej Vilijama nije moglo), nezdovoljna domaćica, otac kao glava porodice, itd, itd...) a opet, daleko od toga da su jednodimenzionalni.
Četvrto - soundtrack koji se divno uklapa uz seriju.
Mislim da sam još nešto htela da dodam, ali ne mogu sada da se setim. Samo ću ti časkom baciti preporuku za seriju na koju me ova podseća (mada nema mnogo veze tematski) i koja je jedna od mojih omiljenih serija ikada - Six Feet Under. Ako je nisi gledala do sada, obavezno je potraži. Garantujem da će ti se dopasti. :)
Uživala sam u tvom komentaru, zaista mnogo hvala na analitičnosti i iscrpnosti, podsetila si me svih stvari koje su me osvojile i pridobile kod serije, a i ukazala na neke koje možda nisam u dovoljnoj meri uočila. Šta drugo da kažem, sem da je ovo sjajna dopuna tekstu i da se podjednako radujem novoj sezoni :), a što se tiče režije i prve epizode kao savršenog uvoda u priču, potpuno se slažem, sve si savršeno obrazložila!:)
ИзбришиHvala i na preporuci, sećam se "Six feet under" mada je nikada nisam gledala - emitovali su je, ako se ne varam, baš na RTS-u negde kad i "Sopranove", čini mi se da je bila o porodici koja vodi pogrebno preduzeće - sada ću je definitivno staviti na listu.:)
Da, to je to. Nisam znala da se emitovala kod nas (ja sam ona bez TV-a, sećaš se :D), ali jeste malo starija (2001). Takođe je u pitanju drama, svaki lik je priča za sebe, ali podseća na This Is Us, ako ni po čemu drugom, onda zbog toga što se bavi realnim životom i što balansira između teških tema i humora. Kraj te serije je jedan od najboljih završetaka koji sam ikada videla. Obavezno je gledaj, dopala se svakome kome sam je preporučila :)
ИзбришиHoću, hvala ti još jednom, ne sumnjam da će mi se svideti, barem do sada su sve preporuke bile
Избришиsjajne!:)))