субота, 25. фебруар 2017.

Subota sa knjigom: „Staklene knjige gutača snova“

piše: Isidora Đolović


Kada se Gordon Dalkvist, američki dramaturg i scenarista, odlučio za upuštanje u romanesknu avanturu, biće da se rukovodio zakonitostima filmske industrije i blagajne, iliti “box-office”-a. Kao, po svemu sudeći, vrlo ekscentrična ličnost (jedna predstava mu se zvala “Mesalina i palata delirijuma”, a ideju za knjigu koju danas predstavljam navodno je dobio u snu - što će vam sve biti jasnije pošto stignemo do same radnje), nije sumnjao u to da će njegovo književno prvenče raspametiti svet. Zbog toga je ugovor sa izdavačkom kućom podrazumevao predujam od dva miliona dolara (!) za pisanje planiranog serijala, ali su, baš kao što se često dogodi očekivanim “blokbasterima”, megalomanska ulaganja potopljena finansijskim fijaskom. Donekle je situaciju popravio objavljenim nastavkom, pa ipak, to ne znači da je samo delo promašaj. Naime, roman “Staklene knjige gutača snova” (dala sam sebi slobodu da korigujem ovdašnji naslov, pošto je u originalu reč o množini; hrvatski prevod glasi malo poetičnije, ali neprecizno:“Kristalna knjiga kradljivaca snova”) zaista ne nalikuje ničemu što sam do sada čitala, a istovremeno sadrži sve primamljive elemente koji obećavaju “ludu vožnju”. 

Nakon što je verenik Rodžer Baskomb, pripadnik sitnijeg plemstva zaposlen u ministarstvu, ostavio putem cedulje i bez ikakvog objašnjenja, temperamentna, avanturistički nastrojena gospođica Selest Templ, bogata naslednica sa neimenovanog kolonijalnog ostrva, odlučuje da ispita razloge za takvo poniženje. Smeštena u hotelu „Bonifas“, pod nadzorom svoje uštogljene tetke Agate, jednoga dana se iskrada u nameri da prati Rodžera. Slučajno će se upetljati u veliku i bizarnu misteriju, sledeći ga do železničke stanice, pa vozom do plemićkog zdanja Haršmort. Tamo se iste večeri okupljaju maskirani muškarci i žene, da prisustvuju neobičnoj i zastrašujućoj seansi, skrivenoj iza svečane veridbe inostranog princa i bogate naslednice kuće, Lidije Vandarif. Zamalo silovana i ubijena, Selest će se dokopati hotela, rešena da istraži pozadinu očito krupnih dešavanja.
Na istom mestu i u isto vreme, našao se čovek poznat kao „Kardinal Čeng“ (prvi deo nadimka je zbog crvenog mantila; drugi zbog jezivih ožiljaka preko očiju, uspomene na udarac bičem koji je nepravedno primio kao student, zbog čega deluje istočnjački i uvek nosi tamne naočare), plaćeni ubica na zadatku da likvidira pukovnika Artura Trapinga. Međutim, neko ga je preduhitrio. 
Doktor Abelar Svenson, u ličnoj službi prestolonaslednika Karla-Horsta fon Masmerka, pak, otkriva kako mu je razuzdani štićenik podvrgnut čudnom „procesu“, koji podrazumeva korišćenje neobičnog plavog stakla, svojevrsnog ulaza u tuđu perspektivu nalik snoviđenju. „Pacijentima“ ostaju rane oko očiju ili modre promrzline na telu; pojavilo se nekoliko leševa, tri prostitutke su nestale, a troje protagonista su, kao svedoci, prvi na udaru potrage odgovornih za ovaj, naizgled nepovezani, lanac zločina.
Slučajno nabasavši jedni na druge, spajajući delove sopstvenih priča u još uvek zamagljenu celinu, ustanoviće samo jedno - da su svi umešani protivnici, zapravo u međusobnom dosluhu. Sami protiv moćnih predstavnika visokog, do srži izopačenog društva, Templova, Čeng i Svenson moraju delati brzo i rešiti zagonetku dok ne bude prekasno. Iz njihovih perspektiva polaze i smenjuju se poglavlja, često sa istim događajima u fokusu, ali sada detaljno i do kraja pojašnjenim.

Ovako izgleda, u najkraćim crtama predstavljena, okosnica zaista uzbudljive priče koja se dalje razvija u potpuno neočekivanim, neobuzdanim pravcima, sa jednom jasnom činjenicom - da je misterija pred nama krajnje zamršena i morbidna. Iza svega stoji tajno udruženje zasnovano na načelima alhemije i okultizma, sa planom manipulacije i vladavine najvišim slojevima društva, putem upotrebe „indigo gline“, „staklenih knjiga“ (koje usisavaju i pohranjuju tuđa sećanja, pa povratnim izazivanjem najčulnijih senzacija kontrolišu bića svedena na čist nagon) i bizarnog postupka „transformacije“. Članovi su mu predstavnici plemstva, industrije, sveštenstva, a na čelu razgranate mreže stoje i izdvajaju se, kao glavni antagonisti: grof Dorkanc (poreklom sa Balkana, dabome), zlokobna i fatalna grofica Rozamonda Laker-Sforca, major Blah, Frensis Ksonk i ministar spoljnih poslova, Krabe.
Mada je prostor zbivanja neimenovan, moguće je prepoznati Englesku (ili bar neku od njenih kolonija) s kraja devetnaestog veka i viktorijansko društvo (kako zahvaljujući opisima enterijera, garderobe, pomodnih zanimacija, oružja, tako i kroz opaske poput one da je “kraljica već stara i izgleda očajno”). Poprilično me, po opštim odlikama, sve podsetilo na, nekoliko godina mlađi roman „Videla“ (koji sam pominjala u godišnjem rezimeu, kao meni lično najprijatnije čitalačko otkriće 2016!), pre svega zbog predstavljene epohe, neobičnim glavnim junacima, te čudnim emotivnim „trenjem“ između žene i dva muškarca, iako svako ponaosob istovremeno krije izgubljenu ljubav iz prošlosti. Tako se gospođica Templ sve vreme bori sa još uvek živim, iako razočaranošću prilično umanjenim, osećanjima prema Rodžeru; Kardinal Čeng ni samom sebi ne želi da prizna snažnu vezanost za mladu prostitutku Anđeliku; a Abelara proganja sećanje na mrtvu dragu po menu Korina. Nijedan detalj nije uzalud uveden, s obzirom da će baš sve imati nekakvu krajnju svrhu za rasplet i pronaći mesto u komplikovanom pripovednom mozaiku.

Žanrovski gledano, ovakvo delo obično smeštamo u tzv. „steam-punk“, post-gotik, viktorijanski avanturistički roman. Tu je sve ono što biste od sličnih priča očekivali: kočije, maske, ogledala sa dva lica, lažni identiteti, razvrat u visokim krugovima, umešanost instituta (nauka) i ministarstva (politika), hoteli na lošem glasu, dugi hodnici, poluprazni vozovi, šunjanje. Opisi su detaljni i dobri, karakterizacija likova solidna - a oni su, koliko spoj prepoznatljivih tipskih crta, toliko i neubičajeni. To se prvenstveno odnosi na glavne junake: gospođicu Templ kao klasičnu ostinovsku heroinu i Čenga koji je neuništiv (pa, poput Ptice trkačice iz crtanog filma, uspeva da preživi doslovno sve), dok je Svenson najrealniji, ophrvan brojnim dilemama i nesavršenostima. Tri glavna lika su ravnopravna, mada se, zbog toga što sve počinje njenom pričom, isprva stiče i dugo održava utisak da je centar ipak Selest, sa svojim upadljivim zelenim čizmicama na pertlanje i više puta prećutanom mišlju “mora biti da sam  najiskvarenija devica na svetu”. Ovo poslednje biva jasnije pošto se u obzir uzmu svakojake perverzije i izokrenutosti čiji su, naravno nerado, naši junaci postali svedoci - a kojima se služe brojni negativci. Istovremeno, u skladu sa jednim od najčešćih sredstava upravljanja “zamorčićima”, prisutna je izrazita (uvrnuta) erotičnost, koja poprilično odudara od uobičajene predstave o (uštogljenom) viktorijanskom moralu. S druge strane, tu su fine male aluzije, kao npr. Eloiza i Abelar, imena likova koji polako klize ka mogućoj romansi, naizgled potpuno abnormalnoj u jeku dekadentne, poročne epohe.
Prva zamerka odlazi na pretrpanost i preveliku brzinu odvijanja radnje. Sve je osmišljeno veoma ambiciozno, od početka dinamično, jasno je razrađena postavka ličnosti učesnika i njihovih priča - ali, istovremeno leti PREVIŠE brzo. Od samog početka smo „ubačeni u mašinu“ i sve se odvija ultra-užurbano, čak i za eventualni film - a jasna je namera autora da se postigne velika filmičnost, u čemu zaista uspeva. Likovi su brojni i „nabacani“, pa je i uz pauze ili vraćanje na poglavlja teško razabrati ko je ko i sa kojom je funkcijom prisutan. Dijalozi su povremeno isprazni, a fizički opisi bi mogli biti detaljniji, radi veće distinkcije. Međutim, sve to se može pripisati i apsolutnom poštovanju žanra. Najozbiljniji nedostatak romana ipak je vidljivo autorsko početništvo, samim tim i plaćen danak prethodnoj neoprobanosti u ovim vodama. Nespretnost i nedostatak uvežbanosti pisca izbijaju nasuprot veoma jasnoj ideji i razgranatosti delova priče - falilo je samo malo veštine i iskustva, pa da se sve poveže baš kako treba. Kažu da je već u nastavku primetno poboljšanje, ali su naši “aljkavi” izdavači, po svom ružnom i već ustaljenom običaju, preuzeli samo prvi deo -“a za ostalo, baš nas briga”.

S obzirom da je u pitanju izdanje (danas nepostojećeg) Alnarija iz 2008. godine, ostaje slabašna nada da bi Vulkan, sadašnja inkarnacija ove izdavačke kuće, možda mogao da zaokruži serijal. Kao što ste već naslutili, reč je o trilogiji, čiji su drugi deo prevele uvek ažurnije komšije - “Mračni svezak”(The Dark volume), izdanje hrvatskog Algoritma, dok se završnica zove The Chemical Marriage”.  Ipak, otvoren kraj ne narušava uživanje u čitanju, baš kao ni sve navedene slabosti. Jednostavno, roman vas, poput zlokobnog izuma - “staklene knjige”, magnetski privlači i uslovljava okretanje stranice za stranicom, u nemogućnosti da se oduprete znatiželji za otkrivanjem onoga što sledi. Svemu doprinosi veoma mračna atmosfera, ispunjena nizom brzih akcionih scena i novih raskrinkavanja koja ne dopuštaju predah. Neće vam biti dosadno, a teško da ćete imati i vremena da mu nalazite mane, jednom pošto se sa gospođicom Templ ušunjate u prevoz do razuzdane maskarade, zaokupljeni zagonetkama koje iskrsavaju iza svakog ćoška.